Smisao Života

srijeda, 29.04.2009.

Postoji samo Jedan od Nas

Ja sam Postojanje.... Ja sam koji Jesam, uvijek sam bio i uvijek ću biti....

Ali kako bih znao da sam Postojanje, trebam znati kako nisam nepostojanje jer ono ne može biti.... Kada bi nepostojanje bilo, postojalo bi....

Ja sam vječnost.... Ja sam apsolut.... Ali kako ću znati da sam vječnost ako ne znam što je prolaznost, kako ću znati da sam apsolut, ako ne znam što je relativitet?....

Zato moram iskusiti prolaznost da bih spoznao vječnost koja Jesam..... Moram iskusiti smrt, da bih znao što je život.... Kako ću znati što je bijelo, ako ne znam što je crno?.... Kako ću znati što je dobro, ako ne znam što je zlo?... Kako ću znati što je sreća, ako ne znam što je patnja?.... Kako ću znati što je ljubav, ako ne znam što je strah?....

Zato sam kreirao bezbroj mogućnosti, kako bih znao da sam Ja jedina mogućnost....

Ali u relativitetu sam izgubio osjećaj apsoluta.... Stvorivši bezbroj mogućnosti, stvorio sam i neograničeni izbor.... Međutim, drugačije ne mogu spoznati svoj apsolut, svoju veličanstvenost, svoje savršenstvo.... Ne bez relativnosti, ne bez nesavršenstva....

Kako sam u relativitetu izgubio osjećaj svojeg Ja i prigrlio zamjenski ja (ego), prepušten sam donošenju prosudbi i odluka, imam osjećaj kako moram birati između ponuđenih mogućnosti, između onoga što sam stvorio.... Između dobra i zla, između ljubavi i straha, između sreće i patnje... Zaboravio sam da život nije obveza, već prilika da iskusim Postojanje....

U svom zaboravu, odvojenosti od samoga sebe, ja (ego) biram.... Biram između stvari koje sam stvorio u svom egoističnom umu.... Između pojmova koje sam izmislio kako bih definirao «sebe» (svoj ego).... Ne shvaćam kako ne moram birati, jer u stvarnosti nemam što birati.... Dobro i zlo postoje samo u mom umu, i postojaće dok god ih hranim svojom mišlju... I dok god ih kao takve stvaram, kao takve ću ih i činiti....

Izgubio sam Znanje, i zato sam sebi kažem: "Oprosti si, jer ne znaš što činiš!"....

Sve je na Meni (odnosno na Nama), kao što je uvijek i bilo, i kao što će uvijek i biti...

Ja sam Ja, ali sam morao postati Mi kako bih se spoznao....

Netko će ovo razumjeti, a netko neće... A upravo u tome i jest poanta.... Ništa ne može postojati bez svoje suprotnosti....

Za kraj poslušajmo Jednog od Nas, zvali smo ga Miroslav Krleža, a isti nam je u slijedećim riječima prenio vječnu mudrost:

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak nam bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigda ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

ponedjeljak, 20.04.2009.

Misaoni zatvor

Već sam pisao o tome kako je poistovjećivanje s našim mislima i egom izvor svega zla koje čovjek čini... Naime, većina nas cijeli život provede zarobljena u mislima, u personaliziranom osjećaju vlastitog «ja» (egu), a koji je stvoren od strane uma i uvjetovan prošlošću... Hoću reći kako naše misli ne smijemo shvaćati previše ozbiljno, jer mi nismo naše misli, one nisu znanje.... One mogu biti samo smjernica u životu, eventualni putokaz k znanju... Ako prihvatimo misao kao dogmu nanosimo patnju drugima i sebi... Misao trebamo promatrati samo kao jedan dio naše svijesti koja nije uvjetovana... Svaka naša misao traži posebnu pažnju, pretvara se da je vrlo bitna i želi preuzeti kontrolu... Svoje misli i stavove smatramo istinom jer imamo želju za znanjem i razumijevanjem, ali ponajviše za kontrolom – moram kontrolirati svoj život, pa zato kažem:«To je tako.»... Ali nije, to je samo moje mišljenje kako je nešto takvo ili onakvo...Trebamo shvatiti kako mi ništa ne znamo, kako nemamo pojma o ničemu, jer upravo time što mislimo da znamo nanosimo patnju drugima i sebi.... Misao nije znanje, ona je samo prosuđivanje određene situacije, samo jedno od mnogih gledišta.... Um koji razmišlja je korisno i moćno sredstvo, ali i najrazornije sredstvo ako preuzme potpunu kontrolu nad našim životom, ako se poistovjetimo sa idejama koje proizlaze iz našeg uma.... Mi nismo stanje koje spoznajemo.... Poistovjećivanje s našim umom(mišljenjem) stvara sve vrste predrasuda, tako da više nismo u stanju vidjeti drugo ljudsko biće, već samo vlastito mišljenje o tom biću, a svođenje drugog ljudskog bića na ideju oblik je nasilja.... Tako mi ne vidimo čovjeka, već vidimo političara, svećenika, policajca, lovca, crnca, katolika, Židova, kapitalista, anarhista, invalida, homoseksualca itd.... Osloboditi se ropstva misli, ne dopustiti da misao nama vlada, već da nam služi.... Pamet bez mudrosti je destruktivna.... Dopustiti mudrosti da vlada intelektom, a ne obratno...


Dodatak: RAZUM I ODGOVORNOST

U prošlom sam postu govorio o životu u trenutku, o životu u slobodi od uvjetovanosti koju si čovjek nameće... U nekim se komentarima spominje kako takvo razmišljanje može dovesti do ravnodušnosti prema problemima koji realno postoje, te da je takvo razmišljanje nerazumno i neodgovorno.... Očigledno nisam shvaćen onako kako sam očekivao.... Ili nisam dovoljno elokventan da bi me se moglo shvatiti.... Naime, život u trenutku i sloboda od uvjetovanosti ne znače neodgovornost... Dapače, tek je tada čovjek stvarno odgovoran.... Život nije u prošlosti niti u budućnosti, život je uvijek i samo sada, u trenutku.... Odgovornost za život u trenutku je istinska odgovornost za život, sve ostalo je zabluda... Zadnje što se za čovjeka može reći jest da je on razumno i odgovorno biće (govorim općenito).... Dok god postavlja uvjete i zahtjeve životu čovjek se ponaša neodgovorno.... Kako se čovjek ponaša razumno i odgovorno?.... Razumno i odgovorno je stvaranje vojski i vođenje ratova, razumno i odgovorno je zagađivanje okoliša, razumno i odgovorno je ublažavanje posljedica, a ne rješavanje uzroka.... Probleme koje si je čovjek sam stvorio postavljajući uvjete (svojim razumnim i odgovornim ponašanjem) pokušava riješiti ublažavanjem posljedica (što je također razumno i odgovorno), dok problemi i dalje ostaju jer ostaju i uzroci.... A uzrok je u ljudskoj svijesti, u ljudskom načinu razmišljanja, u našim mislima s kojima smo se poistovjetili... Dok god čovjek misli kako je razuman i odgovoran on to nije, jer je potpuno krivo definirao što je razumno i odgovorno ponašanje....Kršćanski Bog Isus dao je ljudima poruku života u trenutku, ali ga ljudi očigledno nisu razumjeli, barem ne većina.... Da li je bilo neodgovorno i nerazumno od Isusa i njegovih učenika što su napustili svoje obitelji i pošli tražiti prosvjetljenje?.... Da li je od Isusa bilo nerazumno i neodgovorno kada je učio ljude kako se ne trebaju brinuti za ništa, već samo pouzdati u providnost ,odnosno imati vjere?....»Pogledaj ptice nebeske, niti siju, niti žanju.»... Tu Isusovu poruku ljudi su uistinu shvatili kao nerazumnu, jer su je ostavili postrani, ne uzimajući je za ozbiljno, i nastavili su i dalje živjeti razumno i odgovorno.... Kao što su se i židovski starješine ponašali razumno i odgovorno kada su Isusa osudili zbog bogohuljenja... Sada se ne šalim, uistinu su se tada ponašali razumno i odgovorno (kako su oni to doživljavali), jer im je dužnost bila štititi židovsku vjeru i naciju....Jer naše je poimanje razuma i odgovornosti uvijek vezano uz naše vrijednosti, koje ne moraju biti ispravne.... Problem je kod čovjeka i to što svaku novu ideju doživljava kao blasfemiju, i ljubomorno čuva nasljeđe iz prošlosti misleći da mu o tome ovisi život.... Gledao sam nedavno film «Dan kada je Zemlja stala» u kojem se odlično dočarava ljudsko poimanje razumnog i odgovornog ponašanja.... Naime, vanzemaljac dolazi na Zemlju, a ljudi prvo što čine jest da pokušavaju ubiti vanzemaljca (iako nije ničim dao do znanja da ima neprijateljske namjere), pa ga onda pitati što hoće (što je odličan primjer ljudskog razumnog ponašanja).... Vanzemaljca nisu ubili iako su se svojski trudili, a on otkriva kako je došao da bi spasio Zemlju (ne čovjeka, već Zemlju od čovjeka), jer je ljudsko razumno i odgovorno ponašanje dovelo do uništavanja planete.... Vanzemaljac ljudima jasno daje do znanja da će svojim načinom života uništiti Zemlju i da je jedini spas za Zemlju uništenje čovjeka.... Jer Zemlja je važnija, ako ona opstane opstati će i život, ali ako ona odumre, neće više biti niti života.... Ali čovjek ne razmišlja tako, on želi preživjeti i tako uništiti i Zemlju i sebe.... Čovjek bi se u ovakvoj situaciji razumno i odgovorno ponašao kada bi prihvatio svoju žrtvu za opstanak Zemlje.... Film, naravno ima happy end, jer ljudi uvjeravaju vanzemaljca da će promjeniti svoj način života, i vanzemaljac ne uništava ljudski rod.... Da li smo se uistinu u stanju promjeniti – promjeniti svoje poimanje razumnog i odgovornog ponašanja?...

četvrtak, 09.04.2009.

Ništa nije važno...

«Nije vrijedno živjeti ako nisi svjestan da živiš», veli Sokrat... Ta izreka bi sama po sebi trebala biti razumljiva... Međutim, mnogi ljudi nisu svjesni da žive.... Većina ljudi živi zbog «nečega», odnosno pod određenim uvjetima.... Ali to nije život, to je ropstvo.... Život je sloboda – sloboda od svih uvjeta – biti svjestan toga, znači živjeti.... Dok gubimo vrijeme praveći planove za budućnost, i na stvaranje i rješavanje problema, život pored nas prolazi, a mi ga niti ne primjećujemo.... Nismo svjesni života jer ne živimo u trenutku, već živimo ili u prošlosti ili za budućnost, ali niti u prošlosti niti u budućnosti nema života, život je samo sada.... Kada se brinemo zbog onoga što se dogodilo, ili što bi se moglo dogoditi samo si stvaramo probleme.... Ljudi sami sebe guraju protiv struje – moram ovo ili ono, jer drugačije ne mogu živjeti.... Ne moram ništa, ništa nije važno, samo biti svjestan života....

Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom učitelju da ide nekamo daleko u nadi da će postići prosvjetljenje.... Svakih 6 mjeseci slao je svom učitelju poruke kako bi ga izvještavao o svom napretku.... Prva poruka glasila je:»Sada razumijem što znači odreći se samog sebe.». Učitelj je poderao poruku i bacio je.... Nakon 6 mjeseci opet je dobio poruku koja je glasila:»Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.». Poderao je i tu poruku.... I onda je došla treća poruka:»Sada znam tajnu jednog i mnogih.».I opet ju je poderao.... I tako je to bilo godinama dok jednog dana poruke nisu prestale stizati.... Učitelj je postao znatiželjan.... Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je živio učenik, pa mu je učitelj rekao:»Pokušaj saznati što se dogodilo s tim čovjekom.».... I konačno je od njega dobio poruku koja je glasila:»Zar je to važno?»....Kad je učitelj to pročitao, reče:»Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!»....

Ljudi traže smisao i sreću u životu postavljajući zahtjeve... Moram nešto ostvariti kako bi mi život imao smisla i kako bih pronašao sreću.... Životu se zahtjevi ne postavljaju.... Smisao i sreća su tu, u nama....Život je smisao sam po sebi, i ne treba ga tražiti na način da postavljamo uvjete, već samo trebamo živjeti i promatrati.... I smisao će se sam otkriti....

Evo još jedne priče. Jedan je vojnik na ratištu, kad god bi vidio komadić papira, bacio pušku, pokupio papir i gledao u njega.... Onda bi ga pustio da odleti iz njegove ruke nazad na tlo.... Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu stvar.... Njegovi suborci su to primijetili pa su rekli:»Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je pomoć.».... I tako su ga poslali u bolnicu, i dali mu najboljeg psihijatra, ali činilo se da nema rezultata.... Lutao je po bolnici i skupljao papiriće, lijeno bi ih pogledao i pustio da odlepršaju na pod.... Na kraju su rekli:»Moramo ga otpustiti iz vojske.»... Pozvali su ga da mu predaju otpusno pismo.... Lijeno ga je uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo:»To je to! To je to!».... Napokon je našao što je tražio....

Prava sreća je neuzrokovana.... Na postavljeno pitanje:»Zašto smo sretni?», odgovaramo:»Zbog toga....».... Tek kada na to pitanje odgovorimo:»Zašto ne?», postati ćemo svjesni što je prava sreća.... Trebamo shvatiti kako je sreća naše prirodno stanje.... Ali zašto je ne osjećamo kao takvu?.... Zašto ne osjećamo kako je život lak i radostan, i kako je sve u redu?.... Zbog naših iluzija koje smo prigrlili, zbog stvari za koje smatramo da su nam neophodne – zbog naših težnji, očekivanja, pohlepe, nastojanja.... Zbog poistovjećivanja sa svakojakim etiketama, sa svime onime što nismo....

Ne gurajmo život i ne postavljajmo zahtjeve.... Pustimo život da nas odvede do našeg otpusnog pisma – do slobode....

SRETAN USKRS SVIMA !!!

četvrtak, 02.04.2009.

"Pusti selo neka priča..."

Dobio sam nedavno slijedeću priču na e-mail, pa sam ju, eto, odlučio podijeliti sa štovanim blogoopćinstvom:

"Živio jednom jedan bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i

jednog magarca.

Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na

put.

Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali: Pogledajte vi ovog

neodgojenog dječaka.

On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.

Žena tada reće mužu: Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o

našem sinu.

Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.

Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: Pogledajte ovo, sram nek

bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on

sjedi.

Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.

Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovo komentirali: Jadan

čovjek!

Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko

zna što ga sve čeka s takvom majkom.

Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put.

Kad su došli do slijedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da

će jadnom magarcu puknut leđa zbog prevelike težine.

I tada oni svo troje siđu dolje i odlučise hodati pored njega.

Kad su prolazili kroz slijedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima

ljudi koji su im se smijali:

Pogledajte ove tri budale... hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao

nositi.".

POUKA :

"Uvijek će te kritizirati i pričati loše o tebi što god ti napravio....

teško je svima ugoditi, a i teško je pronaći osobu kojoj ćeš biti

dobar upravo takav kakav si.

Pusti selo neka priča...

Pjevaj, smij se, pleši, ljubi i uživaj u svakom trenutku svojeg

života... "

"Ako na svom putu do cilja budeš zastajkivao da kamenom gađaš svakog

psa koji na tebe zalaje ...

nikad nećeš stići do cilja.."(Dostojevski)


Da li smo uistinu u stanju živjeti na način da živimo svoj život i pustimo druge da žive svoj?....Očigledno nismo, jer bi svijet tada bio sasvim drugačije mjesto... Sjetimo se kada smo zadnji puta ogovarali nekoga, ako vam se ta riječ ne sviđa, preformulirati ću - sjetimo se kada smo zadnji puta nešto o nekome komentirali i pokušajmo analizirati zašto smo to činili.... Ako razmišljamo o tome bolje ćemo upoznati sami sebe....