Riječ za tebe
Kakvo je jelo možeš saznati samo ako ga kušaš. Uzmi moju riječ i kušaj je. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj snaga. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj sila, sila koja mijenja, sila koja obnavlja, sila koja uzdiže. Uzmi moju riječ. Probaj je! Kušaj je!

Kreni i budi glas koji viče u pustinji. Ti budi onaj koji opominje u ime Božje. Ti budi onaj koji dovodi svijet meni.









Zajednica Emanuel - Hercegovina

31.08.2009., ponedjeljak

Bogu je sve moguće 2

Hvaljen Isus i Marija!


Moja mama se zove Zdravka Mikulić. Bila je teško bolesna. U bolnicu je primljena 7.8.2009. sa dijagnozom da ima jako loše srce i veliku količinu vode u organizmu.

Što je više uzimala terapiju bilo joj je sve gore. Doktor u Mostaru nam je rekao da je postavljena kriva dijagnoza i da je problem u nadbubrežnoj žlijezdi. Pretpostavljao je da ima tumor jer je prije 14 godina imala rak dojke. Postala je nepokretna te više nije mogla uzimati hranu i lijekove. Svaki dan je stanje bilo sve gore i sve više se nakupljala voda u organizmu.

Na naš poziv došao je svećenik koji ju je ispovjedio. Tri dana stanje je bilo jako kritično 14.,15. i 16. kolovoza. Nitko nam nije dao nade da može preživjeti. Nalaz Na (natrija) je bio104, a doktori ne poznaju nikoga tko je to preživio. Tu nedjelju 16.kolovoza došao je oko14:30h fra Nikola u bolnicu i molio za moju mamu. Poslije molitve odmah je bila bolje. Isti dan u bolnici se pitala što se to dogodilo s njom i otkuda joj sada tolika volja za životom. Sutra je natrij porastao na 118 , a prekosutra na 125. Nakon 5-6 dana od fra Nikoline molitve moja mama je sjela u fotelju u bolnici, a lječnik nije mogao vjerovati.

U petak 28.kolovoza mama je izašla iz bolnice na vlastitim nogama i kući se vratila bez ikakvih pomagala. Pri izlasku iz bolnice naišli smo na svećenika koji ju je ispovjedao dok je bila u kritičnom stanju, i koji je sada bio ugodno iznenađen što je ona živa. Dva tjedna nakon fra Nikoline molitve nitko tko nije čuo za bolest ne bi prepoznao da je moja majka bila u bolnici u kritičnom stanju. Toliko toga se promjenilo u dva tjedna.

Zahvaljujem se fra Nikoli i molitvenoj zajednici koji su molili za moju majku.


Željko Mikulić

- 19:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Danas se ispunilo Pismo (Lk 4, 16-30)

Danas, kroz čitanje iz Lukina Evanđelja vidimo Isusa koji dolazi u Nazaretsku sinagogu i iz Knjige proroka Izaije čita sljedeće:“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“. Luka dalje kaže da su oči svih bile uprte u Njega. Čekali su što će dalje biti. A Isus im reče:“Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“

Nazaret je mjesto gdje Isus bijaše othranjen. To je mjesto u kojem je proveo trideset godina svog skrovitog ovozemaljskog života. Stanovnici Nazareta su ga poznavali kao sina Josipova, drvodjelju koji se ni po čemu nije isticao u vanjskom svijetu. Kroz naraštaje i naraštaje su očekivali obećanog Mesiju, a sada im „taj drvodjelja iz susjedstva“ govori da se ono što oni stoljećima čekaju ispunilo na njemu. Početno divljenje koje su pokazali prema Isusu zamjenjuje sumnja. Isus prozire njihovu sumnju i izrugivanje i zna vrlo dobro da će upravo tu, u mjestu u kojem je odrastao biti odbačen i prezren.

Isusove riječi, iako izgovorene prije mnogo, mnogo godina, ništa manje nego onda vrijede i danas. Za Njega nema ni vremena ni prostora i riječi Njegove, svevremene i vječne i nama danas su imperativ. Vidjeli smo kakav je bio stav Njegovih povijesnih slušatelja u Nazaretu. Sumnja i neprihvaćanje.

A kakav je naš stav? Odzvanjaju li Isusove riječi danas u našim ušima i u našim srcima? Nije li prečesto i naš stav upravo sumnja i neprihvaćanje? Sumnja i neprihvaćanje su osobni izbor. Možda često nismo svjesni te činjenice, ali to je istina. Bog nam je dao dar vjere i ono što očekuje od nas je jačanje i razvijanje tog dara upravo kroz svakodnevne životne situacije.

Život, onakav kakav je, neprestano traži da odgovorimo na njegove izazove.

A što izabiremo? Odgovaramo li vjerom u Riječ Božju i u ono što nam je njome obećano?

„Nama je navještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su je poslušali“ (Heb 4, 2).

Dakle, Radosnu vijest trebamo prihvatiti vjerom da bi se okoristili njome. Isus nam jasno govori zbog čega je došao na zemlju i zbog čega je postao jedan od nas u svemu nam nalik osim u grijehu. Došao je blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Vidjeli smo da su Isusovi povijesni sugrađani gledali tjelesnim očima i zato nisu shvatili životnu važnost Riječi poruke. „Živa je, uistinu Riječ Božja i djelotvorna“ (Heb 4, 12) i traži osobni odgovor vjere. Upitajmo se koliko dopuštamo da Riječ Božja u našem životu bude onakva kakva bi uistinu i trebala biti, živa i djelotvorna? Sveti Pavao nas poziva da hodimo u području vjere,

a ne u području gledanja (usp. 2 Kor 5, 7). Gledajući površno i samo tjelesnim očima u velikoj smo opasnosti da nam Riječ Božja, nakon početnog oduševljenja ipak ostane nekorisna. (usp. Lk 8, 5-7). A to nije Božja volja za nas. To je naš izbor.

Ako uistinu s vjerom prihvatimo Riječ Božju i dopustimo da bude „svjetiljka našoj nozi“, doživjet ćemo ispunjenje Isusovog poslanja u vlastitom životu jer „Riječ koja izlazi iz usta Božjih ne vraća se k Njemu bez ploda, nego čini ono što On hoće i obistinjuje se ono zbog čega je On posla“ (usp. Iz 55, 10-11).

Danas se ispunilo ovo Pismo koje vam odzvanja u ušima!

„Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori! Jer ako ne umakoše oni što su odbili onoga koji je na zemlji davao upute, kudikamo ćemo manje mi ako se okrenemo od Onoga koji ih daje s nebesa“ (Heb 12, 25).

Ljiljana

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.08.2009., subota

MOLITVENI SUSRET

Nedjelja, 30. 08. 2009. u 18 sati


Slavljenje

Sveta misa

Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu

DOĐITE DA ZAJEDNO SLAVIMO GOSPODINA!


Zajednica Emanuel

- 22:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.08.2009., četvrtak

Bdijte! (Mt 24, 42-51)

„Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi“ odgovara Isus učenicima kada ga upitaše o svršetku svijeta i o znakovima Njegovog dolaska. Kraj našeg ovozemaljskog života je neminovan. On će sigurno doći. Kada će doći to ne znamo. Nije niti u našoj vlasti da znamo. Ali ono što sigurno znamo jest što nam je činiti do tog trenutka. Bdjeti….

Kad govori o neizvjesnosti trenutka nastupanja kraja našeg ovozemaljskog života, Isus ne žali da nas prestraši pa da u strahu očekujemo taj dan. Naprotiv! „Nije nam Bog dao duh straha, nego snage, ljubavi i razbora“ (2 Tim 1, 7). Upravo tako! Isus nam govori o ovom trenutku da nas potakne na razumno promišljanje o njemu. On želi da nas potakne da mudro i razumno iskoristimo ovo milosno vrijeme koje nam je dano.

„A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće“, nastoji nam Isus posvjestiti od kolike je važnosti da bdijemo nad sobom. Kako nam je dano ovo vrijeme milosti tako, s druge strane postoje naši protivnici koji će činiti sve što mogu da nas prevare i da nas uspavaju i učine nesposobnima za borbu. Sveti Petar upozorava: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“ (1 Pt 5, 8). I zato je od životne važnosti bdijeti nad vlastitim mislima, djelima i riječima.

Bog nas je opremio za borbu: „Oprite mu se stameni u vjeri…... A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi (usp. 1 Pt 5, 9-10). Dana nam je sva bojna oprema Božja (usp. Ef 6, 10-18). U Ime Isusovo iskoristimo je!

Često čujemo kad ljudi kažu za nekoga: Može što hoće ali ne i dokad hoće. To je točno. Bog

nam je dao slobodnu volju koju mi možemo upotrijebiti kako god hoćemo. Za vlastito dobro ili na vlastitu propast. Ali, jednog dana svemu dođe kraj. Jednog dana ćemo položiti račun o tome kuda nas je vodila naša slobodna volja i kako smo upotrijebili talente i darove koje nam je Bog dao (usp. Mt 25, 14-30).

Isus govori o sluzi koji je vjerno i razumno izvršavao gospodarove zapovijedi i za to bio nagrađen. Možda nama izgleda da Bog previše od nas traži i da živeći ovozemaljski život moramo stalno izvršavati zapovijedi i zadatke, a da će nagrada za to biti tek u nebu. Ako tako mislimo varamo se. Kaže Isus: „Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim“. Sjetimo se prispodobe o izgubljenom sinu. Što otac kaže starijem sinu? Kaže mu: Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje- tvoje je (Lk 15, 31). Dakle, ako smo izabrali život s Bogom, onda sve Njegovo i naše je. Bog tako kaže! Shvatimo li uistinu da nam je Bog već ovdje, na zemlji, u Kristu dao sve potrebne blagoslove i milosti (usp. Ef 1, 3-14), s iskrenom zahvalnošću živjet ćemo kao prava djeca Božja. Pri tom ne treba misliti da će uvijek biti lako. Doći će situacije kada će nam izgledati da nam ništa ne ide u životu, da nas je i Bog napustio….ali baš tada moramo biti vjerni i razumni. „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Bog nas nikada ostaviti neće:“Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49, 15).

Nasuprot vjernom i razumnom sluzi, Isus govori i o zlom sluzi koji ne shvaća ozbiljno gospodarev dolazak. Mislio je: „Okasnit će gospodar moj, pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama“. Isus kaže da će doći gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti i „dodijeliti mu udes među licemjerima gdje će biti plač i škrgut zubi“.

„Tko li je onaj vjerni i razumni sluga….?“

Ljiljana

- 13:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BUDI MOJ SPAS

Kucam na Tvoja vrata

i Ti mi otvaraš.

Zovem Te iz dubine,

pa iako jedva me čuješ,

ipak se odazivaš.



Pod Tvoje noge

svoje hvale i molbe

prostirem,

a milost Tvoja daždi

i dušu moju kao žednu travku napaja.



Sa mnom budi,

Gospodine!

Nek uvijek čujem Ti glas.

Sigurnim putem vodi me

i budi moj SPAS.



Vesna Ć.

- 08:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ŽIVOT

Vrisak djeteta iz majčina krila

Trenutak radosti, dar od Boga

Sklopljene ruke iznad kolijevke

Dok majka bdije kraj djetešca svoga.



Neka te sreća podrži

Neka te zdravlje posluži

Neka te ljudi ne rane

Anđeli od zla obrane.



Život je put do Boga

I iva-trava, i polje pelina

Kroz cvjetnu livadu i suhu pustinju

Ne puštaj sigurnu ruku Njegovu.



Jasna



- 08:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.08.2009., srijeda

Što bi Isus rekao? (Mt 23, 27-32)

I danas nastavljamo razmišljati o Isusovim oštrim riječima upućenim pismoznancima i farizejima. U to vrijeme i jedni i drugi su imali duhovno-religiozni autoritet i kao takvi bili cijenjeni i poštovani. Poznavali su dobro odredbe Zakona i poučavali su druge u njegovom vršenju. Oni su bili ti koji su postavljali norme ponašanja i upravljali su zajednicom te su zbog toga bili i odgovorni za stanje u toj zajednici u kojoj su živjeli. Međutim, što oni čine?

„Izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja“- Isus žestoko i bez ikakvog uvijanja napada njihovo licemjerno ponašanje i bezakonje. Oni koji su zagovarali strogo izvršavanje odredbi Zakona bili su upravo oni koji su ga na najgori mogući način kršili.

„Ti koji poznaješ Volju i iz Zakona poučen razlučuješ što je bolje, te si uvjeren da si vođa slijepih, svijetlo onih u tami, odgojitelj nerazumnih, učitelj nejačadi jer u Zakonu imaš oličenje znanja i istine; ti, dakle, koji drugoga učiš, sam sebe ne učiš! Ti koji se Zakonom dičiš, kršenjem toga Zakona Boga obeščašćuješ“ (Rim 2, 17-21. 23.)

Što bi danas Isus rekao mnogim upraviteljima zajednica i onima koji imaju odgovorne funkcije u zajednici? Što bi rekao mnogima koji upravljaju drugima na bilo koji način i na bilo kojoj razini? Rekao bi isto ono što je govorio pismoznancima i farizejima! Možda i još oštrije!

Svako društvo i svaka zajednica moraju imati one koji su zaduženi za upravljanje, vođenje i usmjeravanje. U protivnom bi njima vladali anarhija i nered. Ali gledajući oko sebe i motreći stanje u društvu danas, na žalost moramo konstatirati da su i anarhija i nered i te kako prisutni i uzimaju sve više i više maha. A upravljačke stolice i fotelje su popunjenije više nego ikada.

Na žalost, svakodnevno se susrećemo s bahatošću, arogancijom, nebrigom i neosjetljivošću za potrebe „običnog“ čovjeka, i to upravo od onih koji su i po Božjem i svjetovnim zakonima dužni da skrbe za tog čovjeka. Njih više zaokupljaju njihovi vlastiti interesi i probitci nego briga za one koji su im povjereni. Svojim sablažnjivim ponašanjem pokazuju koliko u biti preziru i Božje zapovijedi, a i moralne i ljudske zakone. Pitam se samo da li su ti ljudi uopće svjesni odgovornosti koju imaju. Da li do njihovih mozgova dopire svijest da će u Onaj dan odgovarati upravo kao upravitelji onoga što im je povjereno? „Onomu, naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bilo bolje da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9, 42)

Istinski primjer kako se trebaju ponašati oni kojima je povjereno upravljanje nalazimo u Prvoj poslanici Solunjanima, u kojoj sv. Pavao piše ovoj zajednici: „Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima. Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu“ (1 Sol 2,10-12). Plod takvog zalaganja i nesebične ljubavi i brige za ovu zajednicu bio je prihvaćanje Riječi Božje i obraćenje Solunske zajednice na služenje Bogu živomu i istinskomu (usp. 1 Sol 1, 6-10).

Iako se današnje čitanje iz Matejevog Evanđelja prvenstveno odnosi na upravitelje i one kojima je na bilo koji način povjereno vodstvo drugih, to ne sprječava svakoga od nas da, u svjetlu ovih evanđeoskih riječi, ispitamo svoju vlastitu savjest. Naš život može drugima biti pozitivan primjer koji ohrabruje i potiče na dobro, ali isto tako može biti i na sablazan drugima. Dakle, što bi Isus rekao?

„Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan“ (Mt 18, 7).

Ljiljana

- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2009., utorak

„Ovo je trebalo činiti“ (Mt 23, 23-26)

U današnjem čitanju iz Matejeva Evanđelja slušamo Isusove oštre riječi upućene pismoznancima i farizejima zbog njihove vanjske pobožnosti i licemjerja.„Jao vama- govori Isus- pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice, kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.“ Mojsijevim zakonom je bilo propisano da se desetina daje od većih proizvoda (usp. Pnz 14, 23), ali su je farizeji razvukli i na malenkosti. Tu su se više nego sitničavo držali Zakona dok su ono što je uistinu važno zanemarivali.

Farizeji su se trudili oko točnog ispunjavanja Zakona. Smatrali su da Zakon predstavlja apsolutnu Božju volju, a njezino ispunjenje donosi spasenje. U njihovom shvaćanju Zakona ležala je opasnost od vanjske pobožnosti i često su joj podlijegali.

Što je to što su farizeji i pismoznanci zanemarivali? Prvo, zanemarivali su pravednost. Čovjekova pravednost je ostvarivanje Božje ljubavi koja je u Kristu otvorena svim ljudima. Ona je u biti bezrezervno prihvaćanje Božje pravednosti. Nitko je ne može steći vlastitim djelima i zaslugama, nego samo u vjeri i poslušnom prihvaćanju poruke spasenja u Kristu (usp. Rim 3, 21-26). Farizeji su smatrali da vanjsko obdržavanje Zakona donosi opravdanje. Za njih je bilo bitno slijediti slovo Zakona u mučnoj preciznosti sve do sitnice, a duh zakona im je ostao nepoznat. U Mt 5, 20 Isus svojim učenicima govori:“Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ Nasuprot farizejskom shvaćanju pravednosti pomoću djela stoji pravednost iz vjere. Pravednost iz vjere znači da je Bog prihvatio čovjeka koji, isto tako treba prihvatiti drugog čovjeka kao brata. Vrijedi „zakon vjere“ (Rim 3, 27) i pravednost iz vjere je djelotvorna samo u ljubavi (Gal 5, 6). Vjernik je pozvan na ljubav prema Bogu koja se treba očitovati u ljubavi prema bližnjemu.

Nadalje, ono što je trebalo vršiti je milosrđe. Ne bi smjele postojati granice ljudskog milosrđa. Kao što se Bog stavlja na stranu slabih, trebaju to činiti i ljudi. Milosrdni su već sada nazvani blaženima (usp. Mt 5, 7). Na pitanje: Tko je moj bližnji, Isus je ispričao prispodobu o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10, 29-37). Bližnji je svatko kome se može iskazati milosrđe. Apsolutni zahtjev Boga ljubavi čini svakog čovjeka bližnjim. Ono što je još trebalo vršiti je vjernost, a to znači povjerenje u Boga i Njegovu riječ i u Njegovu snagu. Bog je onaj na koga se uvijek možemo osloniti i kojemu se u potpunosti i sa svom sigurnošću može povjeriti vlastiti život. Štoviše Bog sam po proroku Izaiji govori: „Ako se na me ne oslonite, održat' se nećete!"(Iz 7, 9)

Ono što dalje Isus zamjera pismoznancima i farizejima je njihovo licemjerje pri čemu se nikako ne slažu vanjski čini i unutarnja savjest. „Ti, dakle, koji drugoga učiš, sam sebe ne učiš! Ti koji se Zakonom dičiš, kršenjem toga Zakona Boga obeščašćuješ!“ (Rim 2, 21. 23). „Čistite čašu i zdjelu izvana, a unutra su pune grabeža i pohlepe“- govori Isus i žestoko zamjera pismoznancima i farizejima njihovu vanjsku pobožnost

Konkretizirajmo izneseno u svom vlastitom životu i upitajmo se kako se pravednost, milosrđe i vjernost očituju u njemu. Ispitajmo svoju savjest u odnosu na „ono što je trebalo činiti“. Činimo li to i kako? Kakva nam je nutrina? Sliči li na čašu jednako opranu i očišćenu i iznutra i izvana? Ili? Ispitajmo se i pri tome ne zaboravimo da je naša savjest za Boga otvorena knjiga.

„Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, već sve znadeš“ (Ps 139, 1-4)

Ljiljana

- 15:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2009., ponedjeljak

„Dođi i vidi!“ (Iv 1, 45-51)

Andrija i Ivan, nakon što čuše Ivana Krstitelja koji za Isusa reče:“Evo Jaganjca Božjega“, krenuše za Isusom. „Učitelju, gdje stanuješ?“ upitaše oni Isusa, a On im odgovara:“Dođite i vidite.“ Tako evanđelist Ivan opisuje Isusov poziv prvim učenicima (usp. Iv 1, 35-39).

Čitajući dalje ovo izvješće vidimo kako Andrija poziva svoga brata Šimuna Petra govoreći:“Našli smo Mesiju“. Ovi prvi pozvani učenici nisu htjeli to otkriće od neprocjenjive važnosti zadržati samo za sebe nego su to željeli reći i drugima.

Isus poziva i Filipa, koji u Njemu prepoznaje „onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također.“ Ali ni Filip ne žali to zadržati za sebe nego poziva i druge. Susreće Natanaela i kazuje mu radosnu vijest. U početku Natanael bijaše sumnjičav i spreman na raspravu, ali ga Filip „razoružava“ jednostavnim pozivom: „Dođi i vidi!“ I on pođe. Isus je bio spreman za Natanaelov dolazak i odmah mu pokazuje da ga poznaje potpuno i duboko i da je njegova nutrina Isusu otvorena knjiga. Čitamo kako Natanael pita Isusa odakle ga poznaje, a On ogovara.“Prije nego te Filip pozvao vidio sam te pod smokvom.“ Bio je to Isusov pogled u njegovu nutrinu nakon čega Natanael odbacujući sumnje i predrasude priznaje:“Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!“

U ovom kratkom izvješću o pozivu prvim učenicima, odmah nam upada u oči spremnost učenika da se odazovu na Isusov poziv, ali isto tako i njihova nesebična podjela s drugima. Upoznali su Mesiju i to nisu mogli prešutjeti.

Dođi i vidi! To je poziv koji Isus upućuje svakome od nas. To je intiman i osoban poziv koji zahtjeva isti takav odgovor. Svatko odgovara osobno. Nitko drugi ne može odgovoriti umjesto mene. Samo ja!

Ako prihvatim Isusov poziv i krenem za Njim, željet ću i htjeti to podijeliti s drugima. Poput Andrije i Filipa reći ću svome bratu, svojoj obitelji, prijateljima i svima onima koje susrećem:Ja sam pronašla Isusa! Nekome ću to reći svojim životom, nekome riječima, negdje sa manje, negdje sa više riječi, ali sve će biti sadržane u nesebičnoj želji srca da i moj brat uistinu upozna Isusa Krista.

Mnogo je onih koji ne znaju gdje tražiti Isusa i kako Ga upoznati. Zato trebaju Andriju, Ivana, Filipa….. Trebaju one koji, po milosti Božjoj upoznaše Isusa i koji s Njim žive da bi i druge mogli dovesti k Njemu. Bog želi i mene i tebe upotrijebiti za ovu uzvišenu zadaću.

Nekada se oni koje pozivamo odmah spremno odazovu. Međutim, češće se susrećemo s onima koji su sumnjičavi, nepovjerljivi ili možda imaju krivu sliku o Bogu. Ali Bog ima pravu sliku o njima. I poziva ih upravo takve. „Prije nego te Filip pozvao vidio sam te……“ On poznaje srce svakog čovjeka i svakog poziva na poseban i jedinstven način. Živeći u često teškoj svakodnevici čovjek se „naoruža“ raznim štitovima i oklopima, zamaskira raznim maskama, zatvori svoju nutrinu štiteći se tako od razočarenja, povreda i boli…..i izgleda nam nemoguće probiti sve te prepreke. Nama nemoguće, ali je Bogu sve moguće. Zato s pouzdanjem i povjerenjem u Isusa koji dođe „blagovjesnikom biti siromašnima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (usp. Lk 4, 18-19), budimo oni koji će baš u toj teškoj svakodnevici pronalaziti i pozivati braću koji su potrebiti ljubavi Božje. Budimo oni koji će svojim životom, riječima i djelima pozivati: Dođite i vidite! O kako je predivno i plakati i radovati se s bratom koji se odazove i dopusti Isusu da uđe u njegov život.

O dođite! Dođite i vidite kako je dobar Gospodin! Blago čovjeku koji se Njemu utječe. Blizu je On svima koji Ga prizivlju, svima koji Ga zazivaju iskreno.

Ljiljana

- 16:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.08.2009., četvrtak

TIŠINA

Polako priđi, do mene sjedi,
skupa ćemo slušati more.
Ne trebam razgovor, ni dodir, ni smijeh,
neka samo borovi govore.

Dođi, i budi svoj
zaboravi heroje, glumce,
radovat ćemo se što more pjeni
i što se zlati sunce.

Ostani još malo, neka te,
dok mjesec srebro razlije,
u tišini noći prepoznaj
Tvorca ove čarolije.

Jasna

- 22:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Nemilosrdni dužnik (Mt 18,21-19,1)

Isus nam danas kroz vrlo upečatljiv primjer govori o važnosti opraštanja. Primjer koji navodi, Isus započima usporedbom o Kraljevstvu nebeskom i kaže: „Zato je Kraljevstvo nebesko slično kralju koji odluči urediti račune sa svojim slugama“. U Kraljevstvu nebeskom ne može biti neizmirenih dugova.

Isus, dalje nastavlja priču o gospodaru kojem dovedoše dužnika koji mu je dugovao jako puno novca. Taj iznos je bio toliki da ga za čitav život ne bi mogao vratiti. Navodeći enormnu veličinu dugovane svote novca, Isus želi istaći isto toliku veličinu gospodarova milosrđa kojeg je pokazao kada je oprostio toliki dug. Kad dužnik pade ničice pred gospodara moleći ga da bude strpljiv s njim, on mu se smilova i dug mu oprosti.

Upravo to Božje milosrđe čini svakom od nas. Bez ikakve naše zasluge i samo zato što je Bog sama ljubav i milosrđe, oprašta nam neizmjerno mnogo i uvijek iznova daje novu priliku za jedan bolji i plemenitiji život.

Možemo samo zamisliti sreću i radost koju je osjetio onaj dužnik kojem je gospodar oprostio dug. Gospodarevo milosrđe mu je nudilo jednu novu nadu i slobodu od tereta kojeg je nosio. Dobio je priliku za jedan novi život. Međutim, on nije iskoristio tu priliku i njegovo srce ostade hladno. Svome dužniku koji ga je istim onim riječima kojima je i sam molio svog gospodara da bude strpljiv s njim, ne oprosti duga nego ga baci u tamnicu. To bijaše javljeno gospodaru koji je njemu tako milosrdno oprostio dug i on ga pozva k sebi i reče mu: „Zli slugo, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me molio. Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja smilovao tebi?“ Nakon toga ga gospodar predade mučiteljima dok ne vrati sav dug. A znajući koliki je taj dug……

Izneseni primjer, Isus zaključuje riječima:“Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedan drugom od srca svojih“, i time pokazuje kakve posljedice donosi neopraštanje.

Isus se uvijek u poučavanju služio jednostavnim primjerima koje su svi mogli razumjeti. I ovaj današnji nam govori mnogo. Poziva nas da razmislimo o svim našim dugovima koje imamo i prema Bogu i prema bratu čovjeku. Ali ne samo da razmislimo nego i da ozbiljno poradimo na sravnjavanju naših osobnih dugova. Poziva nas da iskrena srca pristupamo Ocu nebeskom i molimo za oprost svih naših dugova, ali isto tako da i sami budemo milosrdni prema našoj braći. I to ne samo u opraštanju nego i u svemu drugome što u konkretnim situacijama budemo mogli učiniti. Sveti Pavao nam daje tako divan i veličanstven savjet govoreći: „Nikomu ništa ne budite dužni, osim ljubiti jedni druge“ (Rim 13, 8), a sveti Augustin kaže: „Ljubi i radi što hoćeš“.

Bog, milosrdni Otac, oprašta nam sve naše dugove. Kad god dođemo k Njemu i iskrena srca zamolimo da nam oprosti, On to čini, ali ne po našim zaslugama nego po svom smilovanju. On nas ljubi i oprašta nam samo zato jer On sam je sama ljubav i milosrđe. Shvatimo to. Nema naših zasluga. I zar mi onda smijemo tražiti da drugi budu zaslužni da im oprostimo? Kako Bog oprašta nama i ljubi nas tako i mi činimo našoj braći jer „tko ljubi drugoga ispunio je Zakon. Ljubav je, dakle, ispunjenje Zakona“ (usp. Rim 13, 8. 10.)

Ljiljana

- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2009., srijeda

Bratska opomena

U današnjem čitanju iz Matejevog Evanđelja slušamo Isusovu pouku o bratskoj opomeni. „Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo“, kaže Isus i ukazuje nam na prvi korak koji je nužno učiniti u bratskom opominjanju.
Kao kršćani i Isusovi učenici trebamo živjeti poruku Radosne vijesti, ali isto tako na to poticati i našu braću s kojima živimo. Međusobno trebamo pronalaziti zajednički put za ostvarivanje i prakticiranje poruke Evanđelja. Međutim, neminovno je da se na tom putu čine pogreške i često se i siđe s tog puta. Jer, nitko ne zna sam, niti sam od sebe, pravi put. Zato je potrebno međusobno opominjanje. Kada se pogreške i zastranjenja dogode, Isus kaže da nam je dužnost poći i nasamo opomenuti brata koji je pogriješio. Da, to nam je dužnost jer Isus kaže: „Pođi“. Nije rekao ni „mogao bi“ ni „trebao bi“ nego jasno kaže: Pođi.Međutim, upravo ovdje često činimo pogrešne korake. Najčešće nećemo ni opomenuti brata koji je sagriješio. Možda ćemo ga u sebi prekoriti i osuditi ono što čini, ali na kraju pomislimo da je to ipak njegova stvar i ništa ne učinimo. U nekoj drugoj situaciji, o pogreškama koje učini naš bližnji, razgovarat ćemo sa nekim drugim osobama, možda se i sažaliti nad bratom koji ide pogrešnim putom, ali osim sažaljenja i mlake želje da mu nekako pomognemo, drugo ništa ne poduzimamo. Nekada, opet imamo plemenite namjere i žarku želju da opomenemo brata koji griješi, ali nas zaustave obziri, bojazan da će se možda naljutiti zbog opomene, da neće prihvatiti ono što govorimo i da bi nas zbog toga mogao smatrati i neprijateljem. A to ne želimo.Što nam je dakle, činiti?Ako ispravno shvatimo Isusove riječi jasno je da opominjati moramo, jer smo i odgovorni jedni za druge. Isus dalje kaže da je brata koji sagriješi potrebno opomenuti nasamo. To jasno govori samo za sebe. Nema javnog upiranja prstom i osuđivanja kao ni govora „iza leđa“, nego to opominjanje mora biti s ljubavlju upućeno bratu čije ponašanje zahtjeva opomenu.Kako to činiti? Kao primjer uzmimo svetog Pavla koji, prije nego što bi podigao glas na opominjanje, zahvaljuje Bogu za vjeru svoje zajednice i moli za kršćane da među njima raste ova vjera i ljubav (usp. 1 Kor 1,4; Fil 1,9). Dalje u poslanici Timoteju, on daje upute kako svakog treba opominjati na primjeren način. „Na starca se ne otresaj nego ga opominji kao oca, mladića kao brata, starice kao majke, djevojke kao sestre u svoj čistoći“ (1 Tim 5, 1-2).Da bi smo bili kadri opominjati jedni druge i sami trebamo biti puni čestitosti i imati znanje o onome u čemu opominjemo. Svako opominjanje treba biti ponovno usmjerenje na Kristov put. Svaka opomena mora biti izrečena u poniznosti i ljubavi. Često je, upravo preko njih potrebno razočarane i umorne podići, ohrabriti, utješiti i potaknuti za daljnji hod kroz život. I zato je jako važno kakvim riječima i s kakvim stavom srca pristupamo braći koju opominjemo. „Ako te posluša dobio si svoga brata“ (Mt 18, 15).„Uostalom, braćo, veselite se, opominjite se, budite složni i živite u miru, pa će Bog ljubavi i mira biti s vama“ (2 Kor 13, 11)

Ljiljana

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.08.2009., utorak

Isus hoda po vodi (Mt 14, 22-36)

Nakon što je čudesno nahranio mnoštvo u pustinji, Isus se povlači u osamu na molitvu, a svoje učenike šalje lađom preko Genezaretskog jezera na drugu obalu. Isus je u molitvi proveo skoro cijelu noć. Oko tri sata pred jutro dolazi k učenicima na lađu hodeći po vodi. Lađu su zahvatili valovi jer bijaše protivan vjetar. Kad vidješe Isusa kako k njima dolazi hodajući po moru učenici se prestrašiše. A On ih odmah ohrabri govoreći:“Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“

Dalje čitamo kako Petar prihvati ovo Isusovo ohrabrenje te mu reče:“Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi“, a Isus mu jednostavno odgovori:“Dođi“. I krenu Petar, iziđe iz lađe i hodaše po vodi. Dok su njegove oči gledale Isusa noge su čvrsto hodile po vodi, ali kad mu pogled izmaknu na valove koji su ih okruživali prestraši se i počne tonuti. I zatim krik:“Gospodine, spasi me!“ A Isus, uvijek prisutan i spreman pomoći, odmah pruži ruku spasa. I upita Petra: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“

Čitajući Evanđelja nailazimo na mnoga mjesta gdje Isus svoje učenika naziva malovjernima. Oni često padaju pod utjecaj svoje vlastite tjeskobnosti i malo prostora ostavljaju povjerenju u Boga. Pa i onda kad je vjera i prisutna, ona ih ne obuzima potpuno jer ih briga i strah još uvijek tjeraju u malovjernost. U današnjem čitanju evanđeoskog odlomka, vidimo da je Petar odložio sumnju i malovjernost tek nakon što je prihvatio Isusovu ruku i osjetio Njegovu nazočnost. I tada zajedno s drugim učenicima ispovijeda svoju vjeru govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“

Čitajući ove retke i razmišljajući o njima svatko od nas se može lako staviti na mjesto Petra i ostalih učenika. Zar nam svakodnevnica i prečesto ne sliči na uzburkano more i ne biva li lađa našeg života udarana protivnim valovima? Ti valovi su kušnje koje se očituju na razne načine i u raznim situacijama i potrebama. Dolaze do izražaja kroz naše fizičke, emotivne, psihičke i sve druge potrebe. Često nam izgledaju toliko protivne onome što u konkretnoj situaciji želimo i čemu se nadamo. I kada vidimo da nije onako kako smo očekivali da bi trebalo biti uspaničimo se. Javljaju se razni strahovi, tjeskobe, brige i naprosto ne znamo gdje je izlaz i što je ono ispravno što bi trebali učiniti. Pogled nam bude usmjeren na probleme s kojima se suočavamo. Ti problemi uistinu znaju biti i te kako veliki. Ali isto tako često nam zbog našeg uznemirenja izgledaju još i veći nego što u stvarnosti jesu. Na žalost, nerijetko u takvim situacijama zaboravimo na Boga. Zaboravimo podignuti svoj pogled na Njega i od Njega tražiti i očekivati rješenje. Doduše, možda i napravimo nekoliko koraka u vjeri, ali kada se valovi kušnji podignu još više onda nas preplavi malodušnost i tonemo. A vjera traži pouzdanje, vjernost, poslušnost, nadanje i čekanje. Ona traži onaj iskorak iz lađe i hod po vodi s pogledom uprtim u Trojedinog Boga. Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga! Samo u snazi Božjoj možemo biti pobjednici u kušnjama života. Sveti Pavao kaže: "Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti." (1 Kor 10, 13).

Vidjesmo kako Isus dolazi k učenicima hodajući po vodi. Za Njega nema ni vremena ni prostora. Njemu nisu potrebna nikakva prijevozna sredstva, ceste ni aerodromi, putovnice ni vize da bi došao k nama. On dolazi tako jednostavno. Dovoljan je iskreni poziv srca: Dođi Gospodine Isuse Kriste. Dođi u moj život. Gospodine, spasi me! Neka Tvoja snaga upravlja lađom moga života. Neka moj pogled uvijek bude na Tebi Gospodine. I kada se dižu najveći valovi jačaj moju vjeru Gospodine!

Ljiljana


- 16:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (16)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (15)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (15)
Lipanj 2008 (22)
Svibanj 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cool Graphics
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije.

Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu.

Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve.

Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi.

Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje.

Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zajednica Emanuel

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Get your myspace counter


Visitor locations

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se