Riječ za tebe
Kakvo je jelo možeš saznati samo ako ga kušaš. Uzmi moju riječ i kušaj je. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj snaga. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj sila, sila koja mijenja, sila koja obnavlja, sila koja uzdiže. Uzmi moju riječ. Probaj je! Kušaj je!

Kreni i budi glas koji viče u pustinji. Ti budi onaj koji opominje u ime Božje. Ti budi onaj koji dovodi svijet meni.









Zajednica Emanuel - Hercegovina

30.06.2009., utorak

Stišavanje oluje na moru (Mt 8, 23-27)

Isus i učenici su na lađi. Isus spava. I odjednom nastaje žestok vihor na moru. Lađu prekrivaju valovi. Učenici se prestrašili i zovu Isusa: „Gospodine, spasi, pogibosmo!“ A On im ogovara: „Što ste plašljivi, malovjerni?“

U svjetlu ovog događaja, kojeg nam danas opisuje evanđelist Matej, promotrimo svoj vlastiti život. Lađa života, u koju smo se ukrcali rođenjem, neprestano plovi i jednom će stići do svog krajnjeg odredišta. Na tom jedinstvenom putovanju neminovno prolazimo i kroz mnoge olujne situacije. Drugačije ne može biti. I to trebamo prihvatiti. Međutim, jako je važno znati tko upravlja tom lađom. Kome smo dali povjerenje da bude kormilar našeg života?

Pogledajmo učenike. Hodeći s Isusom vidjeli su mnoga čudesa koja je učinio. Toliko su puta čuli Njegove riječi: Neka ti bude kako si vjerovao. Vjera te tvoja spasila. A ipak kad se nađoše u pogibli prestrašili su se. Istina Isus je tu s njima na lađi, ali On spava. Nisu gledali očima vjere nego ljudskim očima.

Mnoge su životne situacije kada naša vjera prolazi teške kušnje. Nije lako gledati očima vjere. I nama se često čini kao da Isus spava. Prestrašimo se onoga što vidimo oko sebe i zaboravimo da nam je Gospodin obećao da će biti s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Da, On je s nama, ali i mi trebamo biti s Njim. Ako toga nismo svjesni i ne živimo tako, naš odnos s Isusom će ostati jednostran. On će uvijek biti tu za nas, ali ne i mi za Njega.

Naša vjera je uspavana i trebamo je probuditi. Kad Isus svojim učenicima govori:„Što ste plašljivi, malovjerni“, On želi izazvati upravo buđenje njihove vjere. On želi izazvati buđenje njihove osobne vjere i pouzdanja u Njega koji uprisutnjuje Boga koji spašava. Pred njihovim očima ustade i zaprijeti vjetrovima i moru i nasta velika utiha. On pokazuje autoritet Božjeg opunomoćenika jer utišavši oluju na moru čini nešto što može učiniti jedino Bog. I na kraju pitanjem:“Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju“ učenici ispovijedaju Isusov pravi identitet jer takvo čudo može učiniti samo Bog.

Ovo je trenutak da se upitamo kakva je naša vjera? Ovo je trenutak da se upitamo tko je Isus za nas, za mene i za tebe?

Dok razmišljamo o tome pogledajmo život svetog Pavla od trenutka kad je prihvatio Isusa kao jedinog Spasitelja i Gospodina. U Drugoj poslanici Korinćanima, on ga ovako opisuje: „Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu.Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!“ (2 Kor 11, 24-27). Ali Pavao nije gledao ljudskim očima nego očima vjere, pouzdavajući se potpuno u Isusa, koji ga je pozvao i opremio za hod s Njim. On ne očajava i ne žali se zbog teškoća koje su ga snašle, nego ispovijeda vjeru govoreći:“ U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8, 37). Sve je stavio u sigurne ruke Božje.

Svatko od nas je pozvan na svagdanji hod s Isusom. Ali taj hod traži od nas potpuni oslon i pouzdanje u Isusa. Traži povjerenje. Bog nam je dao sve što nam je potrebno na tom putu. I što više budemo zajednički koračali, On će nas sve više i više opremati. Ali On ne može koračati za nas. Iako nam je Bog dao vjeru, On ne može vjerovati za nas. Zato se probudimo. Probudimo našu vjeru da bi u svim našim životnim situacijama nadmoćno pobjeđivali po Onome koji nas uzljubi.

Ljiljana

- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.06.2009., ponedjeljak

JA LJUBIM TE…

Da, ljubim te i slavim te, hvalu ti pjevam Gospodine. Ovaj dan, posljednja nedjelja u mjesecu lipnju, u mom srcu ostat će obilježen osjećajem zahvalnosti.
Kristova Crkva pohođena Duhom Svetim proslavila je još jedanput, na poseban način, svoga Stvoritelja. Atmosfera ugodna, domaća. Nema iznenađenja, a ipak svi treperimo od uzbuđenja. Na koji način će Gospodin večeras potvrditi da je čuo naše molitve i vapaje i da je blagoslovio naš trud?
Pozdravili smo Mariju prekrasnom pjesmom i zamolili je da ostane s nama u molitvi, a potom smo izmolili krunicu Duhu Svetom.Pjesmom ga molimo za snažan izljev milosti i pomazanja, ljubavi i radosti, za darove koji će nas obnoviti , iscijeliti i u potpunosti suobličiti s Kristom.


Ulazimo u radost slavljenja. Prekrasna prilika da prikažemo sebe svom Stvoritelju sa svim onim što jesmo i što bi željeli postati na njegovu slavu. Silazak Duha Svetoga u slavljenju na svakog od nas djeluje različito, ali sasvim sigurno, duboko iscjeljujući i obnavljajući.


Sveta Misa, najveći događaj u Crkvi i najsvečaniji trenutak u molitvi kroz svoja čitanja podsjeća nas da Bog nije stvorio smrt i ne raduje se propasti živih, dakle, ako ostanemo u Kristu i s Kristom nećemo iskusiti smrt, nego ćemo baštiniti neraspadljivost. Fra Nikola je u svojoj propovijedi dotaknuo pojmove pravednik i pravednost, a ja sam se pitala kako bi moji suvremenici definirali taj pojam u odnosu na sasvim obične životne situacije i činilo mi se da su ova vremena, s puno informacija i izazova materijalne prirode, značajno doprinijela da suvremeni čovjek izgubi osjećaj za pravednost. Evanđelje govori o djevojčici na samrtnoj postelji koju Isus po vjeri njezinog oca ozdravlja i ženi koja po svojoj vjeri uzima od Isusa ono što joj je potrebno za ozdravljenje. Božja riječ pisana je za malene, vrlo je jednostavna. Isuse umnoži vjeru našim očevima, majkama i nama samima da po toj vjeri nasljedujemo tebe i baštinimo vječnost.
Klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Trenuci tišine, kajanja, predanja i primanja kad Isus pohodi naša srca. Primili smo obilato sa zahvalnošću, a vrijeme do slijedećeg susreta pokazat će koliko smo prekrasnih darova primili u skrovitosti svojih srca.


Nekoliko svjedočenja i suze radosti i zahvalnosti u očima nazočnih zbog čudesnih zahvata Božje ljubavi u našim životima. Zaista je velik Bog!


Molimo te Gospodine, zapali vatreni obruč oko svoga stvorenja da sve ono što mu nije na korist izgori u vatri Duha Svetoga. Pomozi nam da tako vreli i čisti donesemo novu radost ovom sumornom svijetu.


Aleluja! Bog vas blagoslovio!


Jasna

- 15:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2009., četvrtak

Djela, a ne samo riječi! (Mt 7, 21-29)

„Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“. Dakle, djela, a ne samo riječi! Od svojih učenika i svih koji to žele postati Isus traži da Njegovu riječ slušaju i vrše.

U završnom dijelu govora na gori Isus riječima koje slušamo u današnjem čitanju iz Evanđelja osvjetljuje razliku između teoretskog slušanja Njegove riječi i priznavanja Njegovog nauka samo usnama i istinskog vršenja Njegovih zapovijedi životom i srcem. Nije dovoljno samo slušati i priznavati Isusov nauk nego je potrebno postupati u skladu s obraćeničkim pristankom uz Isusa. Potrebno je osobnim životom pristajati uz volju Božju i postupati u skladu s njom. Vršiti volju Oca nebeskog zapravo znači, u vlastitom životu, odnosno u konkretnim životnim događajima i situacijama postupati po Božjim zapovijedima i tako prepoznavati što Bog od nas traži upravo ovdje i sada.

Djela o kojima Isus ovdje govori su ona koja trebamo činiti sa ciljem i svrhom da se Bog proslavlja kroz naš život. To su djela kojima je početak i završetak sam Bog. I takva trebaju biti sva naša djela. Ako tako činimo i naša imena će biti upisana na nebesima. A to je jedini istinski i pravi razlog radosti. Sjetimo se Isusovih učenika koji mu se pohvališe da su u Njegovo Ime čudesa činili, kako im On reče:“Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“ (Lk 10, 19-20)

Možemo imati mnoge darove Duha Svetoga i činiti razna čudesa, ali ako djelima svojim ne tražimo i želimo samo Božju slavu nego svoju vlastitu, za nas osobno takva djela u Božjim očima nemaju vrijednost. Isus kaže da će takvima kazati: Nikad vas nisam poznavao! Idite od mene, vi bezakonici! U biblijskom smislu izraz „poznavati“ znači intimnost, biti s nekim blisko povezan, dijeliti s njim sve. A Isus upravo to traži. On želi sa svakim od nas taj osobni odnos. To je i volja Božja za nas. Isus je došao da nam daruje život vječni. U svojoj velikosvećeničkoj molitvi On kaže: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga i koga si poslao- Isusa Krista“ (Iv 17, 3).

Svoj život trebamo graditi na takvom odnosu s Isusom, na stijeni Riječi Njegove, istinski je vršeći u promjenjivim okolnostima svoga zemaljskog života i po mirnom i po olujnom vremenu. Ako gradimo na toj stijeni nikakve životne oluje ne mogu nam nauditi. Isus one koji slušaju Njegove riječi i izvršavaju ih naziva mudrima. Nije to mudrost ljudska niti zemaljska vrlina kakva je potrebna u obavljanju zemaljskih poslova. To je mudrost vjernika koji svoj život gradi na čvrstoj stijeni Božje Riječi, oslanjajući se na Isusa i izvršava Njegove zapovijedi. To je mudrost dana odozgor. To je mudrost kojom nas dariva naš Otac nebeski po svojoj milosti i ljubavi za svakoga od nas. Ne budimo, zato kao oni koji slušaju riječi Isusove a ne vrše ih jer kaže Isus: Bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku i kada nastupiše nevolje bi srušena. Budimo mudri graditelji.

Sveti Jakov u svojoj poslanici kaže:„Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja“ (Jak 1, 5-6). „Je li tko mudar i razborit među vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti. A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. (Jak 3, 13. 17.)

Ljiljana

- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.06.2009., utorak

Zlatno pravilo (Mt 7, 6.12-14)

„Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ zlatno je pravilo u kome Isus sažimlje zapovijedi koje nam je ostavio. Ovo je poziv da Njegove zapovijedi oživotvorimo u zajednici suživota s braćom i sestrama koji nas okružuju, koje susrećemo i s kojima živimo.

Često, ovo zlatno pravilo, kako nam ga u današnjem čitanju donosi evanđelist Matej u našoj svakodnevnici možemo čuti u jednoj negativnoj formulaciji koja glasi: Sve ono što ne želite da drugi vama čine, ne činite ni vi njima. Međutim, to nije dovoljno. Nije dovoljno samo izbjegavati činiti ono što ne želimo ni sami doživjeti. U krajnjem slučaju, iako je i to dobro, ipak se od nas traži puno više. Isusov poziv nije poziv na pasivnost nego upravo suprotno. On kaže: Činite onako kako želite da ljudi vama čine! Dakle, činite, radite tako! Ne čekajte, iskoračite!

Ali nama je teško iskoračiti. Znamo kako često je naše ponašanje uvjetovano „našim zlatnim pravilom: 'kako ti meni, tako ja tebi'“. Ako je netko dobar prema meni normalno je da sam i ja prema njemu i lako ću ga prihvatiti. A što se događa u suprotnom? Ljubimo samo one koji nas ljube, dobro činimo samo onima koji nama dobro čine, pozajmljujemo samo onima koji mogu vraćati…..kakvo li nam je uzdarje? (usp. Lk 6, 32-36). Bog ne pravi tu razliku. Naprotiv, „On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5, 45).

Prilazimo ljudima i situacijama u stavu nepovjerenja i svojih vlastitih opterećenosti. I onda se čudimo onome što dobijemo zauzvrat. I rijetko kad se zapitamo kakve to signale mi šaljemo. Kako nas doživljavaju ljudi koje susrećemo? Dokazujemo li svojim životom da smo ljudi milosrđa, ljubavi, opraštanja, prihvaćanja drugih bez razlike sa svim njihovim vrlinama i manama, da smo oni koji ne osuđuju druge, da smo od onih na koje se može računati, koji nesebično pomažu, daruju……jednostavno čine upravo ono što žele da i njima drugi čine?

Ako shvatimo da smo ljubljena djeca Božja, da nas On ljubi upravo onakve kakvi smo, ali svakoga od nas bez razlike, moći ćemo shvatiti i to da su oni s kojima živimo uistinu naša braća i sestre. Svatko treba prihvatiti sebe kao ljubljeno dijete Božje, što i jest. Isto tako i svakog brata i sestru. Dok to ne shvatimo, prihvatimo i tako budemo živjeli, zlatno pravilo koje nam Isus daje ostat će samo slovo na papiru. Isus ne prisiljava ni na što. On nam ostavlja slobodu da izaberemo.

Odaberemo li život na koji nas Bog poziva, odabrali smo Život vječni. Isus poziva: Uđite na uska vrata! Odazvati se ovom pozivu znači odabrati put koji nije nimalo lak. Često će zahtijevati mnoge žrtve. Tražit će da se odreknemo samih sebe, promjenu naših stavova, navika, ponašanja, a kojih se često i nismo baš spremni odreći. Zato Isus i upozorava da su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze. Ali važno je iskoračiti i krenuti. To jest put koji traži puno ali isto tako i daje neizmjerno više nego mi možemo i zamisliti. Neka nas Gospodin blagoslovi i obdari mudrošću da uvijek izaberemo ono što je volja Njegova.

Ljiljana

- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2009., ponedjeljak

Ne suditi! (Mt 7, 1-5)

„Ne sudite da ne budete suđeni!“ riječi su Isusove koje nam u današnjem čitanju donosi evanđelist Matej. Jednostavne i lako razumljive riječi. Isus uvijek govori jednostavno da ga možemo razumjeti. Posve je drugo pitanje hoćemo li i prihvatiti ono što On govori i ponašati se u skladu s tim.

Ako ne želimo da mi budemo suđeni i osuđivani onda se i sami tako trebamo ponašati, jer kaže Isus dalje:“Sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ To je pravedno i nitko neće biti odgovoran za posljedice do nas samih. Često nismo ni svjesni koliko smo sami odgovorni za ono što nam se događa. A upravo zbog toga što ne shvaćamo ozbiljno Isusove riječi. Mnogo toga pripisujemo okolnostima, slučaju i koječemu još, zatvarajući oči naspram istine koju jednostavno ne želimo otkriti. I onda se zavaravamo i tražimo opravdanja za vlastito ponašanje. I spremni smo ga itekako braniti.

A Isus kaže: Ne sudite! Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.

O kako mi često znamo biti nemilosrdni suci. Donosimo svoje zaključke i sudove o drugim ljudima na temelju vrlo površnih spoznaja i ne razmišljajući kakvu štetu nanosimo i sebi i onima koje i o kojima sudimo. A najčešće sve ono zbog čega druge osuđujemo u manjoj ili većoj mjeri prisutno je u nama samima. I kada mi to činimo onda to nije tako strašno kao kada drugi čine. Sveti Pavao o tome govori u poslanici Rimljanima: „Zato nemaš isprike, čovječe koji sudiš, tko god ti bio. Jer time što drugoga sudiš, sebe osuđuješ: ta to isto činiš ti što sudiš. Znamo pak: Bog po istini sudi one koji takvo što čine. Misliš li da ćeš izbjeći sudu Božjemu, ti čovječe što sudiš one koji takvo što čine, a sam to isto činiš?“ (Rim 2, 1-3). Razmislimo dobro o ovim riječima.

Jesmo li svjesni da sudeći i osuđujući druge sudimo i osuđujemo samog Isusa? Ili zaboravismo Njegove riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40)

Isus se u svojim govorima često služio slikama i usporedbama. Tako i danas, sve ono što kod sebe prihvaćamo, a kod drugih osuđujemo, On uspoređuje sa trunjem u oku drugih i brvnom u našem. Možda su nam ta „trunja“ ista, ali naša postaju brvna upravo zbog te osude, zbog našeg licemjernog stava. „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: 'De da ti izvadim trun iz oka, a eto brvna u oku tvom'?“

Dok imam trun u svom oku, ne mogu čisto gledati. Moj pogled tada ne može biti jasan, jer taj trun me žulja i nagoni da neprestano trepćem. I još bih tada da vadim trunje iz tuđih očiju? Ne ide to tako. Moram prije očistiti svoje oko da bih pomogla drugome, jer u protivnom mogu napraviti samo još veću štetu. „Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!“

Trepćući i pokušavajući izvaditi trunje iz svoga oka, često nam poteku suze. I sa suzama iziđe i trunje. Dao Bog da poteku potoci tih suza.

Nismo mi pozvani da sudimo i osuđujemo. Naprotiv pozvani smo na milosrđe, da ljubimo i opraštamo. I ne zaboravimo da će nama biti mjereno upravo onom mjerom kojom i sami mjerimo!

Ljiljana

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2009., petak

DVA SRCA

Iz vremena kojeg se jedva sjećam,
dok bijah sasvim malena,
prati me slika moje bake
kosa joj sjeda, spletena.

Obična baka, blaga i mila
u crno odjevena,
lijevom mi rukom popravlja kosu,
u desnoj svjetluca krunica.

U skromnosti kamene kuće
gdje miriše cmilje i kadulja,
s obijeljenog zida iznad kreveta
smiješe se Isus i Marija.

Znala sam da im se povjerava
želje svog srca kazuje,
al` nisam shvaćala zašto im srca
ne stoje ispod košulje.

Prošlo je puno vremena
i baka je odavno otišla,
molitvom pohodim ta srca dva,
tu je moj blagoslov, moja baština.

Jasna

- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2009., petak

KAMENA KRILA

Tražila sam te, sokole,

čvrstu sam vjeru imala,

ti nisi od onih što nestaju,

što odlaze bez pozdrava.



Vidjeli su te kažu,

na polju među planinama,

pio si vodu s izvora,

opila te sloboda.



Pronašla sam među travama,

slomljena krila kamena,

bijelu sam svijeću zapalila

za dušu svoga anđela.

Jasna

- 17:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.06.2009., srijeda

Uskrsnuće (Mk 12, 18-27)

I u današnjem čitanju iz Markova Evanđelja susrećemo jednu skupinu protivnika Isusovog nauka. To su saduceji koji nisu prihvaćali nauk o uskrsnuću mrtvih. Prihvaćali su samo pisane predaje i to posebno Mojsijevo Petoknjižje i tvrdili su da u toj objavi nema nikakvog spomena o uskrsnuću.

U Knizi Postanka 38, 8, te u Ponovljenom zakonu 25, 5 čitamo propis o tzv. leviratskoj ženidbi. Saduceji u svom pitanju prepričavaju odredbe tog propisa koji kaže da kad umre muž bez potomstva, njegovu udovicu treba oženiti njegov brat i prvo dijete iz tog braka ima nositi ime pokojnika te uživati sva prava koja mu pripadaju. Iznoseći slučaj žene koja se na temelju takvog propisa udavala redom za sedmoricu braće i nijednome nije dala potomstvo, pitaju čija će ona biti supruga o uskrsnuću mrtvih.

Isus se u svom odgovoru na njihovo pitanje, kojim u biti ismijavaju Njegov nauk i vjeru u uskrsnuće mrtvih, upravo poziva na Mojsija kojeg oni priznaju i dokazuje im da su zbog njihovog mišljenja u velikoj zabludi. U zabludi su jer ne poznaju ni Pisma ni moći Božje. On ih pita:“ Niste li čitali u Mojsijevoj knjizi, na mjestu o grmu, kako mu Bog reče:'Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev!' Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih.“

I evo i nama poziva na razmišljanje o uskrsnuću mrtvih. To je ne samo poziv na razmišljanje o uskrsnuću nego i poziv na život s vjerom u uskrsnuće.

Vjera u uskrsnuće je odlika kršćanskog života. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima nam reče:“Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15, 13-14). Bez vjere u uskrsnuće kršćanska vjera bi bila besmislena. Kao kršćani ispovijedamo vjeru u uskrsnuće, ali pitanje je živimo li u toj vjeri. Ako uistinu vjerujemo u uskrsnuće onda znamo da život koji živimo na zemlji nije jedini koji postoji i da njegov svršetak nije svršetak svega. Ako vjerujemo u uskrsnuće onda znamo da postoji svijet koji je Bog pripravio za vječno prijateljstvo s čovjekom.

Vjerovati u uskrsnuće mrtvih znači vjerovati Isusu jer upravo nam je On obećao uskrsnuće svojim riječima, svojim djelima i svojom vlastitom smrću i uskrsnućem.

Upitajmo se ipak ne živimo li često kao da ne vjerujemo u uskrsnuće? Ako nije tako od kuda onda toliko nezadovoljstva i toliko nemira u našim životima? Od kuda toliko pesimizma i depresivnih stanja? Od kuda toliko zarobljenosti ovim svijetom? Zašto često lutamo raznim stranputicama i ostajemo razočarani ne nalazeći istinski smisao života?

Onaj tko vjeruje u uskrsnuće i tko je susreo uskrslog Krista gleda upravo s pogledom uprtim u taj krajnji cilj. Vjera u uskrsnuće nije nikakav bijeg od stvarnosti. Naprotiv, Bog nam je darovao ovaj život i poziva nas da ga živimo sa svom ozbiljnošću i odgovornošću koju imamo kao djeca Božja i da ispunimo svoje poslanje na zemlji. Međutim, s vjerom u taj krajnji cilj – vječni život, drugačije gledamo i doživljavamo ovozemaljsko. Živeći s takvom vjerom, ovaj svijet nas neće zarobljavati. Spremnije ćemo podnositi nevolje i teškoće jer shvaćamo da one imaju svoj smisao. Vjera nam daje snagu da možemo podnijeti i nadvladati sve teškoće koje nas neizbježno čekaju u životu. Ona nam daje snagu da ostanemo vjerni Bogu i Njegovim obećanjima. Sveti Pavao kaže:“Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 19).

Vjera je neizmjerni Božji dar, ali zahtjeva naš odgovor. Zahtjeva naš trud, našu postojanost i nepokolebljivost. Zahtjeva borbu. Ali kako reče sveti Pavao:“Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da vaš trud nije neplodan u Gospodinu (1 Kor 15, 58).

Ljiljana

- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2009., utorak

Pitanje o porezu (Mk 12, 13-17)

U današnjem čitanju iz Markova Evanđelja vidimo kako se udružuju dvije međusobno ne baš prijateljske skupine, farizeji i herodovci i šalju svoje izaslanstvo Isusu s namjerom da ga uhvate u riječi, odnosno kako bi smo danas rekli u verbalnom deliktu.

Farizeji su bili glavni u javnom životu u Izraelu i slijepo su se držali svojih predaja i običaja. Mrzili su rimsku pogansku vlast i željeli su da je se oslobode. Tu su također, i herodovci koji su bili potpuna suprotnost farizejima. Oni su bili naklonjeni Rimljanima i njihovoj okupacijskoj vlasti. Njima, njihovo nacionalno nije bilo važno. Važno je samo da je njima bilo dobro, ova ili ona vlast- svejedno. I takve dvije potpuno suprotne skupine nastupaju zajedno. Isusa smatraju zajedničkim protivnikom te se udružuju protiv Njega. Kako nam samo ovo izgleda poznato!?

Udruženi u zajedničkom interesu oni dolaze k Isusu, dodvoravaju mu se i laskaju mu govoreći kako znaju da je objektivan i nepristran i nazivaju ga istinskim učiteljem pravog Božjeg puta. Njihove namjere nisu iskrene i ovakvim svojim pristupom žele zavarati Isusa. Postavljaju mu, po njihovom mišljenju, savršenu zamku, pitajući ga je li dopušteno dati porez caru ili nije. Mislili su ako kaže „da“ zamrzit će ga narod koji ga je oduševljeno slijedio, jer tko voli plaćati porez i to još vlasti koju su smatrali tuđinskom i okupatorskom. A opet ako kaže „ne“, tu su herodovci koji će ga optužiti rimskoj vlasti da pobunjenički djeluje među izraelskim narodom i odvraća ga od plaćanja poreza caru. Međutim, i jedni i drugi zaboravljaju da nema ničeg tako savršenog, a da Isus nije savršeniji. I slijedi odgovor, mudar i božanski kakav samo i može biti. Evanđelist Matej u svom izvješću o ovom istom događaju kaže: Znajući njihovu opakost, reče Isus:“Zašto me iskušavate licemjeri? Pokažite mi porezni novac!" (Mt 22, 18-19). Najprije im je pokazao da vrlo dobro zna za njihovu lukavost i naziva ih licemjerima, a zatim traži da mu pokažu porezni novac. U Izraelu su u upotrebi bile dvije vrste novca. Jedan je bio domaći, hramski novac i rimski novac koji je bio veće vrijednosti od domaćeg. I oni mu pokazuju upravo taj rimski novac koji je bio vrjedniji i time dokazuju u potpunosti svoje licemjerstvo. Farizeji su mrzili sve što je rimsko, ali eto nisu imali ništa protiv njihovog novca.

Ova slika se može tako dobro primijeniti i na vrijeme u kojem živimo. Ne uklapamo li se često u nju? Kada nam neke situacije i životne prilike ne idu na ruku prepuni smo nekih svojih uvjerenja i stavova koje zdušno zagovaramo ne ispitujući niti malo da li su ti naši stavovi ispravni. I tada smo spremni osuditi sve i svakoga. Međutim, kada nam nešto ide u prilog pa neka je i moralno sumnjivo, tako lako zaboravljamo sva ona uvjerenja i stavove kojih su nam ranije bila „puna usta“. Kako to nazvati drugačije nego licemjerstvom?

I kada je Isus potpuno raskrinkao ovu neprirodnu koaliciju farizeja i herodovaca, daje im odgovor, Njega dostojan: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“

Isus jasno govori kako se kao vjernici trebamo ponašati prema zemaljskim vlastima. Pravilo je jasno: treba dati caru carevo, a Božje Bogu. Red mora postojati inače društvo ne može opstati. Treba razlikovati što je Božje, a što carevo. Bogu moramo biti potpuno poslušni. Ali isto tako ljudi žive u organiziranim zajednicama. To su zajednice država, vjerske i razne druge zajednice koje istina nisu savršene, ali bez njih se ne može. Trebamo se zauzimati da te zajednice budu što bolje i što pravednije. Međutim u njima i od njih ne smijemo samo tražiti svoja prava čemu smo i prečesto skloni nego moramo izvršavati i svoje obveze. Zajednički se moramo pobrinuti da uvjeti za život budu bolji. Svima su nam potrebne bolnice, škole, ceste, infrastruktura i mnogo toga drugog. A da bi smo to imali moramo dati svoj dio. Kao vjernici koji smo povezani u zajedničkom suživotu jedni s drugima moramo se zapitati koliko dajemo prije svega drugog Bogu, a onda i kako ispunjavamo svoje obveze koje imamo prema zajednici u kojoj živimo. Ili smo ne daj Bože poput herodovaca kojima je jedino bilo važno da je njima dobro, a za sve drugo baš ih briga.

I na kraju i veliki Apostol sveti Pavao također nam govori: „Dajte svakomu što mu pripada: komu porez- porez, kome carina – carina, komu poštovanje –poštovanje, komu čast –čast“ (Rim 13, 7). To je Božja zapovijed. A svakome na njegovu savjest kako i koliko je poštuje!

Ljiljana


- 20:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.06.2009., ponedjeljak

Bože, koje radosti!

Blagdan Duhova i Pohođenja Blažene Djevice Marije, rođendan Crkve i susret vjernika koji slave svoga Stvoritelja. U gostima Kristofori i fra Petar Ljubičić. Ovo su samo neki od razloga zbog kojih nam je danas u crkvi svetog Ivana Krstitelja bilo posebno lijepo. Nakon devetnice Duhu Svetom koja je u subotu okrunjena duhovskim bdijenjem, dobili smo puninu milosti za koju smo molili. Ovaj susret je materijalno i duhovno svjedočanstvo kako Gospodin obilato izlijeva svoga Svetoga Duha na one koji ga žele primiti. Ni u svojim najsmijelijim molitvama za prošle susrete, nisam mogla od Gospodina tražiti sve ovo odjedanput.

Hvala Ti Gospodine za Kristofore, za Zajednicu Emanuel, ružićku Framu, hvala Ti za hodočasnike iz Splita i Talijane koji su također danas pohodili našu crkvu, hvala Ti za naše vjerne malene, a posebno hvala za gosta - svećenika fra Petra i domaćina fra Nikolu.

Atmosfera u kojoj je susret počeo bila je već nabijena emocijama. Ljudi koji su došli izgledali su kao da je njihov život neprekidno slavljenje. Nije bilo nesigurnih pokreta i pogleda, nitko nije izgledao iznenađen (osim možda fra Petra koji nam je prvi put u gostima). O Kristoforima nemam ništa novo za reći. To su naši dragi gosti kojima se uvijek veselimo. Slušajte ih! Naši Splićani, oni više i nisu gosti. Dolaze na sve naše susrete, daju se i primaju mnogo od Gospodina, a nama podižu radost slavljenja. A posebna radost za sve prisutne uvijek su naši dragi svećenici, Božji miljenici s posebnim ovlastima. Neizmjerno smo zahvalni Gospodinu kad nam spremi na susret nekog tko će ispovijedati i pričešćivati, a danas smo imali priliku čuti i vrlo nadahnutu propovijed o djelovanju Duha Svetoga u Prvoj Crkvi, o preobraženju apostola od neukih ribara i strašljivaca do neustrašivih propovjednika i širitelja Evanđelja. Spomenuti su uz Duha Svetog i još neki duhovi koji lutaju ovim svijetom, o kojima sad ne bih govorila, ali budite budni i ne dopustite da vas, po grijehu, udalje od milosti Božje. Govorio je fra Petar o veličini Svete Misne Žrtve i bacio novo svjetlo na trenutak pretvorbe i prinošenja darova na oltar. Čini se da ima još mnogo za reći, zato molimo da nam ga Duh opet dovede.

Trenuci klanjanja. Bog djeluje: ozdravlja, oslobađa, iscjeljuje, pomaže oprostiti i zaboraviti, učiniti sve novo. I doista, brojna svjedočenja prisutnih potvrđuju da je Gospodin uistinu djelovao i da ni jedna molitva nije ostala neuslišana. Posebna potvrda je radost koja se kao plima širi dvoranom i radosni smijeh kršćana koji su si posvjestili da su upravo oni baštinici vječnog života.

Nakon ovakvih susreta načas povjerujem da će se ispuniti riječi molitve koju svakodnevno molimo „….dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji….“, da će svi ljudi biti braća i u ljubavi slaviti svoga Stvoritelja.


Pozdrav i blagoslov onima koji su odnijeli radost susreta u svojim srcima, onima koji nisu mogli doći, a željeli su i onima koji su mogli doći, ali nisu čuli kako ih Duh Sveti poziva. Aleluja! Bog vas blagoslovio!

Jasna

- 23:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (16)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (15)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (15)
Lipanj 2008 (22)
Svibanj 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cool Graphics
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije.

Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu.

Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve.

Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi.

Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje.

Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zajednica Emanuel

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Get your myspace counter


Visitor locations