|
Umjesto uvoda u ovu priču kratka napomena. Iako je ova priča fikcija, bazirana je na istinitoj priči i iskustvu, iako ne mom vlastitom. Ime koje se spominje je izmišljeno.
Jedan dan prije početka ljeta postala sam punoljetna. I zbunjena. Ne osjećam se ništa drugačije nego prije godinu, dvije, tri. Preživjela sam dosadu od maturalne zabave, dobila svjedodžbu. Imam 18 godina. Pa što? Zbunjuju me lica roditelja, susjeda, starije sestre, bliže i dalje rodbine. Gledaju me značajno, drugačije nego jučer, kao da sada, preko noći, odjednom očekuju da više ne jurcam na konju, da ne ležim u travi i buljim u oblake, da se ne kupam u rijeci, da se ne penjem na trešnju i klatarim nogama. Da budem zrela, pametna, da imam neki razrađeni nacrt vlastite budućnosti. Još jučer nitko to od mene nije očekivao, a danas, radi jedne brojke više svi me pitaju: “Kakvi su ti sad planovi?” Planovi? U vezi čega? Značajno me gledaju kao da se to samo po sebi podrazumijeva; života, naravno. Kao, život je neki kaos ispred mene koji samo trebam dovesti u red. Kao, do sada su drugi to za mene činili, a sada to više nije njihova briga, sada se od mene očekuje da odmah znam kako, gdje, koliko, pogotovo zašto. A ja nemam pojma. Nisam o tome razmišljala. Nije mi palo na pamet da život treba planirati. A svi misle kako točno znam tko sam i što želim. Kako bih to trebala znati. I ta njihova sigurnost tjera me da se sramim priznati da nemam pojma. Zato dajem neodređene i tajanstvene odgovore kako bi svi mislili da imam neki tajni plan samo ga ne želim odati. Za sada im je to dovoljno. Ne znam koliko ću ih još moći zavaravati. Koliko ću još sebe moći zavaravati.
Sve moje prijateljice imaju planove. Zacrtane životne putove sa svim najsitnijim detaljima, vremenski podijeljene, sadržajno ispunjene, klonovski jednake. Znaju čak u što žele da ih obuku na vlastitom sprovodu i tko svakako mora biti pozvan. Slušam njihove planove potpuno prazne glave, nijema i nesposobna zamisliti vlastitu vjenčanicu, školu u koju želim da mi nerođena djeca idu, profesiju svog još nepoznatog i posve neželjenog supruga ili broj anđela na božićnoj jelki. Pitam se što ne valja sa mnom. Zar nismo zajedno odrastale, veselile se rođendanima, pričale o duhovima, crtale francuske poljupce na pijesku? U kom odsječku vremena su one skrenule na raskrižju kojeg ne pamtim? Zašto sam samo ja pošla drugim putem? Zašto nisam poput njih? Zašto one nisu poput mene?
“Njihove su priče drugačije”, tješi me nana iako joj nikad nisam povjerila što me muči.
Ali, nije u pravu. Njihove su priče iste, moja je drugačija. Zapravo, ja i nemam priču. Nemam čak niti naslov, samo prazan list papira u koji zbunjeno gledam pitajući se što ću s njim.
“Napiši priču”, čujem nanin glas “priču svog života, priču koju samo ti možeš napisati”.
“O čemu nana?”
“O čemu god želiš. Ti biraš!”
Dobra moja nana. Kad misli da mi pomaže ona me samo još više zbuni. Preda mnom jedno dugo, vruće ljeto. Sparina i dosada.
....
“Prijavila sam se za ispomoć u staračkom domu”, kažem.
Šest para očiju podigne pogled s lakiranih noktiju. Zjenice im se pretvaraju u veliki upitnik.
“Zašto ne?” kažem kao da se čude nečem posve običnom.
“Želim probati nešto posve novo, neobično, nešto što se od mene ne očekuje!”
Nešto što sama od sebe ne očekujem, mislim. Pogledi se međusobno ukrštavaju, izbjegavaju moj, ruke zatvaraju bočice s lakom. Najhrabrija pročisti grlo kao da će nešto reći, ali misli joj ne izlaze na usta. Prekinula sam ih u planovima za večeras, gala izlasku u susjedno mjesto gdje se otvorio najnoviji plesni bar. Kako uklopiti moju neprirodnu izjavu u nešto tako normalno? Napokon se dosjete. Jedna se zahihoće, a onda joj se pridruže i ostale dvije. Nijedna se više nije smijala dok sam se s koferom penjala na vlak.
.....
Moje prvo dežurstvo na odjelu. Jedna od starica dobiva napad. Zovu me da pomognem. U krevetu jedva vidim mršavo, smežurano stvorenje. Soba smrdi. Pomažem sestrama da promijene posteljinu i presvuku je, a potom brže bolje trčim u svoju sobu i sama povraćam cijele noći. Nosnice mi još danima ispunjava vonj tuđe želučane kiseline.
…
Nakon dva tjedna presvlačenja mokrih kreveta, iznemoglih tijela, upalih očiju i ovješene kože više ne povraćam. Ne gadi mi se ništa, čak više i ne primjećujem smrad. Perem ljude koji su mi strani i daleki, s kojima nemam ništa zajedničko, koji su s neke druge planete na koju ja nikada neću stići. Češljam im sijede, rijetke vlasi, režem im nokte čvrste i zavinute poput pandži, dodirujem im intimne dijelove tijela. Ne zanima me njihov svijet. Svijet jedva pokretnih udova, osušenih izboranih lica, svinute kičme i ukočenih prstiju. Ne mogu ni zamisliti da su nekada bili mladi poput mene, puni života i snage, snova i želja, da su radili, odgajali djecu, uživali u odmoru, zabavljali se s prijateljima, išli u kupovinu. Za mene su oni oduvijek tu, jednako nepokretni, stari, bolesni i ružni. Tek tu i tamo u šetnji parkom iznenada se prenu, upere prstom i zapitaju drhtavim glasom:
“Vidiš li, guske…lete na jug…!
“Miriše na kišu..”
“Uberi mi tratinčicu...”
I slične djetinjarije. Kao da imam vremena baviti se takvim sitnicama. Guske će uvijek letjeti na jug. Pa što?! Miris kiše? Velika stvar! Mene podsjeća na miris mokrih cipela. Tratinčice? Korov koji vas možda i može impresionirati ako imate pet godina. Ponekad mi stvarno idu na živce. Pitam se kako uopće ljudsko biće može obraćati pažnju na nešto tako očito, poput zalaska sunca ili sjemenki maslačka koje lete zrakom. Ali za te starce, najobičnije stvari su čudesa. Ne shvaćam ih. Ne trudim se da shvatim. Ne mislim da tu uopće treba nešto shvatiti.
.....
“Brinut ćeš se za jednog mladića”, kaže mi upraviteljica “Nažalost on je slijep, gluh i….zaostao.” Život mi se stvarno smiješi. “Ne govori suvislo. Možda tek nekoliko riječi, ali uglavnom zavija”, nastavlja dok razmišljam što je još Bog mogao smisliti da ga optereti.
U početku ga žalim. Možda zbog njegovih godina. Visok, jak, dobro građen mladić u bijednom bolničkom haljetku. Nije mu mjesto u staračkom domu iako, kao i ostali štićenici, ne liči na ljudsko biće. Više na neki nedovršen posao, kreaciju umjetnika koji je otišao ne završivši svoj naum, krpenu igračku sastavljenu od dijelova sašivenih na posve pogrešnim mjestima. Lutka bez duše na koncima stvoritelja kojem nije bilo stalo.
Nisam mislila da će brinuti se o njemu biti problem. Barem ne veći od brige za druge. Ali njegovi jauci, njegovo grgljanje i nerazumljivi jecaji iz noći u noć, njegovo neprekidno hvatanje moje ruke i uniforme, njegovi beskorisni napori da izgovori riječi počeli su me nervirati. Sama sebi sam išla na živce. Uvjeravala sam se da sam vjerojatno i sama zaostala kad vlastitu životnu priču želim napisati u bolnici za luđake. Što sam uopće mislila kakva bi to priča bila? I koga bi ona interesirala kad je meni dosadna i naporna. Čemu bi me uopće mogla naučiti grupa luda čiji dah miriše na smrt. Što sam očekivala i čemu se nadala u tom bogom zaboravljenom mjestu očaja. Da sam bar u sebi pronašla mrvicu suosjećanja, mogla sam mazohistički uživati u svojoj nadmoći. Nisam to činila iz religijskih uvjerenja “pomozi svom bližnjem”, činila sam to iz dosade i zbunjenosti vlastitim postojanjem. Zaključila sam da ni sama nisam normalna. Bolje bi bilo da sam ostala kod kuće, na seoskom imanju svojih roditelja. Jahala mog omiljenog konja, najboljeg prijatelja. Ali nešto neobjašnjivo me i dalje držalo na poslu koji mi nije pružao ni mrvicu zadovoljstva.
Nezadovoljstvo je počelo djelovati. Ponašam se bahato i grubo. Mladić neprekidno zavija pokušavajući skrenuti moju pažnju, a ja ga ignoriram kao da sam sama gluha. Grabi mi ruku, a ja je otresam nemilosrdnom snagom. Ostavljam ga da leži u mokrom krevetu satima. Izbjegavam ostati s njim sama. Najgori od svega su prokleti čvorovi koje veže od svoje odjeće i plahti. Svake bogovetne noći i svakog bogovetnog dana veže sićušne čvorove od plahte, jastučnice, vlastite noćne košulje. Stotine, tisuće minijaturnih čvorova. I svako jutro odvezujemo te čvrsto utegnute čvoriće kako bismo ga mogli presvući. Zloban je, zločest, nastoji me kazniti. Svi nokti su mi slomljeni, a vrhovi prstiju me žare. Prokleti čvorovi. Tako čvrsti, tako mnogobrojni, tako nemilosrdno ponavljajući postaju metaforom moje vlastite sudbine povezane sa gluhim i slijepim idiotom koji ništa ne zna, ništa osim vezati stotine glupih, beznačajnih čvorova. Meni u inat.
Jedne noći zatičem ga potpuno plavog od nedostatka kisika. Čvorovi na njegovoj spavačici čvrsto su mu zategnuti oko vrata. Nadvijam se nad njega da ga oslobodim a on me čvrsto hvata za ruku i privlači sve bliže k sebi. Jači od mene prisiljava me da rukom prelazim preko u tisuće čvorova povezanog pokrivača. Hvata me panika. Idiot mi trlja ruku preko čvorova i ispušta nerazumljive krikove. Dok me sestre oslobađaju njegovog stiska, vrišti i baca se po krevetu. Na trenutak pomislim da mi je nešto želio reći. Samo na trenutak.
....
Apsurdnost situacije dovodi me na rub živčanog sloma. Nakon neprekidnih pritužbi šalju me bolničkoj psihijatrici. Mene!
“Sjedni”, zapovijedi mi čim sam ušla. Ne shvaćam zašto mene kažnjavaju. Nijedno normalno ljudsko biće ne može obavljati takve dužnosti i ne žaliti se.
“Čujem da se žališ na Borisa” konstatira uz blagi smiješak kao da razgovara sa pacijentom.
“Boris? Nisam znala da se tako zove”, kažem. Nikada nisam ni pitala za njegovo ime. Nisam mislila da je važno da ga ima. Što će mu ime. Kao da se može odazvati?!
“Zove se Boris”, ponavlja. “Tako smo ga nazvali prije nekoliko godina kada je pronađen i doveden ovamo. Ne znamo je li slijep i gluh od rođenja. Možemo samo nagađati. Ne znamo ništa o njegovoj prošlosti, obitelji, odakle je.”
Kamo vodi taj razgovor? Razmišljam da joj održim bukvicu o samilosnim ljudima poput nje koji u čistim i tihim laboratorijima i uredima provode znanstvena istraživanja i pišu knjige i članke, dobijaju pohvale i nagrade za svoja “humanitarna dostignuća” dok ljudi poput mene brišu usrane guzice i mirišu gnjili dah. Samilost, suosjećanje, empatija – sve izdaleka dokle ne dopire vonj raspadanja i bolesti. Spremna sam izbaciti iz sebe rafal činjenica, moj posao donosi olakšanje i pomaže tim jadnim stvorenjima. Svakoga dana i noći dok njihove analize, statistike, istraživanja nude tek teme za snobovski razgovor uz kavu. No, čini se da gospođa doktor ne primjećuje ili se bar pravi da ne primjećuje bijes koji se u meni gomila. Potpuno je smirena. Barem izvana. Uostalom kao i ja.
Klatim prekriženom nogom i razmišljam o ostavci, nepravdi i vlastitoj gluposti. Svrbi me koža. Što zaboga želi od mene. Očekuje li da će me impresionirati što Boris ima ime? “U svakom slučaju Boris je jedinstven u nečemu...vezanju čvorova po cijele dane” izustim kroz zube.
“Što misliš, zašto Boris to radi, zašto veže čvorove?” upita me ustajući.
“Da nas nervira? Vjerojatno misli da nemamo pametnijeg posla nego odvezivati njegove glupe čvorove”, kažem odrješito, sigurna u svoju procjenu. Luđak opsjednut vezanjem čvorova natjerao nas je sve da sudjelujemo u njegovoj opsesiji. Tko je tu onda zapravo lud?
“Zatvori oči!” naredi mi.
Gledam je s inatom u očima. U djeliću sekunde pomislim: ustat ću demonstrativno, išetati iz sobe, iz bolnice, iz grada....jednostavno otići. Ali i dalje sjedim. Žena preda mnom ne čini niti jedan pokret da me zaustavi. Zna o čemu razmišljam. Čeka i kao da kaže: radi što hoćeš. Zatvaram oči.
“Reci mi što vidiš zatvorenih očiju. Koja je najjača impresija koja ti se pojavljuje kad zatvoriš oči?” pita me.
Ne trebam mnogo razmišljati.
“Ja na konju. Uvijek smo imali konje. Volim jahati…volim osjećati zrak na svojoj koži, i vjetar…slobodu….”, kažem.
“Jašeš li još?”
“Ne onoliko koliko bih voljela,” odgovaram smirena slikama galopirajućeg konja, slikom i osjećajem koji volim iznad svega.
Psihijatrica s hrpe pored prozora uzima jednu plahtu, rasprostire je na zidu i učvršćuje. Na plahti sićušni čvorovi. Gotovo da nema djelića plahte koji nije zavezan u čvor. Borisova plahta. Mržnja prema njemu ne može posve uništiti divljenje; kako je uspio svezati tako sičušne čvorove s takvom preciznošću.
“Vidiš li?”, pita me.
“Vidim li što?” odgovaram pitanjem zbunjeno.
“Pogledaj ponovo!”
Gledam. Sve što vidim je sjećanje na vlastiti jad i muku dok ih odvezujem.
Psihijatrica uzima drugu plahtu i rasprostire je pored prve. Ova je obojena. Svi čvorovi su grupirani i obojeni različitim bojama. Ono što sada vidim je kao udar groma, šamar koji me doziva k svijesti. Otvara mi oči. Shvaćam da sam ja ta koja je bila slijepa cijelo vrijeme.
Na plahti je slika. Slika napravljena od stotina, tisuća sitnih čvorova. Jezero, patke koje lete preko mirne površine vode, u lijevom kutu sjenik na kojem se gotovo ocrtavaju čavli kojima su daske pribijene. Na desnoj strani kuća i dim koji izlazi iz dimnjaka. Ispred kuće dvorište, životinje i ljudi. Djeca se igraju sa psom, mačka se sunča pored plota, žena hrani piliće, muškarac cijepa drva. Seosko imanje nacrtano čvorovima iz sjećanja. Slika mira i harmonije, tako prekrasna, tako dirljiva, tako nevjerojatna. Ponestaje mi zraka. Udišem svoj prvi udisaj. Rađam se.
Do tog trenutka bila sam sigurna da vidim stvari samo zato što sam u njih gledala. Koliko sam stvari propustila vidjeti samo zato što sam ih uzimala zdravo za gotovo? Tratinčica je samo cvijet. Ogrlica ili korov, ovisi samo o našem viđenju. Stojeći ispred u čvor povezane slike sjećanja od svih, pa i od mene, odbačene i prezrene osobe, shvaćam što mi je nana htjela reći o vlastitim odlukama. Idiot me poučio. Sljepac mi je otvorio oči.
Od toga dana gledam guske kako lete na jug. I ne gazim po tratinčicama. I udišem miris kiše punim plućima. Moja prazna stranica dobila je naslov.
|
