|
Posveta ljetu  Nakon prošlog posta, s kojim sam doživio dosad rekordno minimalan broj (0 nije broj) komentara, zapitan o daljnjem smislu blogovanja ovdje ipak hrabro krećem u novi debakl. Mjenjam pozdravnu muziku, pa što bude neka bude. Ništa pretjerano novo ovdje nećete zateći, već samo jednu poveću nakupinu moždanih izbljuvaka posvećenih u prvom redu ljetu. Sve to skupa se doista i odnosi samo na ljeto, u dobrom ili lošem smislu. Ili u smislu pozitivnog prisjećanja lijepih događaja, ili u smislu čemera i odsutnosti onoga svega što čovjeka veseli, ili u nekoj među-formi. Trenutačno sam baš u toj trećoj fazi, faza kad očajnički trebam slobodu, opuštenost, manjak obaveza, lijepo vrijeme,... Sve to je personificirano ljetom, koje se onda u dugim i tamnim zimskim mjesecima pretvara u neku tešku iluziju i ideal. Znam da mi se to periodički događa, neke godine mi se sve do samog ljeta sljedeće godine uopće ne da razmišljati o tome gdje, a još manje kako ću provesti onih petnaestak dana ljetnih praznika, i tad mi bude najbolje. Kad ništa ne očekuješ, sve ti je dobro. No, kad ti bude dobro, onda se cijelu godinu nabrijavaš i nadaš opet dosegnuti ono savršenstvo koje ti se čini da prošle godine samo u sitnim točkicama nisi dosegnuo. I tad bude koma. Točno znaš što hoćeš, a naravno da će ti se sve poklopiti drugačije i da nećeš biti zadovoljan. Tako je meni sada, samo je taj feeling pojačan tim svakodnevnim poslom i još nekim obavezama zbog kojih se čini da slobodnih trenutaka ima neoprostivno malo, i da svaka dobra stvar (prm. večernji izlazak) za sobom vuče posljedice u vidu teškog ustajanja, mučenja i dekoncentracije na poslu itd. I onda si stalno u glavi mislim, bit će super kad kupim auto, kad budem na godišnjem, sve ću nadoknaditi. Toliko toga bi čovjek želio, pogotovo netko prepun ideja i inspiracije kao ja. A kako to sve smjestiti i ostvariti u 2 tjedna godišnjeg, tj. dva tjedna ljeta? Gdje god i s kim god bio, prvih tjedan dana neću se ni naviknuti da sam slobodan, budit ću se najkasnije u 8, kao što sad činim subotom i nedjeljom i tek kad postane dobro vratit ću se nazad. I ajd ti budi sretan. Već vidim da ću se vratiti neizživljen (neizživljen ili neižživljen?!). A ja si sad zabrijavam da ću kad ljeto dođe preći u stanje iz Manu Chaovih pjesama. Sloboda, prazna cesta, otvoreni prozori, tulumi, fešte na plažama, gitare pod trskom, noćna kupanja, gaćice na borovima, razni sportovi, mladost, sloboda,... more, mir, pučina, debeli hlad, maestral, klape, noćne šetnje, sloboda,... Slutim da mi slijedi veliko razočaranje. Zato sad odustajem od svih planova i nadanja, svih nabrijavanja i očekivanja i čuvanja onih pjesama koje mi personificiraju ljeto. Vama odmah darujem jednu koja to čini više od svih. U njegovu pozitivnu smislu. |
 To vam je kao u onom vicu, kad se curica žali prolazniku kako im je zapaljena kuća, izginuli roditelji, braća mučena i pobijena, sestre otete... a prolaznik se osvrne i otkopčavajući hlače kaže: „mala, danas zbilja nemaš sreće...“ Dakle, mene (i još šestoricu) su prošli tjedan pokrali na treningu, lopovi su upali u svlačionu i pokupili što su našli. Nekom novčanik, nekom mobitel, nekom oboje. Ja sam taj dan kupio novi mobitel od frenda, i nosio novce da mu platim poslije treninga. I eto, k'o za inat, po prvi put ostavim novčanik u svlačioni jer mi ga se nije dalo tražiti u jakni ispod hrpe robe. Meni ga se nije dalo tražit, no lopovu se očito dalo. Srećom, novi mobitel nisam ponio, tako da su staru kramu samo pogledali i ostavili (nesvjesni kvaliteta tog mobitela:-). Zamislite koja bi tek katastrofa bila da sam ponio novi mobitel i da su mi ukrali novac (za mobitel), sam novi mobitel kojeg bih svejedno opet morao platiti?! Ipak je bilo sreće u nesreći pa sam izbjegao trostruki trošak. I onda uslijedi prijava na policiji, proglašenje nevažećom osobne, BLOKIRANJE RAČUNA na Zagrebačkoj Banci... i tu počinje priča. Ne mogu izvaditi novce na bilo kojoj poslovnici, nego u „matičnoj“- u Maksimirskoj koja je na drugom kraju grada i u koju zbog posla teško mogu stići za radnog vremena. Ne mogu zadržati isti broj tekućeg računa, što znači da ću na posao i još 3 druga mjesta morati osobno odnijeti novi broj, da mi ne bi isplaćivali neke honorare na krivi račun (teško ukinuti jednu karticu i dodijeliti drugu za isti račun). Trajni nalog sa ovog računa morat ću.. ne znam još točno što. Da ne spominjem da ću i na vađenje ostalih dokumenata izgubiti hrpu vremena. Kad bolje pogledam, lakše mi je prebolit lovu nego dokumente. Puno lakše. I onda stiže mjesečni izvještaj sa ZABE. Gledam,.. priljevi,.. odljevi,.. zatvoren račun,.. ovo ono,... i na kraju: NAKNADA USLIJED GUBITKA ILI KRAĐE DOKUMENATA..............50kn Rekoh super, banka ti pomaže u slučaju da si pokraden, baš lijepo, simbolično. No, čekaj, pa tih 50kn je u rubrici „Odljev“?!? Pročitajte još jednom što piše u toj stavci?! Kome i zašto ja trebam plaćat naknadu ako me pokradu? Uz sve neugodnosti još i svoj porezčić mora uzet velika ZABA. Nevjerojatno. Nije zbog 50kn, no hvala Bogu da mi se još nešto teže nije dogodilo, koliko bi mi tek tada uzeli. Neću dalje. Zaključak, poruka, sukus ovog svjedočanstva: NE BUDITE POKRADENI, ili NE BUDITE U ZAGREBAČKOJ BANCI. |