četvrtak, 27.03.2008.

Nije me dugo bilo!?

Kako vrijeme brzo ide, ne stignem se ni okrenut već će četvrti mjesec. Proljeće krupni korakom korača naprijed iako po vremenskim prilikama i uskršnjem snijegu to ne bi moglo reći. Eto bio je i Uskrs i već je prošao. Proletio je da nisam ni shvatio kada. Moj blog je doživio malo zapostavljanje od mene. No, ne samo moj nego i blogovi mojih dragih prijatelja koje rado čitam jer uvijek u tim tekstovima nađem sebe, dobijem inspiraciju za svoje tekstove. Nekako sam izgubljen poslijedne vrijeme. Jeli to utjecaj ovog čudnog vremena ili moje psihe i svega što se događa ili sve to skupa zajedno. Inspiracija za pisanje tekstova mi je tu negdje ali nikako da pišem. Do prije koji tjedan stotine priča mi se vrtilo po glavi. A sad su sve tu i imama ih u glavi a ne znam ih složiti u priču k vragu. Obećao sam napisati objašnjenje u vezi ove priče o sjeni i hoću i to uskoro. Ta priča mi je niknula u glavi samo od jednom. Par dana mi se vrtila misao po glavi, da nešto napišem, opišem neke situacije iz naših života kroz priču o sjeni. Ali početna zamisao uopće nije kako sad ta priča izgleda. Ali kad sam sjeo pisati ju ideje su samo nicale u glavi i nastala je priča o sjeni. Netipičan tekst za mene. I prvo ga nisam uopće htio objaviti, nekako mi se nije uklapao u moj način pisanja, a i nisam ga htio objaviti zbog vaših reakcija, mislio sam da će biti negativne. Ali na nagovor par prijatelja eto obavio sam ga i vidim da nisam krivo učinio. Da vam se svidio. E sad tko je proniknuo u njegovu srž tj. smisao vidjet ćemo kad napišem objašnjenje tog teksta. Ne znam da li se vrijedi ispričavati što nisam obilazio vaše blogove, blogove ljudi koje sam redovito posjećivao i komentirao. Nije u redu od mene što sam vas zapostavio. A vi ste ipak dolazili kod mene. Trudit ću se da toga bude sve manje i da mi ne zamjerite što je došlo do toga. Ne bih želio da dođe do toga da ne posjećujemo više jedni druge. Jer taj blog pišem zbog vas koji me posjećujete redovito jer s vama želim podijeliti svoje osjećaje, priče. A muči me i jedno pitanje zadnjih dana, da li da nastavim pisati svoj blog, kako vi gledate na moje tekstove, jesu vam dobri, poučni. Da li vam pomognu. Volio bih da mi to kažete i radi sebe i radi mene. Jer vaše mišljenje će biti velika prevaga u odluci što da učinim s blogom. Dan za danom ide, sa sobom nosi i dobro i zlo. Najgore je što sat iz dana u dan se sve brže okreće. Svane jutro evo ti več večeri i tako svaki dan. Kako ljudi znaju reći gdje si bio, što si radio, ništa. Nadam se da neću to više reći i da ćemo i dalje komentirati jedni druge i svi zajedno pisati tekstove koji će biti od koristi i meni i vama. kako sam pročitao u komentaru jedne svoje dobre kolegice da šteta što onaj tekst o sjeni nije objavit na naslovnici bloga. nisam željan takve slave. Nije mi želja postati slavan. Nego biti ona osoba kakva sam bio do sada, i da me čitaju ljudi koji razumiju i žele itati moje tekstove. A tekstovi koje objavljuju na naslovnici bloga. Nikoga neću pljuvati, ali ću reći da su mnogi drugi blogovi za to zakinuti. Ali danas je bitno napisati što veću glupost i bit ćeš na naslovnici bloga. Ali nema veze, uvijek je tako bilo i nek bude. toliko od mene za sad ,veliki napredak u pisanju, od koliko vremena nisma pisao, hehe. još jednom molim vas oprostite i nemojte zamjeriti što me nije bilo tako dugo.

- 10:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 05.03.2008.

Sjena...

Prvo jedno kratko objašnjenje, ovo je ne tipičan tekst i priča za moj stil pisanja. Ali evo pokušao sam i na taj način neke stvari reći. Nadam se da će te shvatiti poantu priče i da će vam makar ako ništa drugo pomoći i biti jasnija slika o nekim stvarima.


Još jedan običan dan, Noć preuzima svoju vladavinu, sunce je odavno zašlo za obzor. Vjetar laganim kretanjem stvara dojam živog svijeta. Iako je noć došla i sve je mirno. Ljudi su utonuli u svoje snove, svoje želje sanjaju. Zvijezde skakuću na nebu veselo se igraju, skrivaju se iza oblaka. Svjetla grada obasjavaju puste ulice, nigdje nikog nema. Tek na starom plotu ispred jedne stare slavonske kuće sjedi stari mačak. Uživa u mirnoj noći, jedan šum u blizini mu privlači pažnju, onako star ne silazi sa plota, već samo znatiželjno promatra. Gleda u mrak ali nikoga ne vidi, ali šum je još tu nešto se kreće. Odjednom nešto izlazi iz mraka pod svijetlo grada, ali nema nikoga osim samo jedne zalutale sjene. Koja traži sebe. Koja traži kome pripada, pod svijetlima ovog malog grada se izgubila. Stari mačak ju znatiželjno promatra. Nije ni njemu jasno zašto sjena sama luta po gradu. Nakon nekoliko trenutaka sjena ponovno nestaje u tami noći, tihim glasom doziva samu sebe , doziva osobu kojoj je pripadala. Stari mačak silazi sa plota, nigdje nikoga nema, nije mu više zanimljivo sjediti. Ipak ide za sjenom. I mačak se gubi u tami noći. Niti njega ne osvijetljava više svijetlo grada. Tiho se šulja za sjenom pokušava je pratiti, ne vidi ju ali čuje njezin tihi jecaj. Odjednom sjena staje okreće se i vidi u tami da ju prati nekakav mačak, nije joj do društva. Ipak nastavlja svoje lutanje. Mačak misleći da ga ne vidi iz male udaljenosti je prati. Nakon nekoliko trenutaka sjena se okreće prema njemu ipak i tiho ga upita. Zašto me pratiš, zar ne vidiš da sam se izgubila. Nije mi potrebno društvo, ne želim društvo. Ja samo tražim sebe, tražim svoj drugi dio. Mačak je znatiželjno i iznenađeno pogleda još više joj se približi. Radoznao kao i svaka mačka ju upita a zašto u tami noći tražiš sebe. Sad se ništa ne vidi. Kako ćeš naći sebe. Sjena se okrene i nastavi svoje lutanje, laganim tužnim korakom nastavi. Mačak krene ponovno za njom, više je ne prati već ide odmah uz nju. Nije mu jasno pa ju ponovno upita. Kako ćeš naći samu sebe u tami noći, ništa se ne vidi. Sjena već umorna od traganja zastaje, i tihim glasom punim tuge odgovara mu. U tami sam i izgubljena, napuštena. U istoj ovakvoj noći, sam ostala sama. Moj drugi dio, samo je nestao u noći. Već danima lutam samo noću, jer danju ne mogu otkriti i naći svoj dio, dio koji mi pripada. Mačak sav zbunjen njezinim odgovorom, znatiželjno počne šetati oko nje, onako ponosnim korakom, i mrmljajući u svoje bijele brkove počne sa svojom pričom. Pa i ja sam cijeli svoj život sam. Nikad nisam imao nekoga. Ali nikad nisam tugovao. Sjena mu na to odgovori, ali ja ne znam biti sama. Nikad nisam bila sama. Na to mačak nije imao odgovora, nije više se niti šepurio jer je vidio da to sjeni ništa ne znači. Sjedne pored nje i tiho je zapita, a budi sa mnom, iako ne pripadaš meni, niti ja ne volim samoću, već sam star. Ali tužno je biti sam. Ostani sa mnom. Sjena mu zbunjeno odgovara, ali ja nisam tvoj dio niti ti moj. Ne pripadamo jedno drugome. Iako je mačak bio star i šašav, bio je i mudar i reče joj. Da možda ne pripadamo jedno drugome, ali oboje smo sami, tebe je tvoj drugi dio ostavio samu. A ja sam cijeli život sam. Nemoj više lutati ostani pored mene. Sjena je pogledavala u tamne oblake koji su bili nadvijeni nad gradom. Ostat ću ali ne vjerujem da će to biti zauvijek. Jer sam ja ipak sjena i jednog jutra ću ipak samo nestati. Mačak i sjena su ostali zajedno, navikli su se jedno na drugo. Bilo je i teških trenutaka ali borili su se protiv toga. Sjena je odustala od potrage za svojim drugim dijelom, jer je svoj dio ponovno našla u prijateljstvu s mačkom. Stari mačak ju je mnogome tome o životu poučio. Prolazilo je tako vrijeme dan za danom je išao. Noć za noći je lagano koračala. Mačak je i dalje sjedio na svom starom mjestu, na starom plotu, uživao u tihoj noći malenog grada, ali više nije bio sam, imao je velikog i dobrog prijatelja, imao je sjenu. Prolaziše dani, sjena se bojala jedino zore kad će nestati zauvijek. Stari mačak ju je tješio da to neće biti tako skoro da ne razmišlja o tome. Već da uživa u životu i njegovim radostima. Jedno tiho večer, noć nije bila kao svaka, bilo je proljetno večer, sunce je lagano zalazilo i skrivalo se za obzorom. Stari mačak je polako gubio snagu, više nije mogao, godine su ga srušile. Tako ležajući pored starog plota jer nije imao snage se popeti na njega reče sjeni, vidiš, nećeš ti otići prva, ja sam taj koji odlazim i napuštam te. Sjena je bila cijelu noć uz njega. Pred zoru je pogleda i reče joj ne budi tužna, budi hrabra i ponosna jer ti si među rijetkima ponovno pronašla sebe. Sjena je ponovno ostala sama. Ali nije bila tužna jer je imala ono što mnogi nisu, imala je sebe, iako je bila izgubila sebe, ponovno se je pronašla. Mrak se nadvio nad grad. Na starom plotu više nije sjedio stari mačak, njegovo mjesto je bilo prazno. Samo jedna sjena je bila pored starog plota i uživala u tihoj noći. Znala je da i njezin kraj, uskoro dolazi, nije bila tužna kao na početku kad je pričala da će jednom morati nestati. Sunce se pojavilo nad obzorom, veselo je budilo grad, sjena mu je veselo mahnula i nestala u njegovim zrakama.

Image Hosted by ImageShack.us


Mislio sam na kraju objasniti svoj smisao ove priče i zašto sam ga napisao na taj način i što sam htio reći, ali neću ostavit ću prvo vas da kažete svoje mišljenje, a ako budete htijeli onda ću vam reći što sam sa takvim tekstom i takvom pričom htio reći.

- 12:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna