Riječ za tebe
Kakvo je jelo možeš saznati samo ako ga kušaš. Uzmi moju riječ i kušaj je. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj snaga. Uzmi moju riječ i provjeri kolika je u njoj sila, sila koja mijenja, sila koja obnavlja, sila koja uzdiže. Uzmi moju riječ. Probaj je! Kušaj je!

Kreni i budi glas koji viče u pustinji. Ti budi onaj koji opominje u ime Božje. Ti budi onaj koji dovodi svijet meni.









Zajednica Emanuel - Hercegovina

31.03.2009., utorak

Upozorenje nevjernima (Iv 8, 21-30)

U današnjem odlomku iz Ivanovog Evanđelja slušamo Gospodinove riječi:“Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta. Stoga vam i rekoh: 'Umrijet ćete u grijesima svojim.' Uistinu, ako ne povjerujete da Ja Jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.“

U mnogim svojim govorima Isus od svojih slušatelja i učenika i svih onih koji ga žele slijediti traži da se odreknu svijeta, da se odreknu sebe. Danas ga slušamo kako se obraća Židovima koji nisu povjerovali u njega i kako pred njih stavlja neizbježnu posljedicu njihove nevjere. Ali Isusove riječi svevremenske i vječne nisu upućene samo ljudima tog vremena nego svakom čovjeku i u svakom vremenu do svršetka svijeta. Pa tako i nama.

Možda ćemo pomisliti da se ovo baš i ne odnosi na nas jer mi vjerujemo u Isusa. Mi smo kršćani i nismo poput onih tvrdokornih Židova kojima je Isus stalno govorio ali oni nikako da povjeruju. Možda je tako, a možda i nije. Provjerimo u kratkom razmišljanju.

„Vi ste od ovoga svijeta“ kaže Isus. Što to znači?

Čovjek je stvoren da bi svojim životom slavio i hvalio Boga. Sve što imamo je Božji dar. Ništa nismo sami stvorili ni zaslužili. Sve je Božja milost. I ništa ne možemo učiniti bez Boga. Osim što se svojom slobodnom voljom možemo odlučiti za Boga ili protiv njega.

Koliko smo od ovoga svijeta? Život, koji je neprocjenjivi Božji dar, živimo u konkretnim prilikama upravo u ovome svijetu. I svatko od nas ima svoje poslanje od Boga dano. E sad jako je bitno da li to i shvaćamo.

Svakoga dana Bog pred nas stavlja konkretne zadaće i želi se upravo kroz njih proslavljati u našem životu. Opremio nas je mnogim darovima i talentima koji su nam potrebni za život. A mi se zapitajmo što činimo s njima. Proslavljamo li Boga svojim djelima, riječima, svojim životom? Ili se suobličujemo svijetu? Prihvaćamo li pravila i standarde svijeta ne vodeći računa o tome koliko su ispravna i ne razmišljajući da li se slažu s onim što Bog želi za nas. A sudeći po onome što nam današnji svijet nudi i previše je onoga što je u suprotnosti s Božjom voljom. Kako ćemo to prepoznati?

Isus u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi moli Oca za sve nas: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet“ (Iv 17, 14-18). Odgovor je tu: ako uistinu vjerujemo u Isusa i vjerujemo da On Jest, da je Živi Bog isti i jučer i danas i uvijeke, živjet ćemo njegovu riječ, živjet ćemo Evanđelje. Bez ikakvih kompromisa i sa svijetom i sa samima sobom. I zbog toga doživjeti mnoge protivštine i mržnju svijeta. I neće nam biti teško prepoznati što se u našem životu protivi volji Božjoj.

Ne možemo površno vjerovati. Malo vjera - malo svijet. To ne ide. Ne možemo služiti dvojici gospodara. Ili Krist ili svijet.

„Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je duhovno. Težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. A vi niste u tijelu nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov“ (Rim 8, 5-6. 9)

Ozbiljno se zapitajmo imamo li u sebi Duha Kristova koji vodi u Život Vječni ili nas ipak više privlače razni ovosvjetovni „duhovi“ koji ništa zajedničko nemaju s Kristom i koji vode u vječnu propast.

Ljiljana

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.03.2009., ponedjeljak

Preljubnica (Iv 8, 1-11)

U današnjem čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo kako pismoznanci i farizeji dovode k Isusu ženu koja je zatečena u preljubu i tobože kao oni koji poštuju Zakon govore: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ Nije njima bila važna ova žena niti njezin grijeh. Njome su se samo poslužili da bi mogli iskušati Isusa i optužiti ga. Svi koji su bili blizu Isusa ili su za njega čuli znali su kako je bio posebno nježan i sućutan upravo prema grešnicima i bolesnima. I sada su oni koji se smatraše pravednima došli k njemu postavivši mu zamku. Pretpostavljam da su mislili da će Isus morati nešto „izdati“, Zakon ili svoje stavove. Cilj koji su željeli postići je bio pokvaren i licemjeran, a sredstvo kojim su se poslužili da ga ostvare bila je ova žena. Koliko je ona sama u tom trenutku patila? Stajala je tu nijemo među onima koji su upirali prstom u nju i s gađenjem je gledali, a sve zbog nečistoće vlastitih srca.

I tužna istina je da su na žalost ovakve situacije prisutne i u našim životima. Koliko smo samo puta upirali prstom u druge ljude? I to javno, pred drugima, osuđivali ljude iz naše bliže i daljnje životne sredine. Članove obitelji, radne kolege, one koje zovemo prijateljima, o neprijateljima da i ne govorim, znance i mnoge druge. A još licemjernije je kada to radimo s izgovorom da želimo samo dobro i da nikoga ne želimo povrijediti i da samo iznosimo istinu. A sami znamo da pri tome nismo niti malo iskreni i da iznosimo neku svoju istinu, onakvu kako je mi vidimo. Ako ovoga trenutka zastanemo i pošteno pogledamo u svoj život iznenadit ćemo se koliko ćemo takvih primjera naći. Hoćemo li se zbog toga postidjeti? Hoće li nam biti žao?

Ivan kaže: Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.Vidimo da Isus nije žurio s odgovorom. Znao je kakav cilj su imali oni koji dovedoše ovu ženu k njemu. Pitam se da li je itko od njih u tom trenutku šutnje shvatio što radi. Da li je itko pogledao tu ženu i postidio se svog postupka prema njoj? Vjerojatno ne jer su oni i dalje navaljivali da dobiju Isusov odgovor. I ono što su čuli sigurno su najmanje očekivali. „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“, suočava ih Isus s njima samima. I ponovo se sagnuvši nastavi pisati po tlu. I nije se našao nitko bez grijeha. Svi odoše. Postavili su zamku Isusu, ali na njihovu žalost ishod nije bio kakav su očekivali. Nitko od njih se nije usudio baciti kamen na ovu ženu, ali ne zato što su se pokajali zbog svog postupka prema njoj nego su se licemjerno bojali jedni drugih. Ta poznavali su jedni druge. Vidimo da nitko od njih nije pružio ruku ovoj ženi. Nitko nije niti pokušao ublažiti njenu bol, učiniti manjom njenu sramotu.

Lako je optužiti druge ljude, lako je uprijeti prstom na nečije grijehe, mane, propuste….ali nije lako popraviti štetu koja time nastane. A ona je često velika. Mi i ne shvaćamo kolika. Koliko netko može trpjeti i patiti zbog toga što su prsti mnogih upereni u njih. Nismo pozvani da sudimo. Naprotiv! „Ne sudite da ne budete suđeni. Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“ (Mt 7, 1-3). Shvatimo ozbiljno ove Isusove riječi. Jer ako želimo za sebe čuti one riječi koje Isus reče ovoj ženi: „Ni ja te ne osuđujem“, onda uistinu i sami ne smijemo osuđivati.

Ljiljana

- 09:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NOVI SAVEZ

Evo došao je dan kad Gospodin sklapa novi savez s domom Izraelovim.

I doista, svi koji su večeras bili na molitvenom susretu, mogli su vidjeti kakva radost obuzima djecu kad stignu u Očev zagrljaj. Došli smo primiti, zahvaliti, iskati, otkinuti mrvicu sebe i staviti na žrtvenik, nešto kao korizmenu žrtvicu kojom ćemo opravdati svoje slabosti, a onda shvatili da ćemo primiti upravo onoliko koliko smo ponudili. Blago onima koji su večeras odlučili dati sebe (poznajem jednoga koji je to uistinu učinio, neka ga Gospodin obilato nagradi).

Susret je tekao uobičajenim redoslijedom: krunica, pozdrav, slavljenje, predavanje, misa i klanjanje, svjedočenja, blagoslov nabožnih predmeta i pojedinačni blagoslov. Poznata i nepoznata draga lica zajedno slave Gospodina. Ljudi s različitih strana, s različitim motivima i očekivanjima, ali svi traže Isusa. Svi mu imaju nešto za reći, moliti, objasniti. Žele ga čuti i vidjeti.Trebaju savjet, brzo rješenje.Žele mijenjati druge, mijenjati svijet da bi im bio ugodniji. Donijeli su sve što je u njihovom životu loše: svoje bolesti, neposlušnu djecu, loše brakove, čangrizave roditelje, pokvareni svijet. Sve to žele negdje ostaviti, bilo kome, Isusu, svećenicima ili nekom drugom- svejedno, ostaviti i otići.

A onda obrat. Predavanje naše sestre u Kristu. Nekoliko pitanja i bezdan se otvorio između nestrpljivih molitelja i rješenja njihovih problema. Znam da ti je lijepo sa mnom biti na brdu Preobraženja, a jesi li se spreman mijenjati? Znaš da sve ovo nema smisla, ako ovu milost susreta ne doneseš nazad u dolinu. Koliko si spreman trpjeti na slavu Božju? Koliko dugo ćeš nositi svoga brata u potrebi? Hoće li ljudi koji žive pored tebe vidjeti Krista u tebi, njegovu blagost, strpljivost, mir, ili će vidjet zmaja koji riga vatru i između dva posta i dvije krunice spali sve oko sebe? Hvala Isusu za sve koje je ovim pitanjima probudio.

Misa. Prekrasna čitanja o novom savezu koji Gospodin sklapa sa svojim narodom, o trpljenju Sina Božjega kojim je zaslužio vječnost i o zrnu koje umire da bi donijelo obilat rod.

Koja je mjera, koliko sebe trebam dati bližnjemu? Neka nam Isus bude primjer, dopustimo da nas jedu i piju, onako kako se on daje nama pa će biti više ljubavi i Bog će živjeti u nama.

Klanjanje. Došao je i pita: Što želiš da ti učinim? Svakog ponaosob pita : Jesi li spreman uzeti svoj križ i poći za mnom? Jesi li spreman reći NE svijetu i biti Božji? Neće biti lako. Put je strm, trnovit, pun udaraca, nerazumijevanja, izrugivanja, ali jedini koji će te sigurno dovesti k Ocu. A onda suze, može li ljudsko srce ne proplakati kad ga dodirne Božja ljubav? Mnogi su osjetili Boga živoga koji čini sve novo. Novi savez nudi svome stvorenju. Sretni oni čiji je trenutak.

Uz nekoliko svjedočenja i riječi zahvale, te nakon blagoslova i pozdrava, razišli smo se, nadam se preobraženi, noseći Isusa u svijet.


Ovu ću večer završiti molitvom: Čuvaj Isuse naše svećenike i neka radost Uskrsa prati sve kršćane.

Bog vas blagoslovio!

Jasna

- 09:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

RADOST

Sve što imam, ti si mi dao,

nježni Nebeski Oče moj

Ljubio si me i znamenovao,

na meni je počivao blagoslov tvoj.


U hladnim zimskim noćima

svojim si me dahom grijao,

U tminama i beznađima

k`o sunce si nada mnom sijao.


A kad se u me uvukao strah

i nisam ga znala pobijediti,

čula sam kako šapćeš mi :

Spreman sam za te umrijeti.


Jasna

- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.03.2009., petak

Iv 7, 1-2. 10. 25-30

U jučerašnjem čitanju iz Ivanova Evanđelja slušali smo Isusa kako kao svjedoka njegovog mesijanstva navodi Ivana Krstitelja, koji bijaše svjetiljka što gori i svijetli ali, kako reče „vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti“ (Iv 5, 35). Rekao je da on sam ima svjedočanstvo veće od Ivanova, a to su sama djela koja mu je dao izvršiti Otac i da sam Otac svjedoči za njega, ali ipak „ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla“ (Iv 5, 38). I na kraju, govori: „istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate“ (Iv 5, 39-40).

Danas, također slušamo Isusa, koji na okorjelost srca svojih slušatelja odgovara: „Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.“ Ali oni su i dalje tražili kako da ga uhvate.

Pa što je nama ljudima? Koliko nam treba? Što još Bog treba učiniti da bi smo povjerovali u njega? I kakva je uopće naša slika o njemu?

Bog je naš Stvoritelj, Bog ljubavi. Bog je iz ljubavi stvorio i stvara sva stvorenja. On ni iz čega stvara i poziva na postojanje i njegova djela otkrivaju tko je on. On je dao početak svemu što postoji. I nebo i zemlja ovise o Bogu. Bog, moćni, silni Stvoritelj o kojem sve ovisi, ali istovremeno je sama ljubav, dobrota i nježnost za svoju djecu.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku u prijateljstvu sa sobom. Međutim istočnim grijehom prekinut je taj sklad između Stvoritelja i stvorenja. Ali nas ni tada naš Otac ne ostavlja. Čitajući Stari Zavjet vidimo kako je Bog neprestano čeznuo za svojom djecom i uvijek i iznova neumorno pozivao da se vrate k njemu. Učinio je sve i dao je sve. I svoga Sina.

Poslao je svoga Sina, da po njemu budemo spašeni.

Bog ljubi grešnike još i prije nego se oni obrate. I stalno ide u potragu za njima, kao što dobri pastir traži izgubljenu ovcu. Čovjek, sam po sebi se nikada ne bi mogao osloboditi grijeha. Ali Isus Krist ga je svojom smrću i uskrsnućem otkupio i spasio. I tako opravdan, po milosti Božjoj, kroz molitvu i sakramente sazrijeva na putu vjere, postaje svjestan svojih grijeha, kaje se za njih i vraća se u krilo svoga Oca.

Isus kaže: „Kad biste poznavali mene i Oca biste moga poznavali“ (Iv 8, 19) i „tko je vidio mene vidio je i Oca“ (Iv 14, 9).

Čovječe, jesi li upoznao Boga? Dijete si Božje i vrijeme je da se trgneš! Okreni svoje oči i svoje srce Isusu Kristu i upoznaj ga. Potraži Boga u svom srcu. Odbaci grijeh i tamu. Sveti Pavao u poslanici Efežanima zove: „Probudi se ti što spavaš. Ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist“ (Ef 5, 14). Zasvijetlit će ti Otac i Sin i Duh Sveti. Zasvijetlit će ti ljubav Božja!

„A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“ (Iv 14, 21). „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Neka nam Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dadne Duha mudrosti i spoznanja da ga uistinu upoznamo i neka prosvijetli oči našega srca da prihvatimo ljubav njegovu.

Ljiljana

- 21:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MOLITVENI SUSRET

Nedjelja, 29. 03. 2009. u 17 sati


Slavljenje

Sveta misa

Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu

DOĐITE DA ZAJEDNO SLAVIMO GOSPODINA!


Zajednica Emanuel

- 07:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2009., srijeda

Ozdravljenje uzetoga (Iv 5, 1-3. 5-16)

U današnjem čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo Isusa koji dolazi do kupališta u Jeruzalemu i tu susreće bolesnika koji je trideset i osam godina trpio od svoje bolesti. Na trijemovima tog kupališta nalazilo se mnogo bolesnika slijepih, hromih, uzetih i čekali su da izbije voda. Anđeo bi Gospodnji, naime, silazio od vremena do vremena u ribnjak i pokrenuo vodu: tko bi prvi ušao pošto je voda izbila, ozdravio bi makar bolovao od bilo kakve bolesti.

„Želiš li ozdraviti“ pita Isus bolesnika koji je tako dugo čekao svoje ozdravljenje. „Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe“ odgovori mu bolesnik.

Možda ćemo se sada ovdje užasnuto zapitati kako je to moguće. Zar se ne nađe nitko za to dugo vrijeme da pomogne tom čovjeku? Kako se on osjećao? Što je taj čovjek proživljavao? Tolike duge godine ostavljen i zaboravljen. A sam sebi nije mogao pomoći.

Ali kada pogledamo oko sebe vidjet ćemo da je i danas isto. Bez neke velike razlike. Mnogo je i danas onih koji su uistinu potrebiti pomoći ali su zaboravljeni i od svojih najbližih i od društva koji bi svi trebali da se skrbe za njih. A koliko je tek još i više onih duhovno slijepih i uzetih? Tko će se zauzeti za njih? Tko će njih dovesti do Izvora Života?

Gledajući svoj život i sama sam duge godine bila duhovno slijepa i uzeta. Ali to nisam ni znala ni shvaćala. Do trenutka kada više nisam bila zadovoljna životom. Naoko ništa se nije promijenilo, sve je bilo isto, a ništa nije bilo isto. Moje srce je plakalo jer i pored svega što je imalo bilo je prazno. I tada dođe trenutak milosti Božje za mene. Primih tada Isusa Krista u svoj život. Iako je sve drugo ostalo manje-više isto ja nisam bila ista. Isus me dan za danom ozdravljao od mojih duhovnih bolesti i sve više i više me ispunjao svojom ljubavlju. I neprestano zahvaljujem Bogu za tu silnu milost koju mi je darovao.

Isto tako znam da Bog želi svima darovati milost novog života. Ali mnogi su se zapetljali u svjetovnom životu i nisu niti svjesni svoje duhovne sljepoće. Tko će se zauzeti za njih?

I to je upravo naša zadaća. Zauzeti se za i tijelom i duhom bolesne, nemoćne i sve koji su potrebni pomoći. A mnogo je takvih. Svoje žrtve i svoje molitve za njih trebamo donijeti pred Isusa. A On će u svojoj ljubavi i milosrđu mijenjati mnoge živote. Nemojmo se nikada umoriti čineći dobro i moleći za našu braću i sestre. Kako reče i sveti Pavao: „Neka nam ne dodije činiti dobro: ako ne sustanemo u svoje vrijeme ćemo žeti“ (Gal 6, 9).

„Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom, kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem“ (Kol 2, 6-7).

Nemojmo dopustiti da brat pored nas nema nikoga da mu pruži ruku, nikoga da ga dovede do Izvora Života.

Ljiljana

- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.03.2009., subota

Farizej i carinik (Lk 18, 9-14)

Kroz današnji odlomak iz Lukina Evanđelja, Isus nas uči lekciju iz poniznosti. U središte događaja stavlja dva čovjeka, dva karaktera potpuno suprotna. Farizeja, koji se smatrao pravednikom i u svojoj molitvi Bogu više optuživao druge ljude nego što je ispitivao sebe, i carinika koji ni pogled nije smio dignuti prema nebu nego kajući se moljaše: „Bože, smiluj se meni grešniku“. Farizej je nabrajao svoje „vrline“ koje su vrijedile pred ljudima, ali nije vodio računa o tome da Bog ne gleda vanjštinu nego ono što je u srcu. Dok carinik, koji je i u očima okoline bio grešnik, od njih prezren i odbačen, staje pred Boga ponizujući se i priznajući se grešnikom i iz dubine srca se kaje za svoje grijehe. A Onaj koji proniče srca primio je njegovu molitvu, jer Isus reče:“Kažem vam, taj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer svatko tko sebe uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi, bit će uzvišen“ (red. 14).

Svi smo mi ljudi grešnici. Ali nas Bog i kao takve neizmjerno ljubi i neprestano poziva na obraćenje. Obraćenje nikada nije samo stvar jednog trenutka ili čina. To je proces koji traje cijeli naš život. Ono što je važno jest priznati se grešnikom i moliti za oprost. Ako se ne priznamo grešnicima kako ćemo dobiti milost oproštenja grijeha? Kako će nam Bog oprostiti naše grijehe ako to ne tražimo?

Nije rijetkost čuti ljude kako govore da nemaju što ispovjediti jer, kako kažu nikoga nisu ubili, nikome ništa ukrali, sve su pošteno zaradili, redovito idu u crkvu, daju milostinju i još mnogo toga drugog. Jednom riječju smatraju se pravednicima. Kada čovjek ima takav stav onda i na ispovijed dolazi ne shvaćajući otajstvenu vrijednost onoga što se u ispovjedaonici događa. Ispovjedi se zbog običaja, zato što to tako treba i svi drugi tako rade. Sve ostaje na vanjštini.

Onaj tko uistinu ispituje svoje srce, svoju savjest i spozna svoju grešnost ponizuje se do zemlje i zahvaljuje dragom Bogu za milost pomirenja, za milost opraštanje grijeha.

Živeći u ovom svijetu, u našoj svakodnevici u stalnoj smo napasti griješiti. I griješimo. I padamo. Ta ljudi smo. Ali priznajmo to. Priznajmo da smo grešnici. Ali nemojmo da nam kriterij bude kakvi su drugi ljudi, nego siđimo u svoje srce i pogledajmo što je u njemu. I dok se pošteno i iskreno bavimo svojim srcem neće nam ni na pamet pasti da se uspoređujemo s drugim ljudima.

Ne možemo svaki dan ići na ispovijed, ali svaki dan možemo i moramo ispitivati svoju savjest. Na kraju svakoga dana uđimo u tišinu svoga srca, zamolimo Duha Svetoga da nas provede kroz sve događaje i situacije tog dana i da nam pokaže našu grešnost. Da nam pokaže sva ona djela, misli, riječi i propuste kojima smo povrijedili Boga, naše bližnje i sebe same. I skrušeno molimo našeg Oca nebeskog da nam oprosti.

„Bože, milostiv budi meni grešniku“.

Ljiljana

- 18:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2009., petak

Najveća zapovijed (Mk 12, 28-34)

Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: "Koja je zapovijed prva od sviju?" Isus odgovori: "Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje!" "Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih."

Što znači ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim?

Razmišljanje ćemo započeti nečim svjetovnim, opipljivim što smo sigurno svi u nekom trenutku svoga života doživjeli. Kad neku osobu potpuno zavolimo spremni smo sve učiniti za nju. Ništa nam nije teško. Nema žrtve koja nije slatka. Ta osoba nam je na prvom mjestu. Sve svoje slobodno vrijeme želimo provesti s njom, a i ono kada smo u određenim obvezama skoro neprestano mislimo na nju. I kada volimo sretni smo, zadovoljni i to se na nama i vidi.

A kako ljubimo Boga? Je li On nama uvijek na prvom mjestu? Koliko su svakoga dana naše misli uz Njega? Koliko vremena svaki dan posvećujemo druženju i razgovoru s Njim? Da bi smo nekoga ljubili moramo ga poznavati? Poznajemo li mi našega Boga? Vidi li se na nama da smo Njegovi?

Nastojimo li upoznati Boga čitajući Sveto Pismo, moleći, razmatrajući o Njemu, sudjelujući u slavlju Euharistije ili Ga se sjetimo samo onda kada smo u nekoj potrebi?

Koliko cijenimo i poštujemo dan Gospodnji? Koji su naši prioriteti nedjeljom? Bog? Ili možda nešto drugo? Možda traženje vlastite zabave i udovoljavanje najrazličitijim prohtjevima gdje nema mjesta za Boga?

Vidimo u današnjem čitanju iz Evanđelja kao Isus reče: „Slušaj Izraele!“ I nama isto to govori: „Slušaj čovječe, dobro razmisli!“ Dobro razmislimo koliko mi uistinu ljubimo Boga!

„Slušaj, puče moj, i ja ću te opomenuti: o, da me poslušaš, Izraele! Nek ne bude u tebe drugog boga i ne klanjaj se bogu tuđem!“ ( Ps 81, 9-10) Kome i čemu se mi to danas klanjamo? Bogu? Ili možda bogatstvu, moći i moćnicima, svjetskom sjaju i ispraznostima, ugodi, zabavi, modi, modernim kućama, skupim automobilima…….

„Tko je mudar neka shvati ovo i čovjek razuman neka spozna! Jer pravi su putovi Jahvini: pravednici hode po njima, grešnici na njima posrću“ (Hoš 14, 10).

Ne varajmo se, ne možemo reći da ljubimo Boga, a živimo život suprotan od onoga na što nas Bog poziva, ako Ga ne slušamo i ne vršimo Njegove zapovijedi.

"Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih." Ako uistinu ljubimo Boga, ako nam je On na prvome mjestu i slušamo i izvršavamo Njegove zapovijedi mora se očitovati i naša ljubav za bližnjega. To nerazdvojivo ide jedno s drugim. Istinska ljubav prema Bogu sadrži u sebi i ljubav prema bližnjemu. Jer tko ljubi Stvoritelja ljubi i od Njega stvorenoga!

Ljiljana

- 13:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VJERUJEM

Vjerujem da će svaka priča

imati sretan kraj

i da će svaka siromašna duša,

po milosti Božjoj, pronaći Raj.



Vjerujem, nad svijetom stoluje,

ne napušta vjerne i malene,

dok Duhom Svetim prati me

moje se srce raduje,



Vjerujem da postoji plan

po kojem će dobro zavladati,

na Sion će vjerni pohrliti,

s klicanjem Boga slaviti.

Jasna

- 13:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.03.2009., četvrtak

Poslušnost (Mt 1, 16. 18-21. 24)

U današnjem čitanju iz Evanđelja Matej nam daje primjer savršene poslušnosti riječi Božjoj. Vidimo Josipa, koji shvativši da je Marija trudna, ne želeći je izvrgnuti sramoti odluči da je potajno napusti. Međutim, plan Božji bijaše drugačiji. U snu mu se ukaza anđeo Gospodnji i reče mu što treba učiniti. I on učini što mu je rečeno bez traženja ikakvih objašnjenja.

Josip je svojom poslušnošću rekao:„Evo sluge Božjeg, neka mi bude po riječi Tvojoj“. I Josip je čitav svoj život ostao vjerni sluga Gospodnji.

Mogu li ja s Josipom reći: Evo sluge tvoga Gospodine. Neka mi bude kako Ti želiš, kako je volja Tvoja. Je li moj život takav?

U životu prolazimo kroz razne situacije. Toliko puta se nađemo na raskrižju i ne znamo što učiniti? Svakodnevica je prečesto siva. Izloženi smo svim mogućim kušnjama i napastima. Često umorni od borbe…..nerazumjevajući što nam se događa…..opterećeni time što će biti sutra . Kad ujutro ustajemo i krećemo u novi dan ne znamo što nam on donosi. Upravo je to hod u nepoznato. Svaki novi dan je jedan novi korak u nepoznato. Ali važno je s kim i kako koračamo. Ako moj dan započinje s molitvom i s predanjem u ruke Božje svakog trenutka, svake situacije koja će doći, to je blagoslovljen dan. I može on biti ne znam kako težak, iscrpljujući, ali je blagoslovljen. Prije svakog posla i onog najmanjeg i najneznatnijeg i onog najtežeg dižem svoje srce Bogu i kažem: Evo službenice Tvoje Gospodine neka mi bude po Tvojoj volji. I Bog odgovara blagoslovom. Sve postaje lakše. To znam.

I Josip je prihvativši volju Božju krenuo u nepoznato. Nije znao što ga čeka na tom putu. Ali u pravo vrijeme Bog mu je objavljivao što mu je činiti. On je s povjerenjem slušao Božje naloge, a nagrada za to bijaše neprocjenjiva.

Predajmo i mi svoj život Bogu s pouzdanjem i povjerenjem u sigurno Njegovo vodstvo. I kada dođu sumnje i nepovjerenje, onda još i više vjerujmo da će Gospodin u pravi trenutak učiniti ono najbolje za nas. Gledajmo očima vjere. Kao Josip.

Ljiljana

- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.03.2009., srijeda

Opraštanje (Mt 18, 21-35)

„Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ upita Petar Isusa, a On mu odgovori: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“. U biti Petar pita gdje je granica opraštanja, kada je dosta, a Isus kaže nema granice, opraštaj bezgranično. I dalje Isus govori o sluzi koji svom gospodaru dugovaše mnogo ali mu se gospodar smilova i oprosti mu dug. Međutim, taj isti sluga nije bio tako milosrdan prema svome dužniku nego ga baci u tamnicu dok mu ne vrati sav dug. Gospodar kad to sazna pozva ga k sebi i pita zašto i on ne oprosti svome dužniku kao što i njemu bi oprošteno. I baci ga u tamnicu dok ne vrati svega duga. I kaže Isus:“ Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu“ (red. 35).

U Gospodnjoj molitvi, Očenaš, koju nas je sam naš Gospodin naučio posebno se ističe opraštanje. „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim“ (Mt 6, 12).

„Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš nebeski neće otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6, 14-15). Da, upravo Otac naš. Jako je bitno shvatiti i prihvatiti da je Bog Otac svih ljudi i da On jednako ljubi svako svoje dijete. Upravo onakvo kakvo ono jest. Bezgranično ljubi i bezgranično oprašta. I želi da i mi oprostimo ljudima.

Nama ljudima je teško opraštati jer mi gledamo očima naše izranjene duše. Lako pronalazimo razloge i opravdanja za neopraštanje. I s našeg gledišta svaki taj razlog je opravdan i vjerujemo da smo i pred Bogom i pred ljudima ispravni. Nekada kažemo da smo oprostili, štoviše možda tako i mislimo ali nam u biti srce i dalje ostaje zarobljeno. I dovoljna je i jedna sitnica da izbaci na površinu sav jad neopraštanja. I taj teški teret nosimo na svojim leđima i dopuštamo zlu da nas drži zarobljene u mraku neopraštanja.

A Otac nas čeka raširenih ruku da skine taj teret s naših leđa, da oslobodi naša srca i donese svjetlo u naš život. Sve što se od nas traži je odluka. Istinska odluka da želimo i hoćemo oprostiti.

Ponekad u razgovoru s ljudima čujem kako ne mogu oprostiti jer trebaju vremena za to, da su rane još svježe da još previše bole. Bude mi žao tih ljudi. Već su povrijeđeni od drugih i teško im je ali i sami sebi dodaju još veću muku. Tada u duhu podignem pogled na Sveti Križ našega Gospodina Isusa Krista i molim Isusa, koji prije nego predade Duh Ocu Svome izreče najljepšu molitvu: Oprosti im Oče jer ne znaju što čine, da svjetlom svoje ljubavi osvijetli tu dušu i dadne joj snage da oprosti.

Oprostiti nije lako, štoviše samo našim ljudskim snagama je nemoguće. Ne možemo ali i ne trebamo sami. Tu je naš Gospodin koji nas silno ljubi i pomaže nam u svemu. On će nam dati snagu da možemo oprostiti. Odlučimo se da hoćemo!

„On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha“ (Kol 1, 13).

„Zaodjenite se dakle- kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu!“ (Kol 3, 12-15).

Ljiljana

- 08:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.03.2009., utorak

Lk 4, 24- 30

„Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju“ – evanđelist Luka nam kroz današnje čitanje iz Evanđelja donosi ove Isusove riječi kojima se obraćao okupljenima u sinagogi u Nazaretu. I da im još bolje tu istinu prizove u pamet i da shvate, Isus im navodi primjere iz njihove povijesti. I govori im da je u vrijeme Ilije proroka u Izraelu bilo mnogo udovica, ali Ilija bijaše poslan onoj u Sarfati sidonskoj. Isto tako u Izraelu za vrijeme proroka Elizeja bijaše mnogo gubavaca ali nijedan od njih se ne očisti osim Naaman Sirac. I umjesto da se obrate i poslušaju ono što im Isus želi navijestiti, oni su gledali kako da ga se riješe.

Umjesto onih ljudi u sinagogi možemo sasvim jednostavno zamisliti i sebe i umjesto ondašnjih prilika našu svakodnevicu.

Zašto je to tako? Zbog neznanja i okorjelosti srca!

Sveti Pavao nam o ovome govori u poslanici Efežanima i poziva: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive - u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova“ (Ef 4, 17-18). Često upravo tako živimo i ponašamo se kao oni koji uistinu ne poznaju Isusa.. Isus je onim ljudima u sinagogi naveo primjere iz vremena proroka Ilije i Elizeja. A nama dade najveličanstveniji primjer koji je mogao dati. Primjer žrtve vlastitog života. Umro je za nas – da nas spasi. Shvaćamo li to, ali uistinu?

Tu žrtvu nad žrtvama Isus je za nas dragovoljno podnio iz najčistije ljubavi koja se našim umom niti zamisliti ne može. A mi i dalje okrećemo glavu i srce od Isusa i priklanjamo se svijetu. O kad bi smo se zapitali koliko to Njega boli?

Međutim, o Isusovim riječima koje je uputio okupljenima u sinagogi, možemo razmišljati i s jednog drugog aspekta. I to aspekta onih koji bi trebali biti proroci u svom zavičaju. Ako smo po milosti Božjoj otvorili svoje srce i dopustili da nas ljubav Božja ispuni i skinuli sa sebe starog čovjeka pa postali novi u Kristu, onda moramo biti i proroci i evangelizatori u vlastitom životnom okruženju. Jesmo li to postali?

Po milosti Božjoj smo pozvani! Ne zato što smo pametniji, bolji, obrazovaniji, bogatiji ili ne znam što sve još, nego ostali ljudi. O ne, naprotiv! „Ta gledajte, braćo sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog…“ – sveti Pavao nam navodi „kriterije“ po kojima nas Bog izabra (1 Kor 1, 26-28). Sve je to milost Božja!

I zapitajmo se kakvi smo mi to proroci u svojoj sredini?

Jesmo li spremni za Isusa biti „ludi“? Možemo li opraštati kada nitko drugi ne bi, ljubiti kada je najteže, živjeti Radosnu vijest i naviještati je i kada je zgodno i nezgodno, blagoslivljati i moliti za sve ljude, kako prijatelje ali još i više za neprijatelje….

Jesmo li spremni nositi Svjetlo Isusa Krista u ovaj svijet i životom svojim pokazati da smo Kristovi? Ili se pak bojimo osude i ismijavanja okoline?

Ljiljana

- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MUK

Stigoše zlikovci, njihov je čas

Tmina je svijetom zavladala,

u ruke njihove preda se On,

bila je volja Očeva.


Popljuvali su ga bezumni,

haljine odnijeli kockari,

šibali su ga oholi,

na križ ga revni prikovali.


Na križu među razbojnicima,

izrugan i octom napojen,

predade Duh svoj jaganjac

i svijet bi otkupljen.

Jasna

- 19:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.03.2009., subota

Vinogradari ubojice (Mt 21, 33-43. 45-46)

Isus je često govorio u prispodobama. I redovito je odabirao slike i prispodobe iz ondašnjeg svakodnevnog života koje je svaki obični čovjek mogao lako razumjeti. Isus je uvijek konkretan i jednostavan. Iako je kao pravi čovjek živio ljudskim životom u određenom povijesnom trenutku na određenom prostoru i zato se koristio slikama koje se odnose na svakodnevni život upravo tog vremena i podneblja, njegove poruke su namijenjene svim ljudima na svim prostorima i za sva vremena.

U današnjem čitanju iz Matejeva Evanđelja Isus nam govori o prispodobi o vinogradu. Ovdje vidimo kako su oni kojima je gospodar vinograda povjerio vinograd da ga obrađuju dok je on odsutan iznevjerili njegovo povjerenje. Isus je u ovoj prispodobi sin i baštinik, a vinogradar je sam Otac nebeski. Oni kojima je vinograd ostavljen na brigu, trebalo je da se o njemu brinu s pažnjom i ljubavlju kako bi to činio i sam gospodar. Međutim, znamo što se dogodilo kada je došlo vrijeme da gospodar primi urod vinograda. Prvo su ubijene sluge, a onda i sam sin. Možemo reći da je to išlo na račun svećenika i pismoznanaca onoga doba i svih onih koji nisu prepoznali Sina Božjega nego su ga ubili. Ali isto tako moramo se zapitati što nama danas Isus želi reći ovom prispodobom.

Upravo nama, kršćanima povjeren je rad u Božjem vinogradu. Mi smo njegovi udovi na ovoj zemlji. I očekuje od nas da sa svom požrtvovnošću i pažnjom radimo u njegovu vinogradu i donosimo plodove.

Gospodin mi je povjerio konkretan vinograd. Moju obitelj, moje radno mjesto, prijatelje, susjede, zajednicu, društvo u kojem živim. Gospodin mi je dao i sredstva i alatke za rad u tom vinogradu. Opremio me u potpunosti. A kako ja sve to koristim?

Može li Gospodin ubrati plodove tog rada? Darujem li Gospodinu ono što mu pripada ili mislim da je sve što imam samo moje i da njemu ništa ne dugujem? Ubijam li možda „njegove glasnike“ u sebi? Glas vlastite savjesti, opomene ili poticaje koje čujem u propovijedima, čitam u nadahnutim člancima, knjigama, u potrebama braće s kojima živim i koje susrećem……

Brinem li se za povjereni vinograd onom pažnjom i ljubavlju kojom se i Gospodin brine? Ili možda ubijam i baštinika ne dopuštajući da riječ Božja nađe plodno tlo u mome srcu, da klija, raste i u svoje vrijeme donese obilat rod?

Razmotrite kako nam je veliku ljubav Otac darovao: da se zovemo djeca Božja. To i jesmo! (1 Iv 3, 1). I upravo kao njegova djeca radimo u njegovu vinogradu i donosimo plod!

Ljiljana

- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.03.2009., četvrtak

Bogataš i Lazar (Lk 16, 19-31)

U odlomku iz Lukina Evanđelja danas čitamo priču o bogatašu i Lazaru. Po tome kako su živjeli na zemlji nagrada im je na nebu. Lazar u krilu Abrahamovu, bogataš u mukama u paklu. Priča sa snažnom poukom. Retke koji slijede nemojmo samo površno pročitati nego pokušajmo dublje ući u ovu priču. Pokušajmo predočiti ovu situaciju i shvatiti da se ne odnosi na neke druge ljude nego upravo na nas. Na mene i na tebe. Upravo i ova priča je moj i tvoj „Mojsije i Proroci“.

"Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.' Nato će bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane'." (red. 22-31).

Svemogući Bog stvorio nas je iz neizmjerne ljubavi koju mi ne možemo shvatiti. Možemo samo vjerovati. On je u svojoj ljubavi za nas učinio sve. Otvorio nam je put spasenja. Ali nam je dao i slobodnu volju da izaberemo. Jesmo li svjesni toga? Jesmo li svjesni da upravo izabirući kako ćemo živjeti ovaj život izabiremo i svoje mjesto u nebu?

„Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misli dan i noć“ (Ps 1,1-2).

Ljiljana

- 22:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.03.2009., srijeda

Mt 20, 17-28

Danas dolazimo do trenutka kada Isus treći put svojim učenicima naviješta svoju skoru muku, smrt i uskrsnuće. Ali i ovaj put ga učenici nisu razumjeli. Naprotiv, dvojica od njih traže da sjednu jedan s desne a drugi s lijeve strane Isusove u njegovu kraljevstvu. Vjerojatno su i ostali učenici mislili slično. Iako su s Isusom proveli toliko vremena i dalje nisu razumjeli. Mislili su na neko kraljevstvo ovoga svijeta.

A Isus im kaže:“Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?“

Isus dalje govori kako će oni doduše čašu njegovu piti, ali da sjesti njemu s desna ili s lijeva nije vlastan on dati, nego da je to onih kojima je pripravio Otac.

Što je za mene Kraljevstvo Božje? Razmišljam li uopće o njemu? Gdje se ono nalazi?

Putokaz za pronaći Kraljevstvo nam daje upravo naš Gospodin, Isus Krist: „S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom koje sakriveno leži u njivi. Kad se netko na nj namjeri, sakrije ga te u svojoj radosti ode da proda sve što ima i kupi tu njivu.

Dalje, s kraljevstvom je nebeskim kao s trgovcem koji traži dobre bisere i kad se namjeri na dragocjen biser ode da proda sve što ima i kupi ga“ (Mt 13, 44-45).

Isus nam kaže da je Kraljevstvo nebesko blizu. Treba ga potražiti. Ako ga uistinu potražimo i otkrit ćemo ga, kao ono blago skriveno na njivi i onaj dragocjeni biser. Otkrit ćemo ga upravo u svom srcu. Ono tu nastaje i raste u suradnji čovjeka i Boga. Kada pronađemo to neizmjerno blago moći ćemo odbaciti sve što nam se nudi u kraljevstvu ovog svijeta. Pred neprocjenjivom vrijednosti Kraljevstva nebeskog nestaju sve zemaljske vrijednosti. Za Kraljevstvo nebesko se isplati dati ovdje na zemlji sav imetak, slavu pa i vlastiti život. Otac nam je pripravio mjesto u Kraljevstvu i čeka nas……. Želimo li ući? Hoćemo li to?

Ako želimo i hoćemo potražimo to neprocjenjivo blago, taj dragocjeni biser.

Isus učenicima govori:“Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.“ Zamolimo svjetlo Duha Svetoga da razumijemo ove Isusove riječi. One su putokaz za Kraljevstvo nebesko.

„Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28).

Ljiljana

- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2009., subota

Skrušena grešnica (Lk 7, 37-50)

Jer je mnogo ljubila, mnogo joj je oprošteno.

Danas nam evanđelist Luka na primjeru jedne žene, javne grešnice, pokazuje što je to novi život, što je to istinsko obraćenje. Žena, odbačena i prezrena od svih, čiji je život opterećen grijehom, dotaknula je dno. Istinski želi to promijeniti, želi ostaviti takav život. I svoju jedinu nadu vidi u Isusu. I vidjevši svoju priliku nije je propustila. Bez obzira na sve. Znala je ona dobro da će biti osuđena i ismijana i od farizeja Šimuna u čiju kuću ulazi i od njegovih uzvanika.Ta dobro su je poznavali. Znali su tko je ona. Ali za nju ništa više nije važno, ne obazire se ni na što, pouzdaje se u vjeru da će joj grijesi biti oprošteni. Pouzdaje se u Isusa. I nije se prevarila. Baca se pred Isusove noge i plače. Bez ijedne riječi, nijemo plačući iskazuje svu svoju bijedu i kajanje. Ne opravdava se, ne traži izgovor za svoj grijeh, priznaje se grešnicom. Mnogo je ljubila i vjerovala. „Vjera te je tvoja spasila. Idi u miru“ čula je riječi Isusove i bila oslobođena.

Zastanimo i razmislimo o svom životu. Svi smo mi ljudi grešnici. Jer „kad god reknemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine. Kad god priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan, tako da nam oprosti grijehe i očisti nas od svakog bezakonja“ (1 Iv 1, 8-9).

Trenutak je da se zapitamo susrećemo li mi Isusa u ispovijedi naših grijeha.

Priznajemo li uistinu grijehe i kajemo li se iskreno zbog njih?

Odbacujemo li sve predrasude, ljudske obzire, stid, izgovore i opravdanja i iskrena srca idemo u susret Isusu?

Dolazimo li s vjerom da će nam grijesi biti oprošteni?

U ispovijedi, u susretu s Isusom, osjećamo li kako nas prožima oslobađajuće svjetlo Božje ljubavi?

Postajemo li drugačiji? Dobiva li naš život jedan novi smisao?

Razmislimo o ovome. Zatražimo pomoć Duha Svetoga. Ako to iskreno činimo pojavit će se i neka druga pitanja, samo moja, samo tvoja….odgovor je tu u meni, u tebi….

Ljiljana


- 18:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2009., srijeda

Prava molitva. Očenaš (Mt 6, 7-15)

Danas s Isusom učimo jednu od najvažnijih lekcija kršćanskog života. Učimo moliti.

Isus polazi od samog stava s kojim je potrebno doći Ocu Nebeskom. Kaže:“ Ne blebećite kao pogani, misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.“ Uistinu, često se naše molitve svode na puko izgovaranje riječi bez dubljeg razmišljanja o njima i recitiranja naših želja i potreba onako kako smo mi zamislili da je najbolje. A Isus za nas hoće najbolje.

Svojom molitvom prije svega trebamo dati slavu i hvalu našem Ocu Nebeskom. Zna On bolje od nas samih što je nama potrebno i prije nego zamolimo. Naš stav u molitvi treba biti stav djeteta koje vjeruje svome Ocu. Dati slavu Bogu koji Jest, zbog onog što On Jest. Iskazati Mu poštovanje i tražiti ono što je volja Njegova. I upravo to nam je često problem. Prihvatiti volju Božju. Molimo da bude kako On hoće, ali u stvarnosti želimo da bude volja naša. Jer i prečesto se uznemirujemo ako nam u životu nije onako kako smo sami zamislili. Opterećuje nas prošlost, zabrinjava budućnost i kao da najmanje živimo u sadašnjosti. A Isus govori: „Kruh naš svagdanji daj nam danas!“. Bog je Izraelskom narodu, vodeći ga kroz pustinju, spuštao manu s neba dan za danom. I uvijek su imali onoliko koliko im je trebalo. Tako čini i s nama. Vodeći nas kroz život svakoga dana nam daje koliko nam je potrebno. To je istina. Jedino nastaje problem kada mi želimo drugačije i više.

U molitvi Isus poseban naglasak stavlja na opraštanje: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!“ Tako jednostavno, a tako teško. Naše životno iskustvo nam pokazuje kako nam je teško opraštati. Ali trebamo znati i to da nikada Bog pred nas ne stavlja zadaću koju ne možemo izvršiti. I nikada nas Isus nije pozvao da nešto učinimo a da nam sam nije dao primjer za to. Opraštanje nije stvar osjećaja. To je odluka. Čvrsta odluka da želim oprostiti ma kako teško bilo. A Isus će učiniti ostalo. I to je istina.

Svaki trenutak našeg života je dragocjen i trebamo toga biti svjesni. Svaki trenutak može biti molitva. Upravo sada mogu podići svoj pogled Bogu, mogu uzdići žarku želju svoga srca svome Ocu…..reći: Volim te Oče, volim te tatice… i to će Njemu biti najdraža molitva. Ta zna vaš Otac što vam treba….

Ljiljana


- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.03.2009., ponedjeljak

Posljednji sud (Mt 25, 31-44)

Nakon što smo ovih dana čitali i slušali o Božjem pozivu na obraćenje, o pozivu da uđemo u svoju nutrinu i ispitamo se kuda ide naš život i jesmo li odabrali život ili smrt, Božji put ili neke druge putove, u današnjem odlomku iz Evanđelja Matej pred nas stavlja posljedice našeg izbora.

„Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih“ (red. 31-32). Jedne će postaviti s desne, a druge s lijeve strane. I svi će primiti prema zaslugama. Jedni su odabrali Božji put, put ljubavi i milosrđa, a drugi odabraše neke druge putove. Jedni Život i Kraljevstvo Božje; drugi smrt i oganj vječni.

I jedni i drugi će pitati Gospodina kada ga vidješe gladna ili žedna, bolesna ili u tamnici, pa da njemu nešto učiniše ili ne učiniše. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Timoteju kaže da Boga nikada nitko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti (1 Tim 6,16). Pitamo se kako onda možemo Bogu učiniti djela ljubavi i milosrđa ili ih ne učiniti.

Odgovor na ovo pitanje daje nam sam Isus kad kaže:“Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće“ (red. 40) i „zaista, kažem vam ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih.“ Jasan je ovo odgovor.

Kroz ovaj život idemo često imajući zatvorene oči i ne vidimo ljude pored sebe, ne vidimo njihove potrebe. Možda i pogledamo oko sebe ali različito vidimo ovisno kakvim očima gledamo. Ako gledamo samo našim ljudskim očima teško ćemo uistinu vidjeti potrebe onih s kojima živimo. Ostajemo nekako tvrdi. Gledajući samo ljudskim očima radije ćemo vidjeti slabosti drugih i pronaći ćemo mnoge razloge koji vode u prilog tome kako je najbolje gledati svoja posla. I naviknemo se na to. Trebamo gledati očima srca. Srce je ono koje će nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, primiti putnika, pohoditi bolesnoga i onog u tamnici….I neće se uopće o tome puno pitati. Jer srce ne pita, ono ljubi, ono se dariva. I ako srcem budemo gledali, na kraju našeg životnog puta sigurno ćemo čuti riječi Gospodinove: „Dođite blagoslovljeni Oca mog….“

Ljiljana

- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (16)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (15)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (15)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (15)
Lipanj 2008 (22)
Svibanj 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Cool Graphics
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije.

Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu.

Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve.

Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi.

Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje.

Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zajednica Emanuel

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Get your myspace counter


Visitor locations

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se