subota, 26.07.2008.

Nacionalno slavlje kulturološkog primitivizma ili samo puka istina???

Slušam ovih dana televizor i pratim internet i te izvještajne portale. Neću nikoga imenovati, ali mislim da svi vode brigu o istim stvarima. Samo svaki za sebe svojstven način. Nisam bio u mogućnosti zbog obaveza toliko pratiti tv program i njegove informativne emisije, kao ni ostala glasila. No, kako sad su mi se obaveze malo smanjile imam više slobodnog vremena. I tako gledam, slušam i čitam. Upališ televizor priča se vrti oko ubojstava, uhićenja Radovana K., oko knjige Nives C., oko povratka Z.Bušića., oko severininog novog albuma i dalje da ne nabrajam. Upališ radio isto govore što i na tv-u samo ih ne vidiš. Otvoriš novine slike istih ljudi gore navedenih i opširni tekstovi o njima i događajima vezanih uz njih. Mislim da su u ovom trenu za naš narod i ovakvo stanje u društvu toliko ne bitne stvari. A mi smo toliko vezani uz takve događaje da je to nemoguće. To nam je bitnije od svega ostalog što je puno važnije. Evo krenut ću redom. Uhićenje Radovana Karađića. Čovjeka koji je odlukom međunarodne zajednice krajem 1996 praktički pušten da pobjegne. Da bi se lakše zataškale njihove pogreške u to vrijeme. Koje su danas pogubne za ovaj dio Europe. Čovjek koji je odgovoran za smrt tolikog broja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Koji 12 godina živi u centru Beograda. Sa hrvatskim dokumentima. Kakav politički debakl i za srpsku vlast ali i za našu. Pa kome mi to izdajemo dokumente. Ali ok, nadam se da će bar dio pravde zadovoljiti. Ali zasmetalo me da čovjek koji je toliko zla učinio. Toliki prostor dobije u našim medijima. Čovjek koji je sa svojim paravojnim postrojbama ubijao i naš i bošnjački narod. A u isto vrijeme da li se pita tko koliko je branitelja kruha gladno u ovoj državi koju su stvarali. Koliko njih je u zadnjih 6 mjeseci na sebe diglo ruku. Nitko se više to ne pita. I kada neki branitelj učini nešto sebi, u najgorem slučaju počini samoubojstvo što zbog financijskih razloga, što zbog posljedica rata. Odamo im počast na sprovodu, održimo govore i tu prestaje sve. I tih ljudi se sjetimo samo u vrijeme izbora i drugih kvazi - prigoda koje nemaju koristi za naše branitelje već samo za političare. Jedna od vrlo žalosnih činjenica u našem društvu. Koje je toliko europsko. Druga stvar, knjiga gospođe Nives. Ma tu mi ništa nije zasmetalo njezino pisanje knjige, njezino pojavljivanje u javnom životu. Ona je za mene kao i svaka druga javna osoba i sa svojim manama i vrlinama. Ali ono što me toliko čudi, tj. više me ne čudi. Je to naše zgražanje na temu knjige i svega onoga što se nalazi u knjizi. U javnosti svi glumimo anđele, velike svetce i katolike vjernike. Koji su bezgrešni pred društvom. Ali da li su pred Bogom mislim da ne. Pa što u toj knjizi ima čudno. Po meni ništa jer ta knjiga samo na neki način tj. u velikom djelu opisuje stvarno stanje našeg društva i sad netko neka kaže da nije tako. Kad svi znamo što se događa iza kulisa posla, obitelji, prijatelja i ostalih stvari. Totalno smo srušili sustav vrijednosti u ovom društvu. Kulturna razina nam je svedena na minimum ukusa, a prešli smo granicu maksimuma neukusa. I mi se idemo zgražati i osuđivati knjigu gospođe Nives. Vrlo dvolično od ovog društva.I u ovom slučaju pokazujemo svoju europsku pripadnost i kulturu. Zadnji slučaj gospodina Bušića. Čovjeka koji je protjeran iz SAD-a, znamo svi zbog čega. Ali nije me to intrigiralo. Intrigiralo me to što mi svima organiziramo dočeke, slavimo sve i svakoga. A samo ono što trebamo ne slavimo. Opet ću se dotaknuti naših vojnika koji su ginuli za ovu zemlju, naših vojnika koji na sebe dižu ruke. Tko njima organizira dočeke. Tko njih slavi. Slavimo mi njih samo kako. Uveli smo tolike nacionalne praznike. Pogotovo obljetnica oslobodilačeke akcije Bljesak i Oluja. Gdje sau naši dečki, očevi, braća i sinovi ginuli. I onda kad vidim način na koji se obilježava taj dan dođe mi da se sramotim. Jer kako kaže jedna istočna pjesma tj. narodnjak svi su tu a tebe nema. Tako i na tim obilježavanjima. Cijeli državni vrh je tu, ali nema onih koji su golim rukama i s lovačkim puškama išli na tenkove u Vukovaru. Koji su se borili kao David protiv Golijata. Gdje su oni, za njih mjesta nema. Čovjek koji je omogućio da sad slobodno hodanmo ovom zemljom, sjetit ćemo ga se kad digne ruku na sebe i kad opet taj žalosni događaj isoristimo za svoj profit i razne govore. Kako žalosno od našeg naroda. I mi smo nacionalno nastrojen narod. Nismo mi nacionalno ništa. Jer mi se ponosimo svime što ne trebamo, a ono čime se možemo i moramo ponositi to gazimo. I čudimo se kad nas mnogi nazivaju balkancima. Po meni nije više pojam Balkana vezan uz teritorij nego uz način življenja, ponašanja nada sve kulture. A mi to nemamo. I kao zadnji slučaj je novi album gđice Severine. Ma što je toliko divnno toliko na tom albumu. Zašto je njemu potrebna tolika pažnja. Opet ću reći svatko u svom životu ima pravo raditi što hoće pa tako i Severina, njezin privatan život me se uopće ne tiče. Ali ok, ako smo dotle došli. Kad toliku pažnju posvećujemo njezinom novom albumu. Zašto ne posvećujemo i toliku pažnju medija i našim tradicionalnim pjesmama, običajima i svemu ostalome vezano uz to. Ne, naprotiv sramota je slušati npr. ovdje u mom slavonskom kraju kad u svom automobilu do daske pojačam pjesmu tri livade, ili odavno sm ograničari stari i slično. Ljudi me s tolikim podsmjehivanjem gledaju, jer za njih je to seljački, balkanski i krajnje nekulturno. A kad budem u Njemačkoj pa vidim kako njemci slave svoje običaje kako se diče svojim običajima, nošnjom. Nas je sramota obući nošnju i kad je kakva pripredba a kamoli ovako. A toliko sam npr u Njemačkoj vidio ljudi, maldih i starih koji i nedjeljom obuku svoje nacionalne odore i idu u šetnju gradom, izlaze na kolače i slično. a mi se toliko dičimo iza pozornice kakvog događaja. Ili kad sjedimo za stolom joj ja sam Hrvat ja volim svoju domovinu. Ja se dičim s njome. A kada mu kažeš obuci narodnu nošnju zapleši u kolu, ajme kao da si mu uvrijedio majku, ubio oca. Hehehe. Ne znam što reći osim, da prestanemo kriviti druge za naše probleme. Pa mi sami smo si krivi, a ne nitko drugi pogotovo ne Europa. Jer oni nama ne zatiru put za očuvanje naše tradicije i običaja već mi sami. Naše gospodarstvo propada iz dana u dan. Naši seljaci više ne mogu naći načina da prežive i proizvode. Sav sustav se ruši. Ali mi smo okrenuli leđa tome, i posvetili se toliko banalnim stvarima. Da krajnje je pitanje dokle i kuda vodi ovaj svijet i ovaj sustav vrijednosti, bolje rečeno sustav ne vrijednosti.

- 13:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.07.2008.

Što to ljubav postaje???

Lijepi pozdrav svima. Nije me dugo bilo što zbog obiteljskih ali i poslovnih obaveza, a i kad sam nekad imao malo vremena iskoristio sam ga samo za sebe. Više sam vrijeme posvetio sebi. Mnogo stvari se od zadnji puta u mom životu dogodilo, neke su imale veći utjecaj a neke manji na mene i moje razmišlljanje. Jedna stvar koju čovjek mora shvatiti je da nije sam na svijetu. A danas mnogi kao da to ne shvaćaju. Ljudi se sve više zatvaraju u neke svoje idealne svijetove. Daleko od stvarnosti. I doprijeti do takvih ljudi je čisto na kraju nemoguće. I sma ponekad znam zalutati u svoje vode, ali hvala Bogu u mom životu se uvijek mora desiti nešto što me zdrma i probudi iz takbog sanjarenja i idealnog svijeta koji više ne postoji i nije niti po čemu moguće da postoji. Moja vječna tiha patnja, i kao pitanje broj jedan je riječ ljubav i sve vezano uz nju. Mogu se po mojoj glavi vrtiti razne teme, ali ono što mene kao čovjek fascinira je ta riječ i življenje te riječi. Ali gledajući sebe i svoj život. Gledajući svoje prijatelje, i sveukupno mlade. Ta riječ kojoj su me učili od malih nogu što znači i što treba predstavljati u životu. Gubi svoje značenje u današnjem svijetu. Hvala Bogu odrastao sam u društvu koji mnogi od muških nisu imali niti će ikada imati. Jer odrasti kao muškarac samo u muškom društvu je sasvim drugačije od odrastanja kao u muškom i ženskom društvu. Imao sam priliku vidjeti obje strane medalje. Lakše si objasniti i pojasniti sliku ljubavi i njezinog značenja. Iako je pradavna parodija da su muškarci okorjela đubrad koja ne poznaje taj svijet. Jedna velika greška današnjeg vremena. Nije da branim muški rod. Niti ga branim niti ga hvalim jer svaki je pojedinac slučaj za sebe, kako u ženskom tako i u muškom svijetu. Ali danas kao da je došlo do psihološkog zastoja u ljudskim glavama. Kao da svi žele izbrisati tu riječ iz svoje glave. Koliko puta sam zadnje vrijeme čuo i od djevojaka i od muških u vezi sam samo da bih imao nekoga ali ja prema toj osobi ništa ne osjećam. I još se nadoveže na kraju na tu svoju izjavu, ako treba sutra ću sve uništiti i krenuti dalje. Ajme, pa sve je postalo kao nekakva pc igrica. izgradi, bori se za to i onda kad ti seviše ne sviđa samo ugasi pc i gotovo. Nema više, ako želiš dalje upali ponovno pc i pokreni igricu ali opet ispočetka. Imam osjećaj da ljubav postaje svijet bez osjećaja. Svijet u kojem dominira nemoral i osjećaj superiornosti. promijeniti što više partnera biti sa što boljom djevojkom ili bogatijim frajerom. I što je nasmiješnije to više nitko niti ne skriva. Naprotiv možeš čuti izjave tipa ako oni mogu mogu i ja to raditi. Kud svi tu i mali mujo, hehe. što to ljubav postjae. hoće ili ikada više poimanje ljubavi biti kao što je nekada bilo. Hoće se u glavam ljudi ponovno taj sklop vratiti u normalu ili će sam sebe u ovom tehnološki razvijenom svijetu unazaditi. Jer sve što je prije bilo normalno i lijepo kod ljudi i u ljudskom rodu danas postaje nenormalno i nepoželjno. Pa tako i ljubav, čim se rodi između dvoje ljudi netko je od njih dvoje mora uništiti ili čak vrlo često neka treća osoba. Današnje veze se grade na tako klimavim temeljima, kao kula od karata na hrpi pustinjskog pijeska. Sve je divno i bajno ali mali dašak vjetra i sve nestaje. Tako se ljubav ne gradi, ali ako taj vjetar to i učini borba da to ponovno izgradiš je dokaz tvoje ljudskosti i ljubavi. Ali danas mnogi tome okreću leđa i nestaju. Kao zvijezda s neba u ranu zoru. Meni moji prijatelji govore ma sve će biti ok treba vjerovati, i iskreno ja još duboko u sebi vjerujem u te stvari, ali ih pokazati javno je postalo zabranjeno jer ako pokažeš nekome da imaš imalo ljudskosti u sebi to iskoristi za svoj egoizam i licemjerje.

- 10:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna