Riječ za tebe
Kakvo je jelo možeš saznati samo ako ga kušaš. Uzmi moju riječ i kušaj je. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj snaga. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj sila, sila koja mijenja, sila koja obnavlja, sila koja uzdiže. Uzmi moju riječ. Probaj je! Kušaj je!

Kreni i budi glas koji viče u pustinji. Ti budi onaj koji opominje u ime Božje. Ti budi onaj koji dovodi svijet meni.









Zajednica Emanuel - Hercegovina

30.11.2009., ponedjeljak

Poziv (Mt 4, 18-22)

Jednog dana prolazeći uz Galilejsko more Isus ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mreže u more; bijahu ribari. I reče im: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni brzo ostaviše mreže te pođu za Njim. Pošavši dalje, ugleda druga dva brata, Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, gdje u lađi zajedno sa svojim ocem krpaju mreže. Pozva i njih dvojicu. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za Njim. Sveti Matej ovako opisuje Isusov poziv četvorici prvih učenika.

Vidimo da su svi oni bili zauzeti svojim svakodnevnim poslovima. Sigurno ni slutili nisu da bi upravo taj dan mogao biti po bilo čemu posebniji od mnogih drugih koji su već protekli. Ali nikada do tada nisu ni sreli Isusa i nisu mogli znati da susret s Njim mijenja sve. I promijenio je sve. Na Isusov poziv ostaviše sve i krenuše za Njim. Bili su to sasvim „obični" ljudi, sa svojim slabostima i opterećenjima dotadašnjeg života. Međutim, njihov hod s Isusom

značio je postepeno preoblikovanje njihovih naravi sve do suobličenja s Onim koji ih pozva.

Što nama govori ovaj događaj? Čujemo li Božji poziv u našoj svakodnevici?

Isus neprestano poziva. Navješćuje Kraljevstvo Božje. On traži ljude za Božje Kraljevstvo. A ono je svugdje gdje ima ljudi koji hoće i započinju mir, koji su čista srca, milosrdni prema bratu čovjeku (usp. Mt 5, 3-9). Isus poziva svoje da tako žive kako bi Njegovo Kraljevstvo raslo. Izgrađujem li Božje Kraljevstvo svojim životom? Je li moja svakodnevica otvorena za Boga?

Božja ljubav koja se objavila u Isusu Kristu poziva na ljubav prema bližnjemu. Kako odgovaram na ovaj Božji poziv?

Nisu samo Isusove riječi poziv nego i Njegova djela. Cijeli Njegov život je jedan jedini poziv svima da žive kao On. Sam Isus Krist je Božji poziv ljudima. Poziv da ga prihvate kao Gospodina svoga života i da ga nasljeduju i uče od Njega. Stoga je i Evanđelje poziv.

Čujemo li poruku Evanđelja? Ono ne prisiljava nego želi slobodnu odluku i odgovor svakog pojedinca. Pozvani smo da živimo u duhu Evanđelja jer ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje (usp. Rim 1, 16). Pozvani smo da istinu Evanđelja svjedočimo svojim životom. Pozvani smo da budemo blagoslov za braću s kojom živimo i koje nam Bog stavlja na životni put. „Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra" (Rim 10, 15). Sveti Pavao u poslanici Efežanima piše: „Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani!" (Ef 4, 1).

Bog za svakoga od nas ima poseban poziv jer je svatko od nas za Njega poseban i jedinstven. Taj poziv možemo prihvatiti ili ignorirati: „Ali nisu svi poslušali blagovijesti - evanđelja!" ....„Zar nisu čuli? Dapače! Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta" (Rim 10, 16. 18.). U Mt 22, 14 stoji: „Mnogo je pozvanih, malo izabranih". Ovo su riječi koje traže da se nad njima duboko zamislimo.

Nasljedovati Isusa Krista - poziv je upućen svakome od nas. Isus traži ljude za Kraljevstvo Božje! Što ću mu odgovoriti?

Ljiljana



- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.11.2009., srijeda

Progonstva (Lk 21, 12-19)

I kroz današnje čitanje iz Lukina Evanđelja slušamo Isusov govor o događajima koji se imaju zbiti u budućim vremenima. Isus želi pripremiti svoje učenike na ono što slijedi. Želi ih ohrabriti da se ne prestraše kad se to dogodi. On ih priprema na sva ta strašna progonstva koja će ih zadesiti radi svjedočenja za Isusa.

Isus im obećava svoju zaštitu i pomoć: „Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik". Zbog progonstava koja ih očekuju njihova će patnja biti velika, ali pod neprestanom Božjom zaštitom „nijedna vlas s glave im neće propasti i spasit će se svojom postojanošću".

Međutim, učenici ovaj Isusov govor u tom trenutku nisu mogli shvatiti. Znamo da su nakon Isusove smrti, štoviše i nakon uskrsnuća kada im se ukazivao četrdeset dana, bili prestrašeni i živjeli u skrovitosti zatvarajući se sobe, a neki su i bježali iz Jeruzalema. Ali kad je na njih po Isusovu obećanju sišla sila Duha Svetoga postali su neustrašivi svjedoci Radosne vijesti Isusa Krista i za nju umirali radosno.

Prva kršćanska zajednica je od svog nastanka proživljavala silne muke i progone. Ali ju je Gospodin, po svome obećanju svakim danom sve više i više učvršćivao i utvrđivao da joj ni „vrata paklena ne mogu nauditi". Čitajući, također životopise mnogih svetaca ostajemo zadivljeni njihovom neustrašivošću življenja i pronošenja Istine Evanđelja. Zbog iste te Istine mnoga braća kršćani diljem svijeta podnose iste patnje, progone ih i ubijaju zbog nje.

Životi apostola i svih istinskih Isusovih nasljedovatelja, svetaca i mnogih „običnih i malih" ljudi koji su svojim životom i te kako dokazali svoju svetost, primjeri su koji zadivljuju ali isto tako bi morali potaknuti svakog kršćanina da ozbiljno razmisli kuda vodi njegov život.

Doživljavamo li ove primjere tako da ih svojim životom pokušavamo istinski nasljedovati ili možda samo kao lijepe priče kojima se uistinu divimo, ali tu sve i završava. Možda ćemo pomisliti da na takav život nismo svi pozvani nego da je on predodređen upravo za neke posebne ljude. Ako tako mislimo onda smo na potpuno krivom putu jer Radosna vijest za nas je da smo svi - baš svi pozvani na svetost (usp. 1 Sol 4, 3; 5, 23). Pozvani smo na život u Isusu Kristu.

Živimo li u duhu Evanđelja? Može li se kroz naš život jasno vidjeti da smo Kristovi? Zalažemo li se za evanđeoske vrijednosti bez obzira koliko nas to koštalo? Ili se pak bojimo osude, ismijavanja i izrugivanja okoline da zbog toga ipak prihvaćamo načela svijeta? Možda bismo rado služili Bogu ali ne bi zbog toga željeli neugodnosti...rado bismo služili ali ne bi da nas smatraju bogomoljcima....rado bismo služili ako će nas svi prihvaćati i ako će to odobravati....Usprkos Božjoj svemoćnoj ruci bojimo se biti svjedoci za Njega. Usprkos Božjoj očaravajućoj ljubavi srca su nam tako mlaka....

Istinski nasljedovati Isusa Krista znači odreći se grijeha, svijeta i samih sebe. To je težak put, ali nije nemoguć. Ljudima je nemoguće, ali je Bogu moguće. Bog nas poziva na svetost i daje nam sve što nam je potrebno na tom putu. On je učinio sve, a sada je na nama red. Donijeti istinsku odluku i krenuti....

„Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom" (Heb 12, 1-3).

Ljiljana

- 22:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.11.2009., utorak

Prethodni znaci (Lk 21, 5-11)

Kad je izlazio iz Hrama u Jeruzalemu, Isusu pristupi jedan od Njegovih učenika te diveći se vanjštini samog Hrama reče: „Učitelju, gledaj! Kakva li kamenja, kakvih li zdanja!", a Isus mu odvrati: „Vidiš li ta veličanstvena zdanja? Ne, neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen". Njegovi učenici ga pitaju kada će se to dogoditi i koji su znaci tog događaja. Međutim, Isus im ne odgovara na to pitanje, kao da im hoće reći da to za njih i nije tako važno. Ono što je mnogo važnije jest što im je činiti u tim vremenima.

Isus im govori da će mnogi doći u Njegovo ime i lažno se predstavljati kao mesije. Ali učenici ne smiju ići za takvima i ne smiju dopustiti da budu zavedeni. Nadalje u tim vremenima bit će mnogi ratovi i pobune, potresi, glad po mnogim mjestima, razne pošasti, strahote i veliki znakovi s neba. Međutim, učenici trebaju ostati čvrsti i ne bojati se svega toga. „Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak" govori Gospodin. Naprotiv „sve je to samo početak trudova" (Mt 24, 6. 8.)

Kad pogledamo sve ono što se događalo u prošlosti, a u sadašnjosti pogotovo, vidimo da su itekako prisutni svi znakovi o kojima Isus govori. Sve se to događalo i događa se. Rekli bismo ništa novo pod suncem. Već smo se i navikli da se u svijetu neprestano negdje ratuje. Postala su nam sasvim normalna izvješća o potresima, poplavama, raznim uraganima, požarima i drugim prirodnim katastrofama. Svemu tome se pridružuju i izvješća o milijunima gladnih diljem svijeta. Razne bolesti koje haraju doslovce ubijaju stotine i stotine tisuća ljudi. I još mnoge druge strahote....Također možemo govoriti i o prisutnosti znakova s neba. Pogledajmo samo ukazanja Blažene Djevice Marije u raznim mjestima u svijetu, koje je sama Katolička Crkva priznala i potvrdila.

Iako je vrijeme u kojem živimo ispunjeno svim znakovima koji prethode konačnom svršetku svijeta ne trebamo zbog toga živjeti u strahu. „Doista sve to treba da se dogodi ali to još nije odmah svršetak". Mi ne znamo niti možemo znati kada će to biti. U biti to nam nije niti važno. Ali važna je svijest da je vrijeme blizu. I upravo ta svijest o vremenu u kojem živimo doprinosi tome da dublje razmišljamo o svome životu, o svemu onome što činimo i kako živimo. Jednog dana ionako dolazi kraj ovozemaljskog života svakome od nas. I ako nismo bdjeli nad vlastitim životom mogli bismo tada, na žalost čuti riječi: „Zaista kažem vam, ne poznam vas!" (Mt 25, 12).

„Pazite, ne dajte se zavesti" upozorava Gospodin kako tada svoje učenike tako i nas danas. On kaže da će doći mnogi koji će nas pokušati zavesti. „I mnoge će zavesti" (Mt 24, 5).

Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, također upozorava na istu opasnost: „Jer takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim" (2 Kor 11, 13-15). I svjedoci smo da se to neprestano događa i ljudi sve više i više upadaju u te vješte zamke neprijatelja. Danas gdje god se okrenemo nude nam se razne mogućnosti da platimo ceh svojoj naivnosti, neznanju i nevjeri. Nudi nam se instant sreća, razna čudesna ozdravljena, iscjeljenja, proricanja budućnosti, magija pod ovim ili onim imenom- svejedno. I svi ti čudotvorci i iscjelitelji kažu da je njihova sposobnost i moć od Boga. Na žalost, mnogi kršćani vjeruju u to. A u biti sve je varka i opsjena i prečesto s vrlo teškim posljedicama.

Otvorimo oči te pogledajmo oko sebe i postanimo svjesni vremena u kojem živimo i ozbiljno prihvatimo Gospodinovo upozorenje:„Pazite, ne dajte se zavesti!"

Ljiljana


- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2009., ponedjeljak

Dali su od svoga suviška (Lk 21, 1-4)

U današnjem čitanju iz Lukina Evanđelja vidimo kako Isus sjeda nasuprot hramske riznice i promatra narod kako ubacuje novac u riznicu. Vidje mnoge bogataše koji u riznicu davaše mnogo. Među narodom bijaše jedna sirota udovica koja kao svoj dar dade sve što je imala. „Uistinu kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše"- Isus javno hvali postupak ove žene kojim je ona očitovala svoje povjerenje u Božju providnost i pouzdanje da dajući Bogu sve - dobivamo sve.

Neposredno prije samog ovog događaja vidimo da je oko Isusa bilo okupljeno veliko mnoštvo naroda. Silan ga je svijet s užitkom slušao (usp. Mk 12, 37). Logično je pomisliti da je većina od tih ljudi koji su bili okupljeni oko Isusa i slušali Njegov govor dali i svoje darove u hramsku riznicu. Ali od sveg tog naroda, Isus je svojim pronicavim okom koje vidi u najdublju nutrinu svakog čovjeka, zapazio samo jednu osobu koja je dala sve što je imala. Samo jednu jedinu osobu!

Što nam ovo govori? Isus kaže da su svi ostali zapravo ubacili od svog suviška. Ne kaže ni neki ni mnogi nego svi. Samo jedna osoba je dala sve što ima!

Draga braćo, zar nas je uistinu tako malo koji Bogu iskreno darujemo sve?

Ozbiljno se zapitajmo i duboko zamislimo nad tim koliko dajemo Gospodinu? I nemojmo se zaustaviti samo na materijalnim dobrima. Razmislimo o svemu onome što posjedujemo. Razmislimo i o duhovnim dobrima, talentima, željama, mislima, djelima, našem vremenu, brigama, tjeskobama.....Koliko darujemo u riznicu Božjeg Srca? Imamo li toliko povjerenja i pouzdanja u Božju svemoć i vjeru u Njegova obećanja da možemo hrabro riskirati da za sebe ne zadržavamo ništa?

Ona sirota žena imala je samo ta dva novčića. Gotovo ništa. A ona i to malo, to ništa daje Bogu. Kada bismo uistinu mogli shvatiti dubinu ove geste sigurno ne bi Bogu davali od svojih suviškova. Naprotiv sve što imamo, bez ijednog izuzetka, stavili bismo u Njegove ruke s čvrstim povjerenjem u Njegovo obećanje da On sve, ama baš sve okreće na dobro onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28).

Ako mislimo da nismo od onih koji Bogu daju od vlastitog suviška i da oni bogataši iz današnjeg čitanja iz Evanđelja nemaju ništa zajedničko s nama pogledajmo onda samo jedan dan našeg života i postavimo si neka pitanja. Na primjer; ujutro kad ustanem predajem li Bogu dan koji je preda mnom, predajem li Njemu svaku osobu koju ću susresti, svaku situaciju u kojoj ću biti, molim li za Njegov blagoslov za te osobe i situacije, prije donošenja svake odluke tog dana tražim li Njegovu pomoć i savjet što i kako učiniti, isto tako prije svakog posla koji poduzimam, što darujem ljudima koje susrećem, je li to osmjeh, blaga riječ, u sebi izrečen blagoslov za te ljude, savjet po kojem bih i sama postupila.....jer Bog reče da sve ono što učinimo jednome od njegovih najmanjih- Njemu smo učinili...

...koliko svog vremena u molitvi darujem Bogu? Možda kad obavim sve važne i nevažne poslove, obavim sve isprazne razgovore uz mnogo ispijenih kava, pogledam sve filmove i serije, ostane nešto vremena i za Boga...Je li nedjelja uistinu za mene dan Gospodnji ili i tu dajem od onog što mi preostane?

Razmislimo! U svakom području vlastitog života Bogu možemo dati sve, a možemo i samo od suviška. Sami odabiremo! Što ćemo dati Onome koji nama dade sve (usp. Iv 3, 16), koji nas ljubi ljubavlju vječnom (usp. Jer 31, 3) i koji nas nikada ne ostavlja (usp. Iz 49, 15-16)?

Ljiljana

- 17:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ISUS JE KRALJ I BOG

Posljednja je nedjelja liturgijske godine, svetkovina Krista Kralja, a mi njegovi maleni odlučili smo reći svijetu kako je divno imati Isusa za Gospodina. Zamisli, imati Kralja za prijatelja. Imati u svakom trenutku na raspolaganju i društvo za razgovor, i rame za obrisati suze, i liječnika, i duhovnika, i hrabrog ratnika koji će te obraniti od svakoga zla. Zaista, ako si spreman odvezati sve čvorove na svojoj haljini i uroniti u njegovu krv svaku ranu, razum, jezik i tijelo, osjetit ćeš kako je velik tvoj kralj i kako je divno njemu služiti.

Naš molitveni susret tekao je uobičajenim slijedom.

Krunica Duhu Svetom naš je način da zazovemo treću Božansku osobu u pomoć i da osjetimo prisutnost i pokroviteljstvo živoga Boga. A onda slavljenje, prilika za primiti ono što nam Gospodin po svojoj milosti želi dati. Veseli zvuci otvaraju srca. Kažu da i anđeli u vječnosti slave Boga, zato mi se uvijek učini da slavljenje prebrzo prođe. I pomislim: Kriste Kralju učini da u tvom Kraljevstvu bude neko mjesto za mene.

Fra Nikola je slavio svetu misu. U propovjedi je govorio o Kristovom Kraljevstvu, koje nije od ovoga svijeta. Postavljao je i neka pitanja. Koliko je Krist doista vaš Gospodin i Kralj?

Jeste li mu prepustili sva područja svoga života?...Pomislila sam: Kad bi milost Božja bila neka boja, mi bi kršćani vjerojatno izgledali kao suknje od gaze s većim ili manjim neobojenim krugovima, to su ona područja koja nismo predali Gospodinu, nego ih sačuvali, tek onako „da se nađe, ako nešto pođe po zlu". Fra Tomislav je bio gost u sjeni. Ispovijedao je i pomogao oko pričesti. Framaši su prekrasno pjevali.

Klanjanjem završava svaki naš susret. Ovi trenutci za mene su još jedan ulomak vječnosti.

Stajati oči u oči sa svojim Bogom, imati priliku pokazati mu svoju ranu, imati vremena čuti riječi utjehe i ohrabrenja, osjetiti isci iscjeliteljski dodirvojim Bogom, imati priliku pokazati mu svoju ranu, imati vremena čuti riječi utjehe i ohrabrenja, osjetitjeliteljski dodir i plakati. Znati da je tu onaj tko vas neizmjerno ljubi i tko je za vas na križu zaslužio Božje Kraljevstvo, pravi je razlog za radost.

Nakon nekoliko svjedočenja i blagoslova, oprostili smo se i uz taktove glazbe razišli.

Jeste li spremni svrstati se pod stijeg Krista Kralja? Uzeti križ, trnovu krunu i moliti za one koji ne znaju što čine? Ako jeste: Aleluja!
Ljubi vas Emanuel!

Bog vas blagoslovio.

Jasna

- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.11.2009., subota

Molitveni susret

Nedjelja, 22. studeni 2009. u 16 sati

Slavljenje

Sveta misa

Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu

Dođite da zajedno slavimo Gospodina

Zajednica Emanuel

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.11.2009., petak

Izgon trgovaca iz hrama (Lk 19, 45-48)

U današnjem čitanju iz Lukina Evanđelja slušamo kako Isus istjera prodavače iz hrama u Jeruzalemu. Ali neposredno prije ovog događaja vidimo kako Isus plače nad samim Jeruzalemom i govori one potresne riječi: „O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima". On također proročki predviđa uništenje tog grada. A znamo da se to i dogodilo 70. godine poslije Krista kad ga je razorio Tit sa svojom vojskom.

Danas vidimo kako Isus iz Hrama u Jeruzalemu istjera sve one koji su kupovali i prodavali u njemu govoreći: „Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku".

I Isusove suze ali i Njegova ljutnja vode zapravo k jednom cilju. To je u biti reakcija na sve ono što nas udaljava od Boga. Preneseno na područje našeg života shvaćamo da Isus plače nad našim dušama kada one „nepoznaju časa svoga pohođenja".

Zajednici vjernika u Korintu, koji su zastranjivali povodeći se za poganskim običajima i načinom života, sveti Pavao piše: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi" (1 Kor 3, 16-17). To je, također za nas poruka današnjeg čitanja evanđeoskog odlomka: Zar ne znate da ste Hram Božji i Duh Božji prebiva u vama?

Po očekivanju Starog Zavjeta Bog će na koncu vremena podići svoj šator među ljudima. On će, konačno među ljudima naći svoje prebivalište. To se ostvarilo: Bog je postao čovjekom, susreće se u čovjeku Isusu i trajno ostaje među ljudima u svom stanu:" I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine" (Iv 1, 14). U Isusovu uskrsnuću na djelu je bila Božja stvarateljska snaga, tj. Duh Božji. Ovaj se Duh u krštenju daje njegovima i stanuje u krštenicima. On je na djelu u njima. Djelovanje Božjega Duha odražava se u tjelesnom, svjetskom i međuljudskom življenju. Stoga je tijelo hram Duha Svetoga. U svjetskom i međuljudskom životnom području mora se pokazati da je Duh Božji na djelu. U međuljudske odnose Bog želi uvesti novo stvorenje: „Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!" (1 Kor 6, 20). Kršćanin bi morao doživljavati društveni život kao mjesto svjetovnog služenja Bogu.

A kako se to uistinu ostvaruje? Je li naše tijelo, odnosno naš život hram Duha Svetoga ili je naprotiv često špilja razbojnička? „Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore" (Lk 6, 44-45).

O kako često zaboravimo na Radosnu vijest Isusa Krista i lako se damo zavesti od duha svijeta zaslijepljeni onim što nam nudi. „Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja" (2 Kor 4, 3-4).

Isusove suze su ozbiljno upozorenje. Njegova ljutnja isto tako. Naši neprijatelji su na djelu bez prestanka. I za nas vrijede riječi: „Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud". To je ono što nam se svakodnevno događa. Izloženi raznim kušnjama, nevoljama i zamkama našeg vječnog neprijatelja u stalnoj smo napasti da zalutamo i izgubimo se. Zato moramo bdijeti nad svojim životom, nad svojim srcem jer hram smo Duha Svetoga. A Bog koji „svoje imenom zove i pred njima ide" dat će nam snagu u toj borbi. Bog, Poglavar svega, od kojeg je bogatstvo i slava, koji vlada nad svim, i u Njegovoj je ruci sila i moć, u Njegovoj je vlasti da učini velikim i jakim sve, neka učvrsti naša srca i ojača nas u stalnoj borbi da uistinu budemo i ostanemo hram Duha Svetoga!

„A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život" (Izr 4, 23).

Ljiljana

- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BOG JE VELIK I MILOSRDAN!

Rođena sam sa nepunih sedam mjeseci. Od dva mjeseca moga života brigu je o meni vodila moja sada pokojna baka Barica sve do polaska u prvi razred kad opet odlazim svojim roditeljima u Zagreb. Ubrzo nakon toga moji se roditelji razvode i u kuću dolazi maćeha. Mama se propila i još poslije dva puta udavala, a otac je imao još šestero djece sa drugom ženom. U drugom razredu ja bježim od oca i maćehe natrag djedu i baki i nastavljam školovanje kod njih sve do završetka osmog razreda kada se ponovo vraćam ocu i maćehi koji su u međuvremenu odselili u Sloveniju. Upisala školu za frizerku i tu počinju moje agonije.
Otac me zlostavljao do te mjere da sam i opet pobjegla od njih ali ovaj puta u Njemačku kod jednih poznanika sa nepunih 17 godina. Sa ocem sam prestala kontaktirati i pune 23 godine nisam s njim razgovarala. Mrzila sam iz dna duše i oca i majku. Nakon četiri mjeseca vratila sam se opet u Sloveniju i tamo zaposlila u jednoj bolnici, jer je u međuvremenu otac sa obitelji otišao živjeti na more. Živjela sam u Sloveniji lijepo u novoj sredini u kojoj sam upoznala mnoge prijatelje i svog sadašnjeg supruga. Udala sam se u devetnaestoj godini i otišla kod supruga u Njemačku gdje i danas živim. Kao dijete sam hodala kod djeda i bake u crkvu i primila sve sakramente, ali Bog je za mene bio stranac iako sam molila i vjerovala da Bog postoji, često sam se puta pitala u svojim nevoljama zašto me tako kažnjava. U početku moga braka bilo je dosta problema. Suprug je bio sin komunističke obitelji i bio je samo kršten. No, uz moje zahtjeve da se vjenčamo crkveno, on je obavio sve crkvene formalnosti tako da je bio i na prvoj pričesti i na krizmi. Godinu dana civilnoga braka mi smo ušli i u crkveni brak. Imamo dva sina i jednu kćerkicu, danas već odraslu djecu. Djecu sam ja odgajala tako da su svi primili sve sakramente, ali zbog prevelike zaposlenosti slabo smo odlazili na svetu Misu i kada bi išli to je bilo samo tradicionalno. Bog nam je bio samo usputna stanica i sjetili bi se ga samo u nekim potrebama. Ipak oni duhovni korijeni molitve još iz djetinjih dana ostali su pohranjeni negdje duboko u mome srcu. Neki me glas zvao da počnem redovito svake nedjelje odlaziti na svete Mise i to je počelo prije nekih dvadeset godina. Ipak na toj Misi ja nisam doživljavala Božju prisutnost u meni. Propovjedi su mi bile dosadne i za vrijeme Mise ja sam razmišljala što ću kuhati, kud ćemo ići i tako dalje. Sve je to bilo ono, idu svi pa i ja ću. Djeca su rasla a s njima i problemi. Stariji sin je ušao u loše društvo i tek se sada zaposlio u trideset i drugoj godini, oženjen četiri godine, ali ne crkveno. Prije pet godina ja sam spontano na Marija Bistrici kupila knjižicu sa molitvama svete Brigite i počela moliti redovito svaki dan. To je bilo 07.08.2004. godine, a 17.01 .2005 sam oboljela od najzloćudnijeg raka NonHodkinga i završila na operaciji, jer zahvaćena su bila tanka crijeva i sve limfne žlijezde kao i srčana aorta. Naravno, šok za cijelu obitelj. Tu mi je Gospodin pokazao svoju ruku. Tada sam počela upoznavati samu sebe. Nisam se bojala ni bolesti ni smrti. Nisam pitala Bože zašto? Znala sam da je to zbog mojih grijeha. Bog me je kroz moju bolest pozvao na obraćenje. Doktori su rekli da moram na kemoterapije i to najjače i ako moje tijelo ne prihvati te terapije preostaje mi samo tri mjeseca života, a ako prihvati najdulje dvije godine pošto je ta vrsta karcinoma jako agresivna i zahvaćene su sve limfne žlijezde i još toga. To je bio treći stadij, početak četvrtog. Nisam se pokolebala iako sam malo zaplakala i mislila kako će moja obitelj bez mene. Od tog dana gledala sam smrti u oči. Kemoterapije bile su ponekad teške, ali moje molitve svete Brigite davale su mi veliko pouzdanje u čvrstu vjeru za ozdravljenjem. Preispitala sam prije svega samu sebe tko sam to ja i uvidjela sve svoje pogreške i grijehe. Postala sam svjesna svih svojih grijeha i svih neoprosta, a ti grijesi razarali su moju dušu i ranjavali moje srce. Ti grijesi bili su uzrok mojoj bolesti. Kad sam izišla iz bolnice isti sam dan otišla u obližnju crkvu, nije bilo Mise i crkva je bila prazna. Ja sam klekla pred mog Isusa koji mi je djelovao kao da je živ preda mnom.Sve sam mu povjerila u jednome dahu, isplakala se kao malo dijete iz svega glasa i kad sam se umirila sjela sam ispred tog kamenog kipa mog Isusa i kao da sam čula riječi "idi i ne griješi više". Otišla sam iz crkve kao da me netko na rukama nosi. Nedugo nakon toga bila sam na jednoj duhovnoj obnovi fra Ive Pavica i poslije toga kod patera Zvjezdana Linića na životnoj ispovjedi. Po molitvama otklinjanja ja sam doživjela veliku radost i u onoj veliko Hostiji vidjela svog živog Isusa. Pomirila sam se s ocem, jer majka je nažalost već umrla, ali i njoj sam u duhu oprostila i od tada živim tako mirna i sretna. Nakon treće kemoterapije uspostavilo se da nema više ni jedne metastaze na mojim organima, nema više limpfuma. Hvala i Slava Gospodinu koji me je izliječio. Postala sam novo Božje stvorenje. Upoznala sam svog Gospodara, svog Iscjelitelja, svog Boga kojeg i sada nosim u svome srcu i vidim u svakome biću. Bog je otklonio moje kameno srce, jer sam se pokajala za sve učinjene grijehe, jer sam svima sve oprostila, jer sam spoznala da bez čvrste vjere i svakodnevnih molitvi nema pravoga života, jer bolesti dolaze samo radi naših grijeha. Uvijek sam krivila druge za sve što mi se događalo, a nikada sebe. Od kada sam Bogu predala sve događaje i samu sebe, od tada se promijenio i moj život i mijenjaju se i moji bližnji i moj muž se nakon trideset godina ispovjedio i moj sin se počeo mijenjati i hvala i slava Bogu ja eto živim još i sada usprkos smrtonosne dijagnoze već skoro pet godina, ali ne živim više ja već živi moj Bog u meni. Svaki dan idem na svetu Misu, molim za mnoge bolesnike i prihvaćam sve što mi dolazi i radosti i tuge i bolesti i trpljenja po Božjoj volji i Božjoj milosti. Nije me život mazio kao dijete pa ni kao već odraslu osobu, ali oprostiti nekome ono što ti je u životu učinio nije lako ali moguće je - i oprostiti i zaboraviti - kad sve Bogu u ljubavi predamo i kada Isusa svaki dan primamo u svoje srce da On s nama hoda i da ga svima donosimo. Tako je velik nas Bog kada Ga svim srcem uzljubimo. Danas jedva čekam da odem na Misu i propovjedi me jako dodiruju, a duhovne obnove promijenile su moj život, naučile me vjerovati i nositi sa lakoćom svoj svakodnevni križ, bez obzira koliko on bio težak. Vjerujem da će ovo moje svjedočanstvo uvelike nekome biti od pomoći. Božji blagoslov sa svima vama i preporučam sebe i svoju obitelj u molitve osobito svoju djecu Krunoslava, Kristijana i Ivanu da i njima kroz naše molitve Bog promjeni njihova srca u srce od mesa te da i oni spoznaju Božju ljubav. Amen.

Višnja



- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2009., ponedjeljak

„Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ (Lk 18, 35-43)

Isus je prolazio putem prema Jerihonu. Kraj puta sjedio je neki slijepac i prosio. Bio je to Bartimej, sin Timejev (Mk 10, 46). Kako je ovaj slijepac svoje dane provodio sjedeći i proseći na mjestima kuda su mnogi prolazili i gdje su se zadržavali logično je misliti da je mogao čuti i mnoge vijesti i događaje koji su se prepričavali a koji su tada bili posebno važni. Tako je čuo i za Isusa Nazarećanina koji je bio silan u riječi i djelima i činio mnoga čudesa.

Iz onoga što dalje slijedi vidimo da se u srcu tog slijepca rađala čežnja susresti Isusa za kojega je vjerovao ne samo da ga može izliječiti nego dati i jedan novi život drugačiji od dotadašnjeg. I kada dođ prilika za to nije ju propustio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi naslutio je da se događa nešto važno. Rekoše mu da prolazi Isus Nazarećanin. I povika:"Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!" Ovim riječima on ispovijeda vjeru u očekivanog Davidova potomka, u obećanog Mesiju. Neki ljudi oko njega su ga ušutkivali, ali je on još jače vikao.

Čuo je Isus njega sigurno i prvi put, ali je želio izazvati još veću čežnju i vjeru u ovom čovjeku. I uistinu čežnja ovog čovjeka je tako porasla da kad ga Isus zovnu da dođe k Njemu on „baci svoj ogrtač, skoči i dođe Isusu" (Mk 10, 50). Ogrtač je sve što je ovaj slijepi prosjak imao. Možemo pretpostaviti da se u džepovima ogrtača nalazilo i sve ono što je uprosio. I on odbacuje sve. Bacajući taj ogrtač on svlači starog čovjeka i nakon Isusovog „dodira" oblači novo ruho.

„Što hoćeš da ti učinim?" - pita Gospodin, a on će: „Gospodine, da progledam."

„Progledaj! Vjera te tvoja spasila"- reče Isus i on odmah progleda i uputi se za Isusom slaveći Boga. Ovaj čovjek nije progledao samo svojim tjelesnim očima nego još i više očima duha. Progledavši krenuo je za Isusom. On svoju priliku za novi život nije propustio!

Danas se događa isto. Isus Nazarećanin je tu! Jesmo li spremni viknuti: Isuse, Sine Božji, smiluj mi se! Jesmo li spremni tražiti od Isusa da ozdravimo i progledamo?

Danas, također čitamo u Prvoj knjizi o Makabejcima kako se u Izraelu nađoše opaki ljudi koji su zaveli narod navodeći ih da sklope savez s poganskim narodima i prime njihove običaje. I mnogima se to svidjelo te učiniše zla djela i otpadoše od svetog Saveza (Usp 1 Mak 1, 11-15).

Poput ovih Izraelaca zar i sami nismo često zavedeni? Koliko „poganskih običaja" smo usvojili i primjenjujemo u svom životu? Zar se svakog dana sve više i više ne prilagođavamo standardima koje nudi ovaj svijet koji je po riječima svetog Ivana „sav pod Zlim". A upravo mi kršćani se tako jednostavno prilagođavamo tom i takvom svijetu. Kako nam je lako usvojiti sve ono što nam svijet nameće i sve ono što nudi kao moderno, kao „in"? Tako često upadamo u zamke koje nam današnji svijet nudi na tako zamaskiran i lukav način.

Zar nije vrijeme da zastanemo i upitamo se pa gdje to idemo? Da zavapimo Gospodinu da otvori oči našeg duha da progledamo? „Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim. Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga" (1 Iv 5, 19-20). Upotrijebimo ono što nam Bog tako velikodušno daje!

„Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri te nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez" (1 Mak 1, 62-63). Odbacimo ono što nas vodi u propast. Ne raskidajmo svetog Saveza kojeg Bog sklopi s nama u svom Sinu Isusu Kristu! Kao slijepi prosjak Bartimej zavapimo: Isuse, sine Božji, smiluj mi se! Da progledam Gospodine!

Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno (Rim 12, 2).

Ljiljana

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VAPAJ

Poslušaj vapaj srca mog,
onaj kog ljubiš boluje,
položi na njega svoj dlan,
nek` ustane.

Od tebe pomoć očekujem
u tvojoj blizini boravi,
u tvoju milost vjerujem,
nek` ozdravi.

Kucajte, ištite, primite,
čula sam kako govoriš,
evo me na tvojim vratima
i kucat ću dok ne otvoriš.

Jasna

- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.11.2009., petak

U onaj dan… (Lk 17, 26-37)

U današnjem čitanju iz Lukina Evanđelja Isus govori o danu objave Sina Čovječjega: „I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome, zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi".

Na pitanje Njegovih učenika kada će biti svršetak svijeta i koji će biti znak Njegova dolaska Isus odgovara da o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac (usp. Mt 24, 3. 36). Iako se o tom danu ne zna kada će biti Isus ipak govori o znakovima koji će tome prethoditi (usp. Mt 24; Lk 17, 20-37). I kaza im: „A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!" (Mt 24, 32-33)

Znamo li uprti pogled na pravo mjesto? Znamo li prepoznati znakove o kojima Isus govori?

To, kamo idu svijet i ljudi, biblijskim jezikom se zove Dan Gospodnji. To je najpresudniji događaj budućnosti. Sva sadašnjost i čovjekova povijest otvorene su prema toj budućnosti. Kristov dolazak znači za sve ljude sud, odnosno konačnu prosudbu života. Dan Gospodnji će svojom svjetlošću prosvijetliti svijet. Otkrit će se sve u životu ljudi: „To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima" (Rim 2, 16). Iznijet će se na vidjelo što je svaki pojedinac doista: „svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati" (1 Kor 3, 13).

Ono što je jako važno znati jest da je taj dan Gospodnji u životu ljudi uvijek vrlo blizu, štoviše stalno je u dolaženju. Dan Gospodnji sviće, već je u tome da potisne noć:"Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti" (Rim 13, 12).

U Prvoj poslanici Solunjanima sveti Pavao govori da ovaj Dan za one koji su odbacili grijeh i djela tame donosi novi život, a za one koji ostaju u tami konačnu propast: „Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: "Mir i sigurnost", zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame.Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. Jer koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja! Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu" (1 Sol 5, 2-9).

„U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju neka se ne okreće natrag" govori Gospodin i upozorava da se ne vraćamo na ono što smo nekad bili, na grešni život koji smo nekad vodili. Ako smo odbacili djela tame i odmaknuli se od njih ne okrećimo se onda za njima. On nas podsjeća na primjer Lotove žene koja se, iako anđeo Božji reče da se ne smiju okretati prema Sodomi dok se gnjev Božji izlijevaše na nju, ipak okrenu i pretvori u stup soli. Okrenula se ona za onim što je ostavila iza sebe.

A mi odbacimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje i postojano trčimo u borbu koja je pred nama: „Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu" (Fil 3, 13-14).

Liljana

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.11.2009., srijeda

Deset gubavaca (Lk 17, 11-19)

Dok je putovao u Jeruzalem prolazio je Isus između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo u susret mu dođoše desetorica oboljelih od gube. U to vrijeme gubu su smatrali nečistom jer se vjerovalo da je ona posebna kazna za grijehe (usp. 2 Ljet 26, 20).

Za oboljele od gube su vrijedili posebni propisi: „Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: 'Nečist! Nečist!' Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora" (Lev 13, 45-46). Tako su i ova desetorica stala podalje od Isusa i vapili: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!" Ovi ljudi su vjerojatno čuli o čudesima koje je Isus činio i vjerovali su da i njih može izliječiti. Kad ih ugleda Isus im reče: „Idite, pokažite se svećenicima". Prema Zakonu i oboljenje od gube i ozdravljenje od nje morao je ustanoviti svećenik (usp. Lev 13, 1-2; 14, 2-3).

Ovdje primjećujemo da Isus bolesnike nije niti dodirnuo niti je rekao riječ ozdravljenja, nego ih je samo uputio da se pokažu svećeniku. Poslušali su i krenuli. Njihova vjera je morala tada biti na kušnji. I očito je izdržala tu kušnju jer svi ozdraviše. Jedan od njih, Samarijanac, vidjevši da je ozdravio vrati se nazad te slaveći Boga ponizno zahvali Isusu zbog ozdravljenja.

Ostala devetorica izliječenih se ne vratiše zahvaliti. Oni su nastavili svoj put jer su još trebali da ih svećenik proglasi zdravima pa da se mogu vratiti životu koji su imali prije oboljenja. Ozdravili su izvana, u tijelu, ali njihova nutrina je ostala nepromijenjena.

Ovaj koji se vratio zahvaliti je postao svjestan da je njegovo ozdravljenje milosrdna Božja intervencija u njegov život i on na sav glas slavi Boga. Nije bio samo tjelesno ozdravljen nego i duhovno iscijeljen. A to potvrđuje i sam Isus govoreći mu: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!"

Isusovo pitanje gdje su ostali koji ozdraviše, zar ne dođoše dati slavu Bogu pogađa duboko u naše savjesti. Koliko smo zahvalni Bogu? Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima govori: „U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu" (1 Sol 5, 19). Dakle u svemu!

Kako samo usrdno podižemo Bogu naše ruke i upućujemo molitve kada nam je potrebno bilo tjelesno ozdravljenje bilo što drugo. Naravno i to je Božja volja za nas. „Bez prestanka se molite!" (1 Sol 5, 17) ali i „u molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju!" (Kol 4, 2) govori Apostol naroda. Međutim, zapitajmo se koliko naše uslišane molitve postaju izvorom zahvaljivanja Bogu, slavljenja Boga i svjedočenja o Njegovoj dobroti i milosrđu?

Bog nas stalno obasipa svojim nebrojenim darovima. Daruje nam sam život, zdravlje, duhovne i tjelesne sposobnosti, razum, osjećaje, braću i sestre, mnoga materijalna dobra....jednom riječju: sve! A koliko česta je nezahvalnost u našem srcu? Koliki nam samo dani prođu a da i ne zastanemo u toj našoj užurbanoj svakodnevici i zahvalimo Bogu za sve Njegove darove? A počesto, na žalost i ne razmišljamo o njima, nego mislimo kako je sasvim normalno i samo se po sebi podrazumijeva da posjedujemo sve te blagodati.

Sveti Pavao piše vjernicima u Korintu: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?" (1 Kor 4, 7). Sigurno bi nam bilo od velike koristi zapitati se upravo to u svakom trenutku života!

Ljiljana


- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.11.2009., petak

Snalažljivi upravitelj (Lk 16, 1-8)

Kroz današnje čitanje evanđeoskog odlomka sv. Luka nam donosi prispodobu o snalažljivom upravitelju kojom Isus kao „sinove svjetla" potiče svoje učenike na snalažljivo i mudro postupanje u svijetu u kojem žive.

Tako im reče kako je neki vlasnik imanja tražio od čovjeka koji je upravljao njegovim imanjem da položi račun o tome jer bijaše optužen da ne upravlja dobro i da mu rasipa imanje. Svjestan da više ne može ostati u dotadašnjoj službi upravitelj imanja pribjegava lukavstvu kako bi sebi osigurao daljnju egzistenciju. Iako je postupio nepošteno ipak zbog njegove snalažljivosti biva pohvaljen od strane gospodara imanja.

Isus ovu prispodobu završava govoreći da su sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Razmišljajući o ovoj prispodobi ne možemo a da ne postavimo pitanje sami sebi kakav je naš odnos prema onome što nam je dano na upravljanje, a isto tako na koji način i kakvim sredstvima se služimo u osiguranju vlastite životne egzistencije?

Prvo što smo dobili na upravljanje je život. Darujući nam tu dragocjenost Bog nas je obdario i svime što nam je potrebno da živimo jedan uistinu kvalitetan i djece Božje dostojan život. Dao nam je razum, savjest, osjetila, ulio razne sposobnosti, darovao talente....Koliko smo toga uopće svjesni? Nama je najnormalnije da vidimo, čujemo, govorimo, osjećamo, hodamo, radimo, stječemo....a rijetko razmišljamo da je to sve dar Božji i da imamo obvezu da to upotrijebimo na ispravan i plemenit način. I sve naše urođene vrline i naravna dobra su darovi koje smo dobili od Boga. Zar često ta dobra ne rasipamo poput ovog nepoštenog upravitelja iz prispodobe? Koliko samo štete napravimo i sebi i bližnjima pogrešno upotrebljavajući sve ono što nam je Bog darovao? Bog nam udjeljuje sva ta dobra da po nama čini dobro i da po nama obasipa ljubavlju druge. O blago onom tko to shvati i tako živi!

U prispodobi vidjesmo snalažljivog upravitelja kako se pobrinuo za svoju budućnost „kad bude maknut s uprave". I gospodar ga je pohvalio zbog te snalažljivosti iako je postupio nepošteno.

Duh svijeta favorizira one koji imaju više i koji se znaju „pobrinuti" za sebe. Više imaš - moćniji si i važniji, imaš pristup do mnogih dobara. To se tiče svih sfera našeg života: materijalnih dobara, društvenog položaja, nastojanja da se bude netko važan, velik, poštovan. I što se sve nije spremno učiniti za to i još i opravdavati takvo ponašanje? Da, to su sinovi svijeta! Snalažljivi, domišljati i sve okreću u svoju korist.

Razmišljajući o svemu ovome kakvima se prepoznajemo? Možda će nam u razmišljanju dobro doći riječi svetog Pavla: „Sve je slobodno!" Ali - sve ne koristi. "Sve je dopušteno!" Ali - sve ne izgrađuje" (2 Kor 10, 23).

„Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten" (Lk 16, 10).

Ljiljana

- 22:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2009., četvrtak

Radost neba zbog obraćena grešnika (Lk 15, 1-10)

Pismoznanci i farizeji zamjeraju Isusu što prima grešnike i s njima blaguje. Kao odgovor na njihovo mrmljanje Isus iznosi prispodobu o izgubljenoj ovci koja je njenom vlasniku toliko vrijedna da ostavlja devedeset devet drugih da bi pronašao tu jednu izgubljenu.

Radost zbog pronalaska izgubljene ovce bijaše velika. „A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.'Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja."

Isus također iznosi i prispodobu o izgubljenoj drahmi za koju žena koja ju je izgubila uistinu uloži truda dok je ne nađe. I kad je našla izgubljenu drahmu pozvala je svoje prijateljice i susjede da se raduju s njom. „Tako kažem vam- govori Isus- biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćenog grešnika".

U obje ove prispodobe Isus iskazuje radost zbog grešnika koji se obratio. Bog potiče obraćenje time što se približava čovjeku kao zalutaloj ovci ili izgubljenoj drahmi, time što dopušta da ga se nađe kao blago u njivi ili kao skupocjeni biser (usp. Mt 13, 44-46). Takvo se obraćenje događa u radosti u kojoj obraćenik prodaje sve da bi primio novo biće (usp. Lk 17, 33).

Iz ovog izvješća vidljiv je stalni problem pismoznanaca i farizeja koju su sebe smatrali pravednicima i bili isključivi prema onima koje su držali grešnicima i nižima od sebe. A Isus upravo poklanja pažnju i ljubav tim odbačenima, prezrenima, zalutalima.... Bog - Otac milosrdni svakome bez razlike, neprestano pruža svoju ruku milosrđa i opraštanja zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi. I ne dijeli nas na „one više" ili „one niže". U Propovjedniku 7, 20 piše: „Na zemlji nema pravednika koji čineći dobro nije sagriješio". Jedino je razlika u tome da li grijehe svoje priznajemo.

„Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja" kaže sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima (Rim 3, 23). I zaista svi smo mi grešnici i "reknemo li da grijeha nemamo sami sebe varamo i istine nema u nama" (1 Iv 1, 8). Ali u Kristu se objavila ljubav Božja (usp. Tit 2, 11) koja je tako velika da ljubi i ono što nije vrijedno ljubavi. „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5, 8). Ta ljubav koja je sam Bog (usp. 1 Iv 4, 8) hoće samo naše spasenje (usp. Iv 3, 16). Zbog toga je priopćava ljudima kako bi živjeli u zajedništvu ljubavi s Bogom i međusobno (usp. 1 Iv 4, 7-16).

Obraćenje zahtjeva trajni čin čitava čovjeka u kojem on ostavlja dotadašnji nastrani smjer vlastitog životnog puta i okreće se k Bogu i vraća izvornoj povezanosti s Njim. Pred Bogom čovjek svojim obraćenjem postaje kao dijete, kao nekoristan sluga, kao pokajnički carinik. Obraćenjem čovjek postaje novi stvor: „Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor: staro je nestalo, novo je, evo nastalo" (2 Kor 5, 17).

„U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše" ( 1 Iv 4, 10).

"On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (Kol 1, 13-14).

Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu!

Ljiljana

- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.11.2009., srijeda

Odreći se svega (Lk 14, 25-33)

U današnjem čitanju evanđelist Luka donosi neke od uvjeta koje bi Isusovi učenici morali ispuniti ako hoće istinski slijediti svoga Učitelja. Čitajući o tim uvjetima nekako se čini čudno iz Učiteljevih usta čuti da Njegovim učenikom ne može biti onaj tko ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam život.

Međutim izraz „mrziti" ne smijemo shvatiti u onom smislu kako ga danas uobičajeno shvaćamo, kao željeti ili činiti nekome zlo. U Starom Zavjetu ovaj izraz susrećemo u značenju „ne voljeti, zapostaviti" (npr. jednu od dvije žene, usp. Pnz 21, 15). Također taj izraz u istom značenju susrećemo i u Novom Zavjetu ( usp. Lk 16, 13: dva gospodara). U tom smislu treba i u Isusovim ustima „mržnju" srodnika shvatiti kao uvjet nasljedovanja. Ako bilo koje stvorenje ili bilo koji interes stavimo ispred Isusa onda ne možemo biti Njegovi istinski nasljedovatelji.

Isus oko sebe okuplja učenike koje poziva na nasljedovanje. Za Njegove učenike taj poziv zahtjeva napuštanje svih dotadašnjih veza. On zove na radikalno životno zajedništvo s Njim radi sudjelovanja u Njegovom mesijanskom djelu: „I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mk 1, 17). Učenici su u sudbinskom zajedništvu s Isusom: „A Isus će im: 'Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni'" (Mk 10, 39). Kao i On i oni trebaju biti spremni da služeći Božjoj spasenjskoj poruci daju i vlastiti život. Ovo nasljedovanje je u biti odgovor Božjoj ponudi ljubavi.

„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!" govori Gospodin i poziva učenike na nasljedovanje križa. Nasljedovanje križa zahtjeva cjeloviti odgovor. Ono se ne zadovoljava zaklinjanjem u ljubav prema Kristu, nego se događa vlastitim djelima ljubavi prema ljudima. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima kaže: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav" (Rim 13, 8-10).

Što nama danas govore ove Isusove riječi?

Isusov poziv na nasljedovanje upućen je svakome od nas. Poziv na nasljedovanje je milost Božja. Međutim, taj put nije lak i prihvaćajući Isusov poziv za nasljedovanje to postaje naš životni put. Zato je važno sa svom ozbiljnošću odlučiti o tom putu. Govoreći da nitko neće započeti graditi kulu, ako prije ne sjedne i proračuna troškove ima li čime dovršiti, Isus ističe važnost upravo tog svjesnog životnog opredjeljenja. Često puta nakon onog početnog oduševljenja za Isusa, kako vrijeme odmiče i prevladaju životne brige i problemi, nekako malakšemo i posustanemo. Na žalost postanemo oni „koji su započeli graditi a ne mogu dovršiti" i ne odemo dalje od temelja.

Nasljedovati Isusa i nositi svoj križ znači da moramo svaki dan iznova odlučiti se za Isusa i živjeti u duhu Evanđelja. Od većine nas se naravno ne traži da ostavimo svoje srodnike, svoja radna mjesta, okruženje u kojem živimo...Ono što se od nas traži, ako želimo nasljedovati Isusa Krista, jest da ne dopustimo da ništa, ama baš ništa ne stane između nas i Njega. Biti Isusov učenik znači u svakoj našoj životnoj situaciji podignuti pogled k Božanskom Učitelju i tražiti snagu i mudrost da ga možemo nasljedovati u ljubavi, opraštanju, blagosti, milosrđu, pravednosti, čestitosti, pomaganju jednih drugima...I počesto će nam jedini vodič biti samo vjera i odluka nasljedovati Isusa Krista, bez obzira kako to teško bilo.

Ljiljana

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PROBOJ

Krvava noć, užasna
i odluka teška, beznadna,
u hropcu umire heroj-grad,
pada njegova obrana.

Tutnjava tenkova, očaj i smrt
i rika mahnitog zlotvora,
jedini saveznik bijaše tama
i gusta polja kukuruza.

Koračao je u koloni
sa slikom u umornim očima,
s prozora hotelske sobe
doziva ga nasmijana djevojčica.

Vjerovala je da će doć`
sa stijegom slobode u rukama,
zbog krvi nevine i danas
jeca smrznuta ravnica.

Jasna

- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (16)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (15)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (15)
Lipanj 2008 (22)
Svibanj 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cool Graphics
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije.

Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu.

Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve.

Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi.

Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje.

Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zajednica Emanuel

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Get your myspace counter


Visitor locations

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se