|
„Prošle noći sam sanjala čudan san…“ zaustila sam, ali me Sanja prekinula preokrenuvši očima: „Nećeš mi ga valjda prepričavati“.
Napućila sam usne poput djeteta koje će se rasplakati.
„Mislim, stvarno…“ pokušala se pobuniti.
Nije da ju nisam razumjela. Slušati druge kako prepričavaju svoje snove bilo mi je dosadno isto toliko koliko i gledati tuđe obiteljske albume i filmove s godišnjeg odmora.
Ali ovo je bio moj san i htjela sam ga nekome ispričati.
Na kraju je uzdahnula, promiješala kavu, polizala žličicu i sjela.
„Ajde, pričaj“.
Jako sam raspoložena. Pjevušim pjesmu. U ruci mi je prepuna papirnata vrećica. Lišće celera škaklja me po nosu dok balansiram na jednoj nozi pokušavajući pronaći ključeve od stana. Nalazim ih na samom dnu torbe. Otključavam vrata, vješam desnom rukom torbu na vješalicu na vratima i nogom guram vrata koja se s treskom zatvore. „Ne smijem to raditi“, pomislim. Na kuhinjskom stolu ostavim papirnatu vrećicu i okrenem se prema sudoperu da operem ruke. Iza leđa čujem šuškanje papirnate vrećice koja gubi ravnotežu i prevrće se. Iz vrećice se polako pojavljuje jedno jaje i počne kotrljati preko stola. Posegnem da ga uhvatim ali ono polako, sasvim polako, kao u usporenim filmskim kadrovima pada i nečujno se razbija na kuhinjskim pločicama. Brišem ga spužvom koju s gađenjem bacam natrag u sudoper. Raspoloženje mi je otišlo k vragu. Izujem cipele i masiram stopala. Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.
„I? To je to?“, pita Sanja.
„Da. Onda sam se probudila sva u znoju. Spavačica mi je bila omotana oko struka, a posteljina izgužvana.“
„Stvarno strašan san“, okrene Sanja očima. „Jaje koje se razbija na pločicama i užas koji osjećaš jer ne možeš naći papuče. Ženo, pa to je za smrznut se, nisam čula užasnijeg sna“, podsmješljivo će Sanja.
„Ne mogu vjerovati vlastitim ušima“.
Nisam se naljutila. Pomislila sam da bih i ja tako reagirala da je situacija obrnuta.
***
U Centru za kreativno ispunjavanje slobodnog vremena, vodim tečaj origamija s deset do petnaest polaznika. Pričam im o japanskoj umjetnosti savijanja papira od čega i dolazi sam naziv. Pokušavam ih motivirati pričicama o tome da origami nije samo način da ulupaju sat vremena, već akt stvaranja, svaki oblik koji ruke oblikuju može oživjeti. Kao što u haiku poeziji nema jedne jedine suvišne riječi, tako ni u origamiju nema jednog suvišnog savijanja.
„Evo, savršena žaba. Naš prvi zadatak. Najjednostavniji od životinjskih oblika. Sviđa vam se?“ pitam razred zbunjenih, ne baš pretjerano zainteresiranih lica.
Ipak nastavljam s puno entuzijazma. Iz iskustva znam da će na kraju tečaja ostati troje četvero od kojih će barem jedan znati manje-više odlično raditi ždralove. Svi zapravo dolaze zbog ždralova.
„Sada joj samo još moramo udahnuti dušu“, kažem i stavljam usne na otvor. Žaba se ispunjava zrakom i postaje okrugla. U pojedinim očima vidim iznenađenje. Ima nade.
„Eto, pokušajte sada vi. Ne brinite ako vam ne krene od prve. Sve je vježba, ali kad jednom naučite kako, shvatit ćete ljepotu origamija.“
Oči mi se susretnu s mladićem od jedva dvadesetak godina, duge kose, neobrijanog, nehajno obučenog.
„Glavno da me održi budnim što je duže moguće“, promrmlja sebi u bradu.
„Što je stari, čeka te Freddy Kruger?“, dobaci postariji ćelavi muškarac.
Ostali se nasmiju, a mene obuzme nelagoda. Prođu srsi. Učini mi se da znam što govori, iako nisam imala pojma.
Otključavam vrata, vješam desnom rukom torbu na vješalicu na vratima i nogom guram vrata koja se s treskom zatvore. „Ne smijem to raditi“, pomislim. Na kuhinjskom stolu ostavim papirnatu vrećicu i okrenem se prema sudoperu da operem ruke. Iza leđa čujem šuškanje papirnate vrećice koja gubi ravnotežu i prevrće se. Iz vrećice se polako pojavljuje jedno jaje i počne kotrljati preko stola. Posegnem da ga uhvatim ali ono polako, sasvim polako, kao u usporenim filmskim kadrovima pada i nečujno se razbija na kuhinjskim pločicama. Brišem ga spužvom koju s gađenjem bacam natrag u sudoper. Raspoloženje mi je otišlo k vragu. Izujem cipele i masiram stopala. Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.
***
„Ne slušaš me“, kaže mi Dario.
Natjeram se na smiješak naguravajući vilicom grašak po tanjuru.
„Ok“, kaže on pokroviteljski mi uzimajući ruku.
„Da čujem. Što ne valja?“
Odmahujem glavom: „Ma, stvarno je bedasto..“
„Što je to bedasto?“, pita.
„San…taj san koji sanjam svake noći…san koji mi ulijeva užasan strah…“
„Zašto?“
„Nemam pojma, u tome i jest stvar. Sve je jako realno…i uvijek jednako…i prekida se u trenutku kada otvaram vrata….ugledam nešto zastrašujuće u svojoj spavaćoj sobi i budim se uz vrisak, sva znojna, zapetljane spavaćice..“
„Hm, mislim da ti treba jedan „dario-san“. Siguran sam da će ti jedna doza mene odagnati sve ružne misli“, obgrli me zaštitnički i pokroviteljski.
Suvišno je reći da san nije nestao. Nije bio otjeran. Bio je tu. Svake noći. Sve dok se nisam počela užasavati odlaska na spavanje. Kakav freddy krueger, kakva strava u ulici brijestova, kakva noć vještica. Sve su to bile priče za malu djecu. Meni nikada osobito strašne, niti zanimljive. Užas koji sam osjećala otvarajući u snu vrata vlastite spavaće bio je tim jači jer nisam znala što je to što me užasnulo. Znala sam da je nešto prestrašno, ali nisam mogla ni pretpostaviti što bi to bilo. Nisam tip koji se boji čudovišta. Nisam znala kako znam, ali znala sam da iza tih vrata ne vidim nikakvog sluzavog monstruma na dugačkim reptilskim nogama i iskešenih zubi. Da sam o takvima sanjala vjerojatno bih se budila umirući od smijeha.
Svake večeri postajala sam svjesna sve kasnijih sati, sve veće noćne tišine. Ispunjavala sam je kasno noćnim, pa ranojutarnjim reprizama. Sve dok ne bih doslovno pala u nesvijest od umora. Prije buđenja, san je ponovo bio tu.
„Ok, zombi, evo ovako“, uzdahnula je Sanja, otvarajući knjigu koju je pobjedonosno donijela u Centar jednoga dana.
„Slušaj što kaže bakina sanjarica. Dakle, rekla si da stalno sanjaš jaje i papuče. Evo, slušaj, citiram: „Ako sanjate o jajetu, u većini slučajeva to znači nešto pozitivno kao uspješan plan koji će se ostvariti u budućnosti. Ako ste u snu pronašli bijelo ili obojeno jaje, poput uskršnjeg, budite sigurni da ste pronašli nešto dobro.“ Osim toga, ti si Strijelac u horoskopu, zar ne….e, za tebe još stoji dodatak da jaje znači ljubav i udobnost.“ Eto, čemu briga?“
Nisam imala snage ni za kakvu reakciju.
Sanja se nije dala smesti.
„E, sad, zatvorena vrata znače simpatiju na seksualnoj osnovi. U starijim interpretacijama zatvorena vrata ukazuju na nadolazeće razočaranje. Otvorena vrata znače goste. A za Strijelce, pazi sad, sate ljubavi“. Pljesnula je rukama i uzviknula: „Ističem, podvlačim - sate.“
„Pazi sad ovo: papuče su dobar znak u bilo kojem kontekstu o njima sanjali. Znače da je pred vama ljubavna avantura ili neka vrsta zadovoljstva i sretnih trenutaka.“
„Super“ odgovaram bez imalo entuzijazma. „Sretan trenutak meni bi bio kad više ne bih sanjala tu bezvezariju.“
„Ajde, nemoj biti takva. Trudim se da te prizemljim. Tko se još boji snova, a stariji je od 5?“, pokušala me oraspoložiti.
„Ti si prava prijateljica“, kimnula sam. „Samo, ne vjerujem ja u to što ti meni čitaš. Ne vjerujem da itko može reći što snovi znače. A pogotovo da znače isto za sve ljude. Nisam sigurna da znamo što su snovi, kako nastaju i prestaju li postojati kada smo budni..:“
Iz vrećice se polako pojavljuje jedno jaje i počne kotrljati preko stola. Posegnem da ga uhvatim ali ono polako, sasvim polako, kao u usporenim filmskim kadrovima pada i nečujno se razbija na kuhinjskim pločicama. Brišem ga spužvom koju s gađenjem bacam natrag u sudoper. Raspoloženje mi je otišlo k vragu. Izujem cipele i masiram stopala. Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.
***
Sat mi se čini beskonačno dug. Nikako da završi. Polaznici se trude napraviti papirnatu kapu. Igraju se kao djeca. Dobacuju. Umorna sam i bezvoljna. Neispavana. Automatski im ispravljam pokrete. Kraj sata dočekali su sa smiješno nakrivljenim papirnatim kapama koje su jedni drugima stavljali na glavu. Samo jedan je svoju ponio kući, ostali su ih ostavili na stolovima. Bacam ih u koš, gasim svijetlo i krećem prema vratima. Ruka mi se zaustavi iznad kvake. Gledam u zatvorena vrata potpuno nepokretna. Hipnotizirana. Iza sebe začujem sasvim tih i jednako umoran glas:
„Dobro došli u pakao!“
Okrenem se. Ugledam mladića koji je redovito polazio moj sat i bezvoljno, ali uporno presavijao papir. Pomislila sam da se došao samo ugrijati. Sjesti. Ubiti dosadu.
Mladić se nasmiješi, ali mu se lice više zgrči nego obasja.
„Zašto ste to rekli?“ pitam.
„Zato što ne možete otvoriti vrata.“
„Naravno da mogu. Samo sam…:“
„Što? Uživali pred zatvorenim vratima? Ili se pitali što je s druge strane?“
„O čemu govoriš?“
„O tebi. O sebi. O nama. Sanjačima. Ili o Sanjanima. Svejedno. Ti si jedna od njih. I ja sam.“
Ostala sam bez riječi. Odjednom mi se zaista učinilo da sam dio nečijeg sna, da sam zapravo ja ta koja ne postoji izvan kontrole nekog sanjača.“
Mladić spusti ruku na kvaku i otvori vrata.
„Sretno. Nama oboma“.
***
„Je li sve spremno za djevojačku večer?“ upitao me Dario ispred Centra dok sam ulazila u auto. Nisam odgovorila. Čujem ga, ali ga ne čujem. Znam da govori meni, a opet …
„Zemlja zove. Gdje si?“, dodao je.
Pogledam ga. Vidim ga, a opet ga ne vidim. Hladno mi je.
„Pa ti se sva treseš.“, stavlja mi ruku na čelo.
„Nisi vruća. Da te ipak odvedem doktoru?“ pita zabrinuto.
Odmahujem glavom.
Zaustavljamo se pred mojim stanom.
„Da te ne muči udaja za moju malenkost? Da se nisi predomislila. Da ne misliš pobjeći?“ pita pola u šali, pola zabrinuto.
„Žao mi je… nije to. Muči me taj san. Sanjam ga već mjesec dana. Svake noći. Toliko sam umorna da se ni na što ne mogu koncentrirati. I kad ne spavam mislim na taj san. Neprekidno. Kao da samo on postoji i ništa više.“
„U redu. Onda idemo to riješiti“, javi se u njemu njegov uvijek praktičan glas razuma.
„Kuda?“
„U tvoju spavaću sobu.“
„Dario…“
„Nisam na to mislio. Hoću da se suočiš sa strahotom od koje bježiš. I ne govorim o tvojim zidnim tapetama. Pokazat ću ti da se nemaš čega bojati. Otvarat ćemo vrata i ulaziti kroz njih dok ti ne dojadi. Nikad ne sanjamo stvari koje su nam dosadne, zar ne?“
Dario me dovodi do vrata moje spavaće sobe.
„Otvori ih“, kaže mi naslonivši se na dovratak.
„Dario, to je stvarno glupo.“
„To i ja mislim. Zato to i radimo da shvatiš koliko je glupo bojati se otvaranja vrata.“
„Živcira me taj tvoj pokroviteljski ton. Kao da sam dijete“, kažem.
„I mene živcira ta tvoja opsesija nekim bezveznim jajetom, papučama i vratima. Otvori ih.“
Ljuta i ponižena pritisnem kvaku i odškrinem vrata, ali ih ne otvorim.
Dario ih gurne do kraja. Naviri se u polumrak sobe.
„Uuuuuuuuuu, strava.“
„Baš ti hvala na razumijevanju“, kažem.
Dario me zagrli.
„Oprosti. Izdrži još mjesec dana i obećajem da ćeš od tada sanjati samo mene.“
Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.
***
Liječnik je vitalan starčić s dugim gustim brkovima i naočalama. Sjedi pored mene i gladi mi ruku kao da sam dijete. Poznaje me od rođenja. Zove po imenu.
„Gledaj. Znam te cijeli tvoj život. Bila si najzdravije malo stvorenjce na svijetu. Ništa ti nije. Malo si umorna, čeka te udaja i malo si zbunjena. Nema tu ničeg neprirodnog niti ludog. Tvoje male moždane ćelije su napete i to kažu kroz čudne sličice koje u tebi bezrazložno bude strah. Nemaš zašto brinuti. Ljudi trebaju snove. Oni su dobri za mentalnu ravnotežu. Znaš li da spavamo 1/3 života i 1/12 sanjamo. Da, da. Zar to nije krasno? Snovi su mali ventili u mozgu. Kroz njih puštamo frustraciju koju akumuliramo kroz dan. Ajde, nemoj se bojati. Uskoro ćeš vlastitu djecu morati uvjeravati da ne postoje čudovišta u ormaru. Stoga bolje da sama prestaneš u njih vjerovati, zar ne? Dat ću ti slatke male tabletičke koje će te uspavati. Trebaš se odmoriti. Evo. Uzmi. I pozdravi svog šarmantnog budućeg.“
Ne rekavši ni riječi izlazim iz njegove ordinacije noseći bočicu pilula za spavanje.
Te večeri sjedila sam u potpunom mraku dnevne sobe okrenuta prema vratima koja nisam mogla otvoriti. Da bar mogu ponovo zapaliti cigaretu. Ignorirala sam zvonjavu telefona, zvono na vratima, zvonjavu mobitela. Nema me. Jednostavno me nema.
Sekretarica se uključuje i isključuje. Sanja, mama, baka, Dario.
„Ako si tu digni slušalicu.
„Isuse.“
„Znam da si tamo.„
„Čuješ li me“
„Jesi li dobro?“
„Dolazim.“
„Ne čini ti se da ovo malo prelazi sve granice?“
„Dušo jesi li dobro. Brinemo se. Javi se.“
Nikada prije nisam izašla iz stana u 3 u noći. Nisam ni znala kako izgledaju ulice, prolazi li tko. Čuje li se nešto. Hodam ulicama. Kao da znam kuda idem. Nešto me vodi.
U staklenom izlogu kafića sjedi mladić kojeg prepoznajem. Ulazim i sjedam do njega. Ispod očiju ima velike podočnjake. Vide se jer nema šminku kao ja. Jednako smo raščupani, gotovo jednako obučeni. Nemarno. Zbrda-zdola.
„I, gdje su tvoja?“ pita.
„U mom stanu“, odgovaram.
„Moja su u bakinoj kući. To znam u snu. U stvarnosti ih nikada nisam vidio. Nisam ni poznavao svoju baku.“
„I ti sanjaš o vratima?“ pitam.
„Svi sanjamo o vratima.“
„Kako to misliš svi? Tko svi? Tko osim tebe i mene?“
„Nisi valjda mislila da samo nas dvoje sanjamo isti san?“
„Pa nisam baš niti mislila da bi to mogla biti epidemija!“, odgovaram uvrijeđeno.
„Mislila si da si izabrana, zar ne?“
„Izabrana? Za što? Da poludim?“
Mladić se okrene od mene i pripali cigaretu. Ruke mu drhte.
„Što želiš od mene? Da te utješim? Da ti objasnim? Da ti kažem da će san prestati? Da negiram postojanje nečeg što me muči već 3 mjeseca? Hoćeš da te uzmem na koljeno, poljubim i kažem: ne brini, sve će biti u redu. SVE ĆE BITI U REDU. Eto, jesi sada zadovoljna?“
„Zašto si tako grub prema meni?“ pitam ne shvaćajući.
„Zato što bih ti to volio reći. Zato što bih volio i sam vjerovati u to. A osjećam se tako jebeno bespomoćno da bih mogao…cijelo vrijeme se pitam zašto ja, sada se pitam zašto ti. Sram me je što sam takva kukavica.“
„Nisi kukavica“
„Sad ti želiš tješiti mene?“
„Ne. Samo me užasno strah i ne sramim se to priznati.“
Na trenutak smo šutjeli gledajući se u neispavane i umorne oči.
„Znaš što bih htio? Htio bih da je sve gotovo. Što god značilo to gotovo. Ne znam mogu li ovo više izdržati.“
„I ja želim da završi. Idući tjedan se udajem. Ne mogu…ne znam što da radim…“
„Moraš otvoriti vrata“.
„Ali, ja ih otvaram. Otvaram ih u svakom prokletom snu. Samo ne znam što vidim u sobi kad ih otvorim. Znam da je nešto užasno, nešto zbog čega mi se ukoči svaka koščica u tijelu i zamrzne svaka krvna stanica. Ne mogu ni zamisliti nešto što bi moglo biti uzrok takvom užasu. Pokušala sam se sjetiti svih svojih, pa i tuđih strahova, i sve mi se to činilo posve bezazlenim pred onim što osjećam u snu.“
„I misliš da ako saznaš….kad saznaš što te to užasava kad otvoriš vrata, da se više nećeš bojati?“
Isto sam si pitanje ponavljala već dva mjeseca.
„Mislim da neću. Ne može te biti strah nečega što vidiš. Kad bih samo mogla vidjeti što je to, suočiti se s time, ne bi više imalo nada mnom takvu moć.“
„Jesi sasvim sigurna u to. Zvuči mi poput instant filozofije za polupismene.“
Nisam znala što bih na to odgovorila.
„Postoji priča, stara priča o filozofu koji je rekao da je sanjao da je leptir i kada se probudio više nije bio siguran je li filozof koji je sanjao da je leptir ili je leptir koji sanja da je filozof. Pitanje je tko zapravo sanja.“
Pokušavam razmišljati, ali mi misli bježe.
„Mislim da iza tih vrata nema leptira“, rekla sam iako sam znala da upravo ispričana priča govori o nečem drugom. Slabo sam se nasmiješila.
Za prozorsko staklo pored kojeg smo sjedili zalijepi se jedno žensko lice. Umorno lice. S podočnjacima. Kimne nam glavom i nestane.
„Jesi li je vidio?“ upitam mladića.
„Počeli smo se prepoznavati. Poput zombija.“
Nije mi smiješno. Počinjem plakati. Bez glasa. Potpuno nesvjesno.
„Ne mogu više to izdržati“, prošaptala sam.
„Misliš da je nekoga briga?“
Ne reagiram. Zapravo mi je svejedno.
Mladić mi prekriva ruku svojom.
I niz njegovo lice teku suze.
Sjedimo nepomično do svitanja.
Otvaram oči. Ležim u krevetu, potpuno mirna. Ne sjećam se sna. Nema ga. Već tri noći za redom ga nema. Nestao je kao što se i pojavio. Ne sanjam ništa. Koje blaženstvo. Život se konačno nastavlja. Možda je ipak strah od braka. Možda je neka glupa simbolika koja mi ne bi bila toliko važna da joj nisam pridavala toliko pažnje. Duboko udahnem.
***
Dario me odlučio počastiti zadnjom večerom prije subotnjeg vjenčanja. Odabrao je najskuplji restoran koji su mu preporučili i sve je bilo ko u romantičnim komedijama, ali tako ugodno i nježno.Bila sam opuštena i razdragana. Svi klišeji koje sam do tada prezirala su mi bili prekrasni: ruže, prste, šampanjac, svijeće, violine. Sve će biti dobro, govorila sam u sebi. San je nestao, odmorna sam, zaljubljena. Dok hodamo prema Darievom autu, s druge strane ceste ugledam mladića s tečaja. Mog supatnika u snovima o vratima. Gleda me bez riječi naslonjen na uličnu svjetiljku. Hoću mu mahnuti, ali ipak okrećem glavu na drugu stranu. Kao da ga ne vidim. Osjećam se loše zbog toga, ali ne želim da me išta podsjeća na užas posljednja dva mjeseca.
Na stolu u kuhinji namirnice i list zgužvanog papira. Nepotpisan, ali znam čiji je.
„Oprosti što te ostavljam samu. Ne mogu više.“
Pokušavam utišati savjest. Koja peče. Užarena kugla valja mi se želucem. U glavi vrtim trenutak u kojem okrećem glavu od osobe koja je jedina znala kroz što prolazim. Što da je situacija bila obrnuta? Što da je on prestao sanjati, a ja nastavila? Izdaja me boljela više zato što je bila moja. Iz preokrenute vrećice izviruje jedno jaje i kotrlja se prema rubu stola. Ustajem, podižem ruku i stisnutom šakom udaram jaje. Bijesno lupam po njemu dok na stolu ne ostanu tek sitni komadići razmrskane ljuske u žuto bijelom sluzavom tragu.
„Dosta“, povičem. „Dosta!“
Pogledom potražim papuče. U trenutku mi se sve vrati. Jaje, papuče, vrata.
„Dosta“ još jednom kažem u sebi i krenem prema vratima spavaće sobe.
„Ovaj put ću otvoriti prokleta vrata, bio san ili java.“
Stavljam ruku na kvaku i polako guram vrata. Ništa se ne vidi.
Guram vrata do kraja.
Stojim u dovratku dok mi se oči polako privikavaju na mrak.
U krevetu ugledam biće koje otvara oči. Spavačica joj se omotala oko tijela i urezala u struk.
Biće ima moje lice.
Biće sam ja.
Ja u dovratku gledam sebe u krevetu.
Ja iz kreveta gledam sebe u dovratku.
Vrata su otvorena, ali izlaza više nema.
|
