Slobodanovi Raspodioci

Ovo što možete čuti pritiskom na "PLAY" nije moj autorski uradak:-) prisutnih
Hit Counter

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Dobacivanja On/Off

Opis (o)bloga
Ovdje se radi o čitavoj pregršti međusobno kvazisukladnih a opet toliko različitih obnjušidbenih krilonataoca koji će poslužiti cijelom prenatalno-neodređenom pogledu na zajedničku, zanatsku, bravarsko-kovinotokarsku audijenciju u svrhu boljeg rasprostiranja krilopogodbenih matica upotrebljivih u teskoj L-industriji u procesima šarafljenja i mlakog polupjeskarenja feroaluminijskih feluga.

Linkovi
turnir naČiču - sama riječ kaže, a riječ je o odbojci na pijesku
blog.hr - ovo je iz Kurtoazije (to je ono pored MaleAzije)
VIP.MUSIC - glazbeni portal
accuradio - online radio
SKAC - j... predobra stranica

Guitar Player - magazin za prave muškarce i one koji to tek postaju
grozne kiseline - dekadencija i različitost u zalivene groznim kiselinama
Davorovi Poučci - tu dosta vremena ne provedem
Suvar - šta reći...

zbor svih zborova - ...stanoviti zbor

Virus of the week!
E, a ovdje još nema ničega, ali čim malo vremena uhvatim bit će pregršt toga za downloadanje...

20.08.2007., ponedjeljak

Priča o Avetinju i Životinju (pročitajte nadopunu)

Bilo je to jedne vrlo hladne zime u Mađarskoj, Avetinjo je nosio poveliku crvenu jaknu i plavkastu dlakavu kapicu mongolskog oblika... Životinjo je bio u ružnoj zelenoj jakni s ljubičastim obrubom, i smeđom kapom. Ili plavom... Čekali su vlak. Dakle, bilo je to... hm.


Da, bilo je, s naglaskom na preterit. Ili perfekt, boli me briga.
Uglavnom, više nije.



Zapravo, bila je to samo jedna epizoda. Lijepa epizoda, kakvih je kroz godine bilo puno.
Nisu te epizode same po sebi bitne, bitno je ono što dvoje ljudi može osjetiti jedno prema drugom kroz te epizode. Bitno je i to da sam sve ove godine živio u pogrešnom uvjerenju da nakon što čovjek tako nešto osjeti, više nema natrag, nema sa strane... Da možeš učiniti sve, dati sve, zavoljeti sve, podnijeti bilo koju žrtvu za tu osobu.

Opet, najgore je što se uvjeriš da i ona tako misli. I to nije zavaravanje, znaš da tako misli. Ponavljam, nije zavaravanje. Znaš da je to što tog časa, tih godina imaš, vrijedno. Neprocjenjivo. Znaš da je sve sjebano u ovom svijetu, ali da je ta veza između vas jedino dobro i jedino sigurno, čvrsto, neuništivo. Jer, znaš da je bilo trenutaka kad si bio u najvećoj banani svake vrste, kad sam sa sobom ne bi bio, i kad je ostajala tu. I onda si siguran da više ništa ne može iskočiti, iskrsnuti, promijeniti tu idilu, tu sigurnost.



Tu dolazimo do onoga što moj uzavreli mentalni sklop ne može riješiti, do petlje iz koje se ne mogu izvući.


Što se dogodi da se to promijeni?
Što se mora dogoditi, da netko treći uspije upasti u tu priču?
Ne samo upasti, nego oštetiti je, razoriti, zapaliti stranice na kojima je pisana.
Ja to ne razumijem. Ja to fakat ne razumijem.


LJUDI, JA TO NE RAZUMIJEM!



Pitam se, ako je njoj on fakat bio dovoljan razlog za izaći iz tog svega, kako će sad gledati one slike koje nose uspomene ... na kojima je i četvrt njenog života... na kojima smo bili MI... kako može biti hladna pri tome... 6 godina držat jednu glupu fotku na ormaru... i šta sad, spalit će je tek tako?!
Ne znam ni kako ću ih ja gledat. Ne znam uopće što bih trebao osjetiti dok ih gledam. Znam što osjećam, i znam da to ne želim.



Šta je ženama?
Jel fakat istina da one imaju sposobnost da mogu brzo utrnuti osjećaje? Prešaltat se na drugoga i to je rješenje.
Zašto to mi nemamo?
Zašto to ja nemam?
Zašto kod mene traje toliko?
Zašto mi je stalo?
Zašto nisam pametan?




I tako, vrijeme ide, godine idu, a ja se pitam hoću li ikad ijednoj moći dati ono što sam dao njoj. Hoću li ikad ikome moći dati takvo povjerenje, ići do kraja. Hoću li moći osjećati išta za ikoga?



Ne znam, trebam valjda proći kroz živu vatru i iz nje izaći nov, ovakav dalje ne mogu.

Možda već jesam, ali...

Treba dotaknuti dno.




Nadopuna:

Zapitate li se ikad nešto slično onome što su apostoli pitali Isusa, ukratko: "ako ženi umre prvi, drugi... sedmi muž, čija će ona na drugom svijetu biti?"
Nije tu riječ o odnosu prema ženi kao stvari i svojini, nego meni ovakav smisao iz tog pitanja zvoni kroz glavu:

"Ako si proživio jedan život, bio s jednom ženom, volio je, prekinuo, poslije s drugom, pa se na kraju s trećom možda oženio, imao djecu,.. koju si stvarno volio? Koji će biti neki referentan trenutak iz tvoga života, prema čemu će se "tvoj raj" formirati? Možeš li voljeti svaku, ima li one posebne, one prave, s kojom ćeš znati da je to prava ljubav, za koju ćeš umrijeti, nakon koje drugu nećeš tražiti? Je li takva jedna ili može biti svaka?
Na koju ćeš pomisliti u zadnjem trenutku, na samrti???"

Znam da je ovo čista filozofija, i da je vjerojatno hrpa hereza u ove dvije rečenice, ali nekako mi se čini da bi taj raj, ako stvarno postoji morao biti neko ispunjenje, neka punina, blizina s Bogom i s ljudima koje ti je Bog stavio na tvoj put da te vode k njemu... Mi smo slika Božja, ovaj život bi trebao biti barem djelomično slika raja... iako može biti slikom i pakla... I sad, koja će žena na samom kraju biti sa mnom, s kime ću provest vječnost, ako ne završim u paklu? Šta će biti ono prema čemu će i Veliki Sudac reći "tad je stvarno volio, tad je pokazao pravu ljubav, to je ono što je valjalo iz njegova šugavog malog života"...


???

- 16:58 - Glumi Božu Sušeca! (6) - Pali printer! - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se