Riječ za tebe
Kakvo je jelo možeš saznati samo ako ga kušaš. Uzmi moju riječ i kušaj je. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj snaga. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj sila, sila koja mijenja, sila koja obnavlja, sila koja uzdiže. Uzmi moju riječ. Probaj je! Kušaj je!

Kreni i budi glas koji viče u pustinji. Ti budi onaj koji opominje u ime Božje. Ti budi onaj koji dovodi svijet meni.









Zajednica Emanuel - Hercegovina

30.09.2009., srijeda

Zahtjevi apostolskog poziva (Lk 9, 57-62)

U današnjem izvješću iz evanđeoskog odlomka slušamo kako netko od onih koji su pratili Isusa reče kako će Ga slijediti kamo god On pošao. Isus odgovara: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“

Možemo zamisliti kako je ovaj koji reče Isusu da će ga slijediti bio zadivljen onim što je Isus činio i naučavao. I u takvoj zadivljenosti logično je da se rodi želja za jednim bližim doživljajem i iskustvom. Međutim, Isus upozorava kako Njega nije jednostavno slijediti i da to nije samo za jedan trenutak nego za cijeli život. On se ne veže ni za što zemaljsko kao što se ljudi vežu. Ne samo ljudi nego i životinje imaju svoja prebivališta, odnosno mjesta gdje pripadaju i koja postaju njihova ovozemaljska „kraljevstva“. Isusova kuća i Njegov dom u kojem On želi prebivati je srce ljudsko. Osvajanje ljudskih srca je Njegov cilj i misija zbog koje je i došao na zemlju i tu nema granica. On ne traži i ne treba ovozemaljske kuće od kamena nego srca koja će povesti u nebesku domovinu.

Isusov poziv: „Pođi za mnom“ je vrlo ozbiljna ponuda koja ne trpi mlakost i osrednjost. Iako Isusa i njegov put nije jednostavno slijediti ipak je to ono jedino ispravno što trebamo činiti. To je ono što Isus želi od nas. Vidimo to i iz onoga što slijedi dalje u izvješću. Isus pozva jednoga da ga slijedi. „Dopusti mi da prije odem i pokopam oca,“ odgovori mu ovaj dajući prednost svojim potrebama u odnosu na Isusov poziv. Ali Isus stavlja stvari na pravo mjesto rekavši mu: „Pusti da mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje.“Dakako da Isus nije mislio doslovno na mrtvace. Naravno da je mrtve potrebno dostojno sahraniti. Mrtvi, u ovom smislu su oni kojima je navještena Radosna vijest ali zarobljeni svijetom ne čuju Božji poziv. Njihove uši i srca ostadoše zatvoreni Isusovom pozivu za slijediti ga na putu k nebeskoj domovini. Jer uistinu „naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista“ (Fil 3, 20).

Naviještati Kraljevstvo Božje u ovom svijetu je zadaća koju Isus svakom od nas dade. Međutim, kako samo često pronalazimo razloge da tu zadaću ne prihvatimo ili bar da je odgodimo za neko kasnije vrijeme. Tako lako zaboravimo da smo kao kršćani to dužni činiti. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9, 16). Doista, jao nama ako ne navješćujemo Radosne vijesti. Ta to je služba koja nam je povjerena.

Bog za svakoga od nas ima poseban i jedinstven plan. Neke poziva da uistinu ostave sve, baš sve i pođu za Njim. Međutim od većine nas Bog ne traži da napustimo sve- svoje domove, obitelji i sve što posjedujemo. Ali nam ništa od toga ne smije biti prioritetno u odnosu na Boga. Svatko na poseban način ima svoje mjesto i zadaću u vinogradu Božjem. Plodovi tog rada nužno se očituju u našem vlastitom životu kao i u životu ljudi s kojima živimo.

Kakvi radnici u Božjem vinogradu ćemo biti ovisi od nas samih. Ako smo prihvatili Isusov poziv i krenuli za Njim, ostavit ćemo bez žaljenja svoj stari grešni život i „obući se u novog čovjeka, po Bogu stvorena“ (Ef 4, 24). A da je to uistinu tako potvrđuje nam sam Gospodin govoreći: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ „Jedno samo: što je za mnom zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“ (Fil 3,13-14).

„A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe“ (Mt 11, 12)

Ljiljana

- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

„Moj mir je u Tebi“

U Tebi je mir Gospodine,

U Tvom srcu našla sam svoj mir Isuse.

U svoje srce ću zapečatiti Tebe večeras moj

Predobri Isuse i nosit ću te zauvijek.

On je i tvoj mir; što sjediš tu pored mene, i

za tebe brate i sestro što se nalaziš ispred

i iza mene.

On je mir svima koji ga traže.

Ja sam Tvoj mir našla večeras Gospodine,

pečatim ga u svoje srce i nosit ću ga kroz

život za sebe, za druge i za Tebe. Jer mi Ti

pečat mira dadoh večeras, svojim licem si

zapečatio srce moje, da Tebe nosim i s Tobom

koračam, kroz noć i dan, da s Tvojim mirom ja se

budim, a kad idem na počinak da tvoj mir

počiva nad mnom.

Hvala Ti za ovaj pečat mira, hvala Ti za tvoju

ljubav kojom si zapečatio srce moje.

Neka Tvoj mir zauvijek ostane u srcu mom!

Vesna V.

- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.09.2009., utorak

GOSPODINE, KOLIKO KOŠTA KARTA ZA NEBO?

Gospodine,
koliko košta karta za NEBO?


Čekaj,
da malo razmislim?!

Naramak ljubavi,
jedno brdo mira,
plašt radosti,
isto toliko suza i žalosti;

na tisuće neprospavanih noći,
trudom i marom protkanih dana,
nekad u samoći, a opet
nekad u prepunoj kući tebi dragih ljudi
Ali, Gospodine,
koliko košta karta za NEBO?

Čekaj, ima još!

70x7 trpljenja;
70x7 nošenja i podnošenja,
i još toliko ljubavi;
pa sve to saberi
pa opet 70x7 praštanja,
shvaćanja i prihvaćanja,
odricanja i nesebičnog davanja,
ufanja pa opet ljubavi ...

Ali, Gospodine ...

Da, dijete moje,
eto toliko košta
karta za nebo ...
... cijeli jedan život.

Dražena

- 22:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.09.2009., srijeda

„Ništa ne uzimajte na put“ (Lk 9, 1-6)

U današnjem čitanju iz Lukina evanđelja vidimo kako Isus na put šalje dvanaestoricu svojih najbližih učenika da propovijedaju Kraljevstvo Božje i liječe bolesnike. I reče im: „Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali dvije haljine!“. Kakav čudan putni nalog i oprema za putovanje!

Isus učenicima daje moć i vlast nad svim zlodusima, šalje ih da propovijedaju Kraljevstvo Božje i liječe bolesnike. Na prvi pogled rekli bismo da u današnje vrijeme ova zadaća pripada isključivo crkvenim starješinama i svećenicima, možda i misionarima, ali da nema nikakve veze s nama „običnim ljudima“. Međutim, sam Isus kaže da se to i te kako odnosi na sve nas: „I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro" (Mk 16, 17-18).

Isus nas poziva da budemo apostoli i misionari u našem životnom okruženju. Zadaća nam je donijeti Isusa Krista svugdje gdje dolazimo. Ne trebamo putovati daleko. Naša misija počima u vlastitim obiteljima, susjedstvu, radnom mjestu, u razgovorima i druženjima s drugim ljudima i uopće tamo gdje dolazimo, gdje boravimo i gdje živimo. Polje našeg misionarskog rada je i te kako široko. Jedino ostaje pitanje imamo li hrabrosti preuzeti zadaću koja se pred nas stavlja. Svjesnost i hrabrost na ovom putu su uistinu potrebni jer izabrati biti Kristov i živjeti u skladu s time nije lako. Ali ako imamo pouzdanja i povjerenja u Isusovo vodstvo i Njegova obećanja koja nam je dao, svaki trenutak našeg života bit će zahvalnost upravo za taj izbor i zadaća koju Isus stavlja pred nas bit će nam radost.

Kristovi smo vojnici u ovom svijetu i bijemo bitke za spasenje vlastitih života ali i života naše braće. Suočene s istinom Božje Riječi nestat će mnoge naše bolesti i bit ćemo oslobođeni zlih duhova vlastitog srca. Ali isto tako i naša braća s kojima živimo. I zato moramo živjeti u duhu evanđelja i propovijedati Radosnu vijest. Na tom putu životne i duhovne borbe mogu se dogoditi situacije uistinu slične bojnom polju gdje se odvija strašna borba. To je borba između Krista koji poziva na naviještanje evanđelja i život u skladu s njim i razornih navirućih sila zla. U toj borbi se zasigurno ne bori istim oružjem. Oružje »neprijatelja« su sebičnost, oholost, škrtost, ljubomora, licemjerje, osuđivanje, mržnja…. Oružanoj opremi Kristovih apostola pripadaju mir, istina, sloboda, ljubav, radost, zahvalnost…..(usp. Ef 6,11.).

„Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra“ govori nam Isus i upućuje nas da jedino pouzdanje i povjerenje u Njega i Njegovu snagu smije i može biti naš oslonac.

Svaki trenutak našeg života je važan. Svaki trenutak je prilika za navijestiti Riječ Božju. Ponajprije primjerom svog vlastitog života, djelima, riječima….. Jedini „štap“ na koji se pri tom možemo osloniti je vjera u Boga koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28).

Ne smijemo se pouzdavati ni u što od onog što imamo, posjedujemo i čime raspolažemo, ni u svoje vlastite snage nego samo i jedino u providnost i ljubav Božju. Ta On sam reče da se ne brinemo unaprijed kako ili što ćemo govoriti nego da govorimo što nam bude dano u onaj čas. Ta ne govorimo mi nego Duh Sveti. Kad nam zatreba dat će nam se što ćemo govoriti. Bog nam daje usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan naš protivnik (usp. Lk 21, 15; Mk 13, 11; Mt 10, 19).

U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po Onome koji nas uzljubi (Rim 8, 37).

Ljiljana


- 16:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.09.2009., ponedjeljak

„Pođi za mnom!“ (Mt 9, 9-13)

„Pođi za mnom!“ Isusov je poziv upućen cariniku Mateju. U današnjem čitanju iz Matejeva evanđelja vidimo da je taj carinik sjedio na svom radnom mjestu u trenutku kada Isus dolazi do njega i upućuje mu poziv da ide za Njim. Opisujući isti ovaj događaj evanđelist Luka kaže:“On sve ostavi, usta i pođe za njim“ (Lk 5, 28).

Možemo se upitati što je to utjecalo na Mateja da reklo bi se, bez razmišljanja prihvaća Isusov poziv? To iz izvješća ne možemo vidjeti, ali ono što sa sigurnošću znamo jest da je prihvaćanje Isusovog poziva za Mateja značilo potpunu promjenu života.

Svatko od nas, živeći vlastiti život kojeg nam je Bog darovao iako često zaboravljamo da je naš život Božji dar, ima svoje putove, svoje staze, svoje poslove, svoju užurbanu svakodnevicu. Međutim, u toj užurbanosti zaboravimo na Boga i ne čujemo Njegov poziv koji nam neprestano upućuje.

Teško shvaćamo da je svaka naša životna situacija upravo taj neprestani Božji poziv:Pođi za mnom! Isus nas susreće u našoj obitelji, u našim poslovima, u druženjima s drugim ljudima, u bolestima, u radostima…..jednostavno u svim trenucima našeg života. I kada smo u grijehu Isus ne odustaje od nas. I tada On zove: Ostavi grijeh, ostavi svoje grešne navike, obrati se i pođi za mnom. Isus ne napušta čovjeka.

Vidjeli smo da je Isus, nakon što je pozvao Mateja da Ga slijedi, otišao u njegovu kuću sjeo za njegov stol i blagovao u njegovoj kući. Isus ne poziva čovjeka da bi ga ostavio. Naprotiv, On poziva da Mu otvorimo vrata svoga života kako bi On živio s nama i u nama i mi s Njim i u Njemu. Dolazi u našu kuću i sjeda za naš stol. Dolazi u naše srce i ostaje s nama.

Upravo danas, ovoga dana, Bog pred svakoga od nas stavlja konkretne zadaće u kojima pokazujemo koliko smo spremni odgovoriti na Njegov poziv. Kako mi odgovaramo?

Zastanemo li kada u životu i osluškujemo li Božji glas? Što nam Bog govori? Pitamo li se uopće što to Bog želi i na koji način da Ga slijedimo? Na što smo to mi pozvani?

Svatko od nas pozvan je na ljubav, na svetost, na život dostojan djece Božje. Pozvani smo da ostavimo grijeh. Pozvani smo da ostavimo naše grešne navike i sklonosti. Pozvani smo da svakog dana strpljivo uzimamo svoje križeve i da ih nosimo. Hodajući s Isusom naši križevi neće biti teret nego radost. Ali treba se odazvati na poziv: Pođi za mnom!

Sveti Pavao u poslanici Efežanima sa svim žarom srca govori:“Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi, trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!“ (Ef 4, 1-4). To je taj poziv: Pođi za mnom! Ponizno i strpljivo prihvaćati sve ono što život donosi. Biti vjeran i slijediti Krista u svim onim malim stvarima svakodnevice. Odazvati se na Božji poziv znači u svim područjima života, na svakom mjestu i u svakoj situaciji tražiti Božje vodstvo i dopustiti Mu da upravo preko nas djeluje i čini svoja čudesna djela puna ljubavi. Odazvati se na Božji poziv znači ljubiti, opraštati, blagoslivljati, moliti, dijeliti, pomagati, pružiti ruku sućuti, vjerovati, nadati se…..

Carinik Matej ostavi sve, ustade i pođe za Isusom!

Ljiljana


- 19:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2009., srijeda

Uskrišenje sina udovice iz Naina (Lk 7, 11-17)

Utorak; 15. 09. 2009.

Danas u Lukinu evanđelju čitamo o uskrišenju sina udovice iz Naina. Učenici Isusovi i silan svijet pratili su Isusa na putu. Kad su se približili gradskim vratima susreli su jednu pogrebnu povorku. Bila je sahrana mladića, sina udovice iz Naina. Kad Isus ugleda ženu kako plače sažali mu se nad njom i reče joj:“Ne plači!“ Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a On reče:“Mladiću, kažem ti, ustani!“ I mladić oživje!

Vidimo da je Isus ovdje bio posebno ganut tugom i suzama ove majke. Ovdje se, također možemo prisjetiti i situacije kada je Isus uskrisio Lazara. I tu smo vidjeli da je Isus bio potresen i kad je vidio Mariju, Martu i njihove prijatelje kako plaču za mrtvim Lazarom i On zaplaka. Kada vidješe Isusa kako plače, Židovi koji su tu bili okupljeni rekoše: „Gle kako ga je ljubio“ (usp. Iv 11, 32-44).

Što nama govore ovi primjeri?

Isus nije ravnodušan u odnosu na naš život. Naprotiv, On je živo zainteresiran za sve što nam se događa. I onda kada mi toga nismo svjesni. Ona žena, udovica je ispraćala lijes sa tijelom svoga mrtvog sina i nije ni znala da se Isus nalazi u blizini. On je znao njenu tugu i dolazi da vrati radost njenom životu. Koliko puta upravo u najtežim situacijama života istinski i upoznamo Isusa. A do tada možda nismo ni mislili o Njemu i ni svjesni bili nismo da je tu. Da, on je tu i pruža svoju spasiteljsku, milosrdnu ruku iako smo prečesto slijepi i ne vidimo je. On hoće da progledamo, da oživimo, da ne ostanemo duhovno mrtvi.

I ono za što je Isus posebno zainteresiran je vraćanje u život duhovno mrtvih. Kao što je plakao nad mrtvim Lazarom i danas Isus plače nad mnogim duhovnim mrtvacima. Mnogi su, iako tjelesno živi i imaju materijalno možda sve što žele, duhovno mrtvi. Nad njima Isus plače i zove ih da ustanu iz tog mrtvila. On je Gospodar i života i smrti. Uskrisio je od tjelesne smrti i Lazara i mladića iz Naina i Jairovu kći…. A to su isto činili u Njegovo Sveto Ime i Njegovi apostoli i učenici. Ovim djelima Isus je želio ojačati i učvrstiti vjeru ponajprije svojih učenika, a zatim i svih ostalih. Je li tako s nama?

Jačaju li našu vjeru ovi primjeri iz Svetog Pisma? Ali zapamtimo ovo nisu samo primjeri! Ovo je Život! Živa Božja Riječ! Vjerujemo li to? Vjerujemo li u Isusovu prisutnost u našem životu i zainteresiranost za sve što nam se događa?

Mnoga su područja našeg života gdje smo duhovno zamrli. Često i olako dopuštamo da nas svladaju nevolje i kušnje života. Svladaju nas malodušnost, nemiri, tjeskobe, razni strahovi i još koješta drugo negativno. Izlaze tražimo okrećući se „sumnjivim“ rješenjima očekujući olakšanje i zaborav. Mnoga su područja gdje smo dopustili grijehu da caruje. Pa zar to nije duhovno mrtvilo?

A Isus govori: „Zapovijedam ti, ustani!“ Ma ustani, čovječe i bori se! S Imenom Isusovim u srcu i na usnama dobit ćemo svaku bitku života. Kao što Marija i Marta poručiše Isusu: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3), tako i ti reci Isusu: Gospodine, bolestan sam. Ozdravi me, ozdravi moj duh. Oslobodi me tame koja me obavija. Ustani me od mrtvih Gospodine! Ustani me na novi život. I ja želim čuti od Tebe, Gospodine: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji“. Neka se proslavi Gospodin u životu svakoga od nas!

„Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!“

Ljiljana

- 07:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2009., četvrtak

Ljubite neprijatelje svoje (Lk 6, 27-38)

Svojim životom Isus je pokazao kako ljubav prema neprijateljima nije neko neispunjivo pravilo. Na križu je oprostio svojim neprijateljima koji su Ga poslali u smrt. Bog je dopustio da Njegov Sin, potpuno nedužan, ode u smrt da bi pomirio sa sobom ljude koji su u grijehu postali Božji neprijatelji (usp. Rim 5, 10). Moći oprostiti i ljubav prema neprijatelju međusobno se dopunjuju. Ne zaboravimo, nikada nam Isus ne bi dao zadaću koju je nemoguće izvršiti i za koju sam nije dao primjer.

Pogledajmo koju nam to zadaću daje Isus. On kaže: „Nego velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“. Uistinu je potrebno na pravi način čuti i razumjeti Isusove riječi. Tko su to naši neprijatelji? Često smo skloni da i za najmanje sitnice ljude proglašavamo svojim neprijateljima. Ponekad je dovoljno i samo da netko ima drugačije mišljenje od našeg da ga proglasimo neprijateljem. Međutim, opisujući karakteristike neprijatelja, Isus upotrebljava „teške“ izraze kao što su mrzitelji, oni koji proklinju i zlostavljači. Posljedice koje proizlaze iz djela mržnje, proklinjanja i zlostavljanja su strašne. Mišljenja sam da Isus upotrebljava ovako „teške“ izraze upravo zbog toga da naglasi herojske čine koje samo ljubav i može učiniti. Oprostiti neprijatelju i ljubiti ga zahtjeva uistinu pravo herojstvo. Bez Božje milosti i pomoći nikada to ne bismo mogli učiniti.

Kad kažemo „ljubiti“ najčešće očekujemo pojavu nekog osjećaja. Međutim, osjećaj je potpuno nebitan. I ljubiti i oprostiti je odluka. Ali kako donijeti odluku koju naše biće odbija i ne želi? Odakle započeti?

Trebamo tražiti Gospodina da nam pomogne. Sami to ne možemo. „Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5), ohrabruje nas Isus da se u potpunosti oslonimo na Njega.

„Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ“ kaže Isus (Iv 14, 23). Znači bit će izvršitelj riječi. Dakle, ako mi je stalo do Isusa, ako Ga ljubim, onda ću ozbiljno shvatiti Njegove riječi i učiniti sve što kaže. A On traži da činim dobro svojim mrziteljima, da blagoslivljam one koji mene proklinju i da molim za one koji me zlostavljaju. Izgleda nemoguće, ali ako stvarno donesem iskrenu odluku za to i molim Gospodina da mi pomogne, to će biti … „ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam“ (Iv 15, 7).

Dio koji spada na mene moram učiniti ja. Dakle moliti Gospodina za pomoć i započeti blagoslivljati, moliti i činiti dobro. Čineći tako i sebe i tu osobu ili osobe dovodim pod zrake Božje ljubavi. Ozdravljujuće i iscjeljujuće zrake Božje ljubavi nas obavijaju a da uopće toga nismo ni svjesni. Što se više otvorimo Božjoj ljubavi i s pouzdanjem i povjerenjem pustimo Njemu da se za nas bori, to ćemo više postajati slobodniji i sposobniji oprostiti i primiti oproštenje, a samim time i ljubav.

U biti, istinski ljubiti nekoga znači dovesti ga u Božje okrilje. Dovesti ga k Bogu. Koliko god nekome željeli dobro, ipak naše želje su nesavršene. Jedino Bog zna što je za nekoga istinski dobro. I kada molimo i za prijatelje i neprijatelje i tražimo od Gospodina Njegove blagoslove za te ljude, vjerujem da Gospodinu prinosimo najljepšu žrtvu koju On s radošću prima. A to s toga jer nas On sve ljubi i hoće i želi da svi budemo jedno.

Gospodin naš Isus Krist neposredno prije nego će otići na križ zbog našeg spasenja, ljubeći nas i opraštajući nam, moli svoga Oca za to da svi budemo jedno: „Ne molim samo za ove nego i one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje kako si me ti poslao“ (Iv 17, 20-21).

Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega-ljubav! To je sveza savršenstva!

Ljiljana

- 18:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.09.2009., srijeda

Blago vama kad vas zbog mene zamrze! (Lk 6, 20-26)

„Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu“, jedno je od blaženstava koje nam u današnjem čitanju donosi evanđelist Luka.

Upravo ovo o čemu Isus govori bilo je iskustvo prvih kršćana. Zbog Imena Isusova mrzili su ih, progonili i ubijali, kako njihovi sunarodnjaci tako i pogani. I danas u svijetu postoje mnoga mjesta gdje braća kršćani proživljavaju isto. Kao njihova braća u Kristu pozvani smo da Gospodinu neprestano upućujemo svoje molitve za njih.

Ali razmišljajmo danas o nama koji živimo u kršćanskim sredinama u kojima možemo bez ikakve bojazni i opasnosti po naš život ispovijedati vjeru u Isusa Krista. Ali kakvo je to ispovijedanje vjere? Danas se javno ispovijedanje vjere u Boga svodi većinom na to da ljudi slobodno idu u crkvu, proslavljaju blagdane i obavljaju svoje kršćanske „dužnosti“. Međutim, je li to dovoljno za istinsko nasljedovanje Isusa Krista?

U Prvoj Ivanovoj poslanici stoji:„..jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu“ (1 Iv 4, 17). Je li to uistinu tako?

Starješine, glavari svećenički, pismoznanci i farizeji kao glavni Isusovi osporavatelji, kritičari i protivnici su, također javno ispovijedali vjeru u Boga, izvršavali zapovijedi Zakona i poštivali otačke predaje. I vjerovali su u ispravnost svog nauka. Da se Isus slagao sa njihovim shvaćanjima nikada Ga ne bi osudili i tražili Njegovu smrt. Istina koju su oni zastupali bila je njihova vlastita, a Isus kaže:“Ja sam Istina, Put i Život“. On se bez ikakvog podilaženja bilo kome, jedino i isključivo u službi vršenja volje Boga Živoga, uz cijenu plaćenu vlastitom krvlju, suprotstavlja svim krivovjerjima, grijehu i svakom zlu. Svojim sljedbenicima kaže da će biti progonjeni, bičevani, pred vlasti izvođeni, da će ih svi zamrziti zbog imena Njegova (usp. Mt 10, 16-22; Lk 21, 12-17; Mk 13, 9-13). Upravo onako kako su Njega progonili, Isus obećava i svojim sljedbenicima da će biti progonjeni.

Sljedbenici Isusovi su oni koji Isusa prihvaćaju kao jedinog Spasitelja. To su oni koji ljube Njegovu riječ i žive po njoj. To su oni koji žive u duhu Evanđelja i ne prihvaćaju nikakav kompromis sa zakonitostima svijeta koji je kako reče sveti Ivan „pod vlasti Zloga“ (1 Iv 5, 19). To su oni koji ne prihvaćaju niti žive ni po jednom drugom nauku osim nauka Isusovog. Sveti Pavao u poslanici Galaćanima oštro razračunava sa svakim krivim naukom: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet“ (Gal 1, 8-9).

Živimo li život u duhu Evanđelja ne možemo se nikako svidjeti onima „iz svijeta“. Naprotiv, ako je u našem srcu i na našim usnama istina Evanđelja postajemo „kamen spoticanja“ mnogima. Ubojice svetog Stjepana nisu mogli podnijeti istinu i „vičući iza glasa, zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu“ (Dj 7,57-58). Istina Evanđelja je ona za koju Isusov nasljedovatelj daje i vlastiti život.

I sad se opet vraćamo na pitanje jesmo li mi, koji se nazivamo Isusovim učenicima, u svijetu uistinu onakvi kakav je On?

A možda nam je ipak jednostavnije i manje opasno gledati svoja posla i prepustiti drugima da istinu Radosne vijesti donose svakom stvorenju!? „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3, 15-16).

Ljiljana

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ozdravljenje u subotu (Lk 6, 6-11)

Ponedjeljak; 07. 09. 2009.

Jedne subote Isus je naučavao u sinagogi. Bio je tu i čovjek s usahlom rukom. Naravno, nazočni su bili i farizeji i pismoznanci, religiozni ljudi koji su „držali Isusa na oku da li će u subotu liječiti da bi ga imali za što optužiti“.

Pismoznanci i farizeji su imali iskrivljenu predodžbu subotnjeg dana odmora. Za njih, koji nisu vidjeli dalje od svoje samostvorene ljudske predaje, poštivanje subote je bilo znak ispovijedanja vjere i pripadnosti Jahvi. Uporište svome shvaćanju pronalazili su u odredbama Zakona koje su sprječavale „obesvećenje“ subote (usp. Izl 31, 15; 34, 21). Isus se digao protiv takvog uskogrudnog shvaćanja. Za Njega zapovijed ljubavi ima prednost i upravo zbog ljubavi i brige za čovjeka suprotstavlja se farizejima i pismoznancima kojih uopće nije bila briga za bolesnog čovjeka. U Lk 13, 15 vidimo kako ih Isus naziva licemjerima koji se subotom brinu za svoje životinje, a nemaju sućuti za bolesne ljude.

„Pitam ja vas- govori Isus- što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili činiti zlo? Spasiti život ili upropastiti?“ U Mk 3, 4-5 stoji:“No oni su šutjeli. A On, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: "Ispruži ruku!" On ispruži - i ruka mu zdrava!“ Kolika je samo bila oholost farizeja i pismoznanaca!?

Pogledajmo malo ovog bolesnog čovjeka. Jesmo li kad, čitajući ovo evanđeosko izvješće primijetili kolika je bila njegova hrabrost i poniznost. Obično naša pažnja bude usmjerena na Isusa i na Njegove kritičare. Međutim, od ovog bolesnog čovjeka možemo mnogo naučiti. Možemo pretpostaviti da je rođen i odrastao u tom mjestu i vjerojatno je čitav svoj život dolazio u tu sinagogu i slušao ljudsku predaju koja mu nije mogla pružiti pomoć. On za drugo nije znao. A što je mogao znati o Isusu? Sigurno je čuo o silnom nauku koji je Isus naučavao i o čudesima koje je činio. Ali isto tako morao je znati i za osporavanje i protivljenje onih koje je upravo kao vjerske vođe čitav svoj život slušao i poštivao. I sada ga Isus poziva: „Ustani i stani na sredinu! Ispruži ruku!“ Isus ove riječi upućuje s ciljem stvaranja vjere u ovom čovjeku. Nije mu bilo lako istupiti jer sve su to promatrali ljudi kojima je zamisao o liječenju subotom bila uvreda i bogohuljenje. Pokušajmo to zamisliti….uistinu nije mu bilo lako.

Ipak, ponizno je poslušao Isusove riječi i „učinio tako“. I ozdravio! Unatoč svim okolnostima koje mu nimalo nisu išle na ruku, ovaj čovjek je povjerovao Isusovoj riječi, ponizno je prihvatio i bio ozdravljen. Njegova usahla ruka bila je zdrava.

Što nama govori ovaj događaj? Što je s našim „usahlim udovima“? Trebaju li ozdravljenje?

Isus nas poziva da „ustanemo i iziđemo na sredinu i ispružimo naše usahle udove“. To je ponajprije naš um. Iako fizički dobro funkcionira, na žalost duhovno je često usahnuo.

I to u pogledu vjere u Isusovu riječ. Koliko često samo dopustimo da razni otački običaji i vlastita sljepoća uma i oholost zatru Isusovu riječ i obećanja za naš život. Kad bismo samo poslušali ono što nam Isus neprestano govori i ponizno prihvatili Njegovu riječ koliko bi nam život bio ispunjeniji i blagoslovljeniji. O kad bismo iskreno stali pred Isusa i zamolili Ga da sruši predrasude i blokade našeg uma. Imamo li hrabrosti za to?

Mi danas nismo vezani nikakvim „propisima o suboti“ i nemamo nikakvih ograničenja za činiti dobro i spasiti čovjeka. Granice ljubavi ne postoje.

Zakonom ljubavi koji imamo u Isusu Kristu pokazan je jasan put: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13, 34).

A s ljubavlju dolaze i radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost….

Imamo li hrabrosti istupiti i u svemu vjerovati Isusovoj riječi?

Ljiljana

- 09:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2009., četvrtak

Na Tvoju Riječ Bacit Ću Mreže (Lk 5, 1-11)

Isus poučava okupljeni narod pokraj Genezaretskog jezera. Kako se narod gurao oko Njega uđe u jednu ribarsku lađu. Bila je to Šimunova lađa. Kada je dovršio pouku reče Šimunu da izveze na pučinu i baci mreže za lov.

Zajedno s drugim ribarima Šimun je bio u lovu cijelu noć i nisu ulovili niti jedne ribe. Možemo zamisliti koliko je bio umoran i razočaran nakon tolikog uzaludnog truda. Vjerujem da je jedva čekao da ode i da se odmori od svega. I sada netko od njega traži, rekli bismo nešto besmisleno. Loviti ribu po danu kada nitko, po ljudski rečeno normalan ne bi išao loviti. Vidimo da Šimunu Isusov prijedlog baš i nije bio po volji. Ta cijelu noć su se trudili i ništa nisu ulovili, pa što bi sada mogli očekivati…..

Ali ipak reče: „Na tvoju riječ bacit ću mreže.“ I rezultat bijaše zapanjujući. Ulovili su toliko riba da su im se mreže gotovo razdirale. Bilo je potrebno pozvati ribare na drugim lađama da im pomognu. Vidjevši taj čudesni ulov Šimun Petar pade do Isusovih nogu govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ A Isus mu odgovara:“Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude!“ Nakon tog čudesnog događaja Šimun Petar i Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov ostaviše sve i pođoše za Isusom.

Na kakav čudesan, a ipak jednostavan način Isus ulazi u Šimunov život? Njegova životna lađa plovila je uobičajenom svakodnevicom opterećenom napornim radom i brigom za uzdržavanje obitelji, dok na njenu palubu ne uđe Isus. Često sam se pitala što je to bilo tako posebno u pozivu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov“ da je Šimun bez obzira na sve te protivne okolnosti ipak poslušao. A onda mi je postalo jasno da je to neshvatljiva privlačnost i snaga Božjeg poziva.

Šimunov pristanak je bio onaj prvi korak u Božje nepoznato. Zakoračio je i rezultat je bio upravo onakav kakav jedino i može biti kad se s Bogom korača. Čudesan! Šimunu su se otvorile oči i vidio je duhovnu stvarnost. Ta stvaranost se potpuno razlikovala od one materijalne. I prvo što je spoznao bila je vlastita grešnost. Koliko je samo bio protresen i uzdrman Isusovim pozivom i čudesnim događajem pokazuje to što odmah ostavi sve i krenu za Isusom. Na tom putu, znamo da je Šimun Petar prolazio kroz mnoga iskušenja vjere, od priznanja: „Ti si Krist – Pomazanik Sin Boga živoga ( Mt 16, 16) do zatajenja:“Ne znam toga čovjeka“ (Mt 26, 74), ali za Isusa jedino što je bilo važno jest:“ Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ (Iv 21, 16)

Učeći iz života Šimuna Petra nama za razmišljanje ostaje pitanje: jesmo li spremni prihvatiti Isusov poziv da izvezemo lađe života na pučinu i predamo Mu našu opterećenu svakodnevicu? Jesmo li spremni dopustiti Isusu da bude kormilar nađe životne lađe? Jesmo li spremni vidjeti duhovnu stvarnost? Vidjeti i iznad onoga što vide naše tjelesne oči? Jesmo li spremni ostaviti život starog čovjeka i s Isusom zakoračiti u ono Božje nepoznato? Nepoznato a ipak tako sigurno: „Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen„ (Ps 91, 11-12).

Nikad nećemo saznati jesmo li spremni ako ne zakoračimo!

…..Bog nam daje čvrsto obećanje svoje pomoći i zaštite: „Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju. Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje. Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti. Nasitit ću ga danima mnogim, pokazat' mu spasenje svoje" (Ps 91, 13-16)

Ljljana

- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SAMO LJUBAV JE RJEŠENJE

„Pokaži nam Gospodine svoje putove, pozovi i dovedi potrebite i učini nas oruđem svoje ljubavi“!

Ovakve vapaje smo upućivali prema Nebu dok smo molili i pripremali ovaj mjesečni susret. Izmolili smo i temu susreta: Božja ljubav, ali i pjesme kojima ćemo slaviti Gospodina. Slijedili smo Božji glas i on nam je darovao još jedan prekrasan duhovni doživljaj.

Prvo smo pozdravili Mariju, a potom izmolili krunicu i zazive Duhu Svetom. Nakon pozdrava nazočnima, ušli smo u radosno slavljenje. Ovo su bili trenuci za otvaranje srca, a živi Bog je učinio da radost kao plima zahvati nazočne. Pjesmom koja je zaista bila molitva, meditacijom i kratkim produhovljenim predavanjem o Božjoj ljubavi pripremili smo se za Svetu Misu. Slušajući fra Nikolino predavanje o karakteristikama Božje ljubavi, pomislila sam da se tu više nema što reći, a gledajući uplakane sudionike susreta shvatila sam da samo neiscrpni izvor bezuvjetne Očeve ljubavi može iscijeliti sve ove rane koje su ljudi s povjerenjem donijeli na ovo mjesto na kojem je Gospodin već mnoge zacijelio. Gospodin je poslao i dva svećenika-gosta koji su pomogli dijeleći sakrament pomirenja i slaveći Euharistiju. Govoreći o pravoj vjeri i predanju i koristeći priliku podsjetiti nas što je to što nas priječi doći bliže Isusu, fra Petar nas je kao i Gospa u svojoj posljednjoj poruci pozvao na svetost i čistoću. Pokušao nam je objasniti razliku između vjere koju određuje zakon i one koju prožima ljubav. Mislim da nije bilo osobe koja u tom trenutku nije pretresla svoje motive za pobožnost i pomislila: „Kako će to biti kad se nađem oči u oči s onim koji je sama ljubav?“

Frama nas je počastila svojim pjevanjem na Svetoj Misi . Oni nas uvijek razvesele svojim prekrasnim glasovima i vedrim licima.

Kroz cijeli susret provlačila mi se misao SLUŽENJE. Ima li ljubavi bez služenja? Očito je da ima mnogo onih koji mole, i onih koji su potrebni naših molitava, ali bojim se da to neće biti dovoljno da ljudi u nama vide lice Krista Isusa. Koliko smo spremni za male geste ljubavi? Ili čekamo svoju priliku za napraviti nešto veliko, propuštajući male stvari. U ušima mi je zazvonila fra Petrova rečenica:“Tvoje su ruke čiste, ali prazne.“ Gospodine, učini nas poniznima i otvori nam oči za potrebe onih najmanjih koji žive pored nas, a mi ih zaobilazimo očekujući prave izazove.

Na svakom susretu je sve više hodočasnika, mnogi su se već udomaćili. Svi smo pozvani na služenje da bi oni koji dolaze prepoznali Božju ljubav među nama, zagrabili na izvoru i ponijeli je u svijet.

Trenuci Klanjanja. Uvijek isto i uvijek novo. Isus je tu. Vjeruješ li da te ljubi? Vjeruješ li da onaj koji ranjavan u tijelu i u duši vidi tvoju ranu? Vjeruješ li da je došao upravo radi tebe?

Vjeruješ li da svojom krvlju može oprati svaki grijeh i dovesti te pred lice Očevo? Vjeruješ li da onaj koji ti je dao tijelo može ozdraviti svaki tvoj organ? Da može iscijeliti dušu koju ti je dao? Vjeruješ li da onaj koji te je stvorio iz pepela i za tebe žrtvovao svoga Sina na križu želi da budeš zdrav i sretan. Ako vjeruješ, onda pjevaj Aleluja Isusu, ostavi svoju ranu, svoju bolest i strah, ustani i hodaj.

Mnogi su svjedočili upravo to. Nema bolesti, ni starosti, ni krize koju Božja ljubav ne može pobijediti, zato slijedi njegov put i ne boj se.

Rastali smo se uz vesele pjesme slavljenja i zahvaljivanja, nakon kojih je fra Nikola blagoslovio nabožne predmete i poželio nam sretan put.

Molimo braćo i sestre da Božja ljubav bude motiv za služenje i svetost. Ljubi vas Emanuel.

Bog vas blagoslovio!



Jasna

- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.09.2009., srijeda

On slabosti naše uze i boli ponese (Lk 4, 38-44)

Kroz današnje čitanje iz Lukina Evanđelja slijedimo Isusa koji iz Kafarnaumske sinagoge dolazi u Petrovu kuću. Tu je Isus ozdravio Petrovu punicu koja je bolovala od velike ognjice. Vidimo da je Isus samo zaprijetio bolesti i ona je odmah napustila bolesnu ženu.

Dalje čitamo kako su svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovodili ih k Njemu. A On bi stavljao ruke na svakoga od njih i ozdravljao ih. U Mt 8, 16-17 stoji: On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi – da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.

Često se pitamo je li bolest volja Božja za čovjeka. Iz Isusovog djelovanja zaključujemo da to nije volja Božja jer Isus je ljude ozdravljao od svih bolesti i oslobađao od svih zala.

A znamo li da je Isus došao vršiti jedino i samo volju Božju onda je upravo to ozdravljenje i oslobađanje od zla i volja Božja za čovjeka. Isus je potpuno predan Očevoj volji: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4, 34). On govori i čini ono što čuje od Oca. Kroz Isusovo djelovanje lako se otkriva da je bit volje Božje spasenje čovjeka. To spasenje obuhvaća čitavog čovjeka; njegov duh, dušu i tijelo.

Međutim, iako bolest nije volja Božja za čovjeka i Bog ne želi da je čovjek bolestan, On ipak bolest dopušta. Naravno zapitat ćemo zašto. Zašto Bog, ako nije volja Njegova da čovjek bude bolestan, niti je volja Njegova bilo koje zlo u čovjekovu životu, ipak to dopušta?

Iako ne izgleda tako, odgovor je jednostavan. Bog je čovjeku dao slobodnu volju. Dao mu je slobodu da izabere kakav će biti. Nitko nije predodređen da bude dobar ili da bude zao. Svojom slobodnom voljom odabiremo činiti dobro ili činiti loše. Na žalost, svojim izborom lošega opasno štetimo sebi, ali isto tako negativno utječemo i na živote drugih ljudi.

Često možemo čuti kako je bolest u biti Božja kazna za grijehe ljudi. Međutim, imajući u vidu da je volja Božja za čovjeka njegovo oslobođenje što je vidljivo iz Isusovog djelovanja, zatim čovjekovo posvećenje (usp. 1 Sol 4, 3) i vjera u Onoga koga je On poslao (usp. Iv 6, 29) onda ovo nikako ne može biti istina. U Iv 9, 1-6 opisuje se kako je Isus ozdravio slijepca od rođenja. I kada Isusovi učenici pitaju tko je sagriješio on ili njegovi roditelji Isus odgovara: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.“ Bog ne kažnjava ljude. Bog je ljubav. On ljubi svakog čovjeka. Pa kako bi ga onda mogao kažnjavati?

Bolesti su često posljedice grijeha. A grijeh nije Božja volja za čovjeka. Grijeh izabiremo i činimo sami. Bog to dopušta jer smo mi tako svojom slobodnom voljom izabrali. Ali bez obzira na sve Bog čovjeka nikada ne ostavlja. Prepun je ljubavi i milosrđa prema njemu. Isus je i došao na ovaj svijet zbog Božje ljubavi prema čovjeku. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16 ).

Mnoga pitanja koja postavljamo sebi ostat će bez odgovora. Neke stvari jednostavno ne možemo razumjeti i ostat će nam zagonetka možda za cijeli život. Činjenica je da mnoga zla vladaju oko nas, a i sami smo njima pogođeni. Križ i patnja se ne mogu izbjeći. Naprotiv, Isus nas je naučio da križ prihvatimo i da ga strpljivo nosimo (Mk 8, 34). Bog je onaj koji nas ozdravlja i oslobađa od zla, ali isto tako onaj koji daje snagu za prihvaćanje i nošenje naših križeva. On nas zove da svu svoju brigu povjerimo Njemu jer On se brine za nas (1 Pt 5, 7).

„A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo“ (Iz 53, 4)

Ljiljana

- 19:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.09.2009., utorak

Novog li i snažna nauka! (Lk 4, 31-37)

Kroz današnje čitanje evanđelist Luka nas vodi u sinagogu u Kafarnaumu gdje je Isus poučavao okupljeno mnoštvo. Slušatelji su bili zaneseni Njegovom naukom. U Markovom Evanđelju stoji da ih je Isus učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci (Mk 1, 22).

Pismoznaci su naučavali Zakon i sitničavo inzistirali na njegovom detaljnom provođenju, dok ga sami nisu provodili. O takvom njihovom licemjernom ponašanju Isus reče:„Nemojte se ravnati po njihovim djelima jer govore a ne čine“ (usp Mt 23, 3). Za razliku od njih, Isus je sve ono što je govorio svojim djelima potvrđivao. Njegova riječ je silna i moćna, bolesne liječi, gubave čisti, mrtve uskrisuje, zloduhe izgoni…..

Čitajući dalje vidimo da je u sinagogi bio prisutan čovjek opsjednut nečistim duhom. Može nam izgledati neobično kako je moguće da se taj zloduh tako spokojno osjećao u sinagogi, na mjestu gdje se učila Božja riječ. Logično je misliti da se, i prije nego je Isus došao u tu sinagogu poučavati, čitala riječ Božja na tom mjestu. To su radili pismoznanci i učitelji tog vremena. Međutim, tek pred snagom Riječi koju Isus izgovara s autoritetom i vlašću, očituje se zloduh i govori:“Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.“ Kao da govori: Baš nam je ovdje bilo lijepo i udobno. Mogli smo činiti što nas volja. Ta tko nam je mogao bilo što? I evo sad tebe da nas uništiš.

Dalje stoji: Isus mu zaprijeti:“Umukni i iziđi iz njega!“ Zloduh se morao pokoriti vlasti Božje Riječi i napustiti do tada sigurno prebivalište. Svjedoci tog događaja ostali su zaprepašteni i sa strahopoštovanjem komentirali: „Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!“

Kakve li riječi! O kada bismo bili svjesni snage Riječi Božje!? „Nije li riječ moja poput vatre - riječ je Jahvina - i nije li slična malju što razbija pećinu“ (Jr 23, 29).

Riječ Božja je ona koja ruši sve prepreke, ona koja nas oslobađa od svih zarobljenosti, navezanosti, poroka, grijeha….Godinama živimo s našim vlastitim „nečistim duhovima“. Godinama dopuštamo da nas izjeda ljubomora, zavist, mržnja, neopraštanje….Vrtimo se u začaranom krugu prihvaćanja varavih ponuda svijeta, tijela i đavla ne vidjevši da nas one vode u smrt. Jer, ne zaboravimo, „plaća grijeha je smrt“ (Rim 6, 23). I tako se naši „duhovi nečisti“ osjećaju udobno i sigurno i suvereno vladaju našim životom. Idemo mi i u crkvu i nosimo te naše duhove s nama, ali su oni spokojni jer znaju da Živa Riječ Božja koja jedina ima vlast nad njima i koja nas od njih može osloboditi, teško dopire do naših srca.

Onog trenutka kada se otvorimo Riječi Božjoj i dopustimo da prodre u naše srce, da mijenja naš život, sve postaje drugačije. „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun“ (Heb 4, 12-13). Pred snagom i silom Božje Riječi bježe svi naši zlodusi, padaju sve utvrde zla i malo po malo očišćeni vatrom Božje ljubavi postajemo novi u Kristu. A Branitelj, Duh Sveti poučavat će nas u svemu i dozivati nam u pamet sve što je Isus govorio (usp. Iv 14, 26) i ako smo Ga doista čuli i u Njemu bili poučeni kako je istina u Isusu, znamo da „nam je odložiti prijašnje ponašanje starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 22-24).

„Uzmite mač Duha, to jest Riječ Božju“ (Ef 6, 17) upućuje nas sveti Pavao na oružje božanski snažno za rušenje svih utvrda i svakoga zla. Mač Duha je naše osobno naoružanje u Kristu. Upotrijebimo ga za sebe i braću!

Ljiljana

- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (16)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (15)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (15)
Lipanj 2008 (22)
Svibanj 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cool Graphics
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije.

Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu.

Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve.

Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi.

Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje.

Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zajednica Emanuel

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Get your myspace counter


Visitor locations

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se