Jedina istina o kojoj mogu pisati je istina trenutka koji trenutno živim

Zdravo stranče!
Zastani da ti ispričam svoju priču. Dok sjedimo na klupi i gledamo u ljude. Želim podijeliti s tobom stanje u mom srcu. Kažu da je tako bol manja, a radost veća. Obraćam se tebi, potpunom neznancu, tako je sigurnije. Znam da se nećeš vratiti. Iskoristiti to protiv mene. Hvala ti što slušaš.
Vidjela sam bol. I trajalo je dugo. Sjedila bih u sobi i gledala tvoju razglednicu. Omča oko mog vrata bi se stegla, a srce bi vapilo za njom. Da, još si mi u srcu. Nije važno što ti pišeš da ti je super. Meni nije. Ti nisi trebala otići. Ti nikako. Ostavila si me samu među zvjeradi. To boli, ni ne znaš koliko. Upoznala sam samoću i besmisao zornije nego ikad prije. Odustala sam od najvažnije odluke u svom životu, a nitko nije bio tu da me plesne ili podupre. Kutna fotelja u mojoj sobi i deka što mi ju je braco kupio da Božić postali su moja svakodnevnica. Tu sam se osjećala sigurno od svih zmija tamo vani.


A ona je ta koja me truje, svaki dan sipa malo po malo otrova u mene. Žao mi je, stranče, ako ne razumiješ moj nepovezani govor, ali ne znam drugačije o ovom pričat, shvati me. Samo znaj da je ova o kojoj sad pričam zapravo Gargamel u cijeloj ovoj priči. Shvatila sam to, iako mi je dugo trebalo. I sada mi je žao, ali što je tu je. Prisiljena sam ovako s njom. Dok išlo je, išlo je, nema više vračanja na staro. Tebi se obraćam, da! Sita sam tebe i tvojih frustracija. Ne zanima me više nijedna priča iz tvog života. Ne više. Gotovo je s tim. Sjedila bih kraj tebe i osjećala taj zid između nas. Sad više ni to, nema zida, nema crte, samo praznina. Ti više ne postojiš, draga! Zaboravi na sve, jer odsad je sve samo površno i nužno. Ja više ne mogu gledat u te tvoje ledeno plave oči koje me uvijek gledaju s visoka, kako si i navikla. I tvoj odvratan način uživanja i tvoji drski odgovori. Shvati, prekasno je da priznaš da se bojiš. Je li vidiš istinu kroz sve te laži? Ostaj mi zdravo. Točka. Pozdrav.
A meni je trebao netko. U toj masi nitko mi ne odgovara. Premašuju okvire mojih želja ili ih uopće ne ispunjavaju. Kao da tražim Pepeljugu da joj stavim cipelicu, a već znam kome pripada. Izgubljena u traženju i sastavljanju puknutih dijelova, odustajem. To više nisam bila ona stara ja. Ljudi to vide ali ne mogu se sama vratiti na to staru. To bi bila gluma. Ja sam čekala preokret.
I sada dolazi «happy end». Da, stranče, to postoji! Nikad to ne smetni s uma. Dolazi moja svijetla točka u životu. Dolazi istina trenutka koji upravo živim i ne vjerujem da živim. Ne vjerujem. došao je, poslan od neba da nadoknadi one tmurne mjesece tuge, samoće, boli i besmisla. Sad imam nekog uz sebe. Čudan osjećaj, priznajem, ali nemoj mi da pokvariti. Danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari. I sve što je nekad bilo sasvim blizu, postaje sjećanje. Od šume nisam vidjela stabla i pravo uho što me sluša. I sad…riječi nelomljive, lome me. A ti ih trošiš najbolje što znaš. Sad sam sretna jer u novi dan ulazim kao stara ja i reći ću prijateljima ono što još nitko ne zna: «Imam svog tajnog osvetnika!»
To je moja priča, stranče. To je moja istina. Sada je lako donositi važne odluke i smiješiti se. kad bi barem svi našli svoju svijetlu točku. Želim to svima iz srca, čak i tebi, Gargamel.

Dobila sam novi cd od Jamesa Blunta! Jako mi se sviđa. Ne sve, ali prekrasan je…
Hvala Gabrijela! ;)
Hvala i tebi, moj tajni osvetniče!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.