Don't worry...be happy... :)

10.12.2007., ponedjeljak

što je život??!!

Ode ja totalno......ode ona i ja je pozdravih svjesno, tužna sam, ali jednostavno više nije mogla samnom.....

ležim i razmišljam o prošlom vremenu, o svemu što mi se dogodilo, lijepo i ružno.....smijem se i plačem, sjeta mi prelazi preko obraza, osjećaji lebde oko mene, ali ja iznutra trenutno mrtva. Možda samo spavam zmiski san, možda se vrati puls, možda me reanimiraju, ali moja duša trenutno lebdi gleda što se sve događa, ne želeći biti u tjelu, jer je to prebolno.....
Pitam se, dali je ta duša kukavica jer bježi, ili se boji, ili joj je dosta svega, ili je jednostavno potrošena.....ili je obična neznalica koja se ne može sukobiti s problemom face to face i rješiti ga? Koji problem? Koji da izaberemo? Onaj najlakši? Nijedan se trenutno ne čini lagan. Ma nije tako niti težak, ali mi se neda...čemu?.....koliko god se katkad trudio, sve ode u vjetar....ostaješ opet sam i iscrpljen......čemu onda?

Gledam oko sebe kako se moje drage osobe na neki način uništavaju, opterećuju se stvarima na koje ne mogu utjecati, a ne uživaju u onome što je pored njih, ono što mogu učiniti sami uz malo truda...govorim ali me ne čuju, i to boli....ja sam samo jedno zanovjetalo i smetnja, smetnja jer ih ometam u njihovim bedovima......a ja? ja u principu živim za njih, možda je to grozno, ali hebi ga, odavno sam zaboravila živjeti za sebe. Prestala sam živjeti za sebe na način da sam puno očekivala, a kaže se da kada očekuješ nešto, najčešće se razočaraš i to je istina.....treba živjeti sada, radeći i pokušati voljeti čistog srca, bez očekivanja, a sve što naiđe iznenada izazvati će veliko veselje.....ali kada si glup da nešto očekuješ, i to se ne desi, ne vidiš da se desilo i nešto ljepo, jer si okrenut samo onome što očekuješ i eto ti vraga.....tada poblesaviš.......

možda sam sada predramatična, ali stvarno osjećam da je u meni nešto umrlo.....ali ne želim biti sebična i zanemariti osobe koje volim i koje mene vole, ne mogu otići, još uvijek neki dio mene vjeruje da će se sve rješiti.....
ovi božićni blagdani me totalno smlave...Zašto?...pa sve je kao bajka, a ja od malih nogu živim u svojoj bajci, ali kada postaje sve bajkovito oko mene, shvatim da moja bajka ne postoji....i to me rastužuje...... gledam ljude koji se smiju i vesele, grle i ljube.....imam i ja koga zagrliti i poljubiti, imam. I obožavam ih. Htjela bih im učiniti bajku od života, pogotovo mojoj curici, ako treba i svoj život za njezinu sreću. Htjela bih joj napraviti bajku, htjela bih da ju nitko ne povrijedi, da ona nikoga ne povrijedi, da bude vrijedna i da uspije u životu, da bude ponosna na ono za što će se potruditi, da ima svaki dan osmjeh na svom malom ličeku, i kada ga ima ja sam najsretnija osoba na ovom svijetu, za mene tada nema nikakvih prepreka, ništa mi nije teško....ali nije život bajka, i ona ima svojih badova i meni tada puca srce......i znam da ona to vidi, da ju to opterećuje, ali ja sam zaboravila živjeti za sebe i nesvjesno sam se prebacila u njezin život, želeći kroz nju proći sve lijepo što ja nisam. I što onda učinim? Nije sretna niti ona, niti ja.......i kako nebi pomislila da im smetam?

katkad pomislim da bi voljela da je "kučka", da je opaka i ne tako osjećajna, da bi joj bilo lakše, ali opet, zar bi joj život tada imao smisao, zar nije ljepše da joj je srčeko otvoreno i čisto? S jedne strane je bolje, ali takvo srčeko nije otporno na udarce, kada ga zgaze teško se oporavi, a ja to ne mogu gledati........najrađe bi ga primila u svoje ruke i štitila ga svojim tijelom, neka me bičuju, neka me probadaju, neka me lupaju, izdržati ću ja to, samo da zaštitim to srčeko koje je u meni raslo, koje je svoje prve otkucaje imalo u meni, u MOM trbuhu, koje se izmučilo da izađe na ovaj vanjski svijet i izašlo s punim povjerenjem da će biti zaštićeno, kao i kada je bilo u meni.....ali znam da ga moram pustiti, da mora osjetiti bič života, da se mora samo izboriti, ali ako mi je nešto teško, onda je to osjećaj da ja tu više ništa ne mogu napraviti......mogu zagrliti, reći nešto lijepo, saslušati, pomoći koliko mogu, ali ne mogu biti štit.....

trenutno osjećam bol u svom srcu, i pomislim na svoju mamu koja isto tako želi da zašiti moje srce i da bi joj bilo jako teško da zna da me sada boli....i pomislim da sam sretna, da mi je to najvrednije.....
ali me odmah zaboli kada se sjetim koliko puta sam nesvjesno ju povrijedila, koliko puta sam povrijedila osobe koje me vole....kako? pa evo naprimjer i ovakvim načinom razmišljanja, upravo time što sam dozvolila da u meni umre nešto.....i to me baca u još veći očaj....i kako se onda povratiti? uvijek nađem razlog, odnosno osjećam ogromnu krivnju i automatski bijes na samu sebe, i naravno da sam ja ubila to nešto....ja sam to učinila....ja sam ubojica......
bangeekbangbangcrycrycrycrycrycrycry



- 11:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (8)
Rujan 2007 (11)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (9)
Svibanj 2007 (10)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (19)
Veljača 2007 (15)
Siječanj 2007 (19)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (10)
Listopad 2006 (8)
Rujan 2006 (8)
Kolovoz 2006 (6)
Srpanj 2006 (4)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (14)
Travanj 2006 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se