utorak, 20.05.2008.

Putuju oblaci.....

Nakon par tjedana lijepog vremena i sunčanih dana, došli su oni kao nezvani gosti, noseći sa sobom nešto uvijek novo. Nešto drugačije. Iako mnogi od nas ne vole kišu oblačno vrijeme, jer djeluje previše zamorno, monotno, ponekad tužno i hladno. Oni uvijek dolaze ne pitajući nas da li ih želimo nad svojim nebom. Putuju nebeskim prostranstvima. Vjeter ih nosi, baca, tjera na sve strane. Nekad dobrodošli nekada toliko dosadni. gledam ih kako plove nebeskim plavetnilom. Ponekad svi zajedno, ponekad svaki za sebe. Gledam ih i razmišljam na što me podsjećaju ti oblaci?. Podsjećaju me najviše na ljude. Koji kao i oblaci nezvani i neželjeni ulazimo jedni drugima u život nekad noseći radost nekada tugu. Stalno se pitam da li je to igra života da i nas vjetar života nosi tamo vamo kao o vjetar na nebu koji nosi oblake. Možemo li svojim životom sami upravljati ili smo osuđeni na taj vjetar koji će nas nositi bez pitanja i našeg odobrenja malo vamo malo tamo. Kao što ovi kišni oblaci prolaze nebom, dolazeći o odlazeći i svaki puta ponovno i opet ponovno. Svaki puta sve je isto samo malo različito, jer se vremena mijenjaju. tako i ljudi ne dolaze isti ljudi u naše živote, uvijek se pojavi netko novi, ali opet s jedne strane sve se svodi na isto, ili na dobro ili na zlo. Putuju oblaci putuju i ljudi ovim zemaljskim životom, htijeli ili ne jednima nosimo radost drugima tugu.b Jedni drugima sudimo, ali sebe ne vidimo, jer ipak taj vjetar života nas prisiljava ponekad da idemo i protiv svoje volje. Iako znamo da to nije uredu. Ipak to činimo. Kao što svaki oblak na nebu ima svoj put iako on sam ne zna što ga čeka, tako i svatko od nas ima svoj put koji je negdje kod Boga zapisan, ipak ne znamo mi sami gdje je sljedeće nebo tko je ispod tog neba nad kojim ćemo mi raširiti svoje oblake, hoćemo toj osobi donijeti radost ili tugu. Ta veličanstvenost života je u neznanju. Oduvijek tragamo za odgovorima. Ali koliko god tragali pitanja je sve više, a odgovora sve manje. Koliko god htijeli saznati što će biti zašto se to dogodilo nikada tu tajnu nećemo otkriti nije naše da ju otkrivamo, nego da ju živimo. Kao oblacina nebu da putujemo ne razmišljajući kuda idemo, nego da uhavatimo život pod ruku i njega se čvrsto držimo, jer nas može već sutra vjetar života ostaviti negdje daleko u nebeskim prostranstvima.Iako ne volimo te oblake, i mi smo kao oni jer kad uđemo u nečiji život on ne zna što smo mu donijeli, tako i ti oblaci ne znamo što nose nešto novo, no je li to dobro ili loše, nije na nama da sudimo o njima sve je to Božja volja.

- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna