Inati se Slavonijo

Odlučio sma se dotaknuti nekih stvari kojih se baš nisam doticao u svojim dosadašnjim tekstovima. Jednom sam pisao o glazbi , ali vezano samo uz slavonsku tradicionalnu glazbu. Ovaj tekst se dotiče sveukupune hrvatske glazbene scene. Svjedoci smo zadnjih godina kako vidimo porasta slušanja narodne glazbe. Sve više je klubova, discoteka, kafića u kojima svira narodna glazba, ili kako ju bolje nazvati turbo-folk . Jer se on dosta razlikuje od narodne glazbe. Ali ok idemo dalje. Zašto je to tako? Je li to zbog rata i svega što je vamo bilo na ovim područjima. Pa je dosta godina na neki način takva glazba ovdje bila zabranjena, pa je ovo nekakav bunt mladeži protiv toga. Kad se sjetim samo emisija u kojima se o toj glazbi raspravljalo. Na način da se popljuje svaka pjesma s tog područja, da se ocrni svaki pjevač s tog područja. I tako u meni se vrti to sve. Hrvatski mediji, glazbeni kritičari, svi praktički negiraju prisutnost narodne glazbe tj. turbo-folka u Hrvatskoj. Ali on je tu prisutan. I pustio je duboko korjenje. Koliko god oni to negirali, to je realnost u našoj zbilji.I što se onda događa maksimalan medijski linč svega vezanog uz to, pljuvanje po glazbi. i pjevačima. I što dobivamo? Dobivamo kontra efekat. Mladi sve više slušaju tu glazbu, sve više je ona popularnija u svim krugovima ljudi, ili ako već hoćete u klasama ovog društva. Jer ono je već postalo društvo po klasama. Najsmiješnija mi je scena kad netko poznat kaže da on tu takvu glazbu ne preferira, ne može slušati, a kad je kakva fešta obavezno se opija uz tu glazbu i luduje uz nju do rane zore. Ili kad netko tko je stariji od nas mladih. Tko je prošao ovaj rat, ali i živio u onoj bivšoj državi. I onda on meni kaže da mrzi narodnu glazbu, ali do devedesete je stajao pod titovom zastavom zaklinjao se na časnu partijsku i pjevao sve te pjesme i nikome tada to nije smetalo. I svi tako navode tisuću razloga zbog kojih ta glazba ne treba ovdje, kako je ta glazba neukusna i instant glazba. A ja bih pitao sve te naše kritičare. Ok, u svakom žitu ima kukolja tako i ovdje, ali zašto je ta glazba sve više popularna i sve više i mladih i starijih pjeva te pjesme i veseli se uz te pjesme. Koliko god sam slušao kritike i rasprave o tome nitko do sada nije okrivio da smo sami krivi za to. Da naša glazbena scena izleda gore nego kakav kokošinjac, gdje nema oroza da održava red. Održavamo tolike festivale, tolike nove kao pjesme izlaze. Ali te pjesme se tako malo slušaju. Tako slab odjek imaju u publici. Nekada smo pisali i skladali pjesme na koje su sve generacije skakale od male djece do starih, naših didova i baki. Sjetite se Miše Kovača samo. Njegove pjesme i danas kad pustiš u kafiću žare i pale. Jer pjesme imaju smisla. Pjeva ih čovjek koji zna pjevati, koji pjesmi da dušu i pjesmu pjeva sa srcem. I tu pjesma postaje vječna. Danas je kod nas postalo najvažnije što više novaca imati, i što veću glupost otpjevati. Isprdavamo se sa svojim svetinjama, svojim svetim ratom, s ljubavlju,sa svime. Ali sa svime. I onda su nama krivi pjevači i pjesme s istoka. Ali ni u jednoj njihovoj pjesmi(vjerojatno ima iznimaka) se ne vrijeđaju njihove društvene vrijednosti, vjera, nacionalnost. Imamo festivale koje proglašavamo vrhunskim, a sjetimo se naše voljene Dore, festivala koji je početkom devedesetih takve hitove davao, toliko smo se trudili pokazati svijetu da znamo i pjevati , da smo kulturan narod. Kako volimo stalno isticati europski narod. A sada slušamo s toga festivala pjesme koje uporno svake godine pobjeđuju, a među publikom one nemaju nikakvog odjeka, odnosno imaju ali minimalan u odnosu na tzv. turbo-folk. Ismijavamo tu vrstu glazbe, ali evo usporedbe, Željko Joksimović i pjesma Lane moje kakav su uspjeh postigli, a on je po našim glazbenim kritičarima instant zvijezda koja pjeva neukusne i neslušljive pjesme. Marija Šerifović i pjesma Molitva. Bila pjesma plagijat ili ne, ona je pobjedila. A mi smo se u to vrijeme svojim pjesmama borili u kvalifikacijama samo da bi došli u finalnu večer i nastupili. I to nam je bio vrhunski rezultat za pamćenje. Mislio sad da kad pobjediš ili budeš na nekom od prva tri mjesta da je to rezultat. Ali izgleda da je pobjeda sada s obrnute strane ljestvice, budi zadnji pobjedio si. Imao sam razrednika u srednjoj koji je u svoje vrijeme bi ovrhunski sportaš, gimnastičar, vrstan je matematičar i čovjek je i danas vrlo vezan za sport. I od njega sam učio da čovje ktreba težiti vrhunskim rezultatima, ali da do njih nećeš doći preko noći, nego mukotrpnim radom. Mislim da bi naši njega trebali poslušati. Sav taj pritisak na turbo-folk i tu vrstu glazbe je neuspješan, povezivanje te glazbe s neredima, tučnjavama, ženama upitnog morala, mafijom i nepoznatim novcem i ljudima u crnom. Opet ne drži svoju vodu. Evo primjera izlazim od svoje 15-e godine. Sveukupno osam godina. I stvarno sam obišao i kafića, klubova birtija i svakojakih mjesta. I naslušao se i od rocka i dancea do narodne glazbe. I mogu reći da nije važno kakva glazba svira ako će se budale tući i razbijati, ako će se netko drogirati ili ako će biti onih s upitnim moralom. Nije tome glazba kriva, nego odgoj. Svejedno gdje on bio on će se tući i razbijati i ubijati, kako je u današnjem vremenu normalno. Mislim da će ovako biti sve dok se na našoj glazbenoj sceni nešto i to korjenito ne promjeni. A to je kad se pjesme počnu pjevati radi publike i slušatelja. Radi nas, a ne radi njih, glazbenih kritičara i ljudi koji samo pričaju, ali ništa ne mijenjaju. I sve dok ovakvi tako reći , ajde bit ću kulturan kao ti naši poznati pa ću reći ti naše zvjezde pjevaju tolike hitove, po našim kafićima će i dalje svirati turbo-folk i mladi će uživati u njemu. Naši pjevači ne kuže što publika želi od njih. Ne moraju oni pjevati turbo-folk, ali bar mogu početi pjevati pjesme koje će ljudi slušati i koje neće za tri dana nestati s pozornice i sutra je se nećemo sjećati. Nitko nam nije kriv, sami smo si krivi. I mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promjeni, ako želimo spasiti svoju glazbenu scenu i naše pjesme. A ne možemo reći da Hrvati ne znaju pjevati, znaju ali zbog pojedinaca ne mogu doći do izražaja ljudi koji znaju i koji pjevaju srcem i dušom.

Ovih dana kao i uvijek kad mi ovakve teme padaju na pamet mi se vrti svašta po glavi, stvarno ponekada razmišljam o pametnim stvarima. Ali tada dođem do takvih glupi zaključaka ponekad, a nekad razmišlja o glupostima pa dođem do pametnih zaključaka. I tako ovih dana mi se vrti baš neka čudan stvar u glavi, i pokušavam naći sredinu u tome. Ali ne mogu tu stvar staviti ni na glupu stranu ali ni na pametnu. Od pamtivijeka ljudi imaju neke poslovice, svaka ona za sebe ima neko značenje. Za svaki narod nešto drugo znači. Ali sve u svemu dok je ljudi bit će i poslovica i izreka raznih i razumljivih normalnom čovjeku do onih za koje treba dešifrirati značenje a kamoli smisao. E sad da ja prijeđem na ono što se meni mota po glavi. Naravno, kod mene su teme uvijek nekako vezana uz ljubav pa tako i ova. Jedan od poslovica kaže "Kad se najmanje nadaš netko će ti ući u život", a druga glasi "Ako digneš ruke od svega nećeš ništa ni postić". Dvije izreke na neki način, možda nisu izreke nekakve posebne ali toliko često ih čujem da ne znam gdje bi ih smjestio, no dobro. Svaka ta izreka govori suprotno, dovodi ih njihovo značenje u konačnici u sukob. Jedna kaže da kad se najmanje se budeš nadao netko će ti doći u život, netko će tebe naći i usrećit će te.Znači trebao bi prestati se nadati uopće razmišljati o tome što želim. I tek onda će se to ostvariti. I evo suprotnosti jer ona druga izreka kaže da ne smiješ odustati, da se treba boriti i da će se to onda tek ostvariti. Ne negiram niti jednu od te dvije izreke u svakoj ima nešto istine, ponekad. Ali ta dvostrukost tako mi je smiješna i nejasna jer jedna ti govori odustrani druga idi naprijed. I onda tako kroz život ti dolaze brojni događaji situacije i sve i svašta. I uvijek se nađe netko tko će ti reći ili jednu ili drugu, i koga onda poslušati. Jedni govore ovo drugi ono. Kao stariji su iskusniji treba ih poslušati. Ali ok kad jedno starije ti govori, ali ako ih bude više ajme tek onda budeš zbunjen. I sad gjde je tu sredina, da li ja pokušavam između dvije nemoguće stvari naći sredinu, ali opet te dvije stvari su tako često koriste u identičnoj situaciji. Jesam možda u krivu ispravite me slobodno. Uhvatio sam se toga kao pijan plota, ali kao što stari jludi stari kažu i na plotu svašta piše pa ne mora biti istina. Tako i to to su izjave koje jako dugo postoje, ali da lisu istinite ili ne . Hm? Teško je to reći ponekada jesu ponekad nisu. Ja volim često reći niti jedna od te dvije koliko sam do sada u svom životu pratio takve stvari ne vrijede, tj. nisu vrijedile do sada. Tako da ne vjerujem u njihovu snagu i točnost niti sad baš. Ali nekako me muči ta suprotnost tih izreka. Ja ću nastaviti tražiti svoju sredinu u vezi ovoga moram naći svoj odgovor, ali nekako mi je ta tema bila zanimljiva i morao sam je podijeliti s vama, možda je i glupa a ne znam. Vi recite svoje mišljenje baš me zanima.

Razgovarajući sa svojom prijateljicom o životu i događajima koji su nam se dogodili u životu, bili oni lijepi ili ružni. I onda jedna njezina rečenica; Zašto?. Dugo sam razmišljao i prebirao to njezino pitanje u svojoj glavi. Tako kratko pitanje i jednostavno, a tako kompliciran i težak odgovor. Vjerojatno se menogi neće složiti s mojim odgovorom na zašto. Njoj sam već rekao svoje mišljenje o tome, ali želim ga podijeliti i sa vama. Sad smo već odrasli ljudi na neki način, i prošli smo u životu i lijepih i manje lijepih trenutaka. Mnoge priče su završile ostale u prošlosti, neke su se nove otvorile. Sve u svemu život ide svojim tokom. mnogima nikada ne jasnim, ali on svoj put upisuje u našu knjigu. S vremenom čovjek koračajući putevima svog svijeta, stane i osvrne se unatrag, pogleda što je sve bilo u životu. Što je prošao od dana svog rođenja do tog trenutka kad se okrenuo i pogledao svoju prošlost. Puno stvari i događaja koji nam se dogode, ne dadu nam automatski odgovor to je bilo zbog toga, nego kako vrijeme prolazi odgovori na mnoga pitanja sama dolaze. Na neka možda nikad nećemo i saznati pravi odgovor, ali moramo si sami napraviti nekakav odgovor na ta pitanja da bi mogli mirnije i bolje krenuti u današnji dan u sutrašnje jutro. Tako u tom razgovoru mene i moje prijateljice to pitanje je zaigralo maštu, uzbunilo osjećaje, poremetilo na neki način razum, jer i ja sam se zapitao, da točno zašto su se neke stvari morale dogoditi. Neovisno bile one našom voljom ili protiv naše volje. Bile one pozitivne ili negativne. Razmišljam tako o tome, i onda mi nekakva slika se počinje slagati u glavi. Razmišljam onako banalno o tim nekim događajima, i postavljam sam sebi pitanje, A da je bilo drugačije nego što se dogodilo?. I odlazi mi odgovor, u glavi na to pitanje zašto. Da se je dogodilo drugačije, vjerojatno i slijed događaja poslije toga ne bi bio isti, i tko zna kuda bi me život odnesao, gdje bi završio. Kako bi živio. A onda pogledam sebe, i sebe kao osobu. I vidim da sma se izgradio u osobu sa osjećajima, s razumom. nekada tvrdoglava, nekada nasmijana, željna šale, nekada tužna, i željna zagrljaja utjehe. Pogledam svoju obitelj, svoje prijatelje oko sebe, koji me vole cijene i poštuju ovakvoga. A takav kakav sam, kao osoba ne bi bio da se nisu dogodili baš ti događaji za koje se pitam zašto. Za mene je odgovor skriven u tome. Da bi postao ovakav čovjek, mnogi koji me čitate već me i dosta poznajete jer sam i s vama nekima u kontaktu, a neki i osobno me znate, morao sam u životu proći to što sma prošao. Da bi ovdje došao, jer vjerojatno ne bi da su neki događaji se drugačije odigrali u mom ili vašem životu ovdje sad bio i pisao i nebi izgradio neka prijateljstva koja sam izgradio s vama nekima. Zbog toga ne žalim. Svako ima svoj put kojim mora ići i svaki događaj koji nam se dogodio nije se dogodio zbog neke igre, već da bi mi sami sebe upoznali shvatili, cijenili, to zadnje je najvažnije. Svaki događaj u mom životu lijep ili manje lijep je ostavio na neki način trag na svakome od nas, koji nas je upotpunio kao osobe, s kojim smo postali još karakternije i zrelije osobe. Svjesne života i onoga što on donosi. Na neki način svaki taj događaj nas je pripremio za ono što će već doći možda danas. Što će biti sutra nitko ne zna, čak niti ovi na vremenskoj prognozi ne mogu sto postotno znati, mogu smao predviđati, ali pravu istinu ne mogu znati, ali zato nas događaji iz prošlosti uče što se može biti i da budemo spremniji i pametniji kad nam se u budućnosti nešto desi. Kao što smo ja i ta moja prijateljica nakon toliko godina ponovno se čuli i sreli. Sve to ima svoje. I sad pitanje zašto smo se baš sad sreli i čuli ima svoje zato. Možda odgovor sad ne vidimo, ali on je tu i mi ćemo ga shvatiti i moći ćemo reći to je bilo zato. Možda se mnogi neće složiti sa mnom u vezi ovoga ali u tome i je bit da vjerojatno neki ne gledaju na to kao ja, ali ja sam zbog svega u životu što sma prošao počeo gledati tako, jer lakše se je okrenuti i upregnuti prema naprijed, nego da se cijelo vrijeme okrećem za sobom i postavljam si pitanje zašto. Jednostavno kad me netko pita zašto ti se je to dogodilo smao kažem zato, i pokažem na sebe i ono što sma bio prije toga i što sma poslije toga.

Dragi prijatelji kao što je nekako postalo normalno za mene, malo me ima malo me nema. Neću se više ispričavati, jer može se opet to dogoditi. Tako je u zadnje vrijeme kod mene i nadam se da ćete razumjeti. Bliži se to dugo isčekivano ljeto. Na jedan veliki način i ja ga volim, Ne samo jer ne moram biti ubundan u debele veste, majice, kapute. Nego zbog toga što u ljetno doba ljudi su nekako otvoreniji prema van. Imam osjećaj da je neke probleme lakše riješavati u društvu preko ljeta nego zimi. Ovaj vikend mi je bio dosta buran i aktivan. I što je najbitnije bio mi je jedan od boljih izlazaka ove godine. Stvarno sam se razveselio kao što dugo nisam. Često znam s društvom izaći i dalje od našeg mjesta, i te naše svakodnevice. Ovaj puta su to bile Našice. I to čak dva puta u jednom danu ići tamo, to nismo jako dugo učinili. Prošle godine sam s društvom skoro svaki drugi dan bio u Našicama ili na pizzi ili u gradu, ali ove godine još nisam nikako bio. Subota popodne vodi se priča između mene i mojih starih prijatleja još uz to i susjeda kako je ovdje u našem kraju već dosadno i monotono postalo i što bi mogli raditi popodne. I kome pada na pamet jedna luda ideja ako ne meni. Dao sam prijedlog idemo u Našice i tako se nas trojica uputismo u tamo. Nisam se dugo toliko nasmijao kao to popodne, ali u sjećanju će mi ostati urezan jedan događaj od tog popodneva. O kojem se pričalo još dva dana kasnije. I tako prošlo to popodne i vratili se nas trojica svome kraju i planiramo kuda u večernji izlazak. Plan je bio ići u Brod, ali sam ipak sa svojim kolegicam i kolegom opet završio u Našicama i bilo je ponovno ludilo. Vikend je previše ludo prptekao ne vjerujem da bi se takav mogao ponovno ponoviti, no vidjet ćemo. Živim i uživam, nakon dugo vremena i mene je nešto potaklo da neke probleme jednostavno ako su trenutno ne rješivi ostavim sastrane i malo uživam u životu dok sam mlad. Ovaj put se neću žaliti na ljubav i te stvari, jednostavno i to sma stavio po strani, kao što su se moje kolegice čudile sinoć mojim odgovorima na njihova pitanja u vezi cura tako neka i ostane. Iako možda ću danas sutra zbog toga se kajati, ali svoju riječ ću bar još neko vrijeme održati, a to je da ne prilazim više djevojkama, neka one maeni malo priđu ili bar nekakav znak daju, jer tad ću znati da se toj djevojci sviđam. Ali ako toga ne bude onda ništa. Hehe. Došlo je vrijeme i da ja malo promijenim taktiku i da budem makar izvana hladan.Pa kako bude da bude, jednostavno želim vidjeti kako je to i kako će ljudi reagirati na takvo moje ponašanje. Ali po nekim događajima od subote, neću trčati pred rudo ali mislim da bi moglo bar donekle biti pozitivno.