Prvo malo Dubrovnika, iz 6. mjeseca... nas četvero, produženi vikend, povoljan smještaj, malo Slano, pa Dubrovnik, šetnje, kave, slobodna dalmacija, kud ćeš bolje... evo, ovo je pogled iz birtsa na gradskoj plaži, pod Karantenom, loše za kupanje al za naći bogatu Engleskinju idealno... A ovo je kafić koji se zove „Cold Drinks With The Most Beautifull View“... prvo smo sjedili i divili se pogledu, pa smo se ispod Hapa i ja malo kupali , pa smo onda pili nikšićke pive i slušali ribarska prigovaranja na stijenama, dok su cure pijuckale gore u birtsu (Cola 25kn otprilike)  A ovo je ono što ne stane u kadar... na samo 30m od nas...vidio sam im face i čuo mjuzu... „Time To Say Goodbye“  Zatim dođe godišnji, 15.7. i mi krenemo na more. U raznim aranžmanima, no s dogovorom da se dvadeset i nekog skupljamo na Murteru, na tradicionalnom momačkom okupljanju. I tako, dan u Zadru, popodne u Biogradu na odbojci sa Slovenkama, noćenje u Stankovcima, a sljedeća dva kod Cakija na Preku. Malo kupanja, malo odbojke, malo roštilja, malo điranja službenim autom po otoku (krenemo tražit plažu u Muline, na sjeveru Ugljana, završimo u Ždrelcu na Pašmanu)... i jedno jutro me oko pet probudi komarac, izgrize me ko konja tako da mi nije bilo druge do ustati, uzet fotić i na terasu snimat panoramu...  A sada malo Murtera... ..mogu reći da smo ovdje provodili većinu popodneva, tamo iza onog broda je naslonjen gol po kojem smo svaki dan nabijali... (opisano u prošlogodišnjem murterskom postu)  ...otprilike ovako je to izgledalo... jedan dan sam iz ledene vode izašao vruć, krv je kiptila, 45 minuta sam se tuširao hladnom vodom i nisam se mogao ohladiti... ...kad se toliko pliva da se i u vodi znojiš... onaj u pjeni sam ja...  ...ove Podvrške su prekrasne... mali otočić, spojen nasipom s Murterom, stijene, bistro more, prekrasan zalazak sunca...   ..to zadnje predvečerje je bilo stvarno predobro za slikat, neka izmaglica od sparine se navukla, tako da sunce nije blještalo, pa je sve dobilo neku finu boju... obično je tako kad odlaziš...  ...evo i mene...  ...Slanica zadnju večer... prvo smo svi zajedno sa Podvrška otišli na odbojku, odatle nas stjerao čuvar i bura, zatim na ragbi na praznoj Slanici (s curama) dok se nevrijeme pojačavalo, te kad smo svi izašli Pero izvuče litru ipo gemišta, te po još jednu litru i jednu vodu. Svi po malo popijemo, ostali se spreme, a Pero i ja ostanemo još dva sata, dok nismo i zadnju kaplju popili... to mi je baš dobro sjelo, lagani razgovori o prolaznosti, životne mudrosti i prođene situacije, uvijek se tema nađe... a tamo mi je bilo dobro jer smo i noć prije (tj. jutro prije) bili na kupanju, tu na Slanici.  Na Murteru je fora to što uvijek radi ona jedna konoba, mondeni Vinik te nekakav polu-disco Krešimir (+McMurter) i možeš si za svaki dio noći pronaći odgovarajući sadržaj... no konoba je zakon. Gitara svira, vino teče, svi se znaju, nitko te ne pita koliko je sati. U 3-4 te predzadnje noći odemo se odatle okupat na Slanicu, a tamo bar 20-ak ljudi. Vraćamo se sa Slanice u 5, ja spavam hodajući, a ovi još sviraju u konobi... ...a i mi smo tako večer prije... sa nekim Ircem, tj. Norvežaninom, njegovim starcima za koje smo svi zaključili da su swingeri i da nas hoće iskoristit, sa još sto ljudi u konobi i naravno sa lokalnom zvijezdom, pjevačem, sviračem, skladateljem i frontmanom svjetski poznate grupe Popper... pili i pjevali... Korkyra Negra... A onda dođe Velika Gospa i još jedan produženi vikend... Korčula... ...nas dvoje sami... Korčula je zaista prekrasna, pogotovo oni nizovi restorana uz more.. sam grad mi je čak bolji od Dubrovnika, kao da ima neku dublju dušu... ...a ovako su izgledale podnevne kave... s tom razlikom što je većinom bilo oblačno, a s ovog Svetog Ilije (vrh Pelješca) se oblak nije skidalo ni kad je bilo najvedrije, kao da ima neki bolesni magnet u sebi...  ...u ovom birtsu-slastičarni kod KPK-a kažu da je Korčulanin Marko Polo iz dalekih zemalja dofurao recept za prvi sladoled u Europi... imam vrećicu šećera s tom porukom... ...Pržina... Lumbarda...  .. za vrijeme i poslije kupanja na Pržini, kod Lumbarde... egzotična pješčana plaža koja izgleda kao da je jedna od uvala na Galapagosu... s nešto manje egzotičnom uređenošću i nešto više raznih iguana koje se izležavaju na pijesku...  ...ovo ispod je već povratak kući, Korčula - Split na Dubrovniku, jedinom brodu koji stiže na vrijeme... da je 10 minuta kasnio, pobjegao bi nam bus za zg. A na 5h vožnje to je stvarno za čestitati...   |
 Ah, što ti je klasika... Govorim o pravoj klasici trenutno, ne o klasičnim situacijama u životu, nego o klasičnoj glazbi i o tome što nju zapravo čini posebnom, jako vrijednom i cijenjenom. Visoka kvaliteta izvedbe, životi provedeni u proučavanju i istraživanju klasičnih djela i stvaratelja, te neprestanom i mukotrpnom vježbanju i usavršavanju. Još kad zbrojimo stoljetnu kombinaciju i kulminaciju gena (npr. Bach je bio 56. generacija glazbenika u svojoj obitelji) dobivamo ljude koji sa 5-6 života godina čuju, raspoznaju i odsviravaju ono što mi prosječni možemo (samo čuti) tek nakon 15-ak godina bavljenja glazbom. A onda, kombinacija svega toga čini one faktore zašto je netko od vrhunskih glazbenika „bolje“ ili savršenije, ili bar drugačije izveo neko djelo, koje već stotine generacija sviraju po istim notama i u istom aranžamanu, te zašto se čak i vrhunskim kritičarima čini kao da to po prvi put čuju. To su neke visine o kojima teško mogu reći nešto pametno, osim da postoji razlika i da je u sve to umiješana neka čarolija, ono nešto što određenim ljudima pomaže da bez „upaljene“ svijesti izvode najkompliciranije stvari koje zovemo glazbom, dakle bez korištenja čistog razuma (iako mi frend, inače koncertni pijanist, kaže da mu je najveći problem što mu se mozak „gasi“, jer želi svirat potpuno kontrolirano-ne slažem se s njim). Meni je to isto kao što vrhunski trkač za vrijeme utrke ne razmišlja o tome kako da pokrene svoj mali mišić u stopalu i stotine drugih, već samo trči. Dakle, zaključili smo da ja baš ne znam što bi to zapravo bilo. Zato bih htio napraviti malu usporedbu između klasične i moderne, zabavne, „urbane“, pop, jazz ili kako već glazbe. Kako je to nekad izgledalo dok su stari majstori skladali svoja remek-djela, i kako izgleda danas kada takozvani „majstori lakih nota“ vladaju svijetom. Recimo, obično to u klasici izgleda ovako: (recept za klasični obrok, manja dvorana, 100 osoba) izmisliš neki motiv (kakav je možda i neki Sandy ili Sena M mogao smisliti, ili bar ukrasti, samo se morao više potruditi da bude originalan – di mi baš SenaM pade na pamet) pa ga onda zavrtiš par puta na početku. Zatim jednom malo moćnije, te sve to spustiš u nagli pijano, nakon kojeg ponoviš još jednom normalno, ali tako da se to na pola lagano prelije u neko usporeno ooooooooo bez prave melodije u drugom (po mogućnosti molskom tonalitetu) i tu onda malo vrludaš. Kad ti taj interludij dosadi, probaj malo nategnuti kontrast tako da svi skuže da se bliži glavna tema, al pusti ih da čekaju (ne sad, već sljedeći krug, ne sad...). I onda konačno rokneš glavni motiv u punoj snazi, 16-ero glasno, sa puhačima i timpanima. Prvi puta normalno odradiš, drugi puta daš da soprani drže istu melodiju a ostali ostaju u ritmu s istim riječima no potpuno izmjenjenih harmi, zatim počneš malo stišavati, te onda neprimjetno pređeš u tonalitet za kvintu viši, tu malo gasiš i pališ alte i baritone... i naravno, pred kraj još jednom sve uskulminiraš i eto ti masterpisa! (i naravno, jedna žlica vegete!) Naravno, u pop glazbi je to sve skupa dobro i poželjno, a vjerujem da postoje ljudi koji su to i kadri izvesti, dočim (koja dobra riječ) je jedini bed što ih malo ograničava vrijeme. Dakle, ono za što je klasični skladatelj imao na raspolaganju cijelu večer, sada je našem SenniM svedeno u 3 minute. S tim da to mora biti dovoljno pamtljivo, dovoljno puta se ponoviti najbolji dio da bi zahtjevna masa (odnosno MTV koji diktira ukusom „zahtjevne“ mase) uspjela to upamtiti i nakon par puštanja pjesmu proglasiti hitom. Naravno, mora biti i plesno, što luđe tim bolje. Ne smije biti promjena ritma jer, kako bi se od toga napravio remiks i puštao u diskotekama?! Dakle, tko uspije napraviti dobru stvar, dinamičnu, posebnu, neobičnu, bogatu, punu promjena i sa više od dvije teme, taj mora da je majstor. Recimo, za takav primjer naveo bih par pjesama, kao prvo Bohemian Rapsody, pa November Rain, Fade To Black... evo ne znam dalje ovako iz glave. No, kako vidite, obično su to pjesme od 6-7 minuta i sve neke rokerije, jasno da nije lako toliko toga strpat u tako malo vremena. No svejedno, svaka im čast, po meni ta djela nikako ne zaostaju za najvećim klasičnim ostvarenjima. Jer, zašto ne koristiti nove instrumente i nove načine, te nove stilove kad već postoje?! Da smo tako ignorirali instrumente kroz povijest, vjerojatno se ni klasična gitara nikad ne bi razvila kao instrument, a klavir bi valjda ostao na čembalu. I zato, ako je sad gitara došla do novog nivoa, mogućnosti ozvučenja, potpuno novog zvuka i nebrojenog zvukovnog spektra, zašto to ne koristiti?! To naravno ne izbacuje klasičnu gitaru i sva ona silna djela pisana za nju kao takvu. Recimo, jazzeri su dobro shvatili svo bogatstvo električnih gitara i na jazzu se najbolje vidi kako je moguće za istu namjenu koristiti i distorziranu el. gitaru a i najobičniju klasičnu. Naravno, jazz je nekomercijalan pravac i kao takav opet nije adekvatan za ovu usporedbu, no on daje mnoge korjene današnjoj pop, rock, metal i kakvoj već glazbi. Gdje sam ono stao? Ne znam, nastavit ću drugi put (nastavljam, Ćiro nastavljam). |
|
Look at the beauty... isn't she gorgeus... look at the size of it's teeth...  U spomen na Velikog Lovca, njušku kojoj smo se smijali, čudili, nazivali ga "onom budalom" i "debilom"...Al' bio je faca, i moram priznat da sam mu ponekad i zavidio... recimo, pri sceni u kojoj u muljavoj vodi rukama lovi neke ljigave, bezopasne zmijuge kojih je puna močvara, da bi se pridružio nekim Aboridžinima na gozbi... ili ona natjeravanja sa krokodilom koji viri ispod površine pola metra od njegove glave, dok ovaj gleda u kameru i izgovara neki tekst... ili ono uporno slijeđenje komodo zmaja na par metara udaljenosti i čuđenje kako ništa ne može uloviti (dok ovaj od muke i gladi nije skapao)... Jednom riječju, život na rubu, gdje se od pada spašavao velikim znanjem i ljubavlju prema životinjama. Pokoj mu duši. |