Evo me, dragi moji, živa sam, živa...ali stvarno u velikoj gužvi i problemima, što poslovnim, što privatnim..pa me u zadnje vrijeme nema ni na mom blogu, a kamoli na tuđima..
Vraćajući se upravo s jednog sastanka u Omišu razmišljala sam o ovom postu.Zapravo vozeći se često iz Omiša (jer to mi je uobičajena relacija), ali ne samo Omiša, razmišljam o istoj ovoj temi.
Bojim se brze vožnje. Jednostavno bojim. Ne volim ludovanja po cesti, ne volim velika, bijesna i jaka auta..
Na današnjem sam sastanku bila s kolegom koji je nedavno kupio novi, veći, brži, skuplji auto od ongo kojeg je imao, a i taj je bio prejak za moj ukus. Ne trebam vam govoriti, da on, kao i svi, tvrdi , kako je upravo on najbolji i najsigurniji vozač kojeg poznajem.Auto zbilja"diže" ko lud (ipak je to "petica") i zaustavlja se e u dijeliću sekunde. Ali ipak, meni se i za taj djelić odsjeku noge i presječe me u prsima…Na kraju balade, relaciju Split-Omiš smo odvozili za 20-tak minuta, jer je bila vrlo frekventna ura i gužva na cesti,o hvala ti Bože što čuješ moje vapaje!
Meni osobno je najdraža i nekako najsigurnija gradska vožnja, jer tu su semafori koji sve nadobudne tipove koliko-toliko usporavaju i prisile da stanu.S istim ovim kolegom i ta gradska vožnja se pretvorila u moru, na relaciji od par stotina metara između dvaju semafora maksimalno ubrza, pa se ukopa. A i ja zajedno s autom.
Kako izgleda vožnja s drugim prijateljem koji porshe ima, bolje da vam ne pričam
Njemu (još kad je spuštenog krova!), samo krila fale da ne poleti!
Zanimljivo, ali vožnje, odnosno leta avionom, se ne bojim! A za mene, bivšu stjuardesu, bi to zaista bilo sramota!!. Čak me i povremene turbulencije uveseljavaju…Osim jednom prilikom kad je, točno iznad Bermudskog trokuta, trešnja bila toliko jaka, da su se svi prekrstili i pozdravili sa životom. Još kad su izletile maske, stvarno nije ugodan osjećaj…Ali tada smo tu mi, članovi posade, da vas smirimo…i podsjetimo da zavežete pojaseve… pozdravimo u ime kapetana tog i tog (imena stranog),jer radila sam za međunarodnu kompaniju (ne nije JAT ako ste mislili
) i kažemo da će naš let, svemu unatoč, biti ugodan i da u London stižemo u toliko i toliko sati po evropskom vremenu
I za sve one koji ne znaju: u avionima, naročito putničkim, ne postoje padobrani…jer znam da mnogi to misle … Ako dođe do bilo kakvih tehničkih problema u zraku, najbolja je solucija spustiti se što prije (prije nego avion padne i sam!)… e ako je ispod još more…to je upravo idealno…jer u avionu postoje čamci za spašavanje….Međjutim, ako vas poslije pojedu morski pasi nasred ničega…je li to sreća??
Da se na auta vratim:ne bojim se vožnje (a ko ne voli vjetar u kosi??), nego se bojim eventualnih sudara, slijetanja, krvi, razasutih mrtvih tijela i svih onih groznih scena s naših cesta koje iz večeri u večer gledamo u dnevnicima.
Želim život!!!
Upravo te riječi svaki put ponavljam i Zakonitom. Rekla sam mu, nema šanse da me on vozi dalje Omiša, a i to je upitno.E sad…ima i on sto i jednu primjedbu na moju vožnju, e ovaka je , e onaka je…a kakva je da je, meni i mojim klincima je najsigurnija…ja sam skromna i objektivna žena ….
Sad, ako mislite da vozim 30 na sat-griješite. U stvari, vozim normalno i oprezno, dajem žmigavac na vrijeme kad mislim skrenuti, tu i tamo radim neke sitne prekšaje (npr. svaki dan skrećem preko dvije pune linije u firmu),vozim s dva-tri prošeka u krvi u sitnim noćnim satima… ali ono na što zaista ne pazim je vlasititi auto. "Derem" lamelu nemilo, ogrebem ga tu i tamo prilikom parkiranja…..ma k vragu i auto, pa neću dozvoliti da budem rob bilo čiji, a kamoli nekog predmeta, jer koliko god da mu neki tepaju, to je ipak samo limena kanta, bolje ili lošije izvedbe…. I kakvu god da kupite, za tri mjeseca će izaći nova, bolja i ljepša…za to se ne natječite u toj kategoriji, ako nemate, puno, puno novaca!
Ispred mog Zakonitog je na cesti uvijek, ali uvijek netko tko mu smeta iz ovog ili onog razloga: ili je autobus, ili kamion, ili penzić s naherenom francuzicom, ili tip koji telefonira ili naravno…..tek žensko…Uvijek tog nekog treba pretjecati, mada je na samo kilometar od vikendice i to mu u konačnici stvarno ništa ne znači…
Posebni su "užici" noćne vožnje s njim nakon kojekakvih partija, pireva i sličnih parada gdje se dosta pije…Njemu naime imalo veća količina alkohola u krvi izaziva kompletnu obamrlost duha i tijela, a mene užasava…
Zadnji od takvih događaja koji ću duuugo pamtiti je otvaranje hotela "Lav" sredinom prosinca…Svi vi koji ste bili znate, a koji niste ste čuli, da je bilo ića i pogotovo pića u neograničenim količinama i vrstama…Pilo se tako od vina, piva, koktela…bog te pita čega….ja sam zaista pazila…čuvajući se za vožnju…S nama je bila jedna moja prija i jedan njegov prijatelj koga sam do tada smatrala ozbiljnim i odmjerenim….Kažem do tada, jer od tog dana (noći) on je u mojim očima potonuo na samo dno…iz više razloga o kojima neću ovom prilikom…
Dakle, kad smo se među zadnjim uzvanicima uputili kući, ja sam nadobudno sjela za volan…Ali ne, On će voziti.….uzalud je bila molitva moja….jer da on nije ni takao alkohol, ma nije popio ni dvi čaše vina….i vidi se da sam ja pila pa pričam pizdarije…
Naravno, tu su i obećanja u stilu…e sad kad dođemo doma…koji će to seks biti…..haha,hahaha sreća da ga znam bolje od njega samog. Ili ja to samo mislim tako???…
Odmah na startu u garaži je okrećući se udario u stup…ma ne, ne to se meni čini…I to šta je malo izderao prednji branik je ništa prema mojim štetama...(nikad u životu nisam imala sudar!).
Ne treba ni spominjati koliko me to izbacilo iz takta i izazvalo salvu prigovaranja ….Milslim se: sitni noćni sati, subota uvečer, sve vrvi od policije...da nas barem zaustavi,pa da mu uzme dozvolu na tri mjeseca….. ali kakav je srećković, nikako da se to dogodi!
…Slijedila je vožnja tih 10-tak kilometara do Splita...niz Sirobuju….. jedno 130 na sat s nešto malo krvi u alkoholu….ja sam doslovno umirala od straha, a moja prija mu je u jednom trenutku rekla:
-Znaš šta, molim te stani, ja ću izaći, idem pješke doma…
Ne znam kako, ali istina je živa da pijane i lude Bog čuva, doma smo došli doma u komadu, i mi i auto…A meni je ta vožnje pokvarila stvarno odličnu zabavu te večeri…
I naravno, čim smo ušli u stan, sjeo je na kauč u dnevnom boravku i tu zaspao kompletno obučen do jutra…s daljinskim u ruci
Pitam ga ja sutradan:
-Dobro, jesi li ti normalan, zašto meni sinoć nisi dao voziti? Pa bio si mortus pijan.
-Pa kad mi nisi pitala. I meni je najdraže kad me drugi vozi.
Aleluja.Šta ti je sjećanje!
E zato na doček Nove nisam htjela ići našim autom, nego nas je prija vozila. Jer priča bi se sigurno ponovila. A u ovom slučaju ponavljanje nije majka znanja.
