Slobs u Iraku

13.11.2006., ponedjeljak

Over and out

JamesKo je bio u vojsci zna kako poslednji dani mogu da se razvuku u nedogled. Jos deset dana, jos devet, jos oooooosam… (ovo je bio narocito dug dan, taj 008). Pa onda 007 – Dzejms Bond. Kako se dan za odlazak približavao stvari su bivale sve bizarnije. Granate su padali sve bliže mom gnezdu, a dan pred polazak jedna granata je pala baš ispred kapije. Od obezbedjenja sam dobio parče gelera kao suvenir.


MortarU Irak sam došao pun entuzijazma, a napuštam ga posle dve i po godine bez trunke nade da će biti bolje u skorijoj budućnosti. Jednostavno, nema šanse. Mislim da će tek sad postati krvavo, selo protiv sela, nervni gas živčo i slična sredstva za masovno uništenje. Nakon par godina haotičnog sistema u kome je svako gledao da zagrabi, elite su rešile da očiste svoje komšiluke od ‘drugih’ i to se sad sistematično radi ulicu po ulicu. U Basri je od oko 300.000 Sunni muslimana ostalo manje od 10%. U Bagdadu se prave etnički čisti kvartovi, i svaki kvart ima svoju narodnu stražu. U delovima gde vladaju ekstremne vahabitske bande ljude ubijaju iz najbizarnijih razloga. Pre par meseci su pobili sve prodavce leda. Sirotinja uzajmi neku sitnu lovu i investira u kupovinu zamrzivača, odakle vadi led i prodaje ga na ulici, dok ne naidju Vahabiti i sve ih pobiju jer, u njihovoj verziji Islama, zabranjeno je vodu transformisati u ‘neprirodno’ stanje.


Postoji još bizarnije pravilo – ne smeš da imaš rezervnu gumu u autu. Zašto? Pa ako se redovno moliš bogu i živiš ispravan život, neće ti pući guma. Ako nosiš rezervnu, onda ili nisi ispravan, ili sumnjaš u dobrotu božju; u svakom slučaju zaslužuješ da budeš mrtav.


Ovo su samo ekstremni primeri iračke svakodnevice. Običan čovek najčešće bira da živi mirnije, da zaobilazi nevolju iz daleka, da se pravi da ne čuje i ne vidi šta se oko njega dešava. To je sebično, ali najracionalnije. Ćcuti, trpi, biće bolje.


Ipak, u životu često dodje do ovakvih ‘koka-jaje’ situacija. Dok običan čovek okreće glavu na drugu stranu, neobičan čovek koristi situaciju i svet kreira u skladu sa svojom bolesnom mentalnom mapom društvenih vrednosti. Običan ćuti da se ne bi opekao, a neobičan peče jer običan ćuti, i tako u krug. E baš u tom krugu se nalazi Irak, i tamo će i da ostane još neko vreme.


Koliko su ovakvoj situaciji doprineli Ameri i oslobodilačko-okupaciona misija?


Iz perspektive začaranog kruga – nisu uopšte. Iračani su bili u vrzinom kolu i pre Amera, ludak je manično udarao u bubanj, a ostali u ritmu skakali. Za mnoge je današnje stanje bolje. 5 miliona Kurda na severu živi u relativnom miru i relativnom blagostanju. I dalje je to visokokorumpirano burazersko društvo u kome lične veze i pripadnost odgovarajućem plemenu donose prosperitet, ali ljudi ipak više ne žive u paničnom strahu od agenata unutrašnje bezbednosti. Čak je i biznis krenuo, od kada su regionalne vlasti počele da skidaju kajmak od proizvodnje nafte. Kod mene na jugu takodje dosta ljudi kaže da žive bolje. U manjim gradovima naročito.


NapoleonIpak, očigledno je da Ameri nisu uspeli da od Iraka stvore zemlju na koje ce ostale bliskoistocne zemlje da se ugledaju. Mnogi smatraju da to nije ni bio cilj, ali ja znam da jeste. Zapadne zemlje u cikličnim intervalima pokušavaju da ‘unaprede’ svet. Nedavno sam čitao o tome kako je Napoleon 1798 triumfalno ušao u Egipat imajući apsolutno iste ciljeve kao i George W. Da, bilo je tu i ekonomskih ciljeva, strateškog pozicioniranja itd, ali glavna stvar je bilo stvoriti jednu jaku i stabilnu zemlju u regionu, koja bi dalje ‘pacifikovala’ region. Francuzi su se iz Egipta povukli posle 4 godine, videćemo koliko će Ameri da se održe.


Mogu mnogo o Iraku da pričam ali neću. Završio sam sa Irakom, i nekako pojurio da pobegnem odatle, iako sam sve vreme bio svestan da nikada u životu nisam toliko naučio o svetu, društvima, drzavama, moći, formalnom i neformalnom uticaju. Sve o čemu sam ranije uglavnom bezvoljno čitao tamo sam uspeo da naučim iz prve ruke. E kad sam se osvestio, odnosno postao svestan toga da učim nevidjene stvari, i ukapirao da je vreme da se vratim knjigama.


E tu sada nastupa ključni momenat.


SOASZamislite da vam se odjednom stvori neka velika potreba za nečim, recimo da vam se odjednom strašno prijedu jagode. Popijete neki sok da vas prodje želja, ali ne vredi, jagode pa jagode. E sad, zamislite da naletite na nekog ko vas uputi na izvanrednog prodavca jagoda na drugom kraju grada. Rešite da se iscimate do tamo, platite put, vizu, nadjete prodavca, i ugledate velike, sočne jagode. Prodavac naplati žestoko, ali od onog trenutka kad ste zagrizli tu jagodu svet oko vas prestane da postoji. Silina tog ukusa, baš tog kojeg ste tražili pa još malo jačeg, vas toliko raznese da uopšte ne možete da dodjete do daha. Puna usta jagoda, gušite se u jagodama, ne odgovarate na pozive, to je to, ultimativna zadovoljština.


E, drugari, to je upravo ono što ovih dana doživljavam u školi koja se zove SOAS (School of Oriental and African Studies). Svaki Ciga svog konja hvali, ali stvarno mi se čini da ne postoji ovakva institucija bilo gde na planeti. Škola je nastala u «zlatno» doba engleskog kolonijalizma, i cilj je bio da se izučavaju egzotična društva ne bi li se istima lakše vladalo. U medjuvremenu se diskurs promenio za 180 stepeni i kuća je postala leglo alternativne misli.


Restaurant at the end of the universeZaista, svaki socijalni ili nacionalni pokret koji je ikada bio demonizovan na CNNu ovde diše punim plućima. Ne samo mainstream osovine zla (Iran, Sirija, Severna Koreja) vec i svakkojake progresivnomisleće grupe od kojih se srpskom i teksaškom seljaku podjednako ježi koža. Feministi, komunisti, vegetarijanci, zapatisti, islamisti, konfučijanci, pederi, hrišćani, anarhisti, zionisti, štrumpfovi, svi zajedno na jednom mestu, i svi došli da nauče o drugima. Sve to skupa izgleda neverovatno. Kad udem u fakultetski bar kao da sam ušao u restoran na kraju sveta, iz autostoperskog vodiča kroz galaksiju. Svakojake kreature za stolovima, ali svi nekako na istoj talasnoj dužini. Mislim da ih sve vezuje činjenica da su manjina, da ih spoljni svet doživljava podjednako kao autsajdere i luzere.


Hare KrishnaSvaki dan u školi za mene je spektakl. Obično se odvezem na bajsu, isti zavežem ispred ulaza u školu i stanem u red za klopu. Svakog dana pripadnik sekte Hare Krišna (ne znam kako se sekta formalno zove) doveze neku malu prikolicu i deli besplatnu klopu studentima. Nije to naravno neka ekstra klopa, ali bude ukusna te uvek sa zadovoljstvom ubacim malo metalnog sitniša u metalnu kutijicu sa strane.


Dok jedem svoj topli obrok posmatram šta se dešava u dvorištu. Juče je neka japanska trupa promovisala nacionalni teatar, izvodeći 3 kratke predstave za studente. Bilo je i mačevanja, kung-fu preokreta, belih napuderisanih i našminkanih heroja i svega ostalog što je deo folklora.


Onda odslušam jedno predavanje, pa se spustim u KLT salu u kojoj gostuje legenda antropološkog filma, profesor Mekdugal, koji je poznat po tome što filmove snima živeći sa junacima filma i po 3 godine. Ovog puta se prikazivao film o dečacima u elitnim indijskim boarding školama, i u jednoj takvoj školi je proveo 3 godine snimajući dečake koji polaze u prvi razred. Imali smo naročitu čast da nakon filma popričamo sa gospodinom Mekdugalom lično. Lik je izuzetan i praktično je pola života proveo živeći sa Maorskim plemenima, kamerunskim ribolovcima, raznim indijancima na raznim kontinentima. Ne znaš prosto šta prvo da ga pitaš.


Popodne obično odem na neku diskusiju. Ovde stvarno gostuju svi, od drugog čoveka Hezbolaha do ministra u britanskoj vladi. Za sve njih je SOAS vruć teren, jer ljudi dodju pripremljeni za diskusiju. Pre neki dan sam prisustvovao tribini na kojoj je jedan student, neo-marksista, ispreskakao govornika koji je došao da brani imidz republike Mjanmar (bivša Burma) koji je kao satanizovan u zapadnim medijima. Trebalo je slušati kako dobar poznavalac marksovih ideja svlači i obesmišljava burmanca koji misli da nešto zna.


Dan posle toga je gostovao predsednik najveće studentske unije u Venecueli. Ono što mnogo ljudi ne zna su aplauza vredni socijalni standardi koje mahniti Čavez uspostavlja tamo. Na primer, domaćice od nedavno uzivaju pune beneficije socijalnog osiguranja, jer drzava Venecuela priznaje da je biti domaćica težak full-time posao. Ja ovo pozdravih aplauzom.


Uveče uglavnom čitam, jer ova škola stvarno nije šala. Čini mi se da čitam u proseku 6 sati dnevno, i odavno nisam bio ovako srećan. Mnogo je lepo biti štreber.


Highbury
Najbrzi sam u gradu, Piaggio Liberty 124cc


Ako ne čitam, onda odem na nekakvu projekciju, ponekad sport, a jednom nedeljno na Svetski Hor, takodje u okviru fakulteta. Pevanje u horu je izuzetna aktivnost, naročito ako ostalih 99 članova dolazi iz 39 zemalja i što svi pevamo na jezicima koje ne razumemo. Poslednji put smo pevali na Zulu i Botcvana jezicima, a na kraju svake probe ceo hor izadje van i peva na nekom javnom mestu, trgu, holu, raskrsnici, stanici metroa itd.


Stvari kojih sam morao da se odreknem su TV i donekle kompjuter. Oko TV-a sam malo krizirao u početku, naročito u trenucima kada je TV nekako nezamenljiv (dok se peru zubi npr.), ali jednom kad se pomiriš sa tim da ga nema onda ide lakše. Sa kompjuterom ne ide tako lako, i trenutno sam na detox programu, ali ipak je komp multifunkcionalan i neke stvari bez njega ne mogu. Kako god, gledam da provodem što manje vremena i otud redji postovi na blogu i uopšte redja komunikacija. Šta da vam kažem drugari, biće vremena kasnije za komunikaciju, sada mi se rade neke druge stvari.


Živela sloboda, živeo pluralizam, živeli veliki gradovi!


Ispred Emirates arene






- 12:54 - Komentari (38) - Isprintaj - #

11.09.2006., ponedjeljak

Videh Dubai

Simbol DubaijaKrenuh tako put zavičaja. Umesto da, po uigranoj varijanti, idem preko Ammana, povedoh se interesantnim otkrićem da Jat leti iz Dubai-ja za Beograd. Iz Amana nema direktnog leta, vec preko Beča ili Stambola, pa se odlučih da skratim put. Nikad nisam video taj Dubai, a red bi bio. Da sam znao kakvo me cimanje čeka krenuo bih pešaka preko pustinje.




moderne zgrade na creekuDubai važi za nekakav biznis i travel hub, čvorište, gde se hvataju veze sa Srednjim i Dalekim istokom. Kompanije koje hoće da rade neki biznis na Bliskom istoku po pravilu u Dubaiju naprave centar za svoje operacije. Tamo dobiju kompletan busness support od moćnih konsultantskih kuća, a često ne moraju na da idu dalje od Dubaija jer su predstavništva svih bitnijih kompanija tu, u nekom od stotina nebodera.




Ipak, nikad do sada nisam dosao u kontakt sa haotičnijim aerodromom od tog u Dubaiju. Kad covek ima srpski pasoš, onda se navikne na to da će doći u svakakve situacije. Stalno se nešto pregovara, stalno se nekog ubedjuje da vi zasta niste pretnja po njihovo društvo i vrednosti. No nekako to uvek prodje, uvek se pronadje način. E u Dubai-ju je malo falilo da se predam i da jednostavno kažem – evo ja se sad odavde više ne mičem, a vi smislite kako ćete da me ubacite u avion za koji još ni nemam kartu jer me ne puštate da je kupim!




Vlasti Dubai-ja se vanredno trude da suzbiju imigraciju. S obzirom na to da su u sopstvenoj državi manjina, i to žestoka (ima ih 17%), jasno je čega se plaše. Nametnuli su izuzetno stroga pravila ulaska u zemlju. Vizu dobijete samo ako vam je neko ‘sponzoriše’, neka firma, hotel ili poznanik. Ako kojim slučajem nadjete posao, firma vam najčešće zapleni pasoš pri doalsku i uruči vam ga pri odlasku. Cilj je valjda da se u svakom trenutku zna ko gde radi. U praksi, firma postaje vaš gospodar, jer vam odredjuje kad možete da idete kući. Odnosno, ako niste dobili odmor od firme, neće vam dati pasoš, i nećete moći da putujete. Ako vas firma otpusti, automatski javlja vlastima koje vas deportuju u zemlju porekla. Shvatate da im to daje puno prostora da manipulišu vašim životom.




DrugariIpak, nisu svi u takvom položaju. Moji ljubazni domaćini, B & M, imali su sreće da su se zaposlili u ‘normalnim’ firmama. Svoje pasoše nose sa sobom, i nisu u strahu od svojih šefova. U ovakvim okolnostim život tamo može da bude vrlo komforan. Pristojne plate, dobri uslovi života, internacionalna zajednica i blagodeti potrošačkog društva.




Ipak, ja sam odlučio da to nije mesto za mene. Dubai nekako dodje kao Las Vegas, treba videti ali ne i ostati, ako se ne mora. Ne govorim ovo iz ugla nekog razmaženka, pa ja provedog više od 2 godine u totalnom paklu gde je struja luksuz, već iz perspektive nekog ko razmišlja gde bi, od mesta koja je obišao, mogao da se vrati i da živi. Šta je to što mi u Dubaiju smeta?





Nekad i sadDubai pre 30-40 godina nije ni postojao. Bilo je tu nekih jadnih beduina, tu i tamo oko neke oaze. Sada tamo stanuje oko 2 miliona ljudi, u jednom megalopolisu koji se neprestano širi. 10% svih gradjevinskih kranova na svetu trenutno je upošljeno u Dubaiju. Svaka, ali baš svaka zgrada tamo je čist spektakl. To su sve nekakve 50-tospratnice modernog dizajna, i ja sam se zabavljao zamišljajuci kad bi samo jednu, bilo koju od ovih zgrada, neko sagradio u Kraljevu. Mislim da bi dolazile ekskurzije iz cele zemlje da je obilaze.




Dakle, sve je tamo novo, sve je ogromno i blistavo. Sve se nalazi u ogromnim zgradama. Kafići su u hotelima, bioskopi su u šopping mall-ovima, semenkari, odžačari, šusteri, kovači, niko od njih nema nekakvu zanatlijsku radnjicu na kojoj nakači poruku "vraćam se za 5 minuta" kad ode u kafanicu iza ugla da sruči pivo posle ručka.




Ne samo to, nema ni nekakvog starog sela, makar i zapuštenog, gde neki normalni ljude žive tradicionalnim životom. Svi su u klimatizovanim zatvorenim prostorima. Hodanje ulicoma se odvija kroz klimatizovane pasaže. Dakle, hodaš klimatizovanim trotoarom, ulicu gledaš kroz staklo, i nailaziš na ‘uličnog’ klimatizovanog prodavca čaja na primer. Onda skreneš kroz neka vrata, i ugledaš čitav zabavni park, ringišpili i balerine, i milion dece koje se u klimatizovanom zabavnom parku igraju sa digitalnim drugarima. Bizar. Igrala bi se deca možda napolju, ali klima je stvarno nehumana. Ja sam tamo otišao iz Basre, u kojoj je tada bilo preko 50 stepeni, i kad sam u Dubaiju izašao sa aerodroma istog momenta su mi se zamaglile cvike, a majica prilepila uz telo. Za 10 sekundi sam bio mokar od glave do pete. Pokušavao sam da ujednačim disanje, i shvatio da su mi potrebne škrge. Jeziva vlaga uz jezivu vrućinu – idealna kombinacija.



kule



No, ljudi se na sve priviknu, pa i zavole, kao što oteta tinejdzerka zavoli svog kidnapera. To je upravo slučaj sa mojim domaćinima koje ste mogli da upoznate kroz njihov sjajni blog Dubai2. Ovo je bio prvi put da sam sreo i prespavao kod nekog koga znam s bloga! Eto, za sve postoji prvi put.




B & M su klasični simpatični Dalmoši (more, Hajduk..) Cene lepe stvari u životu i hoće da se potrude da do njih dodju. Vole da se druze i njihovi prijatelji su sa svih strana sveta. Nisu lenji niti zahtevni, čak su spremni da provedu sat vremena u saobracajnoj gužvi samo da bi me dovezli pravo do hotela, iako se u Duabiju na taxi u proseku čeka 2 minuta.



M radi u jednoj preteranoj firmi i često putuje po Bliskom istoku. Sa tih putovanja donosi zanimljive priče i slike. Ja maštam o tome da jednog dana postanem nekakav regionalni savetnik i da u svakoj zemlji Bliskom istoka boravim po par nedelja. Auh!



B je zgodna doktorica, silom prilika u industriji pravljenja sisa i ispravljanja krivih noseva. Plastična hirurgija je hit medju bogatim naftašima i naftašicama. Očekivali biste da brkati Arapin ne voli da mu se žena liftira kod zapadnih hirurga, ali svako voli sise koje prkose sili gravitacije. Smernice o ispravnom zivotu muslimana kazu da žena ne treba svojim izgledom i ponašanjem da u muškarcima budi požudu, ali zato kad dodje kući, u svojoj spavaćoj sobi, treba da je tigrica. Sad sam se setio one čuvene scene seksa iz filma “Lepota poroka”, kad onaj Crnogorac preko ženinog lica prebaci nekakvu maramu, pa tek onda krene na posao. Oboje obučeni i ozbiljni, kao da su pred kamerama (a i bili su). U arapskom svetu je to drugačije. Saveti za porodični život kažu da je u spavaćoj sobi sve dozvoljeno i da ljubavnici treba jedno drugom da pruže što više zadovoljstva. Otud vrlo često u lingerie prodavnicama vidim nindze kako kupuju tigraste gaćice.

Otkud ja u lingerie prodavnici – to je druga priča.

Creek


- 14:37 - Komentari (36) - Isprintaj - #

25.07.2006., utorak

Deca Izraela deci Libana

Deca i bombe Deca i bombe

Dragi drugari,

Deca ginuPrimetili ste da se jako retko javljam u poslednje vreme. Isključivi razlog je to što ja više ne mogu da pišem o svojoj svakodnevici jer je užasna i tmurna. Stotine Iračana i Libanaca nestaju dnevno, na očigled celog sveta. Ne mogu ni vesti da gledam jer se odmah iznerviram čim vidim Izraelca ili Amera kako me svojim nebuloznim objašnjenjima i zahtevima očigledno uzimaju za idiota.

Za sve one koji se do sada nisu bavili problemima Bliskog istoka, pojednostaviću čitavu situaciju jednom slikom.

Zamislite da u vašu trosobnu kuću dodje podstanar. Uredno plati zakup za jednu sobu i krene tu da stanuje. Onda posle par meseci krenu da mu stižu rodjaci, i da se naseljavaju u vašoj kući. U početku su čak ljubazni prema vama, ali polako počinju da se šire po kući i vama postaje vrlo neprijatno. (1880-1940)

Onda najednom, blitz-kriegom, podstanar zauzima još jednu sobu, predsoblje, kuhinju i kupatilo, i to proglašava svojom teritorijom(1948). Vi naravno vidite da imate posla sa budalom, te brže-bolje pozovete susede da vam pomognu da budalu izbacite napolje. No, podstanari, ojačani novčanom pomoći iz dijaspore, pokažu se kao ratoborni, i uspeju da se odbrane, izbacivši vašu baku iz zauzete sobe, ali zadržavši sve njene stvari. Vi se obratite sudu za pomoć, no sud presudi da morate da živite zajedno, jer su podstanarevi preci, pre 2500 godina, živeli u tom istom regionu zajedno sa vašim precima.

Vi se malo presabete, vidite da vas kradu na rodjene oči, pa opet krenete na drznika (1967), ali ovog puta je drznik ne samo ojačao, već je i napravio koaliciju sa lokalnim mafijašima (USA) koji su ga snabdeli oružjem i tehnikom. U ovom sukobu se drznik ne samo odbrani, već vam okupira i preostali deo kuće, deo vaše porodice iseli napolje, u dvorište, a deo kod košije. Vi se obratite sudu (UN) koji donese odluku u vašu korist, medjutim podstanar ne haje za odluke suda, jer ima podršku mafije. Ne samo što neće da izadje iz okupiranih teritorija, već tamo naseljava i svoje rodjake, iako je to izričito zabranjeno Ženevskom konvencijom o ljudskim pravima u ratu.

Vi i dalje pokušavate da se borite pravnim sredstvima, 10-20 godina čekate da vas neko sasluša i podrži, ali shvatate da se podstanar jako dobro snalazi u medijima, i da vaše pokušaje da povratite sopstvenu kuću vešto plasira kao divljačke porive za tudjim životima. Dakle ne samo da ste žrtva, već i ceo svet misli da ste nasilnik. Deca vam rastu u podrumu, rodjaci u dvorištu i kod suseda. S vremenom frustracija postaje tolika, da vas izdaje racionalnost, i da jednostavno tog podstanara, kad god ga vidite, bar gadjate kamenom. Ipak, podstanar je toliko ojačao da vam na svaki kamen odgovara raketnim napadom. Vaši rodjaci iz dvorišta (Gaza) takodje bace po koji kamen u prozor, ali podstanar opet odgovara bazukom.

U jednom trenutku deo vaše familije koji već decenijama živi kod suseda (Liban), iz svog dvorišta baci kamen dva, ali vaš podstanar ne samo da odgovori raketama, već uleti u susedovo dvorište, zauzme pola dvorišta i pola kuće, poruši svu infrastrukturu u okupiranom delu, i pobije vam pola familije (1982). U tom okupiranom delu ostane još 20 godina, i onda se povuče, očekujući da ce ovi jadnici koji su preživeli da se pomire sa tolikom nepravdom i da nastave svoj zivot poštujući bahatog podstanara i njegovu verziju “pravde”.

Šta su vaši sledeći koraci? U svojoj kući ste potpuno izolovani, i podstanar vam daje ili ne daje dozvolu da izadjete na ulicu. Deca vam odrastaju u bedi i izolaciji, napajajući se mržnjom prema okupatoru. Medju njima se nadju i dovoljno očajni koji se opašu eksplozivom i utrče kod okupatora u sobu. Vi više ne možete ni da razmišljate normalno, jer se sa okupatorom susrećete svakodnevno, i on vam svakog dana jasno stavlja do znanja da iz vaše kuće neće izaći, i da treba da budete srećni što ste uopšte tu gde jeste.

Obratite sad pažnju na nastupajući krešendo. Palestinci na kraju pristanu na kradju i kažu – OK, zadržite taj deo kuće koji ste okupirali ’48, ali izadjite iz ostatka kuće i hajde da više završimo s tim (1991).

Važi, kaze osioni podstanar, ali prvo da smirite te bombaše, da se demokratizujete i uljudite, da javno priznate našu državu, da napravite i pošaljete spejs-šatl na Mars, da iskorenite glad na planeti, da od pustinje napravite žitnicu, i da se od Libana preko Sirije, Jordana, Gaze i Egipta svi uhvatite u jedno kolo prijateljstva sa nama, ali da mi sviramo, taktiramo i kažnjavamo one koji se sa nedovoljno iskrene ljubavi osmehuju prema nama.

Sanitet Most

To bi ukratko bilo to. Sad nastavite da pratite vesti, ako imate nerava. Ja nemam.

- 22:12 - Komentari (105) - Isprintaj - #

06.07.2006., četvrtak

Mesec dana fudbala

U poslednje vreme me pitaju ljudi kako sam i zašto ne pišem. Čini mi se da misle da sam vrlo zauzet i da se sigurno nesto vrlo vazno dešava, nešto što mi nikako ne ostavlja ni minut predaha, pa da se zbog toga ne javljam. A ja, u stvari..



GLEDAM FUDBAL PO CEO DAN!



Ivanov1994. je bila sjajna godina za gledanje fudbala. Taman sam bio završio srednju školu, upisao fakultet koji sam mrzeo, zaljubio se u devojku koju nisam imao, te shodno prilikama rešio da gledam mnogo fudbala. Utakmice su počinjale kasno noću, a ja i tako noću nisam spavao, pa su stvari same došle na mesto. Uživao sam gledajući svakojake autsajdere, izblajhane Rumune, Bugare koji su i dalje furali tarzanke (Trifon Ivanov), šarene Kamerunce (legendarni Rože Mila), i naravno čuveni nigerijski napadački trio Amokači – Finidi – Amunike od kojeg su drhtali golmani.


Od tada sam, od svih utakmica na narednim svetskim prvenstvima, uspeo da pogledam jedva 10-tak. Ne sećam se šta sam tačno radio, verovatno ništa bitno, ali nikako nisam uspevao da se fokusiram na fudbal. Naročito 2002. Tog prvenstva se ni ne sećam. Kažu ljudi da je Koreja bila u polu-finalu, ali ja ne verujem. Što se mene tiče, taj mundijal se nikad nije ni dogodio.


Konačno, ove godine sam došao u priliku da odgledam na miru ceo mundijal. Zapravo, siguran sam da nikad neću imati bolje uslove za gledanje fudbala. Živim sa 15-tak muškaraca sa svih strana sveta. Imamo LCD projektor i sliku preko celog zida, dva klima uređaja u toj sobi, kao i pretplatu na poseban paket prenosa mundijala koji uključuje komentatore sa BBC-ja. Snabdeli smo se pivom, zaposlili kuvaricu i čistače, organizovali život tako da sve funkcioniše u svrhu neometanog gledanja fudbala. Nemamo nikakve društvene obaveze,ne osećamo se krivim niti bilo koga zapostavljamo gledajući fudbal, ne moramo čak ni da budemo pristojno obučeni. U jednoj ruci pivo, druga ruka u gaćama. Uslovi zaista perfektni.


HolandeziMoj plan je bio da pogledam svih 64 susreta i tako obeležim ovaj period blagostanja. Prva utakmica je svakog dana počinjala u 5 po iračkom vremenu, taman kad se vratim iz kancelarije, a poslednja završavala u 1 ujutru. Sa te strane, dakle, nije bilo prepreka. Nije bilo šansi ni da me smori bilo koja utakmica jer na svetskom prvenstvu nema loših utakmica. Uvek ima šta da se vidi, zanimljivi igrači, mladi talenti, kreativni gledaoci, nervozni treneri i naravno golovi. Znam da su mnogi propustili susret Tunis – Saudijska Arabija (arapski derbi), ili recimo mečeve Koreje ili Trinidada, ali ja mogu samo da vam kažem da ste se zahebali. Koreja je imala ubedljivo najbolje navijače. Ne samo što su imali sjajne maske već su fenomenalno pevali svih 90 minuta, i izvodili nekakve koreografije. Moj drug Ilija kaže da činjenica da Korejanci pevaju “Odu radosti” dok se Srbi deru “Nož, žica, Srebrenica” puno govori i o mentalitetima naroda. Neka psiholozi izvode zaključke.



RikardoŠto se same igre tiče, svim srecem sam bio uz Gance. Borili su se kao lavovi, bez preteranog respekta prema izvikanoj Češkoj ili simpatičnom timu USA. Prošli su dalje i sjajno igrali protiv šminkera iz Brazila, međutim tu nije bilo šanse. Ja im ipak skidam kapu i rešio sam da kupim dres Gane čim ga budem ugledao.


Od ‘velikih’ timova najviše sam uzivao gledajuci Žabare protiv Gane, Francuze protiv Brazila, i naravno Argentinu u utakmici u kojoj su nam pojasnili da smo na mundijal zalutali i da smo teška druga liga. Bilo je zaista mučno gledati kako se Argentinci poigravaju za ‘najčvršćom odbranom sveta’, a u isto vreme nisam mogao da odolim da ne aplaudiram fenomenalnim potezima Gaučosa. Shvatio sam da mnogo više uživam u fudbalu kad nema naših u takmičenju, tako da se nadam da nas neće uskoro biti na mundijalu, ili bar ne u ovakvim izdanjima.


Dida U kategoriju “razočarenja” svakako spada i Brazil, i tu nema šta puno da se priča. Očigledno je da su zvezde došle da odrade te formalnosti pre nego što im se uruči pehar, i drago mi je da su sad već kod kuće. Na mundijalu ili gineš čuku ipo ili ideš kući, što znači da su sami izabrali. Argentinci su druga priča, jer su bar igrali. Ipak, neshvatljiva je taktika da se, u meču sa Nemcima, povuku posle samo gola prednosti i da krenu da se valjaju po terenu na svaki dodir protivničog igrača. To ih je na kraju koštalo plasmana i to je takođe zasluženo.


Preksinoc me je sunce ogrejalo kad su konačno i nabeđeni šampioni Nemci dobili po dve macole za put. Sve vreme se nešto šire po medijima, a u stvari se iz aviona vidi da tu nema kvaliteta za pehar. Nadam se da ce Žabari da se raduju na kraju, jer su jedini konstantno igrali dobro.


Dakle, Luca Toni, Giraldino, Iaquinta (kakvo ime) i gazda Del Piero. Andiamo ragazzi!


zabari zabarka zabarke

- 21:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

30.05.2006., utorak

Nema "dogovora" - ima batina

PandurSinoc rutinski krenem da citam vesti na b92 i naletim na vest koja me ostavi potpuno zatečenim:






B92 Info Vesti Hronika

Nema "dogovora" - ima batina
29. maj 2006. | 17:34 | Izvor: B92

Kraljevo -- Budimira Milića iz Kraljeva juče je na putu za Niš zaustavila policijska patrola. Rezultat: Milić je pretučen.

Milić nije imao atest za protivpožarni aparat i lična karta mu je istekla pre nekoliko dana. Policajci su mu tražili da plati 2.000 dinara, ali je on to odbio i tražio da mu napišu prijavu. Dva policajca su tada rekla da su mislili da će se dogovoriti, a pošto neće, počeli su da ga biju.

Posle nekog vremena došao je i treći policajac, u civilu, i rekao da je on njihov starešina. Miliću su stavili lisice, uveli ga u automobil i naizmenično ulazili i šamarali ga. "Nakon toga su izašli i nešto se dogovarali, a starešina je jednom iscepao značku, a drugom košulju, kako bi izgledalo da sam ja njih tukao", navodi Milić, "a moju košulju i ličnu kartu su negde bacili".

Nakon dolaska u policijsku stanicu u Kraljevu, inspektor je ispitivao svu četvoricu i istraga je još uvek u toku. Milić za B92 kaže da će svu trojicu tužiti za maltretiranje.




Sama ova pojava je grozna, ma kome da se desi, ali ovog puta je u pitanju bio moj rodjeni brat !

Odmah sam ga pozvao telefonom i čuo čitavu priču, koju je on za potrebe jednog foruma pretvorio u sledeci tekst :

Unapred se izvinjavam zbog duljine posta, ali informacija je mnogo a istina krhka.

Dakle, ja sam cak i te nedelje radio na svom gradilistu u Kraljevu i oko 19h krenuo sluzbenim autom marke Volkswagen caddy ka Nišu. Otvorio sam prozor, slušao Zikicu Simica (Dole na uglu) i psovao u sebi sto bas ta emisija da mi zapadne za put, ali ne beše tako loše jer su tema bili Buzzcocksi. Prolazim pored prve policijske patrole u selu Gračac. Vozim u granicama dozvoljenog, pojas zapojasan, putni nalog napisan, ja kulturno neobrijan. Prva patrola prosla. Prolazim Vrnjacku Banju i dolazim do druge patrole u selu Štulac. Ova ekipa me zaustavlja i trazi dokumenta. Pruzam ista. Policajac koji se zove Nemanja Vučic me dalje pita da li imam svu pratecu opremu. Ja odgovaram da verovatno imam jer je ovo sluzbeni auto i uvek imamo svu opremu. Na to mi on zatrazi da mu pokazem protivpozarni aparat. Ja mu isti pruzim. On mi zatim trazi na uvid atest o ispravnosti protivpozarnog aparata. Na ovo mu odgovorih doslovno sledecim recima: Covece, idi juri kriminalce, zasto mene zajebavas sa atestom za protivpozarni aparat, krenuo sam na svadbu, vec kasnim... Na to on odgovara: Jebiga, mi nemamo radar, ja moram za nesto da te kaznim. Ja vec iznerviran mu kazem, ok, pisi mi kaznu, samo me pusti da idem... (smesno je to sto sam ja ustvari taj atest imao, tik pored saobracajne, ali nisam znao da je tu). U tom momentu, prilazi mi drugi policajac, Darko Garovic, i videvsi logo preduzeca na vratima, govori mi: Aaa, Planum, sta si ti u Planumu? Ja odgovaram da je to porodicno preduzece i da je moj otac vlasnik. Na to, on odgovara: E, pa da je tvoj otac tu, mi bismo se lako dogovorili... mada si i ti dobar decko, mogli bi i sa tobom da se dogovorimo...

Mala digresija, zarad kompletnije slike o meni: Pre par meseci je bila ona nestašica goriva u Srbiji. Na jednoj Jugopetrolovoj pumpi stajem i molim pumpadziju da mi sipa samo 5 litara da bih otisao do kuce i nazad do grada. Na to mi on govori: Nemoj nista da me molis, nego mi pokazi šušku! Najpre sam bio zbunjen, i onda sam ga pitao jos 2 puta da li on to hoce da mu ja dam novac da bi mi sipao gorivo?! Odgovorio je potvrdno. I sipao mi je gorivo za 1850 dinara, a uzeo 2000. Istog momenta sam pozvao Jugopetrolovu centralu u Bgd-u i prijavio ga. Zatim sam otisao u kancelariju i napisao pismo u kojem sam do najsitnijih pojedinosti objasnio sta mi se desilo na njihovoj pumpi. Posle toga me je zvalo 30 ljudi da urgira da promenim iskaz, jer helas! sudbino, taj covek ima zenu i decu, i nije hteo, i nije mi mnogo para uzeo, i sta je to 150 dinara... Medjutim, bejah neumoljiv jer se takvih situacija grozim. Dakle, jedan je problem to sto ja moram da obilazim 10km da pronadjem pumpu koja ima gorivo... To je problem svih nas, tj problem drzave u kojoj svi zivimo. Ali to sto on taj nas problem koristi da bi se bogatio, to je problem samo njegov i samo ce on za to da ispasta. Kraj digresije.

Dakle, na ove reci policajca Garovica odgovorih spremno, tj slicno kao u problemu sa pumpadzijom. Rekoh: To sto drzava propisuje tako velike kazne za sitne prekrsaje i sto ti dozvoljava da zaustavljas ljude bez razloga i da ih maltretiras zbog atesta za protivpozarni aparat - to je problem drzave, ali to sto ti sada meni tako posredno trazis novac da bi me pustio, to je problem samo tvoj, i zbog toga ste vi lopovi i prevaranti. Na to on odgovara, E, ja ti lepo kazem, poznajem ti oca, i hteo sam da to zavrsimo lepo, a ti neces. A njegov kolega dodaje: Sad ces da vidis sta cemo da ti radimo, i zatrazi mi svu opremu na uvid. Ja tu vec propisno iznerviran, na brzinu nalazim sta imam. Rezultat je bio da nemam prvu pomoc i da mi kutija sa rezervnim sijalicama nije kompletna. Takodje, traze mi licnu kartu. Odgovaram im da je istekla pre 3 dana i da mi slobodno pisu kaznu i za to. Oni onako veseli, ja iznerviran... Garovic mi kroz šeretski osmeh govori: Jesam ti rekao lepo da mozemo da se dogovorimo, sta ti je sve ovo trebalo da placas ovolike kazne? Ja mu odgovaram: Vi meni mozete da naplatite i 20.000 dinara, i ja cu tu kaznu da platim, ali ne postoje te pare koje mogu da izbrisu cinjenicu da ste vas dvojica lopovi i djubrad!

U tom momentu on me hvata za okovratnik košulje. Cepa je i udara me u glavu govoreci, koga ti vredjaš! Vučic izlazi iz auta i najpre me šutira u genitalije, a zatim u potkolenicu. Ja u pocetku zbunjen, krecem da kapiram da me kreteni tuku i pocinjem da vičem i da ih psujem. Gledam oko sebe, nigde nikog nema. Nemam ni jednog svedoka. Krecem da masem rukama ka putu, da zaustavim neki auto, medjutim, i kad se neki auto zaustavi, vozac ili mahne pandurima uz osmeh, ili ih panduri oteraju. Neki čiča dolazi pešaka, zaustavlja se, oni ga teraju: Ajde bezi čiča, sta gledaš? Ja ga molim da ostane da mi bude svedok, medjutim, stra' od milicije je uhvatio koren u njegovoj svesti jos 1948. Policajci, takodje zbunjeni, pocinju da me smiruju... sve kroz osmeh, kao: Pa sta ti je, smiri se, znam ti oca... Ja ga psujem i pricam mu da mu nece vredeti ni otac ni majka, djubre smrdljivo i sve u tom elokventnom, takoreci filozovskom maniru. Pritom sam ja svestan da je takav moj recnik veoma ruzan, da je to takodje jedna vrsta agresije, i da je u mnogim slucajevima (prejaka) rec ubojitija od udarca... medjutim pokusajte da se stavite u moj polozaj, gde vas u 28. godini, kada ste ste sa obe noge vec stabilno glasacko telo i poreski obveznik sa 10godišnjim stazom, neki idiot najpre zaustavlja sa ociglednom namerom da vam uzme novac, zatim vam demonstrira svoju nadmoc finansijski, a na posletku vas prebije.

U jednom trenutku dolazi neki mladic pitbulovske konstitucije na nabudzenom motoru marke Yamaha. Ja isprva mislim da je dosao meni da pomogne i obracam mu se: Decko, ostani ovde i budi svedok da me ova 2 majmuna tuku. Na to on silazi sa motora i predstavlja se kao njihov staresina. Krece da vice na mene da se smirim i da pripazim kako se ponasam. Ja mu odgovaram: Brate, mene su ova 2 idiota upravo pretukla a ti hoces da se smirim, kako bi ti reagovao?!... Na ovo mi on odgovara: Nisam ti ja brat, i meni imas da se obracas sa gospodine i da mi persiras!!! i jos mi neko vreme drzi predavanje o kulturi komunikacije ;)
I sta ja u tom trenutku da mu kazem nego: teraj se i ti seljačino u p.m. i tome slicno...

Narednih 10 minuta sam ja vikao okolo, zvao telefonom, skinuo iscepanu kosulju... a onda su mi oni tako nagom stavili lisice i ubacili u auto. Dok sam im ja pretio da cu da idem do ministarstva, ali da ce da zazale zbog svog kretenizma, oni su se češali za muda i pricali mi: Sa'cemo te karamo u bulju!!! I: Ajde da ga odvedemo malo da ga bijemo pa da ga pustimo!, kao i ona koju sam vec proglasio favoritom: Fakultetsko govno!!! Zatim su ulazili jedan pa drugi i šamarali me u autu. Onda su se povukli iza auta i dobrih 5 minuta usaglašavali priču sa ovim pitbullom na motoru. U jednom momentu pitbull hvata Garovica za značku i cepa je, a zatim Vučicu kida 2 gornja dugmeta na košulji da bi ispalo kao da sam im ja to uradio, te su oni morali da intervenišu. Citava ta sitaucija je bila nadrealna. Vise je licila na to da sam upao u leglo neke vrlo dobro organizovane kriminalne grupe, nego da imam susret sa policijom.

Na kraju su pozvali drugi automobil da me odveze u stanicu, jer po pravilima sluzbe, ne sme patrola koja je imala konflikt sa privedenim licem da istog vozi do Supa, vec to mora da uradi druga. Dakle, ja sam vezan u autu, dolazi patrola saobracajne policije i najpre dobija informacije od ove dvojice. Zatim mi prilazi jedan od 2jice novopridoslih, otvara vrata i pita: kako se to ponašaš? Na sta mu ja odgovaram da su me njegovi kreteni od kolega pretukli i da ce za to da snose konsekvence. On tu krece nesto da se raspravlja sa mnom sve do momenta dok se ne priblizi kolega Vučic, kojeg ja pitam: zasto ti je ovaj na motoru iscepao košulju a on mi odgovara: Popuši mi kitu! Ja pitam ovog novopridoslog policajca, jesi cuo sad kako se tvoj kolega ponasa, a on odgovara: Ja nisam nista cuo!
Zatim su usli u moj auto i iz novcanika izvadili licnu kartu koju su kasnije negde bacili. Trazili su mi kljuc od auta da bi ga zakljucali, medjutim ja nisam hteo da im dam. Rekao sam im da samo ja mogu da zakljucavam svoj auto. Tada mi je prisao poslednji policajac, koji je ustvari bio jedini ok. Izveo me iz auta, otkljucao lisice i doveo do mog pick-upa. Pitao sam ga da li mogu da obucem kosulju koju su mi iscepali, on je dozvolio, ali se Vučic pobunio recima: Neka ga, neka ide ovakav! Nekoliko momenata je trajala prepirka medju njima, i ja sam je iskoristio da ipak uzmem košulju iz auta. Ipak, Vučic je prišao i otrgao mi je iz ruke. Njegova ideja je bila da me privedu nagog do pojasa, kako bih izgledao kao huligan. Tu istu košulju su ubacili u svoj auto i zajedno sa licnom kartom negde usput izbacili. Kasnije sam ga u stanici pitao pred svedocima sta je uradio sa licnom kartom i kosuljom, na sta je on zbunjeno odgovorio da licnu kartu nisam ni imao, a da je kosulju ostavio u kolima. Poveo sam jednog policajca sa sobom koji ce da potvrdi da kosulje nije bilo u kolima kad smo se vratili. Takodje, taj Vučic je tvrdio da sam ja zapravo nag do pojasa vozio i da sam takav izasao iz auta.

Načelnici i jednog i drugog odeljenja (V. Banja i Kraljevo) su ekspresno bili obavesteni i reagovali su tako sto su poslali oficira istog momenta da ispita sta se desilo. Od svih njih sam dobio uveravanja da ce sve ispitati do tančina i da nema govora o zataškavanju. Medjutim, problem nije u nacelnicima jer znam da je i njima u interesu da se izbrise imidz policije kao legla korupcije i nepotrebne brutalnosti. Medjutim, ovi nizi cinovnici, tzv. prašinari se zapravo ponasaju kao organizovane kriminalne grupe. Jedni za druge lazu, jedni druge stite i pokrivaju, i jako su namazani u svim tim akcijama. Valjda se svakodnevno susrecu sa tim nacinom razmisljanja, te im je i svest iskrivljena. Takodje, njima uopste nije jasno zasto sam se ja toliko iznervirao. Verovatno sam im izgledao kao histericna budala, ali meni je zaista prestrasna cinjenica da mene u 2006. godini, jedan policajac moze da prebije i jos da podmesti da sam ga ja zapravo napao. Inace sam od svih nadleznih trazio psihijatrijsko veštačenje, u kojem ce se utvrditi da li sam ja sklon nasilju ili ne.

U Sup-u Vrnjacka Banja dosao je i komandir njihovog odeljenja. Neki mladi momak koji samo sto nije overavao sa njima. Sve vreme su se smejali i nesto domundjavali. Svaki čas ih je izvodio napolje i nesto pricao sa njima. Zatim sam slusao njegov razgovor sa nadredjenima u kojima je apsolutno pokusavao da iskrene moju pricu i da predstavi njihov prestup kao "manje" prekoracenje ovlascenja, te da mene predstavi kao lika koji ih je psovao iz fazona: Sta ti meni trazis licnu kartu, znas ti ko sam ja? i jos smesnije: Znas ti koliko ja para imam, nista vi meni ne mozete.

Svako ko me poznaje zna da to nema veze sa mozgom.


Šta dodati? Videćemo kako će teći sudjenje i da li se srpske institucije zaista menjaju.



- 20:38 - Komentari (59) - Isprintaj - #

28.05.2006., nedjelja

Edimburže, gothic čaršijo..

Brave HeartcrkvaDrugari,





Nedavno sam se vratio iz zvanične i prijateljske posete Škotskoj, zemlji jezerskih čudovišta i ljudi dlakavih nogu. Poseta je usledila pukom slučajnošću, a na opšte odobravanje čitavog tima, koji se sastojao od Nine i mene.








Edimburg je grad koga bi svaki samopoštujući ljubitelj gothic muzike i stila života trebalo da posećuje bar jednom godišnje. Većina zgrada podseća na zamkove iz bajki, sa kulama u kojima su zatočene princeze koje će hrabri princ osloboditi ubivši zlog zmaja – tamničara. Arhitektura je zaista izvanredna, kao da se radi o tematskom parku pod naslovom “Bog je veliki i zao”. Zgrade nekako zlobno streme ka nebu odašiljajući poruku zapanjenom posmatraču kako je ništavan spram Boga koga mora da se plaši i da nikakvo zlo ne čini. Ne zbog toga što veruje da ne treba činiti zlo, već zbog toga što je bog osvetoljubiv i što će se sigurno osvetiti za svaki nestašluk.

krovovi


Ovaj grad zna kako da napravi profit na račun specifične arhitekture. Postoji bar desetak raznih turističkih agencija koje vas za skromnih 25 eur po osobi vodaju po raznim underground ćelijama i prolazima u potrazi za duhovima Edimburga. Navodno su u 17. veku po izbijanju kuge obolele zatvarali u podzemne prostorije da tamo umru daleko od očiju zdravih. Njihovi duhovi i dalje lutaju podzemnim prolazima, i plaše naivne turiste. Naročito su popularne noćne ture gde vas, u nezgodnom momentu napete pažnje, vodič u mraku potapše po ramenu, a vi vrisnete, nakon čega svi krenu da vrište. Naravno da će neko od 30 ljudi da se zakune da je video duha, i svi su srećni i zadovoljni, a naročito agencija koja vodi novu grupu na svakih sat vremena i od svake zaradi po 500-800 evra.




pogled s tvrdjaveDaleko fascinantiji je čuveni Edimburški Dvorac (ulaznica skromnih 14 eur) koji sa vrha stene gordo posmatra čitav grad. Dvorac je fantastično očuvan, građen je u više navrata negde od 11. veka, i vrlo je bitan u istoriji Škotske i Engleske. Ipak, neću da vas davim celom pričom jer sve može da se pročita na nekoj od zilion web stranica posvećenim edimburškim turističkim atrakcijama. Reći cu vam samo kuriozitet da su brojni zatvorenici koje je britanska vojska zarobljavala na raznim frontovima i smeštala u lagume dvorca, uz redovno sledovanje hrane svakog dana dobijali po dve krigle piva. Svako, pa i mrski neprijatelj, zaslužuje kriglu piva, i ovo pravilo treba uvrstiti u ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima.








groblje


Edimburg je i veliki univerzitetski centar. Mnogo je mladih svuda unaokolo i to se oseća u dinamici gradskog života. Svaki dan je dan za izlazak, a naročito su popularne žive svirke. Interesantno je da su svi studenti u grunge fazonu i postoji sijaset bendova koji sanjaju da postanu Franz Ferdinand kad porastu. Svi studenti se oblače u grundge fazonu, a naročito je popularan stil ‘vodoinstalatersko dupe’. Na svakom koraku sevaju dupeta zbog izuzetno nisko spuštenih pantalona, koje se neretko sužavaju prema dnu, u stilu ‘ šargarepo ti ne rasteš lepo, tanka dole a debela gore’. Možda je ovaj modni fenomen prisutan i u Beogradu, ali nije bio aktuelan dok sam ja bio živ.


guza guza



iraqNajbolja fora u Edimburgu je to što je to zapravo prilično malen grad. Ni u jednom trenutku nismo imali razloga da se služimo bilo kakvim prevozom, a obišli smo ga uzduž i popreko. U tim šetnjama nailazili smo na zanimljive fenomene. U jednoj ulici, na primer, svi pabovi imaju perverzna imena tipa « The Dirty Dick’s » ili « The Bad Ass ». Malo dalje, na zidu jedne crkve smo naišli na gigantsku sliku scene iz jednog od vojnih zatvora u Basri. Na slici stoji natpis “ovaj čovek je zacjelo božji sin”, ali nije jasno na koga se u stvari misli. Jedan Škot je nedavno poginuo u Basri i to je prvi i jedini Škot koji je nastradao u Iraku, pa je slika možda omaž njemu. Ipak, centralno mesto zauzima neki zatvorenik, pa se možda misli na njega. Vrag bi ga znao, ti umetnici uvek nepotrebno komplikuju stvari!







Ipak, najlepši utisak ostavio je jedan izlog, u kome su, rame uz rame, stajali Plazma keks i Čokolino. Plazma keks je za ovu priliku dobio i dopadljivo ime – Lane, a Čokolino se zove Lino, mada se možda tako zove i inače, nisam siguran. Plazma je morala da promeni ime, i to je stvarno dobar potez, jer većina stranaca koje sam primoravao da je probaju, imala je negativnu reakciju na to ime - Plazma. Za njih je plazma nekakva organska tvar, i to ime uopšte ne nagoveštava da se iza krije superukusna hrana na kojoj su generacije odrasle.





PlazmaRadnja u kojoj se ovo prodaje je jedna od tih delicatessen radnji koje se mogu naći u svakoj od izbegličkih destinacija. Svuda gde su nesrećni ljudi bežali 90-tih postoje preduzimljivi Arapi ili Poljaci (nikad neki naši) koji su provalili da postoji tržište za proizvode iz domovine. Meni taj Edimburg nije izgledao dovoljno velik da bi u njemu jedna ovakva radnja opstajala, ali me je Samir, Egipćanin koji je vlasnik radnje razuverio: “Ne bi verovao koliko ljudi ovde kupuje te vaše proizvode. Pa meni su neki od tih proizvođača specijalno za moju radnju štampali ambalažu sa engleskim prevodom.” Dobro Samire, samo ti nastavi, aj bar negde da izvozimo.





NinaNa kraju ću vam reći da je me je Edimburg ponajviše kupio fenomenalnim prostorima za relaksaciju i uzivanje u prirodi. U kom god pravcu da krenete, nabasate na ogromne parkove, odnosno otvorene zelene površine na koje ljudi izađu čim ogreje prvo sunce. Ja uopšte nisam mogao da se zasitim te lepe zelene boje i još prvog dana smo kupili velikog šarenog zmaja i otišli na piknik. Svaki dan smo išli negde van grada (što je uvek 15 minuta hoda) puštali zmaja i izležavali se na suncu. To izležavanje na travi je jedan od najlepših britanskih običaja i uvek mi je bilo jako teško da britancima objasnim kako je u našim parkovima po pravilu zabranjeno gaziti travu, i da bi vas, ako prostrete ćebe (ako postoji parče trave gde nema psećeg govanceta) u najboljem slučaju gledali kao ekscentrika. Zamislite vi u Beogradu nekog službenika koji u pauzi za ručak ode u park, izuje se, i legne na travu da pojede sendvič. Nezamislivo.

- 17:38 - Komentari (28) - Isprintaj - #

01.05.2006., ponedjeljak

Kečap ratnici

client downMomci iz obezbedjenja su ozbiljni ljudi. Kad nema puno ekplozija, a poslednjih par dana bilo je dosta tiho, obezbedjenje krene da simulira razne situacije i tako trenira.
Pre neko veče je simulacija uključivala mene. Negde oko 1 ujutru trebalo je da budem ranjen od šrapnela i da pozovem u pomoć. Za ovaj plan je znao samo šef i jedan bolničar. (kako se na našem jeziku kaze - medic?) Priprema je uključivala pravljenje krvave majice i mazanje kečapom. Nevolja sa tim kečapom je da se toliko uvuče u kožu da mi je trebalo dva dana da se oslobodim tog mirisa. Sad ne mogu ni da ga okusim, pripadne mi muka čim ga namirišem.




client down Anyhow, momci su bili na visini zadatka. Svi su preko motorola dobili signal za uzbunu i rasporedili se po krovovima kuća očekujući neprijatelja. Ja sam kukao i zapomagao praveći se ranjenim, a dvojica su utrčala kod mene i krenula da me previjaju. Isprva su izgledali zabrinuto, ali im je trebalo 4 sekunde da provale da krv nije voda, nego kečap. Previli su me i odneli do sigurne sobe, jedne prostorije koja nema prozore. Kraj uzbune.





client down Sinoć su opet padale granate na Sadamove palate koje se nalaze 200 metara od nas. Ceo taj kompleks je ogradjen visokim betonskim zidovima i u njemu se sada nalaze kozulati USA i Britanije, kancelarije UN, USAID, DFID i još nekoliko organizacija. To je zapravo minijaturna Zelena zona, slična velikoj Zelenoj zoni u Bagdadu, i samim tim jako poželjna meta za napade, usled količine stranaca po kilometru kvadratnom. Svako malo je raketiraju, ali te rakete su uglavnom one protivtenkovske iz ručnih raketnih bacača i svako ko je ikad igrao ‘Battlefield 1942’ zna da neprijatelja van tenka sa tim možeš da ubiješ samo ako ga pogodis u glavu. Zaista, jos niko nije poginuo u tim napadima, jer rakete uglavnom završe eksplodiravši o zidove tvrdjave. Dešava se i da se kompleks raketira onim partizanskim minobacačima, onim što stoje na zemlji sa cevkom okrenutom na gore, skoro horizontralno ka nebu, i u koju se odozgo ubaci granata koja odmah izleti i pod velikim lukom leti ka meti. (Yebote, koliko reči da se opiše ‘mortar’). U svakom slučaju, te rakete su smrtonosne samo u nekom malom radijusu od mesta ekplozije, mozda 5 metara ili tako nešto. Uz to, ekipa nema vremena da ga baždari, da gleda gde je pala granata pa da onda menja ugao. Njihova tehnika se zove ‘hit and run’ - ispališ par komada i tutanj, dok se nije podigao helikopter da ti objasni suštinu problema.



client down Ne bih da zvučim preteciozno, ali mi se zaista više ni ne osvrćemo na ekplozije. Pre par nedelja smo igrali pikado kad je u blizini naše kuće počelo puškaranje. Prvo iz naselja preko puta naseg, pa onda malo bliže, pa sa ulice tu ispred naše kuće. Jasenka, moja koleginica, je baš u tom trenutku držala strelice u ruci. Ozbiljnog lica, nišaneći, pre nego što će baciti streleicu u metu, izgovorila je istorijsku rečenicu : « Pucajte, ja i dalje igram darts ! »



Zaista, često me ljudi pitaju koliko smo mi bezbedni ovde i ja im uvek kažem da problem terorizma mnogo manje utiče na strance nego na domaće. Tu i tamo, s vremena na vreme, dignu nekog Amera, ali njih i tako ima svuda. Kladim se da u mnogo zemalja sveta tu i tamo strada neki Amer. Mnogo veći problem imaju Iračani sami. Naoružani banditi otimaju i ubijaju ljude po raznim osnovama, a najčešće po verskoj. Naročito su ugroženi ljudi koji rade za strance, i mogao bih čitav jedan post da posvetim tehnikama zaobilaženja problema kojima pribegavaju naše iračke kolege. Mnogi ne izdrže taj pritisak i odluče da radije žive u bedi nego da uopšte ne žive. Odliv mozgova je naravno svakodnevan, i susedni Jordan već ima nekoliko stotina hiljada iračkih doseljenika. Urbana demografska slika se takodje menja. Sunni koji žive u delovima grada gde su većina Šiiti menjaju stanove sa Šiitima koji žive u Sunni delovima. Uskoro će početi barikade i eto nama Bosne u sred Iraka.


client downIpak, život se nekako nastavlja.1. maj, praznik rada, svečano je danas proslavljen neradom. Mi smo ga proslavili izležavanjem na suncu, čitavih 20 minuta dok nije postalo neizdrživo. Temperatura uveliko prelazi 35 ovih dana, ali to je i dalje prijatno u poredjenju sa 55 koliko će biti za kojih mesec dana. Jedina strategija preživljavanja je kampovanje ispod klima uredjaja, uz molitve da naš agregat za struju ne otkaže poslušnost, jer struje ima par sati dnevno.



Kad se vratim, živeću na Islandu, ako bude prilike.


- 22:47 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>