Zajednica Emanuel - Hercegovina
31.07.2008., četvrtak
SVJEDOČANSTVO (3)
|
Živim u kršćanskoj obitelji i dosta redovito sam išla na sv. Mise, ali nisam znala kako pozvati sv.Duha i Isusa u svoj život. Prije dvije godine došla sam u Ružiće na seminar duhovne obnove. Kroz molitvu i slavljenje ja sam se ponovno rodila u Gospodinu. Nakon toga sam nastavila dolaziti na molitvene susrete. Naučila sam pozvati Isusa u svoje srce i svoj život i sv. Duha da me vodi u svakom danu i molitvi. Na seminaru duhovne obnove 08. lipnja 2007. godine doživjela sam Isusov dodir i njegovo milosrđe. Do tada me par godina skoro svaki dan jako boljela glava da sam morala uvijek uzimati 1-2 tablete kako bi bolovi nestali. Dok je brat Josip molio u pozadini moje glave stalno je prolazio neki hladan vjetar. Tek poslije sam shvatila da je Gospodin bio uz mene i da je liječio moju glavobolju. Od tada su svi bolovi nestali. Hvala dragom Isusu, fra Nikoli i bratu Josipu Lončar. Aleluja, BVB, Kata Soldo |
- 21:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #
26.07.2008., subota
ZAGRLJAJ
|
Kad tvoja tuga nema kraj a nitko ne vidi tvoju bol, odvažan budi, prekriži se, pozovi Krista za svoj stol. Grijehom okovan, svijetom zaslijepljen k njemu ćeš pohrliti, kad jecajući pregaziš pustinju, on će te zagrliti. Vidjet ćeš grad na gori, Božjim licem obasjan. Vjerovat nećeš, malen i grešan da si za vječnost odabran. U svetost će te obući sveti, anđeli će pjevati s visina, veselit će se nebeski dvor zagrljaju Oca i sina. Jasna |
- 23:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #
24.07.2008., četvrtak
ODMOR S KRISTOM
|
U ove vruće ljetne dane svi razmišljamo o godišnjem odmoru. Na ulici, u susretu s poznanicima i prijateljima, najčešće je pitanje: Kada i gdje ćeš na odmor? Iscrpljeni i umorni, ne samo od napornog rada, već i od buke i galame, od užurbanosti života i tereta vremena u kojem živimo, htjeli bi pobjeći nekamo i naći istinski mir. I sama u tim razmišljanjima umorna i opterećena dolazim na Svetu misu i slušam u Svetom Evanđelju spasiteljski poziv: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“ (Mt 11, 28-30) Čujemo li mi doista ovaj poziv? Čovjek – kršćanin je danas umorniji i opterećeniji čini se više nego ikada prije. Živimo u vremenu sve užurbanijeg života. Jedni trčimo za materijalnim dobitkom kako bi što više stekli, a drugi su u trci i borbi za golu egzistenciju ili opstanak. Rastrgani između vremena koje neumitno prolazi i onoga što smo u životu ostvarili – stekli, opterećeni problemima koje nosimo kao težak teret, nametnut od nas samih ili drugih, gubimo se pomalo u vremenu i prostoru. S druge strane bombardirani smo svaki dan informacijama o nasilju, ratovima, okrutnim ubojstvima, kriminalu, drogi i zlostavljanjima, tako da je naš mir istinski uzdrman. Stalno smo pred novim izazovima tzv. „slobode življenja“ i u raskoraku smo s onim što je iskonski u nama od Boga kao darovani mir i s onim što nam današnji „moderni“ svijet nameće i od nas očekuje. Sve ovo stvara strašan umor duše, nemir duha a onda i iscrpljenost tijela. A nama se „nudi“ ili bolje reći očekuje se od nas da kao osobe koje slijede tokove života i nametnuta pravila svijeta, pobjegnemo od stvarnosti, pa i od sebe samih, uživamo u ljepotama mora ili planine, u slobodi i provodima „noćnog života“ da maksimalno uživamo (kao da poslije odmora nema više života) i vratimo se puni radosti, elana, opušteni i raspoloženi za nove izazove i radne pobjede. Iskustvo je pokazalo da čovjek – kršćanin tako ne nalazi odmora svojoj duši, a ni tijelu, jer je duhovno biće koje žudi za nečim višim. I kad to dostigne ojača i odmori duh, a onda lako odmori i tijelo. Mislim da je ovo vrijeme kad moramo ozbiljno razmotriti ovaj Isusov poziv iz Mt 11, 28-30. Hoće li i ovaj naš odmor biti bijeg od nas samih a i od Isusa? Želimo li se „odmoriti“ baš od svega, pa i od Svete mise, čitanja Svetog pisma, molitava, razmišljanja o Bogu, a zauzvrat u izlascima i uživanjima tražit zamjenu za mir i tišinu duše? Hoćemo li se tako istinski odmoriti i vratiti sretniji i zadovoljniji? Gdje je tu moj Bog, moj život kao Božji dar, gdje sam tu ja kao kršćanin i vjernik? Sveti Augustin kaže: „Nemirno je moje srce dok se ne smiri u Tebi Gospodine!“ A Isus poziva: Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni. Kako je blag i umirujući ovaj Njegov poziv. Spasitelj nas poziva da dođemo k Njemu i predamo sve: sve umore i terete, sve grijehe, ovisnosti, sve zablude i krive putove, sve bolesti i žalosti, sve promašaje i zarobljenosti vlastitog života. On će uzeti sve na sebe, skinuti teret našeg života, otrti svaku suzu i donijeti istinski odmor i mir. I čitamo u Svetom Evanđelju: mnogi su došli k Njemu, rasteretili se, ozdravili, pronašli mir i preobrazili svoje živote. Čeznemo li mi danas za tim istim Bogom? Čeznemo li za trenutkom tišine u kojem ćemo doći u Njegovu blizinu, predati Mu se i odmoriti se u Njemu? A On nam nudi besplatan odmor samo po svojoj milosti i ljubavi. On nam nudi novi početak, oslobođen od predrasuda i zarobljenosti današnjeg svijeta. Žudimo li da naslonimo glavu na Njegove grudi kao onaj ljubljeni učenik, tu pronađemo mir i ljubav koja okrepljuje duh i nadahnjuje za nove radosti življenja? Žudimo li za Njegovom blizinom koja će oživjeti sve naše obamrlosti i unijeti novu radost u našu bezvoljnost i zamor? Nemojmo se godišnjim odmorom još više udaljavati od Boga i upadati u apatiji u umornost duha. Bolje upitajmo se što je izvor našeg zasićenja i umora? Gdje je naše srce? Komu pripadamo: Bogu ili svijetu? Ako smo već planirali svoj odmor neka to bude odmor – s Bogom! Odmarajmo se s Njim uz Sveto pismo, Svetu misu i molitvu. Uzmimo hranu života sa stola riječi i gozbe ljubavi! Odmarajmo se u hladu Duha Svetoga! Ako se želite istinski odmoriti – odmarajte se u Kristu! Dogodit će se nešto čudesno, vratit ćete se svakodnevnom životu preobraženi i novi, s vjerom i nadom, s novim smislom života i rada. Imat ćete lakoću življenja u svim teretima života i kroz sva trpljenja, jer Njemu ste predali sve. On je nova snaga koja pokreće vaš rad i život. Tako ćete donijeti radost i mir u svoju okolinu, na svoje radno mjesto, kao i u živote ljudi koje susrećete i s kojima živite. Od srca vam to želim, jer odmor je samo s Kristom! Neka vaš odmor urodi novim početkom! Bog vas blagoslovio! Branka |
- 12:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Mt 5, 23-24
|
„Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!“ Upravo ove Isusove riječi koje su zapisane u Matejevu Evanđelju su mi pokazale koliku radost u srce donosi kada slušamo i izvršavamo ono što nam Isus govori. A to mogu posvjedočiti osobnim životnim iskustvom. Prije nekih 6-7 godina bila sam u jednoj ružnoj situaciji kada nisam razgovarala s jednom radnom kolegicom. Razlog - tada velik kao planina, a danas sitnica na koju ne bih niti pažnju svrnula. Nedugo zatim ona je prešla na drugo radno mjesto, tako da smo se rijetko susretale. A kada bismo se i susrele elegantno smo zaobišle jedna drugu i to je to. Po onoj uzrečici „živa i zdrava bila, ali neka je daleko od mene“ zaboravila sam i da postoji. U međuvremenu sam postala član molitvene zajednice u koju me je Gospodin doveo na jedan čudesan način. Iako mnoge stvari nisam razumjela bila sam spremna učiti od Gospodina. Iskreno i pošteno. I jedna od Njegovih prvih lekcija je bila odnos prema bližnjima, prema braći. Lekcija koja mi je trajno ostala upisana u srcu. Jedne večeri, nakon molitvenog susreta naše zajednice, naš voditelj mi je po Božjem nadahnuću rekao: „Ne boj se to učiniti“. Naravno da nisam mogla niti pretpostaviti o čemu se radi. I onda sam se te iste večeri, u tišini svoje sobe, pomolila i pitala Isusa što mi želi reći, i On me je odveo upravo do onih riječi iz Matejeva Evanđelja. Pročitavši ih istog trenutka je u moje misli jasno došao lik moje bivše radne kolegice s kojom nisam razgovarala, a koja mi do tada nije bila ni na kraj pameti. I znala sam što Isus želi da učinim. To je bio tako nježan poziv. Nisam osjetila nikakvu osudu, uznemirenost ili nešto slično. Samo jednostavan poziv za oprostiti i zatražiti oproštaj, pružiti ruku pomirenja, ne tražeći i ne raspravljajući tko je kriv za to što se dogodilo. Prvo sam se počela opirati i izvrdavati….ali taj poziv i dalje nježan, da nježniji nije mogao biti rušio je svaki moj izgovor. Pristala sam i zamolila Isusa da mi pomogne. Ujutro sam je nazvala…….i dalje je sve bilo jednostavno. Riječi su same dolazile……i kroz taj razgovor ja sam osjećala da počimaju da se lagano tope bedemi moje vlastite oholosti i samodopadnosti. Bila sam istinski radosna……a znam da se i Isus radovao sa mnom i da je jedna rana na Njegovom izmučenom i izudaranom Tijelu sada manje boljela. Taj događaj posebno čuvam u srcu jer njegov plod nije bilo samo pomirenje sa kolegicom nego puno, puno više…..jer po plodovima koji su došli otvorio mi se jedan novi svijet. Isusove lekcije u mome životu se nastavljaju i uvijek iznova i iznova ostajem zadivljena kako ovaj Najveličanstveniji Umjetnik svojom ljubavlju i milosrđem ispisuje stranice moga života. A samo je jedno potrebno……čuti i vršiti riječ Božju. Ljiljana |
- 00:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
18.07.2008., petak
EMANUEL
|
Emanuel, s nama Bog, kliču moja braća u slavljenju. Veselimo se što uskrsnu, što je živ i što je tu. Emanuel, on izabra nas da s nama radost podijeli. Po Duhu svom uvede nas u okrilje bratske ljubavi. Emanuel, blizu je, u svome ga srcu potraži. Prinesi baklju, zapali je i svijetlom braći put pokaži. Jasna |
- 05:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #
16.07.2008., srijeda
RASTI VIŠE U MOLITVI
|
Nikol Baldacchino NACRT POUČAVANJA Uvod: važnost molitve 1. Moliti u Duhu 2. Neprestana molitva 3. Različitost molitve 4. Ustrajna molitva 5. Zagovornička molitva Važnost molitve Molitva je disanje duše. Ona je naša duhovna pupčana vrpca što dovozi Božju hranu i kisik. Evo kako s. Ivan Krizostom, jedan od crkvenih otaca iz V stoljeća, opisuje molitvu. "Riba izvan vode ne može živjeti. Za kratko vrijeme umire. Tako niti čovječja duša ne može postojati bez molitve: stupnjevito će postati ravnodušna i umrijet će. Uvjerimo se, dakle, da je ne moliti i izgubiti život duše – tj. milosti Božje – jedna te ista stvar". A sveta Tereza Avilska kaže ovo, glede molitve i posljedica ravnodušnosti prema njoj: "Duše koje nisu navikle moliti su kao hromo i paralizirano tijelo, koje unatoč što ima ruke i noge, ne može ih koristiti. Stoga zapostaviti molitvu, izgleda čini mi se kao napustiti glavni put; kao što su molitva vrata kroz koja ulaze sve Božje milosti, ne znam kako bismo drukčije imali ijednu". Ako je molitva bitna stvar za kršćanski život, toliko više ona ima najveću važnost u životu svih onih koji vrše službu voditelja. Isus je obećao da ćemo ako budemo sjedinjeni s Njim donijeti plod. "Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti". (Iv 15,5). Prije mnogo stoljeća Bog nas je opomenuo: "Ne silom niti snagom, već duhom mojim! - riječ je Jahve nad vojskama" (Zah 4, 6b). Razlog zbog kojega više puta uspijevamo učiniti tako malo je taj što ne idemo zajedno s Bogom. Moć naše službe proizlazi iz naše duhovnosti, koja se na svoj način rađa iz naše osobne intimnosti s Kristom. Molitva je prava limfa našeg služenja drugima. Prema tome, voditelj ne bi smio biti ispred onih koji ga slijede osim u prakticiranju molitve. Kako možemo nastaviti rasti u molitvi, da možemo rasti u sličnosti Kristu (svetost) i našem služenju drugima (poslanje)? Samo Sveto Pismo opisuje način kako postići taj rast: "Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete" (Ef 6,18). Kako mi se čini, opomene ovog retka su mi pomogle da rastem u molitvi. 1. Moliti u Duhu "Molite u jedinstvu s Duhom..." Molite u Duhu Kako se obavlja molitva u Duhu? Rim 8,26-27 nam objašnjava: "Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima. A onaj koji ispituje srca zna koja je želja Duha; zna da u skladu s voljom Božjom posreduje za svete". Duh Sveti moli za nas i istovremeno nas sjedinjuje sa svojom molitvom. Juda u 20 retku svoje poslanice nas potiče (izaziva) da razvijamo i rastemo u ovom svetom uzajamnom djelovanju s Duhom: "Vi se, ljubljeni, naprotiv uzdižite na temelju svoje presvete vjere; molite se uz suradnju Duha Svetoga". Duh Sveti nam govori za što moramo moliti, kako moramo moliti i kako ući u dublji i znakovitiji odnos s tri osobe Presvetog Trojstva. Razum i shvaćanje (intuicija) ograničavaju našu molitvu. Uz pomoć Duha Svetoga, oni su nadahnuti od Neba. Osim toga mi smo Njegov Hram. On prebiva u nama i stoga možemo moliti u Njegovoj moći i s Njegovom snagom. Kroz Karizmatsku Obnovu Bog daje nama, članovima Svoga Tijela, dar jezika. U biti ovo je dar molitve. Naš molitveni život je blagoslovljen ovim darom. Živimo ga uvijek više i dajmo prostor Duhu Svetom. Posredstvom ovog dara On može moliti uvijek više kroz nas i s nama. 2. Neprestana molitva "Bez prestanka se molite...". (1 Sol 5, 17) Ovo je ono što karakterizira praksu prvih kršćana; "Svi su ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom" (Dj 1,14). Isus nam je preporučio da uvijek molimo. On sam je molio neprestano. Pavao govori Solunjanima "Bez prestanka se molite" (1 Sol 5,17). Molitva nije povremeni rad niti za jednog kršćanina. Ne postoje dvije kategorije kršćana, oni koji mole neprestani i oni koji mole povremeno. Ipak moramo postaviti pitanje: "Je li moguća neprestana molitva?". Odgovor je: "Da i ne!". Naravno da je nemoguće imati neprekinuti razgovor s Bogom u svakom trenutku. Ali možete živjeti na neprestan način u Njegovoj svetoj nazočnosti, biti "uprljani" od Njega. Živjeti u Njegovoj nazočnosti nije neka dužnost, nego pravo po rođenju. Za osobe koje rastu u molitvi i svetosti, ovo je prirodna stvar kao i udisanje zraka. Srednjovjekovni redovnik Lorenzo je govorio o svom iskustvu neprestane molitve u klasiku: "Iskustvo Božje nazočnosti": "za mene vrijeme posvećeno svjetskim brigama ne razlikuje se od onoga posvećenoga za molitvu; u žamoru moje kuhinje, dok se neke osobe bave istom brigom, zanimajući se raznim stvarima, ja posjedujem Boga s unutarnjim mirom skoro kao kada klečim". Neprestana molitva nije samo ideal koji se ne može dostići, nego je nešto što je moguće. Svi možemo iskusiti neprekinuti unutarnji dijalog s Bogom. 3. Raznovrsnost molitve "Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete…" Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Ako molimo neprestano, različite situacije koje susrećemo zahtijevaju raznovrsne načine molitve. Mislite na razne okolnosti koje moramo susresti u svakodnevnom životu, na našem odgovornom položaju, u služenju drugima; molitva da se odupremo napastima, da postignemo mudrost i moć duha, za duhovnu borbu; zahvalna molitva i molitva pohvala, za postizanje zaštite, duhovni rast, uvjeravanje i ona za posredovanje u teškim situacijama, itd. 4. Ustrajna molitva "Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete…" Ohrabrivati na neprestanu molitvu bijaše česta tema Isusovih poučavanja o molitvi: "Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" (Mt 7, 7). U Getsemaniju Isus potiče svoje učenike: "Bdijte i molite da ne padnete u napast" (Mk 14, 38). Kao odgovorni, molimo li ustrajno za naše skupine, naše službenike i razne službe? Za naše obitelji? Za Crkvu? Postoje li teške osobe, odgovorne situacije, idealni poticatelji za koje bi morali neprestano moliti? Rastimo u ustrajnosti. Gospodin odgovara na našu ustrajnu molitvu. 5. Zagovornička molitva "Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete…" "Sveti", koji su vjernici u Krista moraju imati veliko mjesto u našoj molitvi. Nekoliko puta Pavao hrabri Crkvu "molite također za mene"; Pavao je poznavao koristi od molitve. Zagovornička molitva donosi milost u naš život, proizvodi zaštitu, ima za posljedicu duhovni rast. Molitva za naše skupine i zajednice otvara vrata velikom broju znamenja i čudesa. Stvara jedinstvo gdje je podjela; donosi život gdje je apatija, mlakost i ravnodušnost. Na koncu, ako želimo nastaviti rasti u molitvi, moliti u Duhu posredstvom neprestane molitve "u svakoj prigodi"; raznovrsnim molitvama, sa "svakovrsnom molitvom i prošnjom" i zagovornom molitvom "za sve svete", osjetit ćemo se potaknuti, motivirani i nikad nećemo izgubiti duh. "Kada počnem moliti", pripovijeda jedan poznati kršćanin, "nalazim da je moje srce neraspoloženo ići prema Bogu, a kada je s Njim, tako se opire ostanku". Upravo u ovom trenutku moramo sami sebe naložiti disciplinu: "Kada se osjetite neraspoloženi za molitvu, ne odustajte", savjetuje on "nego se natjerajte moliti, također i onda kada mislite da to nećete uspjeti". Ne postoji drugi način da naučimo moliti i rasti u molitvi, osim kroz samu molitvu! Pitanja za razmatranje: • "Molitva je prava limfa našeg služenja drugima". Koju važnost dajete molitvi na vašem putu s Gospodinom? • Koji prostor dajete Duhu Svetom u vašem molitvenom životu tako da vam On može reći za što biste trebali moliti i kako moliti? • "Molitva nije povremeni rad niti za jednog kršćanina". Molite li povremeno ili neprestano? • Molite li ustrajno za vašu službu, vašu obitelj, Crkvu itd.? Preuzeto iz ICCRS Newsletter, Svibanj/lipanj 1999 |
- 17:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.07.2008., petak
MOLITVA
|
GOSPODINE ISUSE, DOLAZIM TEBI I PRED TOBOM PRIZNAJEM SVOJU SLABOST I NEMOĆ DA SE ODUPREM NAPASTIMA I GRIJEHU. TREBA MI TVOJA POMOĆ I TVOJA SNAGA. PRIZNAJEM PRED TOBOM SVE SVOJE GRIJEHE. TI SI DOŠAO NA SVIJET NE DA ME OSUDIŠ, NEGO DA ME SPASIŠ, VJERUJEM DA SI UMRO NA KRIŽU ZA MOJE GRIJEHE DA ME SPASIŠ I OTKUPIŠ. MOLIM TE DA ME OSLOBODIŠ SVIH GRJEŠNIH NAVIKA I SVIH OVISNOSTI (ALKOHOLA, PUŠENJA, DROGE, PSOVKE, PROKLINJANJA, SPOMINJANJA ĐAVLA ITD). SNAGOM SVOGA SVETOGA KRIŽA SLOMI SVAKU VEZANOST NA ZLO. GOSPODINE ISUSE, OD SADA PA NADALJE ŽELIM BITI POTPUNO TVOJ. ŽELIM DA TI BUDEŠ GOSPODAR MOGA ŽIVOTA, DA TI UPRAVLJAŠ MOJIM MISLIMA, RIJEČIMA I DJELIMA. UPRAVLJAJ I RAVNAJ MOJIM ŽIVOTOM PO SVOJOJ VOLJI. TEBI PREDAJEM NA UPRAVU SVA PODRUČJA MOGA ŽIVOTA. ŽELIM DA BUDEŠ MOJ OSOBNI GOSPODIN I SPASITELJ. ŽELIM PRIPADATI TEBI I SAMO TEBI, SLUŽITI TEBI I NIKOMU DRUGOM. HVALA TI ISUSE ŠTO ME PRIHVAĆAŠ ONAKVOG KAKAV JESAM. OPERI ME GOSPODINE U SVOJOJ PREDRAGOCJENOJ KRVI OD SVIH GRIJEHA. IZVADI IZ MOGA TIJELA SRCE KAMENO I STAVI SRCE OD MESA I NOV DUH UDAHNI U MENE. ČISTO SRCE STVORI MI BOŽE I DUH POSTOJAN OBNOVI U MENI. ISUSE, OBEĆAO SI NAM POSLATI DUHA UTJEŠITELJA, BRANITELJA. IZLIJ NE MENE SVOGA SVETOG DUHA U SVOJ PUNINI. DOĐI DUŠE SVETI, SIĐI NA MENE. IZLIJ POMAZANJE NA MOJA USTA DA MOGU UVIJEK SLAVITI GOSPODINA. OPERI ME, OČISTI, POSVETI I PREOBLIKUJ DA BUDEM TVOJE DOSTOJNO PREBIVALIŠTE, TVOJ SVETI I ŽIVI HRAM, VODI ME PUTEM LJUBAVI, MIRA, ISTINE, PRAVEDNOSTI. DARUJ MI OBILJE SVOJIH DAROVA I PLODOVA. DAJ DA OSJETIM TVOJU BLIZINU I ZAŠTITU. DAJ MI SNAGE DA MOGU POBIJEDITI SVE NAPASTI I KUŠNJE. AMEN. Fra Nikola |
- 00:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #
07.07.2008., ponedjeljak
Nije li čudno?
|
Čudno je kako novčanica od deset kuna izgleda velika kada je u crkvi damo kao milostinju, a tako mala kada s njom otiđemo u trgovinu. ***** Čudno je kako dugo traje sat vremena službe Božje, a kako brzo prođe četrdeset minuta košarkaške utakmice. ***** Čudno je kako su dugi sati kada ih provodimo u crkvi, a kako kratki kada gledamo film. ***** Čudno je kako se ne možemo sjetiti ničega što bismo rekli kada molimo, a nemamo teškoća sjetiti se o čemu ćemo razgovarati s prijateljem. ***** Čudno je kako se uzbudimo kada nogometna utakmica uđe u produžetke, a kako se žalimo kada propovijed traje duže nego obično. ***** Čudno je kako je teško pročitati odlomak iz Biblije, a kako je lako pročitati sto stranica bestsellera. ***** Čudno je kako ljudi žele što bliža sjedala na utakmicama i koncertima, a otimaju se za zadnja mjesta na misi. ***** Čudno je kako nam je obavijest o nekom crkvenom događanju potrebna dva ili tri tjedna unaprijed, da bismo je mogli uklopiti u raspored svojih obaveza, dok ga za druge događaje možemo prilagoditi i u zadnjoj minuti. ***** Čudno je koliko problema neki ljudi imaju s usvajanjem jednostavnih evanđeoskih sadržaja da bi ih mogli prenijeti drugima, a kako je tim istim ljudima lako razumjeti i prenijeti trač o nekome. ***** Čudno je kako vjerujemo onome što piše u novinama, a sumnjamo u ono što piše u Bibliji. Nije li čudno? |
- 09:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #
04.07.2008., petak
SAZRIJETI U DUHOVNOM ŽIVOTU
|
P. Bart A. Pastor U Svetom Pismu nalazimo različite sličnosti koje izražavaju rast u duhovnom životu: - dijete koje prelazi s mlijeka na čvrstu hranu (usp. 1 Kor 3,2: Heb 5,12-14; 1 Pt 2,2); - čovjek koji gradi kuću ili hram na čvrstom temelju (usp. Lk 6,48-49; Ef 2,19-22); - stablo zasađeno što donosi plodove koji ostaju (usp. Iv 15,8.16), i - trkač koji trči da zasluži neuveli vijenac slave (1 Kor 9,24-26; Heb 12,1; 2 Tim 2,5; 2 Tim 4,7-8). Ove slike izražavaju obvezu koja je presudna (odlučna) da bi dostigli cilj: stupnjevito rasti u Kristu (Ef 4, 13-15), postati kao Krist (1 Kor 11,1), poistovjetiti se s Njim u Duhu (Gal 2,20). Zrelost u duhovnom životu Odnos Život u Duhu je prije svega odnos. Krštenjem smo primljeni u Božju obitelj i ovaj besplatni dar (ili milost) nam kazuje da smo: - istinska djeca Božja koja Oca mogu zvati Abba, s nježnošću (usp. Rim 8,15-17; Gal 4:6-7; Mt 6,9; Iv 20,17; 1 Iv 3,1); - prava braća i prave sestre Isusa Krista, koji je jedini Put i jedini Učitelj i koji nas vodi prema Ocu (Abba) (usp. Iv 14,6; Mk 3,14-15; Lk 9,23-26; Lk 9, 57-62; Iv 8,31), i - živi hramovi u kojim boravi Duh Sveti (Paraklit) (usp. Iv 14,23; Iv 15,4; Rim 5,5; 1 Kor 6,19; 1 Kor 3,16; 1 Iv 4,13). Opredijeljeni za svetost: četiri koraka Sazrijeti u životu Duha zahtjeva stav trajnog traženja što hrani našu glad i našu žeđ svetosti (Mt 5,6), jer Bog zapovijeda: "Budite sveti jer sam ja svet" (1 Pt 1,16). Kako možemo biti sveti? Koji su jednostavni koraci da postignemo svetost u našem životu? Riječ Božja naznačuje za nas temeljne korake da bi postigli svetost. 1. Biti uvijek svjesni Božje nazočnosti u nama (usp. Mt 28,20; Iv 15,5; Rim 5,5; Heb 12,2; 1 Iv 4,12.16; Gal 5,25). Naš Gospodin nam je zajamčio da će uvijek biti pored nas, ali također i u nama, jer je Njegova ljubav razlivena u srcima našim po Njegovom Duhu. Duh Božji prebiva u nama i toga možemo biti ili ne biti svjesni. Razvijati jak osjećaj Božje nazočnosti u nama, stjecati uvijek veću svjesnost da će Duh Kristov ostati u nama i s nama zauvijek: ovo su stavovi koji nam više pomažu da napredujemo u rastu duhovnog puta. Što smo pozorniji na ovu stvarnost, to smo više u stanju ući u dubine našeg bića. Koliko više steknemo svjesnosti trajne Božje nazočnosti u nama, toliko ćemo se više morati napregnuti da dan za danom živimo Njegovu pravednost. Ovo je temelj i stup pravog molitvenog života i kontemplacije u Kristu. 2. Svaki dan darovati Bogu naše ništa (usp. Dj 17,28; 1 Kor 4,7; Gal 6,3; Rim 12,1; Jak 1,17; 1 Pt 2,5; Kol 3,17; Heb 13,15-16). Istina je da nam je Bog, u svojoj veličini i u svojoj ljubavi darovao sve što jesmo, što imamo i što činimo. Ništa nam ne pripada osim grijeha i prava se poniznost sastoji u priznanju ovoga. Stoga, na drugom koraku prema svetosti, pozvani smo vratiti Bogu ono što Mu već pripada: kad spontano predamo Njemu sve ono što smatramo svojim, postaje ponovno Njegovo, a sve što pripada Bogu je sveto. Dar našeg tijela, duše i duha biva primljena i posvećena od Boga. Dakle, svaki dan naš život biva posvećen u svakom području od Božjeg Duha i kroz ovaj se proces mi posvećujemo. 3. Uvijek se utjecati Bogu u povjerenju i ljubavi (usp. Mk 11, 22-24; Mt 21,22; Iv 15, 7.16; Iv 16,23-24; 1 Sol 5,17-18; Rim 12,12). Nebeski Otac želi da ga Njegova djeca zazivaju uvijek... slaveći Ga, dajući Mu hvalu i pozivaju Ga da On sudjeluje u njihovim svakodnevnim potrebama, da im daruje svoje oproštenje, svoju providnost, svoju zaštitu, svoje vodstvo i da ih obilno blagoslovi. U svojoj vjernosti, Njemu je zadovoljstvo dati svojim ljubljenima male bezbrojne znakove svoje velike ljubavi. U radosti i u boli, u pobjedama i u porazima, u uspjesima i u razočaranjima, u našim bezbrojnim željama i našim jednostavnim potrebama, u svim trenucima u kojima u našem svakodnevnom životu imamo potrebu zvati Ga Abba Oče, jednostavno jer On želi da spoznamo da smo mali i siromašni i želi da se utječemo Njemu u svojim potrebama. (Lk 11,9-13). Na trećem koraku prema svetosti moramo se potpuno baciti u ruke našeg Oca punog ljubavi, da bi se prepustili Njemu s jednostavnošću kao nezaštićena djeca, tražeći od Njega sve ono što trebamo s potpunim povjerenjem i žarkom ljubavlju. Ovo znači neprestano moliti u stavu djeteta. 4. Uvijek se smiješiti i radovati u Gospodinu (usp. 1 Sol 5,16; Fil 4,4; Rim 12,12.15; Kol 3,16). Dijete nema zabrinutosti ili nemira, niti strahova ili tjeskoba ukoliko zna da njegovi roditelji bdiju nad njim. Smiješi se u punini s povjerenjem da se nalazi u sigurnim i punim ljubavi rukama svoga oca, da je uvijek ljubljen i da se brine o njemu. Također i mi trebamo zauzeti ovaj stav glede nazočnosti i trajne ljubavi našeg Nebeskog Oca. Moramo se uvijek radovati u Gospodinu. Ljubazan osmijeh i neprestana nazočnost na našem blistavom licu, naši radosni izrazi kada govorimo i djelujemo, odražavaju neizbježnu sigurnost i unutarnji mir koji smo našli u Bogu. Kada se smiješimo u svakoj prigodi živimo stvarno evanđeoska blaženstva u našem svakodnevnom životu. Također, u kušnjama, u teškoćama, u patnjama i bolima koje izgledaju da nemaju kraja, radujemo se strpljivo podnoseći, jer smo sigurni da nas naš Otac ljubi i trajno poziva da se ne bojimo ničega, što god da se dogodi. Nakon svega, trenutne patnje nisu usporedive s budućom slavom koja se ima očitovati u nama (Rim 8,18) i sigurni smo da Bog u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube (Rim 8,28). Dakle, četvrti korak da bismo postigli svetost je povjerenje. Plodnost "Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati" (Mt 7,16). Konačno ispitivanje da bi provjerili (duhovnu zrelost) gdje se nalazimo u našem duhovnom životu, je plodnost svetog života. U kojoj mjeri uspijevamo biti bliži Isusu... - u našem karakteru punom ljubavi (usp. Mt 5,28; Mt 11,29; Iv 4,34; Gal 5,22; Fil 2,3-5; Fil 4,8) - u našem dubokom i trajnom zajedništvu s Njim (usp. Iv 15,4.7.10; Gal 2,20; Fil 1,21; Ef 3,17-19; Ef 4,15-16) - u našem načinu postupanja i djelovanja prema Njegovoj zapovijedi ljubavi (usp. Iv 13,34; 1 Kor 13,4-8; Rim 12,9-10; Rim 13,8-10; 1 Iv 4,18-21; Kol 3,12-14; Rim 8, 35-39; 2 Kor 5,14; 1 Pt 4,8), i - u žarkom svjedočenju i obrani Njegove ljubavi svima oko nas (usp. Mt 28,18-19; Mk 16,15; Dj 1,8; 2 Tim 2,2; 2 Tim 4,2; Kol 3,16; Mt 5,13-16)? U poslovima našeg Oca Mi smo najvažniji "posao" kojim se naš Otac bavi (usp. 1 Sol 4,3). I mi, također kao Isus moramo se baviti stvarima našeg Oca (usp. Lk 2,49), da bi mogli rasti u životu u Duhu, da postanemo sveti kao Isus, da tražimo uvijek, kao On slavu Oca našega (usp. Iv 8,49-50). Nemoguće je da u ovome uspijemo sami. Ali snagom Duha Svetoga, u koga stavljamo sve naše povjerenje ništa nije nemoguće. Samo u Njemu možemo živjeti u ljubavi i pravednosti i donijeti plodove u izobilju kao novi učenici Kristovi. Slijedeći Isusa disciplinirano i odgovorno, sazrijevat ćemo neprestano na putu našeg duhovnog života. Da bi živjeli ovo, Pismo nam nudi Mariju kao istinski model, ne samo po umijeću slušanja i poslušnosti Riječi Božjoj, nego također po svojoj sposobnosti da uvijek bude u skladu s Duhom Božjim. (usp. Lk 1,49; Lk 1,38; Lk 2,19). Marija, naša majka, kroz riječi i primjere nam još govori: "Što god vam rekne učinite (Iv 2,5) i rast ćete dan za danom u punini života u Duhu". PITANJA ZA RASPRAVU: a) Kako Sveto Pismo opisuje i uspoređuje proces sazrijevanja u duhovnom životu? b) Koje ključne elemente moramo razmotriti u određivanju zrelosti u duhovnom životu? c) Kakav se status i dostojanstvo na nas prenosi primanjem krsne milosti? Koje su glavne implikacije na naš život, glede naših međusobnih odnosa u Božjoj obitelji" d) Koji su to jednostavni praktični koraci koji vode do svetosti života? Kako se ti koraci mogu u praksi primijeniti u našem svakodnevnom životu? e) Koja su obilježja svetog života? Kako nam ta obilježja svojim primjerom potkrepljuje Marija, naša Majka? Kako mogu postati naša? Preuzeto iz: "Leadership Formation - A Supplement to the ICCRS Newsletter", Srpanj/Kolovoz 1996. ICCRS International Catholic Charismatic Renewal Services Palazzo della Cancellaria 00120 Vatican |
- 23:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #
03.07.2008., četvrtak
KAKO RAZLUČITI TKO BI TREBAO VODITI MOLITVENU SKUPINU
|
Walter Zimmerman Služenje Bogu uvijek je povlastica, odgovornost i blagoslov za svakoga od nas. To je istinska radost kada Bog stavlja svoju vlastitu sliku u jedno od svoje djece da mu služi i ima potporu zajednice. Obnova Božjih sluga na razini molitvene skupine, biskupije ili države je čudesan proces, to znači drugima prenositi znanje – zapaljenu baklju ili to znači dalje prenositi dirigentsku palicu u utrci, to znači stići do konačne pobjede u Kristu. Vrlo sam zadovoljan kada vidim braću i sestre koji su voljni preuzeti određenu odgovornost, žele biti odabrane sluge, vodeći računa o tome da njihov poticaj odgovara pozivu, profesiji, a ne osobnim ambicijama. Zato, postavimo dva pitanja na kojima ćemo raditi u ovoj radionici: Kako prepoznati slugu? I, tko može voditi molitveni susret? 1. Kako razlučiti tko bi trebao biti sluga (tko bi trebao služiti)? Počnimo od situacije da jedno vremensko razdoblje nikada nije isto kao drugo, ni u zajednici, ni u biskupiji, ni u državi niti na međunarodnoj razini. Svako vremensko razdoblje ima svoje vlastite karakteristike, snage, slabosti i tako dalje, tako da jedan sluga Božji ne treba u jednom razdoblju imati iste kvalitete kao oni iz prošlih razdoblja. Ako netko pročita povijest Izraela u svetom Pismu, može vidjeti kako Bog odabire svoje sluge, često pomislimo kako mi to smatramo nelogičnim, jer, Bog ne odabire one koji su osposobljeni, nego radije osposobljava one koje će odabrati. Kada se Izraelski narod oslobodio egipatskog kraljevstva, izgledalo je sasvim normalno da će voditelj biti Jošua. On je bio borac i svakako bi se i dalje borio. Međutim, Bog je, u svojoj neizmjernoj mudrosti znao da je njegov narod trpio 420 godina ropstva, znao je da im moral sigurno nije bio dobar i da njihovo oslobađanje od Egipatskog kraljevstva ne zahtijeva građanski rat. Bio je potreban pastir koji bi ih okupio kao stado, koji bi ih vodio i ljubio. Stog razloga, Bog je odveo Mojsija u pustinju. On je od njega stvorio pastira i odveo ga je zajedno sa svom stokom u pustinju kako bi naučio svoje poslanje (Izl 3, 1, cijelo poglavlje). Nema sumnje, to je bilo Mojsijevo vrijeme. Zato bismo mogli postaviti pitanje: Da li je Jošua bio gori od Mojsija? Ni u kom slučaju! On je bio veliki voditelj, ali to nije bilo njegovo vrijeme. Bog je u toj ranoj fazi zahtijevao osobu s drugim karakteristikama. Jošuino vrijeme je došlo kada se trebalo ući u obećanu zemlju, gdje se više moralo boriti. On je tu bio potreban kao strateg koji će zaposjesti zemlju koju se Bog zakleo dati svome narodu. Opet nam se nameće pitanje: Zar Mojsije nije bio dovoljno vrijedan kao voditelj za osvajanje obećane zemlje? Ni u kom slučaju! To je, jednostavno, bilo Jošuino vrijeme, jer je Bogu, za ulazak u obećanu zemlju, bio potreban čovjek s Jošuinim karakteristikama. Ono što želim reći je: Bog u svome srcu ima plan za svaku zajednicu i zato, ako jedan brat danas nije odabran za služenje, to ne znači da je on gori od drugoga, nego će prije biti da je sada, u ovo vrijeme, potrebniji taj drugi brat s drugačijim karakteristikama. Iz tog razloga, vrlo je važno razlučiti sluge u KKO i ne odabirati ih kao predsjedničke kandidate. Zato, pogledajmo kako razlučiti osobu koju je Bog, u svome srcu, odabrao za to vrijeme za služenje u molitvenoj skupini. Idealno bi bilo razlučivati za vrijeme duhovne obnove ili tijekom jednog dana a nikako tijekom jednog ili dva sata. Međutim, ako određena molitvena skupina odredi svoj tjedni molitveni susret za razlučivanje, oni bi trebali doći pripremljeni, odvajajući dovoljno vremena za proces razlučivanja u skupini ili zajednici. Imamo dva oblika razlučivanja kod odabira poslužitelja: a) najprije odabrati slugu po imenu a onda vidjeti što bi zajednica trebala uraditi, b) najprije odlučiti što Bog želi za zajednicu a onda odabrati najbolju osobu za izvršenje tog zadatka. Po svom iskustvu u službi, svjestan sam da je druga opcija bolja. Ipak, prva opcija je uobičajenija u KKO. Osoba se odabire bez razlučivanja karaktera zajednice niti se sluša ono što Bog traži od zajednice tijekom njezinog napredovanja. Ovaj način povlači za sobom rizik odabiranja prema reputaciji jedne osobe, prema tome da li je sposobna ili savjesna, ili zato što je ta osoba uvijek uključena u problematiku, zato što je sudjelovala na mnogim tečajevima za oblikovanje voditelja, ili zato što se ta osoba jako dobro slaže sa župnikom. Mada su i te karakteristike dobre, ta osoba je možda još uvijek neprikladna za to razdoblje razlučivanja (odabiranja). Imamo tri pitanja koja bi zajednica trebala postaviti u procesu razlučivanja, i na njih bi trebala pismeno odgovoriti, osobito na prvo pitanje: 1. Što Gospodin želi i čemu se nada u svezi sa zajednicom u razdoblju koje upravo počinje? 2. Koje karakteristike i koje karizme bi osoba, o kojoj se razlučivalo u prvom pitanju, morala izvršavati? 3. Koji brat ili sestra iz molitvene skupine je osoba s kvalitetama o kojima se razlučivalo u drugom pitanju, a koja kao takva može izvršiti ono o čemu se razlučivalo u prvom pitanju? U 1. pitanju razlučujemo prema programskim linijama ili "potpornim stupovima" u razdoblju koje za tu zajednicu upravo počinje. Ovo je vrlo dobro, jer Bog govori u cijeloj zajednici bolje nego nekolicini ljudi ili samo jednoj osobi, i zajednica je ta koja razlučuje što je potrebno, što se mora izgraditi i kuda se mora ići. Ovaj zadatak bi se trebao izvršiti u malim skupinama u kojima svaka osoba svjedoči što nosi u svome srcu i što osjeća da Bog traži od zajednice. Svaka mala skupina bi trebala napisati kratki zaključak – trebalo bi biti tri ili četiri zaključka, a zatim bi se na plenarnom zasjedanju trebali iskristalizirati konačni zaključci koji otkrivaju radne procese za razdoblje koje je pred zajednicom. Nevjerojatno je gledati kako Bog potvrđuje ono što se spoznalo u različitim malim skupinama i određuje poslanje i zadatke za zajednicu! Mada, kao što je istaknuto, između ostalog, postoje uobičajene karakteristike poslužitelja, u tekstovima Is 53, 1-12; 1 Kor 9, 1-27; 1 Sol 5, 12-24; 2 Tim 4, 1-5, pitanje (2) nastoji otkriti posebne karakteristike poslužitelja koje su potrebne za preuzimanje zajednice u pravcu o kojem je razlučivano u prvom pitanju. Zato, ako Gospodin ukazuje na to da je potrebno vrijeme pomirenja u molitvenoj skupini, poslužitelj bi trebao biti osoba koju će svi rado prihvatiti, s jakom karizmom pastirskog rada i djelovanja koje prodire u srca ljudi. Ali ako Gospodin poziva skupinu u evangelizaciju, sluga bi trebao biti jak u evangelizaciji. S druge strane, ako Gospodin traži od zajednice da se spremi za veliko poslanje, sluga bi trebao imati mudrosti (jasnoće) u formacijskim procesima. Cilj ove metodologije razlučivanja je usredotočiti se na ono što Bog želi od zajednice a ne na ime jedne osobe. Tko god bude izabran za slugu, on će imati svoje poslanje – izvršiti ono što je zajednica kroz razlučivanje odlučila da je potrebno uraditi u budućem razdoblju. Naravno, odabrani sluga će, neizbježno, staviti svoj osobni potpis na zapisnike. 2. Tko može voditi molitvenu skupinu? Mogli bismo nabrojati mnoge karakteristike i o tome su napisane mnoge knjige, ali ovdje želim s vama podijeliti neke bitne karakteristike sluge (poslužitelja) u KKO. 1. Osjetiti poziv za službu Kada članovi zajednice, za vrijeme razlučivanja, predlože vaše ime, vi ne biste trebali osjećati krivnju ako se ne osjećate pozvanim za tu službu. Ima poslužitelja koji prihvate takve pozicije a ne osjećaju se pozvanima, jer misle ako kažu "ne" da će tako povrijediti Boga. Odgovornije je i prema Bogu i prema zajednici reći da ne možete prihvatiti imenovanje ako se ne osjećate sigurni. Gore je prihvatiti imenovanje zbog osobnih poticaja, zbog želje za moći ili zbog osjećanja svoje važnosti. Služenje je čudesna stvar koju Bog blagoslivlja, kada temeljima ljubavi Božje i suradnji između braće i sestara jedna osoba slobodno prihvati poziv. Ako u svome srcu imate želju i ako osjećate taj poziv za služenjem, recite "da" Gospodinu, bez straha. Nevjerojatno je kako nam Bog osigurava sve ono što nam je potrebno zamjenjujući naše slabosti, savladavajući ono što nam nedostaje. 2. Osjetiti se spreman za tu službu. Dobra je i mudra praksa da jedna osoba prije vođenja molitvene skupine neko vrijeme provede u toj zajednici, najmanje jednu godinu. Nije dobra ideja da novi obraćenik ili novi član zajednice djelomično sudjeluje u služenju ili vođenju. Takva osoba mora neko vrijeme rasti i formirati se, mora neko vrijeme provesti "u pustinji" i spoznati što to znači biti dio te zajednice. Ne smijemo zamjenjivati žar jedne osobe koja je tek nedavno spoznala Isusa sa duhovnom zrelošću koja je potrebna za vođenje molitvene skupine. 3. Imati dovoljno vremena za razvijanje službe Služenje zahtijeva vrijeme koje smo ranije posvećivali drugim stvarima. Oni koji žele služiti trebali bi odustati od svojih hobija kojima su toliko bili privrženi, kako bi se, kao Isus, mogli posvetiti drugom pozivu. Sluga mora žrtvovati samoga sebe, onako kao što se rasipa svijeća na oltaru, zbog ljubavi prema svojoj braći i sestrama. 4. Imati uši i srce učenika Za slugu je važno biti "u skladu" sa Gospodinom, važno je biti voljan slušati Njegov glas a ne druge glasove koji ga udaljavaju od poslanja. Srce sluge bi trebalo biti učeničko srce, da tako kažem, srce koje na glas Božji i na glas Crkve, kaže "da". 5. Biti raspoloživ za timski rad i sa svim članovima, a ne samostalno ili s onima koji su vam prijatelji ili s onima koji na sve kažu "da" Za "postojanje" i za izvršavanje "zadatka" zajednice važan je svaki član zajednice, zbog toga voditelj ne smije sebe staviti u središte života zajednice. Isključiti one koji ne misle kao on sam, isto je kao zamijeniti Božji plan svojim osobnim planom. Pitanja za raspravu: A. Koji su moji pravi razlozi za služenje? B. Razlučujemo li u našim zajednicama o onima koji služe ili se ograničavamo na njihov izbor? C. Koliko sam spreman izgorjeti, kao svijeća na oltaru, za moju braću i sestre? Preuzeto iz "A Supplement to the ICCRS Newsletter", Vol. XII, Number 5/November-December 2006. |
- 07:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.07.2008., utorak
PRIČA S POUKOM
|
U jednom suhom periodu, bez kiše, kad danima vlada suša u kraju u kojem nije više bujalo zelenilo, našao se mali pčelinjak unutra je vladala zabrinutost i tjeskoba. Vani prava suhoća, nigdje biljki i cvijeća, ponestalo hrane i pčele nisu vidjele izlaza. Klonule su bezvoljne i prepustile se vremenu koje prolazi. Jednog dana pčela matica okupi svoje pčelice radilice i upita ih ima li tko hrabar da krene u potragu za cvijećem, kako bi se u pčelinjak vratio život. Radilice su se tužno zgledale, bilo je smiješno ono što je tražila majka matica. Znali su da je čitavo prostranstvo suho, izgoreno od suše. Matica je rekla da mora negdje procvjetati bar jedan cvijet koji bi im vratio nadu u život. Jedna vrijedna pčela radilica vjerujući svojoj matici, ohrabrila se i prijavila na zadatak. Bila je puna volje i želje da izvrši svoje poslanje. Ponesena vjerom u nemoguće, poleti ne osvrćući se na druge. Vani je bila žega, samo suha drača i trnje, nigdje zelenila a kamoli cvijeća. Samo tužno sivilo koje je zamaralo ovu vrijednu pčelicu. Ali ona je imala pred sobom zadatak i cilj, uz to nadu koja ju je nosila. Vjerovala je da će naći cvijet i donijeti pelud u svoj pčelinjak. Letjela je neumorno ponavljajući u sebi da nije sve crno kako izgleda. „I ja ću pronaći u ovoj suhoći bar jedan cvijet, ispuniti zadatak i vratiti nadu u pčelinjak.“ Čvrsto je vjerovala u ove riječi. U svojoj maloj glavici već je vidjela cvijeće prekrasne boje, a srce je uzbuđeno tuklo. Neki unutarnji glas joj je govorio da samo ide naprijed. Zujala je okolo, spuštala se sve niže, ali….. nigdje ništa. Nije odustajala. Vodila ju je vizija o pronađenom cvijeću. I kad bi druge pčelice umorne već odustale, ona nošena silnom željom, spusti se još niže, iznad oštrog trnja i drača i gle, sanja li to? Ugleda vedru boju u zamarajućem sivilu. Razmišljala je: „Možda mi se pričinja.“ Polako se spustila na oštri trn i zažmirila. Kada je otvorila oči vidjela je cvijeće. Rijetka rosa koja se spuštala za izlaza sunca skliznula bi niz suho trnje i padala na jedno malo plodno tlo i tako davala život biljci, koja je procvjetala, sakrivena trnjem. Pčelica je sklopila oči da se ne uplaši oštrog trnja i počela se provlačiti privučena mirisom. Bojala se ako otvori oči izgubit će tu prekrasnu sliku. Išla je dalje vođena nečim iznutra. Polako je otvorila oči i ugledala cvijeće ispod svojih nogu. Nježno se spustila na latice jednog cvijeta, duboko udahnula miris i ušla do prašnika, pokupila prah i ponijela na svojim nožicama. Presretna se vinula u visine. Sada je letjela širom otvorenih očiju zadovoljna što je izvršila svoj zadatak. Zujala je i zahvaljivala za ovaj prekrasan cvijet, noseći novu nadu među pčele.vratila se u pčelinjak i donijela pelud na iznenađenje svih. I druge pčele poučene njenim primjerom poletjele su iz pčelinjaka. Zujale su okolo vjerujući da će i one uspjeti. Vratio se život u taj suhi kraj, samo zbog jednog malog cvijeta pronađenog u trnju. Matica majka je zadovoljno promatrala svoj roj pčelica, kako su živnule. S ponosom je gledala odvažnu malu pčelicu kojoj nije manjkalo hrabrosti. RAZMISLI! Gdje si ti u ovoj priči? I u najvećoj suši postoji tračak nade koji otvara put povratka u život. Samo treba slijediti taj mali tračak, vođen svijetlom iznutra i biti čvrst u vjeri da ćeš ostvarit svoje poslanje. Otkrij zadatak koji ti je dan, postavi pred sobom cilj i neka te vodi vizija koju imaš. Razmisli………….. vrijeme prolazi. Odvaži se kao ova mala pčelica radilica! Branka |
- 09:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #
SVETI PETAR I PAVAO
|
od neukog ribara do prvog pape od progonitelja crkve do žarkog navjestitelja Kristovog nauka Ova dva sveca zauzimaju istaknuto mjesto u Novom Zavjetu Svetog pisma, kao i u nauku Prve crkve pa sve do danas. Sveti Jeronim kaže da, ako želiš upoznati Krista upoznaj Sveto pismo. Upoznajmo i mi preko Svetog pisma ovu dvojicu svetaca i preko njih Krista, koji je preobrazio njihove živote i suobličio svome uskrsnuću. Ono što povezuje ovu dvojicu Kristovih sljedbenika nije samo vrijeme u kojem su živjeli, nego i čudesan put preobraženja od susreta s Kristom, put kojim slijede Krista, sve do mučeničke smrti. Petar je bio Židov iz Betsaide, a živio je u Kafarnaumu sve do čudesnog susreta na Tiberijadskom jezeru. Njegov brat Andrija dolazi njemu i kaže: „Sreli smo Mesiju.“ (Iv 1, 41) i dovodi ga k Isusu. Neuki ribar, nagle naravi, temperamentan, neobuzdana jezika, ogrubio od ribarenja, poslije tog susreta od običnog ribara postaje ribar ljudi. „Ti si Šimun, sin Jonin“ tim je Isus izrekao svu povijest starog čovjeka i predodredio ga za novo stvorenje. Poznavao ga je do u dubine, sve njegove slabosti i mane, njegovu tešku narav, a ipak kaže: „Ti si Petar – stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati!“ tim riječima Isus određuje Petrovu ulogu u Crkvi. Petar se od tog trenutka ne rastavlja od Isusa, ostavlja sve i kreće za Njim. Bez razmišljanja kreće u „nepoznato“, jer prepoznaje Krista: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ odgovara na Kristov upit: „što vi kažete tko sam ja?“ (Mt 16,16). Petar izriče istinu o Njegovom Božanstvu. Pred tim Božanstvom spoznaje sve svoje slabosti i odlučuje se biti novi čovjek. Ipak, često pada u kušnje i zato je bio i najviše kritiziran od isusa (Mt 16, 23), a li i najviše hvaljen (Mt 16, 17). Isus ga stavlja na kušnju kad ga pita:“Šimune Ivanov voliš li me?“ (Iv 21, 15-17). Petar je žalostan što ga Isus to pita, kad sve zna. On ostaje u tuzi pred Isusovim pitanjem, prisjeća se svoje zataje i gorkog plača (Lk 22, 54-62). Pokajnički spoznaje svu svoju malenkost u ljubavi, svoju ništavost pred Kristom. Bol ga razdire zbog zataje i spoznanja koliko je malo ljubio u odnosu na sveobuhvatnu Kristovu ljubav, i tad izriče:“ Gospodine, ti znaš sve! Tebi je poznato da te volim.“ Kaže mu Isus:“ Pasi ovce moje!“ i odredi mu poslanje i uvede ga u službu. Petar je vjeran svojoj službi, daje život za Isusa i na mučeništvu postavlja temelj Crkvi. Pavao nikad nije sreo Isusa, za Njegova života na zemlji, mada je bio oko deset godina mlađi od njega. Porijeklom iz Tarza, bio je učitelj Židova sa najvećim obrazovanjem u to vrijeme, poznavatelj zakona i čuvar židovstva po svaku cijenu. Bio je žestok progonitelj kršćanstva i vidio je bezbrojna mučenje prvih kršćana. Nije Isusa susreo kao Petar, već je na još čudesniji način susreo svijetlo uskrslog Krista. Na putu za Damask, to svijetlo ga je oborilo na zemlju i oslijepilo (Dj 9, 1-19). „Savle, Savle zašto me progoniš?“ „Tko si ti Gospodine?“ – jer Ga nije poznavao. „Ja sam Isus, koga ti progoniš.“ U tom trenu Pavao je upoznao Isusa i Njegov život se mijenja. Ostaje slijep tri dana, niti jede niti pije. Uzet mu je vid, odijeljen od svijeta i svjetovnog ostaje sam sa sobom u svojoj nutrini, žalostan u pokajanju zbog onog što je činio. Vjerojatno je tada pred sobom, nutarnjim očima vidio svetog Stjepana i njegove krvave haljine pred svojim nogama. Spoznaje da je ništavan, da je sve njegovo znanje i izobrazba, svi židovski zakoni – ništa pred trenutkom susreta s Kristom. To vrijeme dok ima ljuske na očima, u tami spoznaje svijetlo u sebi u počinje njegova preobrazba u Pavla. Razočarenje i pokajanje rađa ljubavlju i on spoznaje po Isusovim riječima svoje poslanje, koje ga preko mučeništva vodi u radost uskrslog Krista. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. „Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana„ (Gal 1,18). Iako je bio učeniji od Petra, Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: „Ništa bez Petra!„ Zatim gorljivo propovijeda Kristov nauk, osniva prve crkve i izgara za Krista. Postaje novo stvorenje, kako kaže u 2 Kor. 5, 17: „Dakle ako je tko u Kristu, novo je stvorenje: staro je nestalo, a novo je nastalo.“ Gospodin ga je postavio u službu iako je bio hulitelj, progonitelj i nasilnik i u toj službi Boga, po ljubavi ostaje do kraja svog života kojim proslavlja Boga. Ova dva primjera Božjeg zahvata u životima Šimuna i Savla neka nam budu poticaj u promišljanju o našoj preobrazbi i u ostvarenju Božje volje u našim životima. Neka nam budu primjer snažnog svjedočenja Krista, kojeg smo susreli u našim životima. Donosimo Radosnu vijest, vijest Evanđelja drugima i širimo Kristov nauk. Ne bojmo se oslijepiti da bi progledali novim očima. Iziđimo iz tame na svijetlo i osvijetlimo put onima koji su još u tami. Kao što kaže sveti Pavao:“ Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i Krist će te rasvijetliti!“ (Ef 5,14). Neka nam ova dva sveca budu zagovornici kod Boga, da jednom na kraju puta, poput Pavla mognemo uskliknuti:“ Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru očuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju Njegov pojavak!“ Pavao je bio uvjeren da je ispunio svoje poslanje. Neka nam Gospodin da milost da i mi ispunimo svoje. Uđimo s ovim razmišljanjem u „Pavlovu godinu“ i slijedimo put koji su nam pokazali sveti Petar i Pavao, put koji ćemo naći i u Svetom pismu. TAKO NEKA BUDE. AMEN! Branka |
- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRIPADNOST ZAJEDNICI
|
(kratko razmatranje) Pripadnost zajednici ne ovisi samo o jednodušnoj podjeli karizme vlastite Karizmatskoj Obnovi, nego od iskrenog i žarkog prihvaćanja braće i sestara koje je Gospodin kao dragocjeni dar stavio pored tebe. Prvi darovi koje Gospodin daje svakom članu zajednice jesu upravo braća i sestre. Bilo bi protuslovlje u temelju ako bi se brinuli kako primiti, čuvati i razvijati karizme, a zaboravili prihvatiti u čistoći i istini (usp. 1 Kor 5, 8) braću i sestre. Duh Sveti Krista raspetoga oslobađa nas od svakog stava antipatije i simpatije, čisti nas od logike pristranosti (usp. Dj 10, 34; Gal 2, 6; Rim 2, 11) tako da bez ikakvog interesa prihvatimo svaku osobu iz ljubavi prema Gospodinu. (Iv 13, 34; Iv 15, 12; Iv 15, 17) |
- 01:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PISMO
|
Podižem pogled k tebi, Nebeski Oče.Nadam se da si tu. Obećao si svoje Kraljevstvo onima koji uzvjeruju. Vjerujem, uzdam se u te, nadam se susretu i strahujem. Hoćeš li biti zadovoljan onim što jesam? Hoće li tvoje milosrđe zaista biti toliko duboko da će se u njemu utopiti sve moje krivice? Beskrajno sam žalosna zbog svojih lutanja. Koliko sam te samo puta zatajila, povrijedila? Bezgranično je bilo tvoje strpljenje za mene.S kakvom ljubavlju si me čekao? Kakvom milošću si me ispunjao? Samo jednim dodirom izliječio si svaku ranu i obrisao svaku suzu. Dolaskom tvoga Duha u mome srcu nestalo je tjeskobe, straha, dosade i usamljenosti. Koliko sam se puta zanijela svojim planovima, svojim ispraznim ljudskim promišljanjima. A onda, jedan san, jedan tvoj dodir i ponovno se pitam zašto me toliko voliš kad sam ovako beznadna, beznačajna? Živim na nekom nevažnom mjestu. Nemam nikakve ovlasti. Izgledom ne privlačim pažnju. Ničim se ne ističem, a ti me ipak ne ostavljaš ni trenutka. Pitala sam se bezbroj puta zašto se toliko brineš o meni, zašto mi poklanjaš svoje vrijeme i svoje darove i onda čujem odgovor na sva svoja pitanja : Zato što te ljubim. Želim skočiti u onu bistru vodu, u tvojoj modroj uvali s bijelim kamenčićima i pijeskom. Želim se okupati u tvojoj milosti, a ti činiš da poletim. Ne dopuštaš mi da osjetim tvoju punu snagu. Bojiš se za mene. Daješ mi još vremena. Dopuštaš mom srcu da se očisti, da se suobliči s tobom. Daješ mi vremena da svojim suzama operem svoje nečiste misli, kušaš moju vjeru. Padam preko najmanje prepreke. Gubim se i plačem nad svakom svojom ogrebotinom ne videći patnje svoje subraće koji od mene očekuju nježnu riječ ohrabrenja, koji žude da ih povedem u okrilje tvoje Riječi , tvoga svjetla.Hoćeš li mi oprostiti vrijeme samosažaljevanja, utapanja u svojoj dosadi dok potrebiti pružaju ruke i čekaju mrvice s moga stola, čekaju moje molitve po kojima će upoznati tebe. Ustanem, skupim snagu, dajem sve od sebe. Rezultata nema. Kao da si i ti otišao? Razočarana, gubim strpljenje i odustajem,… NE BRIGA ME…! Ljutim se. Toliko sam se trudila a tebe nema tu. Napuštam ovu tvoju žetvu, ovaj teški posao..NE ZANIMA ME, čuješ O D L A Z I M! I tada mi se javiš. Hej, ne očajavaj. Tu sam! Daješ mi svoj znak i pokazuješ kolikim bogatstvom cijeniš moj i najmanji trud. A ja se kajem i plačem: oprosti, oprosti, oprosti Oče. Vraćam se na posao s više vjere, a ti mi šalješ svoju Bezgrešnu Zaručnicu. Ona me drži za ruku svojom nježnom rukom. To valjda znači da sam na dobrom putu. Ljudi koje toliko volim idu u suprotnom smjeru. Predugo sam čekala Oče. Odlaze, propadaju, a ja ne činim ništa. Jesam li ih trebala opomenuti? Zovem ih imenom. Ne slušaju me. Vučem ih za skute. Odguruju me s negodovanjem. Zovem tebe, kroz suze. Oče , zaustavi ih! Izginut će u neznanju moja braća. I dok tražim one koje ljubim, zbog kojih krvari moje srce ti mi šalješ gubavca. Kaže, očistio ga odraz tebe u mojim očima. Želiš mi reći da nije sve u mojim rukama, pa iako nemam snage da pronađem put do tebe, ti imaš ljubavi da pronađeš mene, u najvećoj gužvi, tjeskobi i ispraznosti ovoga svijeta. Svagdje čujem tvoje : „ Ne boj se, ja sam s tobom“ i znam da me nikad nećeš ostaviti. Hvala Oče! Jasna |
- 00:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Molitva na radnom mjestu
|
Gospodine Isuse, kad ulazim u ovaj radni prostor donosim Tebe. Donosim Tvoj Mir, Tvoju Milost i Tvoj Savršeni red ovdje. Priznajem Tvoje Gospodstvo nad svim što ću izgovoriti, pomisliti i odlučiti, i postići unutar ovih zidova. Gospodine Isuse, Zahvaljujem ti na darovima koje si mi dao. Ne uzimam ih olako već se obvezujem da ću ih koristiti odgovorno. Daj mi nanovo istinu i ljepotu koja će se povlačiti dok obavljam svoj posao. Blagoslovi moju kreativnost moje zamisli i moju energiju tako da moja i najmanja zadaća može tebi donijeti počast. Gospodine, kad sam zbunjen(a), vodi me. Kad posustanem pokreni me. Gospodine, kad sam opečen(a), umoči me u svijetlo svoga Svetoga Duha. Neka posao koji radim i način na koji radim donese nadu, život i hrabrost svemu s čim dođem u dodir danas. I, o Gospode, štoviše i u danima stresnih trenutaka neka počivam u tebi. U Tvoje jako i snažno ime, Isuse Kriste, ja molim. Amen. |
- 00:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (16) Listopad 2009 (4) Rujan 2009 (13) Kolovoz 2009 (13) Srpanj 2009 (15) Lipanj 2009 (10) Svibanj 2009 (11) Travanj 2009 (15) Ožujak 2009 (20) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (3) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (10) Rujan 2008 (18) Kolovoz 2008 (11) Srpanj 2008 (15) Lipanj 2008 (22) Svibanj 2008 (16) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23  Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije. Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu. Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve. Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi. Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje. Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov. Zajednica Emanuel   Get your myspace counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
