|
Da počnemo sneno, romantično, lagano... (dosadan uvod bez veze s ostatkom priče, preporučam preskočiti): Dakle, u ovakvim snenastim danima na kraju ljeta koje već debelo postaje jesen, nema čovjek izbora... nego da piše pizdarije po blogu. Nisam dugo, ko zna kad ću opet, al eto sad me je udarilo... Jednostavno, kad te počne lupat 17 stvari svaka sa svoje strane, dok poslovi propadaju a na stolu stoje stvari koje tek treba napravit, dok ti se cura ne javlja ne telefon, dok te raznorazni "treći" izluđuju sa 350 poruka i vlastitih problema u 3 dana, ono, nemaš izbora, sve upućuje na blog. Jednostavno, prosto, nek sve čeka. Ionako će bit sranja. Dakle, ovo sve ispred mogli ste komotno preskočiti, to je onaj glup i dosadan uvod. Zanemarimo ga i krenimo novi post: "Kako napisati post na blogu" Kako nazvat ovakav nepovezan post, što bi naši rekli članak? Naslov neki... hm.. od naslova obično stvari počnu... Mnogi su napravili pjesme, snimili filmove, krenuvši od samog zanimljivog naslova. Recimo, "Nepromašivi". I onda snimiš film o liku koji nikad nije promašio, šta god da je gađao. Sve je sadržano u naslovu, fakat ne treba puno truda za snimit ozbiljno filmsko ostvarenje kad imaš takav naslov. Jedino trebaš odabrati žanr. Da ne krene kao western a ispadne pornić. Il još gore, obrnuto. Odabir kategorije me traži. Hm. Film, poezija, paranormalno? Ovo prvo dvoje upada ok do sada, o filmu sam pričao, poeziju znate zašto, ali ovo vam se još čini malo prenategnutim da bi upalo u ovakav post. Pričekajte još malo. Dobro, evo sad bi trebalo naći i adekvatnu sličicu kao da blog bude upečatljiv? Ma boli me neka stvar za sličicu. Da sam je mislio stavit stavio bih je. Jedina slika na pameti mi je Zdravko Mamić kojeg sam noćas sanjao kako uvjerava Mandžukića da pravi probleme i da iskazuje nezadovoljstvo u klubu kako bi ga prodao u neku Aston Villu, kao da mu u Bayernu nije vrh svijeta... Al naravno, Zdravkovu sličicu neću stavljat. Valjda nam ga je svima dovoljno. I što da ga stavljam kad ovo nije njegov blog, već zna se čiji. I kažem, da sam mislio stavit sliku, stavio bih, a da sam mislio stavit Zdravkovu sliku onda bih se lupao macolom po glavurdi. I tako, šta sam ono htio reć? Najvažnija stvar u međuljudskim odnosima nije jedna, nego dvije. Iskrenost i povjerenje. Jedno bez drugoga baš i ne ide. Tj ide al to je onda utopija. Dakle, iskrenost i povjerenje. Najvažnije. Nek se tako i post zove. Iskrenost i povjerenje. |
|
Šta ima? Nema ništ.... šta će bit... probavam malo, dugo me ne bješe, da vidim jel ovo još živo, sve u svemu. Kod vas? Isto, a? Ma bezveze... Zapravo, nije tako loše, al ono... kad te šef nazove, pa se predstavi punim imenom i prezimenom, pa te pita onako zbunjeno "kako ide" i kaže ok, čujemo se... a ti umireš od smjeha jer znaš da je fulo broj :)) Eto... Šta još da se kaže, osim da sam još uvijek nabrijan na odbojku, ove godine se čak i igralo, i to dosta, popescu, al nikad to nije dovoljno. Malo neke svirkice za jesen se pripremaju, na 2 kolosijeka, jedan s opakim bendom (koji će usput vjerojatno promjenit ime), malo sa drugim "laganini a'cappella" vokalnoinstrumentalnim vis-om i čime već... U sportu ostaju 3 ljubavi - fuca, odbojčica i bicikl. Sad, koja će bit najizraženija, ostaje da vidimo. Činjenica je da je bicikl najbezbolniji od svega, ne stradavaju ni koljena, ni zglobovi, ni ligamenti... A sad, ak se padne u nekoj baruštini i vododerini - ha, padne se. Jučer mi je frend zveknuo s bicikla, blebn'o po podu ko Lončar, prvi put solo na Sljeme i po nekom šodoru se prosklizao... srećom, ništ. Eto ga... to je to. Šta da se priča. |
|
Inače ne gledam BB, ali pročitah sad tko je pobjedio i jedan citat mi je posebno zapeo za oko: U gužvi smo sreli i drugoplasiranu Maju-Paolu, koja je bez konkurencije bila najviše uzbuđena stanarka u Saloonu. "Drugo mjesto stvarno nisam očekivala! Ovo mi je podiglo samopouzdanje, sad imam neke veće i ambicioznije ciljeve. Bitno mi je bilo samo da ne ispadnem u prvom tjednu, a sve nakon toga prepustila sam sudbini", rekla nam je Maja-Paola, koju prijateljice cijele večeri nisu ispuštale iz zagrljaja. Dirnula me je rekavši "Ovo mi je podiglo samopouzdanje, sad imam neke veće i ambicioznije ciljeve." Ona mi je nekako baš kao dijete, naivna, kao da bježi od nečega, kao Alisa u zemlji čudesa... Stvarno će mi biti drago ako se zaista i potrudi ostvariti te veće ciljeve, pogotovo kad pomislim na njenu prošlost, ostavljena od roditelja, usvajanje... Ne znam, možda stvarno ima smisla sve to, možda to nije zapravo festival ljudi koji u životu nisu ništa napravili i kojima će to ništa što su dobili s osvojenim nekim mjestom u BBu ostati najveće dostignuće... Ma nek svi budu sretni, mirni i slobodni u Novoj Godini za koju iskreno vjerujem da će bit bolja od ove... brijem da lošija ne može bit! Sretan Božić! |
 Malo mi je jasnije. Sad dakle plaćam. Plaćam za svaki trenutak sreće koji sam nekoć davno i ja (na tuđu nesreću) dobio i proživio. Kad sam ja bio „Pobjednik“. I što se onda čudim? Vrijeme pamti, ako sam ja i zaboravio. Ako i nisam bio kriv, svejedno, vrijeme pamti i vraća sve u ravnotežu. Griješio jesam, prilika za ispravak imao sam milion, ali kako vrijeme leti nisam ni primjećivao da će možda biti previše grešaka, a da će vremena za popravak biti sve manje. Sam sam odgovoran za puno toga, za akumulaciju svih mogućih sranja koja su i dovela djelomično do toga što se dogodilo. Naravno, krivo mi je što je bilo baš tako kako je bilo, što se raspad nije dogodio isključivo zbog nas, već zbog nekog trećeg. No, bilo bi mi krivo i da je drugačije. Ovako je samo malo teže. I tako, sad plaćam, i platit ću, i nije red da sad pobjegnem, iako mi je i to padalo na pamet. U dužem vremenskom razdoblju mnoge stvari mi postanu jasnije, nađu svoj smisao i ravnotežu, unatoč tome što trenutno gledajući ne mogu naći smisla i nikako ne uspijevam to razumjeti, ugurati u svoj mentalni sklop. Ne uspijevam. Zato mi je trenutno jedina želja prestati. Prestati razmišljati. Prestati na bilo koji potreban način. I to je ono čega me je strah. Ne uspijeva mi. Previše vremena prolazi. Uglavnom, ako se nečemu od života nadaš, NEMOJ. Prije ili kasnije će ti svaku grešku naplatiti, i spustiti te tamo di ti je mjesto. Zato mogu samo reći, ako želiš život bez previše razočarenja, padova i praznina, moraš slijediti tri zakonitosti: „Sve se vraća, sve se plaća“ „Nikad ne reci nikad“ „Danas jesi sutra nisi“ Jest malo ziheraška varijanta, al prije ili kasnije prisilit će te da ih uzmeš za ozbiljno. UPDATE (na hrv. apdejt): Sanjao sam ovaj tjedan dva puta sličan san, s istom osobom u glavnoj ulozi. Kao kad sam bio sretan, kad sam bio stvarno sretan. Tek sad vidim da sam jedino u takvom scenariju sretan. Makar je san, ali bio sam sretan, i to toliko različito sretan od svega onoga što sam proživio u zadnje vrijeme. Ne znam zašto, sve sam bliže mišljenju da možda ne bi bilo loše, kao u Vanilla Sky, zamrznuti se i čekati neka druga vremena, i cijelo vrijeme sanjati isti san. Neistinit i neostvariv, ali čini mi se da bih bio sretniji tako. Jer i ovako imam svoja buđenja, svako toliko, ugodno zaspim popodne, ili nakon dobro prospavane noći jedna misao je dovoljna da shvatim u kojoj sam praznini i koja je praznina u meni ostala. I nema pomoći. Nema pomoći. -------------------------------------- Al šta ja brijem?! Obiteljima vatrogasaca je teško. S ovim mojim se mora živjeti, i nema razloga da sutra možda ipak ne bude bolje. Treba zadržati još onih 0,2% vjere. |
 Jesam. Dotaknuo sam ga. Doduše trbuhom, al što je tu je. Bilo je oštro, i peklo je, al čovjek se mora na neki način pročistiti. Znate li onu priču, onu životnu filozofiju koja kaže: "Ako toneš u blatu, mlatarajući nećeš ništa postić'. Samo ćeš tonuti još dublje. Zato se opusti, jer jedini način da izađeš na površinu je da se odraziš od nečeg čvrstog, a u blatu je jedina čvrsta stvar DNO. Zato potoni, dođi do dna, dotakni ga i odrazi se." No dobro, kao i sve ostalo, i to sam učinio drugačije. Krivim dijelom tjela. Trbuhom sam ga dodirnuo, (smijala mi se cijela Slanica) no ipak, vjerujem da će i to biti dovoljno da se odrazim. |
 I tako, neću sad još pisat gdje sam sve bio na moru i što sam sve radio (to ću u sljedećem postu), nego evo nađoh jednu zanimljivu fotku pa bih malo o tome (a i red je da razbijem malo monotoniju pisanja ljubavnih problema). Zapravo, fotka nije tako luda sama po sebi (iako se vide mali plameni izboji sa strane i slične astronomske zanimljivosti) već mi je zanimljiv dan kad je snimljena. Pomrčina sunca, 11.8. 99' godine. To tad kao da je bilo jedno drugo vrijeme, jedan drugi život, jedan drugi dan, jedan drugi ja. A opet vrlo sličan meni, pogotovo meni iz ovoga razdoblja. Zanimljivo, taj dan mi je bio jako težak, proveo sam ga doma u teškom bedu. Dan prije sam doživio lagani odjeb od prve ženske u koju sam se ozbiljno zaljubio. No, kasnije je to sve prošlo, ti problemi nisu bili tako teški i tako veliki kako su se onda činili, zapravo sam brzo shvatio da je i bilo dobro da su se stvari tako odvijale tog dana, čovjek nekad mora odrasti. Jer, tad bi to bilo samo ispunjenje moje želje, a nije mi trebalo puno da shvatim da s tom osobom zbilja nemam šta tražit, da bih pukao za tjedan dana. I da je sve bilo po mojem, ne bi bilo dobro. No, baš se sjećam, a dugo o tom nisam razmišljao, kako sam si u to vrijeme mislio, da ću pamtiti tu pomrčinu sunca upravo po tome kako sam se taj dan osjećao. Naravno, ipak se pomrčine Sunca događaju svakih stotinjak godina pa ne bi trebalo biti teško sjetiti se kako je bilo zadnje pomrčine. Sjećam se što sam napisao tog dana: „Pa me onda pitaju, po čemu ću upamtiti ovu, 99. godinu i pomrčinu Sunca. A ja im kažem, ako za sljedeću pomrčinu Sunca (a tad ću imati 101 godinu) ne umrem od starosti, sigurno ću umrijeti od tuge.“ A ta konstatacija se nadopunjava s onom nadopunom iz prošlog posta... na kog ćeš zadnjeg pomisliti u ovom životu... Čini mi se da će mi biti najgore ako mi u zadnjem trenu prođu sve te veze, ljubavi, trenuci, osjećaji... ponovno kroz glavu. Ako pogledam unazad, i vidim, taj dan sam volio nju, taj dan sam volio drugu, taj dan sam umirao za trećom.... čini mi se da će mi se sve smučiti kad unatrag pogledam kako je sve bilo prolazno i bezvrijedno. Ne želim ponovno proživljavati sva ta sranja. Zašto nema sigurnosti u tom životu? Već sam nekoliko puta prošao ono što sad osjećam, već sam nekoliko puta mislio da neću htjeti ni moći ponovno voljeti... ali ipak, svaki put sam uspio otići dalje i više, ali i svaki put je bilo sve teže. Pitam se, kako će biti sljedeći put? Kako izgleda razvod? Jel i to moram proživjeti da bih naučio neke stvari? Poznajući sebe kakav sam bolesni emotivac, u takvom slučaju se ovako neću moći izvući. Izvući prvenstveno sam od sebe, i od svoje lude glave. Već sad mi to ne polazi za rukom. Tad će pomoći jedino tablete ili pištolj. Ne znam, al imam feeling da sam ja svoje što se tiče ljubavi proživio, da je to bila ta životna ljubav, a da u buduće (ako ni zbog čega ono zbog predostrožnosti) neću moći osjetiti nešto tako jako, te da će mi ta hladnoća i nezainteresiranost biti jedino obrambeno oružje i spas od potpune depresije. Ne znam Najžalosnije je to što koliko se god osjećao namagarčenim, ja i dalje volim. Tako je to s naivcima, tako je ženama koje muževi tuku. Sve je meni jasno, "lansiraj joj odjeb i miran si", ali teško je iz sebe izbaciti to. Teško je ne smatrati tu osobu svojom. A kamoli se s njom družiti, pričati o novim ljubavima... I to je ono što me sad uništava,... u stvari, sad baš i ne, uništavalo me jučer. Na dobrom sam putu. Kako kaže jedan frend na zaključku svoje vremenske prognoze iz 99’ godne za narednih 2880 sati: „kaže se “kad prođe lijepo vrijeme doći će ružno vrijeme nakon njega” ja u svemu tome nevidim ni smisla ni rime, ali ako se tako kaže tako i je.“ |
|
Bilo je to jedne vrlo hladne zime u Mađarskoj, Avetinjo je nosio poveliku crvenu jaknu i plavkastu dlakavu kapicu mongolskog oblika... Životinjo je bio u ružnoj zelenoj jakni s ljubičastim obrubom, i smeđom kapom. Ili plavom... Čekali su vlak. Dakle, bilo je to... hm. Da, bilo je, s naglaskom na preterit. Ili perfekt, boli me briga. Uglavnom, više nije. Zapravo, bila je to samo jedna epizoda. Lijepa epizoda, kakvih je kroz godine bilo puno. Nisu te epizode same po sebi bitne, bitno je ono što dvoje ljudi može osjetiti jedno prema drugom kroz te epizode. Bitno je i to da sam sve ove godine živio u pogrešnom uvjerenju da nakon što čovjek tako nešto osjeti, više nema natrag, nema sa strane... Da možeš učiniti sve, dati sve, zavoljeti sve, podnijeti bilo koju žrtvu za tu osobu. Opet, najgore je što se uvjeriš da i ona tako misli. I to nije zavaravanje, znaš da tako misli. Ponavljam, nije zavaravanje. Znaš da je to što tog časa, tih godina imaš, vrijedno. Neprocjenjivo. Znaš da je sve sjebano u ovom svijetu, ali da je ta veza između vas jedino dobro i jedino sigurno, čvrsto, neuništivo. Jer, znaš da je bilo trenutaka kad si bio u najvećoj banani svake vrste, kad sam sa sobom ne bi bio, i kad je ostajala tu. I onda si siguran da više ništa ne može iskočiti, iskrsnuti, promijeniti tu idilu, tu sigurnost. Tu dolazimo do onoga što moj uzavreli mentalni sklop ne može riješiti, do petlje iz koje se ne mogu izvući. Što se dogodi da se to promijeni? Što se mora dogoditi, da netko treći uspije upasti u tu priču? Ne samo upasti, nego oštetiti je, razoriti, zapaliti stranice na kojima je pisana. Ja to ne razumijem. Ja to fakat ne razumijem. LJUDI, JA TO NE RAZUMIJEM! Pitam se, ako je njoj on fakat bio dovoljan razlog za izaći iz tog svega, kako će sad gledati one slike koje nose uspomene ... na kojima je i četvrt njenog života... na kojima smo bili MI... kako može biti hladna pri tome... 6 godina držat jednu glupu fotku na ormaru... i šta sad, spalit će je tek tako?! Ne znam ni kako ću ih ja gledat. Ne znam uopće što bih trebao osjetiti dok ih gledam. Znam što osjećam, i znam da to ne želim. Šta je ženama? Jel fakat istina da one imaju sposobnost da mogu brzo utrnuti osjećaje? Prešaltat se na drugoga i to je rješenje. Zašto to mi nemamo? Zašto to ja nemam? Zašto kod mene traje toliko? Zašto mi je stalo? Zašto nisam pametan? I tako, vrijeme ide, godine idu, a ja se pitam hoću li ikad ijednoj moći dati ono što sam dao njoj. Hoću li ikad ikome moći dati takvo povjerenje, ići do kraja. Hoću li moći osjećati išta za ikoga? Ne znam, trebam valjda proći kroz živu vatru i iz nje izaći nov, ovakav dalje ne mogu. Možda već jesam, ali... Treba dotaknuti dno. Nadopuna: Zapitate li se ikad nešto slično onome što su apostoli pitali Isusa, ukratko: "ako ženi umre prvi, drugi... sedmi muž, čija će ona na drugom svijetu biti?" Nije tu riječ o odnosu prema ženi kao stvari i svojini, nego meni ovakav smisao iz tog pitanja zvoni kroz glavu: "Ako si proživio jedan život, bio s jednom ženom, volio je, prekinuo, poslije s drugom, pa se na kraju s trećom možda oženio, imao djecu,.. koju si stvarno volio? Koji će biti neki referentan trenutak iz tvoga života, prema čemu će se "tvoj raj" formirati? Možeš li voljeti svaku, ima li one posebne, one prave, s kojom ćeš znati da je to prava ljubav, za koju ćeš umrijeti, nakon koje drugu nećeš tražiti? Je li takva jedna ili može biti svaka? Na koju ćeš pomisliti u zadnjem trenutku, na samrti???" Znam da je ovo čista filozofija, i da je vjerojatno hrpa hereza u ove dvije rečenice, ali nekako mi se čini da bi taj raj, ako stvarno postoji morao biti neko ispunjenje, neka punina, blizina s Bogom i s ljudima koje ti je Bog stavio na tvoj put da te vode k njemu... Mi smo slika Božja, ovaj život bi trebao biti barem djelomično slika raja... iako može biti slikom i pakla... I sad, koja će žena na samom kraju biti sa mnom, s kime ću provest vječnost, ako ne završim u paklu? Šta će biti ono prema čemu će i Veliki Sudac reći "tad je stvarno volio, tad je pokazao pravu ljubav, to je ono što je valjalo iz njegova šugavog malog života"... ??? |
 Gdje sam i što sam, pročitajte u postu ispod. Gdje god bio, budite sigurni da u miru hladim jaja i ne naprežem sive stanice ("šta je Mujo, sjediš u hladu i razmišljaš?" "Jok, samo sjedim!") |
|
Ah eto, mogao bih o raznim životnim vagama i vaganjima raspredati nadugačko i naširoko, te o tome zašto sam ja, ovakav pristao i nabijen mladić ipak završio na onoj gornjoj strani određene vage... al neću.  Ima važnijih stvari. Sutra je predzadnji radni dan. To znači da ću se tu predzadnju večer veselit. Prekosutra ću uživati u zadnjem radnom danu. Otić ranije doma. Malo pripremit stvari... Dan poslije... Dan poslije je Dan Velikih Valova! Nakon godine dana, vraćam se na Murter. Stavljam si dasku pod leđa, palim cabrija, u gepeku je jedna košulja "havajka" (mora bit havajka, takve su i na Beverly Hilsu nosili kad bi išli na plažu), lopta za odbojku i novčanik. Podvodna puška i Maresova maska (zašto baš Mares?) Eventualno tenisice za nogo.... ma jok, tamo su sandale, češke (vrhunska zaštita od prodora ježevih iglica u meko tkivo stopala). Ma dobro, i vaterpolo lopta je u gepeku, pa ima dovoljno mjesta... Poneka knjiga, recimo "Povratak F. Latinovića" ili "Posljednja vremena"... Odoh i boli me briga za sve. Kuda ću i kada ću, ne znam i ne brine me (Mujo, jes' ti samo glup ili si i nezainteresiran? "Ne znam i ne zanima me!"). Skupit ću ekipu, iznajmit ćemo brod, otplovit na Jabuku, pokušat se približit, popeti se gore, na 97m, pobiti par štakora, pogledat Jadran i ajmo nazad...  Ili ćemo prije do Krka... potražit krčke medvjede... poslikat ih... malo se naganjat s njima... poigrat' nogometa... Svratit ću i do Silbe, prisjetit se najluđeg ljetovanja, u mjestu kojem bih se po nekoj logici trebao vratiti tek za 80-ak godina (ko je gledao Mediteraneo će shvatiti)... Pa malo do Splita, jer moram vozit jednog Tovara na tekmu... u Zadar na Stefanovskoga&Tadića... di još? Odat ću vam jednu tajnu, koju dobro čuvam. Volio bih, al zbilja bih volio... otić do Trilja na koncert od Joleta... da sam pijan i da čujem kako rajskim glasom pjeva "...zove, zove me zove ona mene me zo zove zove, Jole, Jole..." Ali to nije tema ovog posta. Zapravo, ne znam gdje ću, i to me najviše veseli... Murter naravno stoji kao stalna baza, ali hoću li dalje ili neću... tako svejedno. Svako malo stižu neke novosti s Murtera. Navodno se Winnetou djevojka udaje... jadna, a ovo joj je ljeto moglo biti povijesna prilika da osjeti božanstvene putene užitke kakve nije i neće imati prilike nikad prije i poslije... no, ima njih dole još... navodno je ona konobarica iz konobe, kako smo je ono zvali, prešla u susjednu konobu... što ne mjenja na stvari... ...veselim se. Sad parking naplaćuju do na vrh brda iza Slanice. Nema veze. Parkirat ću na kamen. Il ću ić pješice. U sandalama, kad ih već nosim. A ako mi opet one pederčine u centru naplate 5kn za parkiranje na šodoru i rupama, fakat ću ih prvo ispljuskat pa onda sve objavit... tu il negdje drugdje...  Vratimo se planu puta. Ali, čemu da se vratimo, kad ništa ne planiram, čak ni stvari ne spremam... Sve mi je ravno.... Pučina... Silba... Jabuka... Tabani?! |
 Zanemarenje. Konfuzija. Sljepilo. Obmana. Poniženje. Laž. Determinirano prije početka. Posvjestiti si i prihvatiti. Ne možeš. Ne ide. No, sad bar znaš da ne možeš više ništa učiniti da vratiš ono što si izgubio. Ničim sebe ne možeš dokazati vrijednim. Ostaješ ispod. Nema toga što još možeš učiniti da dokažeš sebe boljim, od nekog konkretnog drugoga. Nema toga što još možeš učiniti... Prilike su prošle. Odabiri su pali. Puno ranije nego si mislio. (kad se izjalovi ono povjerenje?) Kad si priznaš tu istinu, lakše je. "Istina oslobađa!"  Svejedno ne možeš shvatit, ali... To je to. Slobodan si. Možeš ići. U tri pičke materine. (psovati se ne smije!!!) Ili gdje god. Šta kažeš na to? Eto, samo još ovo, ovaj dašak, ova urna mrtve romance, nek ode u vjetar:  Windmill windmill for the land Turn forever hand in hand Take it all in on your stride It is ticking falling down Love forever love is free Let's turn forever you and me windmill windmill for the land Is everybody in? |
 U siječnju ove godine umrije deda, kojeg sam cijelog života znao kao dedu, i koji mi je bio zamjena za pravog djeda kojeg nikad nisam upoznao. Kažu, puklo mu srce. Toliko je bio jak čovjek, da je komotno mogao poživjeti još 20 godina. Kažu i da je umro sjedeći pred televizorom, te da je praktički sve do sprovoda iz njega krvarilo. Ne znam detalje, nažalost sve je to prošlo bez moga znanja. Par dana nakon, umrije i baba. Njegova žena. Sad, je li joj došlo vrijeme ili je jednostavno pošla za njim, ne znam. Ali umriješe oboje. I nema ih više. Evo, sad umrije i djevojka. Cijelo djetinjstvo sam se s njom igrao, nas 6 djece iz tri obitelji je bilo kao braća, Hrvati, Srbi, nismo to gledali. Uglavnom, leukemija je bila jača, čak ni ultraskupa operacija u Americi nije pomogla. I ode jedan mladi život. A otišla je zdrava, kaže vozač koji ju je vozio na aerodrom da je bila skroz ok, i da je poručila da joj srede potpise za ispit za kad se vrati. I eto, isti vozač je vraća doma, u kovčegu. Pretužno. Šta čovjek može zaključiti iz svega ovoga? Ne znam, znam samo da umiremo, da umiremo svi i to na najrazličitije načine, u najrazličitijim dobima i da to treba prihvatiti. Prihvatiti?! Najteže je prihvatiti. Evo, i sad si u glavi ponavljam neke stvari, u neke stvari ne mogu povjerovati, neke nikad neću shvatiti, a najmanje od svega ću ih prihvatiti. Ne znam, možda je glupo na ovaj način trošit vrijeme, godine, jer one zaista idu. Nesmiljeno. Možda treba prihvaćati stvari, prilagođavati se novim uvjetima, staro zaboravljati, ne sjećati se... Možda... Previše sam inertan. Previše toga stoji, previše cijenim prošlost, previše cijenim nešto što je stvarano kroz mnogo vremena, što nije preko noći nastalo... da, previše to cijenim. Eh, da je biti pametan. Nova prijateljstva volim, ali kad znam da je neki čovjek prije 4 godine za mene učinio nešto što mi je tad puno značilo, ili da je netko drugi prije 15 godina riskirao svoju glavu da zaštiti moju, ili da je jednostavno bio tu kad kad sam ga trebao... to cijenim. Tako je i sa ljubavi. Previše je cijenim. Nema veze. Moj me feeling nikada nije iznevjerio. Samo ga treba znati prepoznati. Nekad jednostavno znam kad će igrač promašiti penal, a nekad imam osjećaj da će netko zabit neki slobodnjak. Rijetko, skoro nikad me ne vara taj osjećaj. Nažalost, feeling mi je na početku ove godine rekao "Bit će to loša godina". Samo jebiga, sve je to tako prokleto tužno. U kožu medvjeda krčkog medvjeda omotajte me, u more kod Jabuke bacite i ne pitajte koje zadnje riječi su mi bile i jesam li sretan umro A eto, nije ovo više blog pun sunca i mora.... |
 Alo, Sulejmane? Lideru? Care? Alo, probudi se? Legendarni Vladaru, Upravitelju Svemira, Njegovo Vojvodstvo, Sultane... Ajatolaše? Evo, nije me bilo 100 godina, došao sam samo za početak na brzinu poručiti Sulejmanu: "Sulejmane, bez obzira što ti se nešto ružno dogodilo, i dalje si Car! Pa šta misliš da se carevima nisu događala sranja??? I da ako im se to dogodilo, više nisu bili carevi??? Stari moj, ništa se ne brini, Car je bio i ostao Car. Sve ostalo prolazi pored njega, događa se, ali on je i dalje car. Jednostavno, takvu veličinu nije moguće anulirati ili ugroziti jednom glupošću. Živio Sultan! |
Prvo malo Dubrovnika, iz 6. mjeseca... nas četvero, produženi vikend, povoljan smještaj, malo Slano, pa Dubrovnik, šetnje, kave, slobodna dalmacija, kud ćeš bolje... evo, ovo je pogled iz birtsa na gradskoj plaži, pod Karantenom, loše za kupanje al za naći bogatu Engleskinju idealno... A ovo je kafić koji se zove „Cold Drinks With The Most Beautifull View“... prvo smo sjedili i divili se pogledu, pa smo se ispod Hapa i ja malo kupali , pa smo onda pili nikšićke pive i slušali ribarska prigovaranja na stijenama, dok su cure pijuckale gore u birtsu (Cola 25kn otprilike)  A ovo je ono što ne stane u kadar... na samo 30m od nas...vidio sam im face i čuo mjuzu... „Time To Say Goodbye“  Zatim dođe godišnji, 15.7. i mi krenemo na more. U raznim aranžmanima, no s dogovorom da se dvadeset i nekog skupljamo na Murteru, na tradicionalnom momačkom okupljanju. I tako, dan u Zadru, popodne u Biogradu na odbojci sa Slovenkama, noćenje u Stankovcima, a sljedeća dva kod Cakija na Preku. Malo kupanja, malo odbojke, malo roštilja, malo điranja službenim autom po otoku (krenemo tražit plažu u Muline, na sjeveru Ugljana, završimo u Ždrelcu na Pašmanu)... i jedno jutro me oko pet probudi komarac, izgrize me ko konja tako da mi nije bilo druge do ustati, uzet fotić i na terasu snimat panoramu...  A sada malo Murtera... ..mogu reći da smo ovdje provodili većinu popodneva, tamo iza onog broda je naslonjen gol po kojem smo svaki dan nabijali... (opisano u prošlogodišnjem murterskom postu)  ...otprilike ovako je to izgledalo... jedan dan sam iz ledene vode izašao vruć, krv je kiptila, 45 minuta sam se tuširao hladnom vodom i nisam se mogao ohladiti... ...kad se toliko pliva da se i u vodi znojiš... onaj u pjeni sam ja...  ...ove Podvrške su prekrasne... mali otočić, spojen nasipom s Murterom, stijene, bistro more, prekrasan zalazak sunca...   ..to zadnje predvečerje je bilo stvarno predobro za slikat, neka izmaglica od sparine se navukla, tako da sunce nije blještalo, pa je sve dobilo neku finu boju... obično je tako kad odlaziš...  ...evo i mene...  ...Slanica zadnju večer... prvo smo svi zajedno sa Podvrška otišli na odbojku, odatle nas stjerao čuvar i bura, zatim na ragbi na praznoj Slanici (s curama) dok se nevrijeme pojačavalo, te kad smo svi izašli Pero izvuče litru ipo gemišta, te po još jednu litru i jednu vodu. Svi po malo popijemo, ostali se spreme, a Pero i ja ostanemo još dva sata, dok nismo i zadnju kaplju popili... to mi je baš dobro sjelo, lagani razgovori o prolaznosti, životne mudrosti i prođene situacije, uvijek se tema nađe... a tamo mi je bilo dobro jer smo i noć prije (tj. jutro prije) bili na kupanju, tu na Slanici.  Na Murteru je fora to što uvijek radi ona jedna konoba, mondeni Vinik te nekakav polu-disco Krešimir (+McMurter) i možeš si za svaki dio noći pronaći odgovarajući sadržaj... no konoba je zakon. Gitara svira, vino teče, svi se znaju, nitko te ne pita koliko je sati. U 3-4 te predzadnje noći odemo se odatle okupat na Slanicu, a tamo bar 20-ak ljudi. Vraćamo se sa Slanice u 5, ja spavam hodajući, a ovi još sviraju u konobi... ...a i mi smo tako večer prije... sa nekim Ircem, tj. Norvežaninom, njegovim starcima za koje smo svi zaključili da su swingeri i da nas hoće iskoristit, sa još sto ljudi u konobi i naravno sa lokalnom zvijezdom, pjevačem, sviračem, skladateljem i frontmanom svjetski poznate grupe Popper... pili i pjevali... Korkyra Negra... A onda dođe Velika Gospa i još jedan produženi vikend... Korčula... ...nas dvoje sami... Korčula je zaista prekrasna, pogotovo oni nizovi restorana uz more.. sam grad mi je čak bolji od Dubrovnika, kao da ima neku dublju dušu... ...a ovako su izgledale podnevne kave... s tom razlikom što je većinom bilo oblačno, a s ovog Svetog Ilije (vrh Pelješca) se oblak nije skidalo ni kad je bilo najvedrije, kao da ima neki bolesni magnet u sebi...  ...u ovom birtsu-slastičarni kod KPK-a kažu da je Korčulanin Marko Polo iz dalekih zemalja dofurao recept za prvi sladoled u Europi... imam vrećicu šećera s tom porukom... ...Pržina... Lumbarda...  .. za vrijeme i poslije kupanja na Pržini, kod Lumbarde... egzotična pješčana plaža koja izgleda kao da je jedna od uvala na Galapagosu... s nešto manje egzotičnom uređenošću i nešto više raznih iguana koje se izležavaju na pijesku...  ...ovo ispod je već povratak kući, Korčula - Split na Dubrovniku, jedinom brodu koji stiže na vrijeme... da je 10 minuta kasnio, pobjegao bi nam bus za zg. A na 5h vožnje to je stvarno za čestitati...   |
 Ah, što ti je klasika... Govorim o pravoj klasici trenutno, ne o klasičnim situacijama u životu, nego o klasičnoj glazbi i o tome što nju zapravo čini posebnom, jako vrijednom i cijenjenom. Visoka kvaliteta izvedbe, životi provedeni u proučavanju i istraživanju klasičnih djela i stvaratelja, te neprestanom i mukotrpnom vježbanju i usavršavanju. Još kad zbrojimo stoljetnu kombinaciju i kulminaciju gena (npr. Bach je bio 56. generacija glazbenika u svojoj obitelji) dobivamo ljude koji sa 5-6 života godina čuju, raspoznaju i odsviravaju ono što mi prosječni možemo (samo čuti) tek nakon 15-ak godina bavljenja glazbom. A onda, kombinacija svega toga čini one faktore zašto je netko od vrhunskih glazbenika „bolje“ ili savršenije, ili bar drugačije izveo neko djelo, koje već stotine generacija sviraju po istim notama i u istom aranžamanu, te zašto se čak i vrhunskim kritičarima čini kao da to po prvi put čuju. To su neke visine o kojima teško mogu reći nešto pametno, osim da postoji razlika i da je u sve to umiješana neka čarolija, ono nešto što određenim ljudima pomaže da bez „upaljene“ svijesti izvode najkompliciranije stvari koje zovemo glazbom, dakle bez korištenja čistog razuma (iako mi frend, inače koncertni pijanist, kaže da mu je najveći problem što mu se mozak „gasi“, jer želi svirat potpuno kontrolirano-ne slažem se s njim). Meni je to isto kao što vrhunski trkač za vrijeme utrke ne razmišlja o tome kako da pokrene svoj mali mišić u stopalu i stotine drugih, već samo trči. Dakle, zaključili smo da ja baš ne znam što bi to zapravo bilo. Zato bih htio napraviti malu usporedbu između klasične i moderne, zabavne, „urbane“, pop, jazz ili kako već glazbe. Kako je to nekad izgledalo dok su stari majstori skladali svoja remek-djela, i kako izgleda danas kada takozvani „majstori lakih nota“ vladaju svijetom. Recimo, obično to u klasici izgleda ovako: (recept za klasični obrok, manja dvorana, 100 osoba) izmisliš neki motiv (kakav je možda i neki Sandy ili Sena M mogao smisliti, ili bar ukrasti, samo se morao više potruditi da bude originalan – di mi baš SenaM pade na pamet) pa ga onda zavrtiš par puta na početku. Zatim jednom malo moćnije, te sve to spustiš u nagli pijano, nakon kojeg ponoviš još jednom normalno, ali tako da se to na pola lagano prelije u neko usporeno ooooooooo bez prave melodije u drugom (po mogućnosti molskom tonalitetu) i tu onda malo vrludaš. Kad ti taj interludij dosadi, probaj malo nategnuti kontrast tako da svi skuže da se bliži glavna tema, al pusti ih da čekaju (ne sad, već sljedeći krug, ne sad...). I onda konačno rokneš glavni motiv u punoj snazi, 16-ero glasno, sa puhačima i timpanima. Prvi puta normalno odradiš, drugi puta daš da soprani drže istu melodiju a ostali ostaju u ritmu s istim riječima no potpuno izmjenjenih harmi, zatim počneš malo stišavati, te onda neprimjetno pređeš u tonalitet za kvintu viši, tu malo gasiš i pališ alte i baritone... i naravno, pred kraj još jednom sve uskulminiraš i eto ti masterpisa! (i naravno, jedna žlica vegete!) Naravno, u pop glazbi je to sve skupa dobro i poželjno, a vjerujem da postoje ljudi koji su to i kadri izvesti, dočim (koja dobra riječ) je jedini bed što ih malo ograničava vrijeme. Dakle, ono za što je klasični skladatelj imao na raspolaganju cijelu večer, sada je našem SenniM svedeno u 3 minute. S tim da to mora biti dovoljno pamtljivo, dovoljno puta se ponoviti najbolji dio da bi zahtjevna masa (odnosno MTV koji diktira ukusom „zahtjevne“ mase) uspjela to upamtiti i nakon par puštanja pjesmu proglasiti hitom. Naravno, mora biti i plesno, što luđe tim bolje. Ne smije biti promjena ritma jer, kako bi se od toga napravio remiks i puštao u diskotekama?! Dakle, tko uspije napraviti dobru stvar, dinamičnu, posebnu, neobičnu, bogatu, punu promjena i sa više od dvije teme, taj mora da je majstor. Recimo, za takav primjer naveo bih par pjesama, kao prvo Bohemian Rapsody, pa November Rain, Fade To Black... evo ne znam dalje ovako iz glave. No, kako vidite, obično su to pjesme od 6-7 minuta i sve neke rokerije, jasno da nije lako toliko toga strpat u tako malo vremena. No svejedno, svaka im čast, po meni ta djela nikako ne zaostaju za najvećim klasičnim ostvarenjima. Jer, zašto ne koristiti nove instrumente i nove načine, te nove stilove kad već postoje?! Da smo tako ignorirali instrumente kroz povijest, vjerojatno se ni klasična gitara nikad ne bi razvila kao instrument, a klavir bi valjda ostao na čembalu. I zato, ako je sad gitara došla do novog nivoa, mogućnosti ozvučenja, potpuno novog zvuka i nebrojenog zvukovnog spektra, zašto to ne koristiti?! To naravno ne izbacuje klasičnu gitaru i sva ona silna djela pisana za nju kao takvu. Recimo, jazzeri su dobro shvatili svo bogatstvo električnih gitara i na jazzu se najbolje vidi kako je moguće za istu namjenu koristiti i distorziranu el. gitaru a i najobičniju klasičnu. Naravno, jazz je nekomercijalan pravac i kao takav opet nije adekvatan za ovu usporedbu, no on daje mnoge korjene današnjoj pop, rock, metal i kakvoj već glazbi. Gdje sam ono stao? Ne znam, nastavit ću drugi put (nastavljam, Ćiro nastavljam). |
|
Look at the beauty... isn't she gorgeus... look at the size of it's teeth...  U spomen na Velikog Lovca, njušku kojoj smo se smijali, čudili, nazivali ga "onom budalom" i "debilom"...Al' bio je faca, i moram priznat da sam mu ponekad i zavidio... recimo, pri sceni u kojoj u muljavoj vodi rukama lovi neke ljigave, bezopasne zmijuge kojih je puna močvara, da bi se pridružio nekim Aboridžinima na gozbi... ili ona natjeravanja sa krokodilom koji viri ispod površine pola metra od njegove glave, dok ovaj gleda u kameru i izgovara neki tekst... ili ono uporno slijeđenje komodo zmaja na par metara udaljenosti i čuđenje kako ništa ne može uloviti (dok ovaj od muke i gladi nije skapao)... Jednom riječju, život na rubu, gdje se od pada spašavao velikim znanjem i ljubavlju prema životinjama. Pokoj mu duši. |
|
Nevjerojatno! Totalni idiotizam! Boleština.. Netko će reći, tako mi i treba kad kupujem auto prije nego položim vozački.  Ajmo od početka. Nekad je bilo ovako: Dođeš u auto-školu, platiš sate predavanja pravila, prve pomoći, platiš izlaske na ispite, položiš ih, zatim odvezeš broj sati koje si naravno platio, te onda ideš na ispit. Padneš, platiš ponovno ispitni sat i taksu, pa izađeš ponovno. I tako možeš u nedogled. Možda ti instruktor preporuči par dodatnih sati, za tvoje dobro, a valjda sam vidiš koliko ima smisla izlaziti na ispit ako ne znaš voziti, jer to je obično bacanje novca. No, meni se dogodilo sasvim suprotno. Upišem se u auto-školu (neću reći koju:-) Sve obavim kao što sam nabrojao (i naravno, platim sve skupa oko 5000kn), izađem na ispit, prođem poligon te napravim grešku i zasluženo padnem. Zatim se raspitujem kad je slijedeći termin (jer je ispitivač rekao da tehnički odlično vozim i da moram posvetiti samo malo više pažnje „školskoj vožnji“) i koliko to košta? Instruktor (iz ove auto-škole kojoj ne želim reći ime) mi mrtav-hladan kaže 920kn. 920kn?! Hladan znoj. Molim? Za što 920kn? (nije mi svejedno, to mi može biti jedna rata za auto, ili cijeli fotić, LCD monitor...) - 5+1 dodatnih sati, plus izlazak, ispitni sat itd. To je pravilo. Pa jel' tako svaki put? Zašto bih tolike novce ostavljao, ako mi ne trebaju dodatni sati? A zašto padat' ispite, on će mi. U nevjerici zovem HAK. Kažu, sve je samo do tvog ugovora, po zakonu ne moraš niti jedan dodatni sat uzeti, bitno je da odradiš onih 35 redovnih sati, a sve ostalo ti određuje škola. Nažalost, ugovor u ovoj auto-školi kaže da nakon svakog pada moram uzeti 5+1 dodatnih sati, odnosno njima uplatiti 920kn (pa sad nek netko kaže da se njima ne isplati da ti padaš). Još to pričam prijateljima, pa me neki uvjeravaju da je to tako normalno i da to moram platiti, itd itd. No, na kraju, onako iz totalne rezignacije nazovem jednu drugu autoškolu, gdje se javi žena i čudeći se kaže da kod njih mogu izaći na ispit kad hoću, te da moram platiti samo 150kn. Naberu se još sigurno i neki sitniji troškovi, ali ipak tu mogu izaći i pasti 5 puta za cijenu jednog jedinog izlaska u mojoj autoškoli, kojoj ne želim reći ime. Ustvari, zašto ga ne bih rekao, dapače, reći ću. Metapromet. Meta-promet 92. Evo, rekao sam. I žao mi je što sam to ime prevalio preko usta, tj. prsta. Čekaj, idem pljunut. I oprat ruke. Evo me opet. Još mi je ta žena rekla da je već imala slučajeve ljudi koji su po dva puta platili 1000kn, a zatim i treći put pali... Što više da vam kažem, ako si sami plaćate auto-školu i ako vam nije svejedno kojem debilu ćete ostaviti i koliko novca, onda PAZITE! Svijet je pun idiota koji vas na najnemaštovitije načine pokušavaju ogrebat za koju kunu više. Za svaku kunu više... |
 - Ajd ti, moj Chumezu jedan, sada budi pametan pa shvati da Novi Auto znači bacanje polovine ukupne sume u vjetar nakon prvih tri godine, a da tad još nisi ni otplatio kredit. Plus tome, obavezni servisi, registracija, osiguranje, puno benge koja neumitno nadvisuje začaranu granicu od 8kn, šta još? Pametan Čovjek kaže: „ne kupuj novi auto“. - Opet, novi auto jamči koliko-toliko pouzdanosti i ne razmišljanja o šugavim djelovima, ostavljanja hrpe love po servisima za stavljanje u pogon stare krame, ne zaustavljanju usred mećave psujući u nekoj Vukojevini (mjesto na pola puta između Vukojevca i Vukovine) na najgoroj mećavi... I još k tome, ne plaćaš one gluposti na obaveznim redovnim servisima na koje ne ideš jer za tebe kao Ponosnog Vozača Golfa Dvojke naravno nisu obavezni. - Al ne možeš dobit Kredit?! Mislim, možeš nenamjenski, sa 12 posto Kamate. - Dobro, dobro, al kad pogledaš malo bolje, pa mlad si, čovječe! Treba jednom počet živit, zar ćeš ko Stari Prdonja đirat se Crikvom u Bemveu Trojki Kabrio i skupljat Maloljetnice? Svejedno, tad je kasno, tad ti ni Maloljetnice ne pomažu, da ne kažem podižu. A i šta se bojiš kredita, pa imaš Jamce?! Dobro, ovo je šala, al brate mili, ako nema posla za mladog inženjera, onda nema ni za kog, onda ti ni auto ne treba pa ga mo'š prodat, a drugi nek vraćaju kredit. Jel tako? Ajd, ajd, popij još jednu pa idemo... |
 Eto ga, nemam šta pametno reć, al želim da svi znaju da si trenutno lagano pijuckam Leffe, odmaram, guštam uz mjuzu i dobro mi je. Pa ko još čeka ljeto? Najbolji sam ja, to se zna, zna se zna se da najbolji sam ja, Ti nisi najbolji, to moraš znat, zato nemoj zajebavat i NEMOJ SRAT! |
 To sam ja kao mali, s frendovima naganjajući bikove po obalama Puerto Deine... |
|
Posveta ljetu  Nakon prošlog posta, s kojim sam doživio dosad rekordno minimalan broj (0 nije broj) komentara, zapitan o daljnjem smislu blogovanja ovdje ipak hrabro krećem u novi debakl. Mjenjam pozdravnu muziku, pa što bude neka bude. Ništa pretjerano novo ovdje nećete zateći, već samo jednu poveću nakupinu moždanih izbljuvaka posvećenih u prvom redu ljetu. Sve to skupa se doista i odnosi samo na ljeto, u dobrom ili lošem smislu. Ili u smislu pozitivnog prisjećanja lijepih događaja, ili u smislu čemera i odsutnosti onoga svega što čovjeka veseli, ili u nekoj među-formi. Trenutačno sam baš u toj trećoj fazi, faza kad očajnički trebam slobodu, opuštenost, manjak obaveza, lijepo vrijeme,... Sve to je personificirano ljetom, koje se onda u dugim i tamnim zimskim mjesecima pretvara u neku tešku iluziju i ideal. Znam da mi se to periodički događa, neke godine mi se sve do samog ljeta sljedeće godine uopće ne da razmišljati o tome gdje, a još manje kako ću provesti onih petnaestak dana ljetnih praznika, i tad mi bude najbolje. Kad ništa ne očekuješ, sve ti je dobro. No, kad ti bude dobro, onda se cijelu godinu nabrijavaš i nadaš opet dosegnuti ono savršenstvo koje ti se čini da prošle godine samo u sitnim točkicama nisi dosegnuo. I tad bude koma. Točno znaš što hoćeš, a naravno da će ti se sve poklopiti drugačije i da nećeš biti zadovoljan. Tako je meni sada, samo je taj feeling pojačan tim svakodnevnim poslom i još nekim obavezama zbog kojih se čini da slobodnih trenutaka ima neoprostivno malo, i da svaka dobra stvar (prm. večernji izlazak) za sobom vuče posljedice u vidu teškog ustajanja, mučenja i dekoncentracije na poslu itd. I onda si stalno u glavi mislim, bit će super kad kupim auto, kad budem na godišnjem, sve ću nadoknaditi. Toliko toga bi čovjek želio, pogotovo netko prepun ideja i inspiracije kao ja. A kako to sve smjestiti i ostvariti u 2 tjedna godišnjeg, tj. dva tjedna ljeta? Gdje god i s kim god bio, prvih tjedan dana neću se ni naviknuti da sam slobodan, budit ću se najkasnije u 8, kao što sad činim subotom i nedjeljom i tek kad postane dobro vratit ću se nazad. I ajd ti budi sretan. Već vidim da ću se vratiti neizživljen (neizživljen ili neižživljen?!). A ja si sad zabrijavam da ću kad ljeto dođe preći u stanje iz Manu Chaovih pjesama. Sloboda, prazna cesta, otvoreni prozori, tulumi, fešte na plažama, gitare pod trskom, noćna kupanja, gaćice na borovima, razni sportovi, mladost, sloboda,... more, mir, pučina, debeli hlad, maestral, klape, noćne šetnje, sloboda,... Slutim da mi slijedi veliko razočaranje. Zato sad odustajem od svih planova i nadanja, svih nabrijavanja i očekivanja i čuvanja onih pjesama koje mi personificiraju ljeto. Vama odmah darujem jednu koja to čini više od svih. U njegovu pozitivnu smislu. |
 To vam je kao u onom vicu, kad se curica žali prolazniku kako im je zapaljena kuća, izginuli roditelji, braća mučena i pobijena, sestre otete... a prolaznik se osvrne i otkopčavajući hlače kaže: „mala, danas zbilja nemaš sreće...“ Dakle, mene (i još šestoricu) su prošli tjedan pokrali na treningu, lopovi su upali u svlačionu i pokupili što su našli. Nekom novčanik, nekom mobitel, nekom oboje. Ja sam taj dan kupio novi mobitel od frenda, i nosio novce da mu platim poslije treninga. I eto, k'o za inat, po prvi put ostavim novčanik u svlačioni jer mi ga se nije dalo tražiti u jakni ispod hrpe robe. Meni ga se nije dalo tražit, no lopovu se očito dalo. Srećom, novi mobitel nisam ponio, tako da su staru kramu samo pogledali i ostavili (nesvjesni kvaliteta tog mobitela:-). Zamislite koja bi tek katastrofa bila da sam ponio novi mobitel i da su mi ukrali novac (za mobitel), sam novi mobitel kojeg bih svejedno opet morao platiti?! Ipak je bilo sreće u nesreći pa sam izbjegao trostruki trošak. I onda uslijedi prijava na policiji, proglašenje nevažećom osobne, BLOKIRANJE RAČUNA na Zagrebačkoj Banci... i tu počinje priča. Ne mogu izvaditi novce na bilo kojoj poslovnici, nego u „matičnoj“- u Maksimirskoj koja je na drugom kraju grada i u koju zbog posla teško mogu stići za radnog vremena. Ne mogu zadržati isti broj tekućeg računa, što znači da ću na posao i još 3 druga mjesta morati osobno odnijeti novi broj, da mi ne bi isplaćivali neke honorare na krivi račun (teško ukinuti jednu karticu i dodijeliti drugu za isti račun). Trajni nalog sa ovog računa morat ću.. ne znam još točno što. Da ne spominjem da ću i na vađenje ostalih dokumenata izgubiti hrpu vremena. Kad bolje pogledam, lakše mi je prebolit lovu nego dokumente. Puno lakše. I onda stiže mjesečni izvještaj sa ZABE. Gledam,.. priljevi,.. odljevi,.. zatvoren račun,.. ovo ono,... i na kraju: NAKNADA USLIJED GUBITKA ILI KRAĐE DOKUMENATA..............50kn Rekoh super, banka ti pomaže u slučaju da si pokraden, baš lijepo, simbolično. No, čekaj, pa tih 50kn je u rubrici „Odljev“?!? Pročitajte još jednom što piše u toj stavci?! Kome i zašto ja trebam plaćat naknadu ako me pokradu? Uz sve neugodnosti još i svoj porezčić mora uzet velika ZABA. Nevjerojatno. Nije zbog 50kn, no hvala Bogu da mi se još nešto teže nije dogodilo, koliko bi mi tek tada uzeli. Neću dalje. Zaključak, poruka, sukus ovog svjedočanstva: NE BUDITE POKRADENI, ili NE BUDITE U ZAGREBAČKOJ BANCI. |
 Mnogima ne bi bilo čudno da im ovakvo pitanje postavi njihov partner, prijatelj, rođak, bilo kakva razumna osoba, ali da te to pita kompjuter?To mi je neki dan prepričao frend, koji je bio svjedokom kad je komp njegova kolege isto pitanje postavio nakon što je ovaj upiknuo slušalice u predviđeni port. Pojavio se prozorčić s pitanjem: „what did you plug in those green port?“ I ispod par mogućih odgovora. Zanimljivo. Kaže da se nisu prestali smijati pola sata. Šta njega briga šta ja prikapčam na svoj kompjuter, tj. u njega? Može me pitati „šta to guraš“, ponudit par odgovora i „other“, pa da u to „other“ upišem recimo „pen“, i da mi on kaže „budalo, pa to je ulaz za slušalice!“ Ma daj, a ja baš htio gurat olovku. Još malo pa će nas komp, kad nakon dugog sjedenja ustanemo na wc, pitati „Ček ček, kuda ćeš mali?" (ponuđeni odgovori: „do frižidera“, „na wc“, „spavati“) "Pa maloprije si bio, šta ti se već nakupilo?"(ponuđeni odgovori: „pa šta ćeš“ „problemi pri inkontinenciji“, „jebiga“ „other“)... Nekad je kompjuter bio alat. No, nemojte samo odmah po Billu i Windowsima, ovo je bila „konverzacija“ drivera od neke lijeve sound kartice. |
 Još jedna riječ davno zaboravljenog ili za mnoge nikada ni nepoznavanog značenja. Evo, Chumez se zaposlio, čekajući posao samo nepunih tjedan dana (ne od diplome nego od dana kad sam saznao da neću morati u vojsku i kad sam aktivno počeo tražit posao - hvala www.moj-posao.net, fakat funkcionira). Prvi mjesec sam odradio, poslom i plaćom sam zadovoljan, čak štoviše! No, slobodno vrijeme mi se odmah istopilo na zanemarive vrijednosti, pa nemam vremena ni za gitaru, ni za što... Za jednu jutarnju kavu u „Sveučilišnoj“ bih ubio! I sad me još frend (Apolon, Učo,...) natjerava da bih morao osvježit blog, što ja upravo i činim. Dojmove s novog posla ne želim prenositi, prenaporno je još i to. Uglavnom, svima sve najbolje, a ako mi opet dođe, opet ću se javiti. Inače, muštuluk je riječ koja označava nekakvu nagradu, zadužbinu onome koji prvi javlja dobru vijest. Pošto ja vama javljam dobru vijest koja se tiče upravo mene, sam ću sebi odnijeti muštuluk! Ah kako volim te stare bosanske riječi. Na fotki je nešto što sam našao na Guglu pri ukucavanju riječi Chumez. |
 Osnovao sam bend! Doduše, trenutno sam tu samo ja, gitarist (mlad, potenan, prštim od inspiracije, spreman na kvalitetnu i relativno glasnu svirku), osnovao sam bend, i sad mi fale samo dobar bubnjar, basist, i klavijaturist. Pošto će pjesme uglavnom biti pjevanog karaktera, dobro bi došao i pjevač-ica. Inače, furka je lagano na Manu Chaoa, ali sa autorskim uletima i devijacijama koje vode preko brazilskog jazza, turskog dancea, preko nešto nekonvencionalnog funky-jazza, do samih RHCP, žestinom Deep Purpleovaca, pa preko njih kroz kvadrilogije Zeppelina, Dream Theatra te Nightwisha, i to sve naravno prožeto neizbježnim Bachovim klasičnim utjecajem. Naravno, dobro bi nam došla i brass sekcija (tri do šest trubača, ne više), a uz sve ostalo pozdravili bismo i pojavu harfistice ili čembalista. Plesačice će biti neizbježne na našim nastupima, stoga pozivam sve plesačice i one koje se tako osjećaju, od modernih jazz-dancerica do flamenco popratnih plesačica da nam se pridruže. Zajamčen im je minimum odjeće.Uvjeti za upad u bend su naravno sluh, dobra naslušanost i spremnost na individualno i trendovski neopterećeno stvaranje glazbe, te naravno dobra tehnika i muzikalnost. Neke diplome raznih akademija me ne opterećuju i nitko neće imati prednosti zbog nekog papira nauštrb nečije muzikalnosti i originalnosti. Probe će biti nekoliko puta tjedno, još se dogovaramo. Kontakt telefon: 060533888555 (5,64kn/min) tražiti Chumeza Nebo nam je granica! |
|
Evo ga, snijeg polako paducka, zadnji tramvaji se vraćaju u spremišta, a ja polako idem kući s H-epicentra. Čudno mi je da snijeg pada u jedanaestom mjesecu, nije već dugo padao tako rano, bar koliko se ja sjećam. Tako da me je zatekao u laganim ljetnim tenisicama, onima casual za svaki dan. Dobro je bilo na H-epicentru u Papayi, nisam već dugo bio, baš mi je trebalo vidjeti hrpu novih lica, ili bar starih koje nisam dugo vidio. Dobro je to, čovjek se odmah osjeti nekako živ. Vjerujem da će to i mom frendu Apolonu pomoći da izađe iz vječne depresije. Mislim da je to ona depra koja se javlja nama hiperaktivnim ljudima, koji smo navikli na vrhunske događaje i uzbuđenja, pa nam onda svaka uobičajenost i svakodnevnica budi depresiju, neki sebi svojsven strah... Strah od neispunjenosti, od uobičajenosti, od prevelikog reda koji graniči sa sterilnošću, na kraju, k'o što kaže Apolon, strah od depresije. A eto, svako se s tim bori na svoj način. Moja borba je takva da mi je cijelo vrijeme soba u neredu, tako da me nešto tjera da imam razloga sutra ustati i nešto napraviti. Spremiti sobu. Ne znam, nadam se da ću do Božića smoći snage za tako nešto. Al' svejedno znam da me hvata depra kad vidim urednu sobu, takva neka ispraznost da ne znam kud bih sa sobom, da nemam volje zaspati... Nek je ona u neredu, i nek sam ja u redu. Jel tako?! Eto, neću više. Inače, kad god nešto pišem, obično puno ispravljam i ponavljam, čitam ispočetka itd. a ovo sam baš u jednom dahu napisao. Valjda sam dobio inspiracije kako me dugo tu nije bilo (već mi je komp iz Hystorija izbrisao blog.hr). A i moj frend Muftija mi je večeras na H-epicentu skrenuo pozornost da mi je blog u komi.... |
|
Nekidan sam vidio spot od Flyera „Tko Si Ti“, sniman na Murteru, pa me je podsjetio da imam nerješenih računa prema tom otoku. Dakle, ovo bi konačno trebao biti veličanstveni završetak, tj. četvrti dio one monumentalne ovoljetne trilogije. Problem je u tome što se sad već vrlo malo toga sjećam, no pokušat ću se preko slikica podsjetiti i nekako navesti vodu da konačno shvatite poantu onih naslova: „Otić' kad je najbolje“.... Svejedno, mislim da će nam svima dobro doći sjetiti se ljeta u ovoj tužnoj jeseni..  Dakle, bilo je to negdje oko 24.7., kad sam na Viru sjeo na bus (ispraćale su me moja cura i frendica pa je vozač rekao „cure, sad ste slobodne“ i sažaljivo me pogledao, a kad je zatvorio vrata rekao sam mu „neka, neka, sad sam ja slobodan...“). Preko Zadra do Kapele (to je onaj restoran poslije Pirovca na čijem parkingu se obično čeka prijevoz za Murter), pa su me tu pokupili Petrinjo i Hrki, te nakon petnaestak min vožnje stigosmo u Murter. Odmah moram napomenuti, očekivanja od ovogodišnjeg Murtera bila su jako visoka, tako da sam bio poprilično razočaran vidjevši trulu atmosferu na samom dolasku. Jednom riječju: ČMRLJENJE! Robi je odlazio rano ujutro na obližnju plažu u Marini (koja je inače najlošija na cijelom Murteru i diže mi se kosa na glavi kad shvatim da se nikom ne da ići do Slanice i onih finih otočića te da moram ići tamo na kupanje) i spavao je pod borom do ručka, Vidalinho je sjedio i gledao serije, Fićo je fotkao ženske guzice u okolici, Hrki je jeo, čitao i spavao, Petrinjo je čistio, a Pero, Marko, Hapa i ja smo se u nedostatku bolje zabave bacili na Rizik. Naravno, i ostali su sudjelovali, ali tu je bila okosnica neprijateljstva. Zanimljiva je to igra, svatko ima svoj stil igre i ne možeš pretpostaviti kakvu će taktiku onaj drugi upotrijebiti. Naravno, nakon nekog vremena skužiš da je Pero kamikaza i da se na sam spomen riječi pakt prepadne i navali po najnelogičnijem izboru. I ajde ti onda radi neku taktiku kad ti gnjus uništi svu silu vojske samo zato jer se prepadne tebe koji imaš 10x manju vojsku. Dalje, čmrljenje se manifestiralo tako da se znalo događati da ustanemo oko 11, doručkujemo u par navrata, zatim odgledamo neku seriju, pa se polako spremimo, pa u međuvremenu odigramo dve partije rizika, pa se još malo muvamo po kući, pa ipak ručamo i na plažu odemo u 6-7 popodne. Daleko od toga da je u to vrijeme loše, dapače tad je najbolje, na plaži su samo mladi/e, bez onih baburina što se razmeću s loptom za picigin i svojim prstenovima (trbušnim), no žao mi je propalog dana. Sreća u nesreći je bila u tome što smo na Podvrškama našli gol za vaterpolo, te smo popodneva maksimalno tamo provodili. Obično bi se skupila i neka lokalna škvadra, koju smo uz pomoć gorostasa i bivšeg plivača Pere pošteno nagazili... da se nisu više sjećali jesu li uopće zabili gol. Onda bi nas par upornijih ostalo i pucali bi penale, gol je bio naslonjen na neku ribaricu, a legendarni Pero je u jednom atraktivnom pokušaju probacio loptu kroz brod, pa uzduž susjednog broda, pa iza ribiča koji loptu nisu ni vidjeli tako da smo je tražili 5 minuta. Treba li reći da je promašio gol?! Tako vam je to, kad su dečki sami na moru. Kad su tu cure, onda se stalno leži na suncu/sjedi u hladu te pije kavica, a dobro došli su i kokteli. No, kad ih nema (a i kad ih ima), neprekidno se traži akcija (barem sam ja takav), nema mjesta ležanju u hladu (osim u kritičnim slučajevima). Zato mi je bilo posebno žao što ovog ljeta nije bilo te poletnosti, što nismo kupili ni poštenu odbojkašku loptu, što nije na kraju bilo 2 čovjeka koji bi htjeli igrati odbojku iako je ove godine postavljeno (kakvo-takvo) igralište na Slanici. A prošle godine smo putovali čak u Pirovac poradi te iste odbojke. To je ono što mene smeta. Nikome ne želim određivati kako će provoditi svoj odmor, nekima je on zaista i potreban u takvom obliku. Ono, ležati cijeli dan, odmarati, čitati knjige, ne komunicirati puno ni s kim... Ali, onda mi nije jasno zašto idemo zajedno? Tako odi sa starcima, sa curom ili sam i uživaj. Kakvog smisla ima otići s društvom, ako ćeš to društvo viđati tri sata dnevno, većinom za objedima. Tako me je posebno Robi iritirao, jer bi doista ustajao u 7 ujutro, sa luftićem i knjigom odlazio u Marinu, te tamo čitao i spavao pod borom. Vraćao se na ručak. Sreća da nas je uvijek bilo pacijenata kojima se dalo otići ujutro na kavu u centar, ili na doručak u McMurter.  Ovo ljeto sam prvi put bio u uvali Čigrađi. Lijepa je, a baš taj dan mi je došla i cura (pa sam bio glavni pizdek u društvu) te smo malo istraživali tu uvalu, posebno onaj birts Lantana, koji je navodno najbolji beach bar na Jadranu. Tad smo vidjeli plakat za koncert te večeri, jednog malo poznatog, ali jako dobrog blues-swing gitarista, Enrica Crivellaria. Naravno da nas se nekoliko vratilo navečer, svirka je bila luda, čovjek je fakat genijalac, škvadra je čagala po molu (neki i u vodi)... ma mrak. Imam snimke, samo su u nekom čudnom formatu sa mobitela pa ih ne mogu otvoriti.  Dalje, da nije bilo kuhara Pere, mi bismo na tom Murteru em umrli od gladi, em bi ostavili 5 puta više novaca. Čovjek je svaki dan kuhao, izmišljao neka nova jela i sve je bilo ukusno i jestivo. Najbolje je bilo kad je skuhao grah (na slici), koji je trebao poslužiti za bar 2 dana. Nažalost, nakon ručka smo se tako zaigrali Rizika, poslije otišli na kupanje i tako se nitko nije sjetio staviti grah u frižider, pa nam se do jutra ukiselio. Šteta, baš šteta (a dobar bio, ...mater svoooju!).Sa hranom je kao i inače bilo zanimljivo, a najviše u sjećanju mi je ostalo kad nam je jedan dan susjeda ispekla ribe (trlje i još jedne), plus mnoštvo girica. Inače, ja girice jako volim, a da bude još neobičnije, na Viru sam svaku večer nagovarao društvo da odemo na vino i girice. I eto, na Murteru su došle same (u maslinovom ulju). Plus naravno, vino, što je bilo sasvim dovoljno da se prežderem ko životinja i da mi bude cijelu večer zlo. Pazite, nisam se napio (popio sam nekih 6dcl vina), poslije smo još išli van na pivu i poslije na boćanje, i tek iza ponoći došli doma. Kad sam legao u krevet, shvatio sam da imam „strano tijelo“ u želucu, te sam samovoljno gurnuo 2 prsta i naprezao se dok nije krenulo van. Poslije mi je bilo lakše. Zato upamtite, nikad ne jedite više girica nego što možete podnijeti (i ne umačite ih nikako u maslinovo ulje!!!). Nažalost, par dana prije dogovorenog roka, društvo se raspalo, neki su morali, nekima se nije dalo ostat i zadnja dva dana nas je ostalo tek nekoliko (pa i manje). Začudo, tad mi je bilo još i najbolje. Predzadnji dan smo Robi, ja i gazdina sestra proveli đirajući se neobvezno po Murteru, kava u Tisnom, kupanje u Jezerima, ćevapi u Čigrađi... Pa sam onda navečer sjeo na bicikl i provozao se do Podvrška, preko Slanice i onda uz more do Čigrađe... Taj dio mi je prekrasan, zovu ga murterski Beverly Hills, a i cijene su otprilike slične. U povratku sam u centru naišao na svirku nekog benda (Fanatstic?) koji loše svira al ima predobre plesačice, malo sam uživao u "svirci" i vratio se doma. No, tamo me čekalo iznenađenje, jer je rođaka od gazdine sestre (tetkine kume sestrića šogorica) dofurala svoje tri frendice, pa su se i ostale cure iz susjedstva sjatile tako da smo Robi i ja bili blaženi među ženama. Ja sretno zauzet, Robi (navodno) slobodan. Malo smo kartali uz vino, pa smo išli vani u mondeni Vink gdje su nas cure očigledno pokušavale napiti naručujući runde i ispovijedajući nam svoje nesretne propale veze i kako su one sad spremne na svašta... I tako, veselo je bilo, otišli smo doma, i sutra ujutro se spremili za put. Tek tad smo se Robi i ja skompali kao prošlih godina, i baš nam je bilo dobro sutradan odlaziti odatle, slušajući glasnu mjuzu u autu i razmišljajući bi li bilo bolje da smo ostali još koji dan... No, nakon nekoliko destinacija tog ljeta u meni je vladala sigurnost, bez žaljenja sam promatrao omiljene prijevoje na Murteru i išao dalje. Duboko u sebi sam osjetio mir, te da je dobro otić' u tom trenutku, kad je najbolje.  I pokazalo se istinitim. U Bibinju smo uz zadnje kupanje pokupili Fiću i produžili prema Zagrebu. Jedni smo od prvih koji su iskoristili prednosti nove obilaznice od novog starog Masleničkog mosta do Obrovca (cesta je pista!) gdje je odlično pasala „Highway Star“. Zatim praznom starom cestom preko Velebita pa na ručak na „Ranč“. Pošto smo dotad preslušali skoro cijelu kolekciju, pustili smo ono što je ostalo: Nove Fosile. Lagano je priča utihnula, nismo više ni pjevali slušajući stihove „najljepše su čiste i nespretne ruke, prve suze vrijede, drugo su priče...“. Nekako smo se dotakli i Vladimira Kočiša, koji je u sljedećih pola sata dobio mnoštvo nadimaka (V.K.Gnu, V.K.Rak, V.K.Pas, V.K.Jež, V.K.Tvor, V.K.Čudnovati Kljunaš....). Onda sam se sjetio meni najbolje stvari od bijelog Dugmeta (Na Zadnjem Sjedištu Moga Auta), pa smo je odvrnuli do ibera i dernjali se višeglasno od Korenice do Karlovca... baš je zarazna stvar. Tu se odmah nadovezao i ostatak Bebekovih stvari iz Dugmeta, koje smo slušali još na početku ljeta u Splitu, pa je i to bilo nekako posebno. Onda je Robi bio već umoran te je Fićo preuzeo volan, ubacili smo T.B.F. i do Zagreba prepjevali najbolje stvari s Maxon Universala. Bio mi je to najbolji i najsretniji povratak s mora ikad. Nikad tako zadovoljan nisam otišao doma. DAN POSLIJE. Zove me frend iz Vodica, on i novopečena žena su se otišli okupat na Murter, na Slanicu, međutim tamo je nenormalno nevrijeme. Pijavica je počupala pola stabala na Slanici, svi šatori iz kampa su na okolnom drveću, tende od kafića potrgane i bačene ko zna gdje, voda do koljena, ljudi se skupili na radnu akciju... Jednog konobara je zajedno s tendom digla u zrak, od našeg gazde kćerku je pritisla na pod tako da nije mogla ustati da zatvori vrata, stolice od trećeg susjeda su u njenom dvorištu...   Pa vi sad recite da nije bilo dobro otić kad je najbolje... (iako bih ja to možda i volio vidjeti..) |
 Ah, evo i na blogu gužva isto kao što je prije par dana bila gužva na cestama naše metropole, koja me spriječila u objavljivanju zanimljivih komentara summita 17 najrazvijenijih svjetskih guzonja.Stoga, eto samo jedna zanimljiva slikica koju sam uhvatio prije nekog vremena.... |
 Govedina ili svinjetina? |
 Dakle, kako naslov kaže, te dvije stvari baš i ne idu zajedno. Istina je sve što su ljudi iskomentirali, da se radeći na baušteli nabildavaš, dobijaš apolonski izgled, čuješ dobre i loše fore, zafrkavaš se, puno pive ispiješ i tako to. Posebno je dobra stvar to što ti se glava fakat isprazni, cijeli dan čuješ samo šum ptica, udišeš čisti zrak jer je sve okolo šuma, ma šta da kažem - milina! K'o da sam na izletu. I još kad šefa nema, onda je sve opuštenije, onda i zafrkancija dođe do izražaja. A na kraju i to što radiš te ispunja zadovoljstvom, jer vidiš iz koraka u korak u što se pretvara zapuštena okolica crkvice na bregu.No, istina je i da se mjenjaš u negativnom smislu – nekadašnji laki korak sad se pretvara u teško „nabadanje“ s noge na nogu, nogomet ili odbojka su znanstvena fantastika jer su ti svi ligamenti i tetive zategnuti a i nemaš vremena, prsti polako postaju nesavitljivi ćevapi itd. I još si 12 sati odsutan od doma, a ono kad dođeš nije ti ni do čega, a kamoli do sviranja gitare. Imam 4 gitare, neke dobre, neke loše, a neke jako dobre. Ako ih prodam, kupim si auto. Dobro mi je išlo, no sad sam polako počeo shvaćati da s tom svojom velikom ljubavi ipak neću ništa u životu postići. Totalni luz. Da li je se onda potpuno okaniti i ne gubiti vrijeme pa se posvetiti isplativijim stvarima? |
|
Odgovor na to pitanje možete saznati u članku prije, uz napomenu da se žirafa (osim u iznimnim slučajevima) ne penje po drveću.  Dakle, evo mene na baushteli. Pošto sam diplomirao, a budući se od inženjera očekuje da radi i ne bira poslove, tako sam i ja uletio kao kratkotrajna ispomoć u jednu građevinsku firmu. Naravno, njima je posebno odgovarala moja elektrotehnička naobrazba i računalno – glazbeno – radijska iskustva stečena prije, tako da sam odmah dobio nadasve zanimljivo i dinamično radno mjesto: pomoćni radnik na gradilištu! - opis poslova: donošenje cigla, pijeska i betona majstoru (uz stalno pitanje „kome što treba“) te trenutna raspoloživost svima ostalima - radna okolina: gradilište (uređenje dvorišta) oko jedne kapelice u Vukomeričkim Goricama - potrebne kvalifikacije: priučeni majstor (ne nužno ni KV ni VKV), (ne)završena osnovna škola, ili inženjer elektrotehnike (ali samo smjer energetika) Eto tako, zanimljivo je to. Za tih 180kn dnevno čovjek svašta radi. Recimo, ode u 6 ujutro od doma, vrati se u 6 navečer (jer je gradilište daleko). Za to vrijeme prenese 3 palete cigle s jednog mjesta na drugo (iako zna da će bar pola od tih sutra vraćati nazad). Isto tako i s pjeskom, na jedno mjesto natrpa koliko treba, a onda ga vraća odatle jer ima viška. Ponavljam, zanimljivo je to. Jedini je bed što malo bole leđa i ruke (križa pogotovo), što dobiješ žuljeve, što se usmrdiš ko stoka itd. Ali, čuješ i veliko bogatstvo viceva, psovki, uvreda i glupih fora, a i pive se puno popije, tako da na kraju to iskustvo zaista nešto vrijedi. Naravno, jedina prava utjeha i jedina stvar koja te sprječava da padneš u depresiju je spoznaja da to nećeš raditi cijeli život. Ili se bar nadaš.... sljedeći put o međuljudskim odnosima in the baushtela kingdom |
 Evo, ovo stvarno izgleda kao da sam otvorio ciklus pisanja o stvarima koje ne razumijem. Prvo snovi, zatim kultura, a sada zaštita životinja. Dakle, nije mi cilj poništiti napore ljudi koji se brinu za humanije uvjete uzgajanja (a i ubijanja) životinja. Njih poštujem i cijenim njihove napore. Isto tako, cijenim one vegetarijance kojima se meso ne sviđa pa ga ni ne jedu (one ljude koji biljke ne jedu zato jer smatraju da su to naši reinkarnirani preci u ovom tekstu neću spominjati.) No, nikako ne mogu shvatiti sve one prosvjednike koji se bore za prava životinja, za prestanak jedenja mesa, a koji pri tome kao glavno obrazloženje stavljaju činjenicu da se može lijepo jesti i naći nadomjestke za meso u biljkama i biljnim prerađevinama. Prvo, to nije potpuno točno. Medicina kaže da se 9 aminokiselina koje dobivamo konzumiranjem mesa ne mogu nikako drugačije dobiti, a one su neophodne da bi se čovjek bavio vrhunskim sportom (djelomično nam je to dokazao i primjer Ž.Mavrovića). Drugo, nikako ne mogu shvatiti te ljude koji zatiru svijest o tome da su i biljke živa bića, samo zato što one nemaju usta ili neki transparentniji organ pa nam ne mogu dokazati da pate. No, najnovija istraživanja pokazuju zanimljive stvari. Recimo, kad žirafa dođe na jedno stablo i počne jesti, to se lišće istog trena počinje puniti nekakvim otrovom, koji žirafi ne odgovara i kvari okus. Još k tome, na zagriženim mjestima lista taj otrov isparava, te tako služi kao upozorenje okolnom lišću, koje se odmah počinje puniti istim otrovom i mjenjati boju. Zato žirafa nikad ne ostaje dugo na jednom stablu. Takvih primjera u biljnom svijetu ima još mnogo. Što nam to govori? Da biljke imaju nekakvu težnju za samoočuvanjem? Rekao bih – možda. No, nikako nisam spreman reći da nije ubojstvo jesti biljke samo zato što još nismo dokazali da one osjećaju bol. Još kad se prisjetimo pračovjeka, koji se formirao kao svaštojed i kojem smo mi po svemu mnogo slični, onda se moram zapitati zašto ne bih jeo meso? Zar je ubojstvo kad lav napadne antilopu i pojede je? Ili kad jaguar uhvati tapira? Hoćemo li ih informirati da se oni mogu sasvim pristojno najesti i od soje, koja je čak i jeftinija od mesa? Moje mišljenje je da je po srijedi prirodni zakon, lanac ishrane, kojem smo mi (srećom) na vrhu. Ništa nije samo od sebe, i nitko se ne može zasititi hranom neorganskog porijekla. Ako pak netko jede povrće da ne bi jeo meso, pitanje je ipak koliki „zločin“ čini tisućama biljčica koje nedužno rastu po livadama i šumama, ne želeći biti pojedene. Vegetarijanstvo = Ubojstvo?!? |