petak, 29.02.2008.

Razgovor i prijatelji


Uvijek se dotičem tema koje su usko povezane, ali nekako se ne mogu maknuti od toga. Prijateljstvo, i slične teme, nekako okupiraju moj mozak. Ma ima tema još o kojima bih mogao pisati, ali nekako se ne uklapaju u ovaj blog, ne vjerujem da vas ikoga tko čita moj blog zanimaju politika i takve stvari. Sigurno vam je ko i meni puna kapa takvih stvari. Zato ću se ja kao i uvijek držati svojih tradicionalnih tema, ili bar donekle vezanih uz moj stil pisanja. Ovaj put nije problem u meni i mom društvu, odnosno nije problem niti u jednom društvu već stilu života, koji okupira sve više ljudi. Negdje prije sam upoznao jednu djevojku i negdje prije mi na piću onako bezveze sjedimo i pričamo. I ja njoj govorim u kakavom sam ja društvu odrastao i kakav odnos mi imamo u tom društvu. Prvo bilo joj je prečudno što sam odrastao skoro sam među ženama, ali to nije u potpunosti istina pa ima tu i muških u tom društvu, ali ipak te su djevojke u mom životu od moje pete godine, ne kao djevojke već kao sestre jer nikad niti one mene niti sam ja njih gledao kao djevojke s kojima bih mogao hodati. I tako nas dvoje pričamo, i opet nailazim na čuđenje, ali ovaj put i ona je mene začudila, svojim čuđenjem, hehe, smiješno. Pričali smo o povjerenju u društvu. Nju je začudilo što te moje kolegice i ti moji prijatelji imamo takav odnos da među nama nema nikakvih tajni, ali baš nikakvih. Ti moji prijatelji znaju sve o meni, ja znam sve o njima u sitni detalj, od prvog sexa, ma ne znam ni ja čega sve ne. I nju je to začudilo, ona kaže da ona baš u svom društvu nema takav odnos. Samo malo, s jedne strane, ok, ne želi podijeliti svoje tajne s nikime. A s druge strane koliko je tvoje povjerenje u te prijatelje, i koliko ih cijeniš. Nije tu bit imati prijatelja kojem ćeš reći ono što ti je na duši ono što te pati, nego to što znaš da će ti ta osoba izraziti svoje mišljenje bilo ono negativno ili pozitivno. Što znaš da se na tog prijatelja možeš osloniti i da će ti on moći pomoći. U mom društvu nema tajni stvarno među nikim. I kad je nekome teško svi smo tu da mu pokušamo pomoći, ako ništa drugo ne možemo, bar možemo biti uz tu osobu. Ponekad su riječi suvišne, vidiš da ti prijatelj pati. I nečeš ga gnjaviti bespotrebnim pitanjima, već ćeš biti uz njega i razgovarati s njime zagrliti ga. Koliko puta sdam bio u situaciji da mi je bilo teško, i da prijateljima ništa nisam rekao kolikop me dobro poznaju sami shvate i znaju već u čemu je problem. I to nekad puno znači. E sad, čemu sve ovo moje pisanje. E ovako, mene kao čovjeka pati ne shvaćam ta društva gdje jedni od drugih skrivaju sebe, kakava su to društva. Tko se tu na koga može osloniti, o čemu ti ljudi kad su zajedno na okupu razgovaraju. Opet ću se dotaći svog društva, nema teme koju mi nismo pretresli i razgovarali. I nikad nije problem razgovarati o ničemu, od razgovora od sexu i sličnim stvarima do obitelji, i nekad glupih tema. Nekad razgovor krene o jednoj stvari i završi na sasvim drugoj. Stotinu puta sam bio i ljut na to svoje društvo, ali ja i moja ljutnja traju pet minuta, i bilo je milijun puta i dao Bog da bude još sitnih razmirica, jer naravno ne razmišljamo svi jednako, ali uvijek nađemo nekakvu sredinu i to je ono što nas drži tolike godine na okupu. Kao što ste i vidjeli u mojim dosad napisanim postovima stvarno poznajem mnogo ljudi i volim upoznavati nove ljude, sklapati nova prijatljstva, poznanstva.I gledajući sve te ljude i njihova društva, nekad samo promatrajući nekad i oni sami priznaju da odnos kakav ja imam sa svojim društvom u njihovom je nemoguć. Onda se otvara pitanje, koje sam malo prije gore već naveo, ali ponovit ću ga, kakava su to društva, ili još jače kakva su to prijatljstva. Jer kome ćeš reći sve ako ne priijatelju, tko će ti prvi skočiti u pomoć ako ne prijatelj. Ali kako će se to dogoditi ako ti tom prijatelju ne vjeruješ, ako nemaš u njega povjerenja, ak ose vaša druženja svode na ispijanje samo kave zurlajući u druge ljude, i čitajući crnu korniku. A razgovor onaj koji povezuje i jača prijateljstvo je nepoznanica za takve ljude. Neke takve su mi stvari neshvatljive, ma s neke strani razumijem ali ne u potpunosti, a što moji prijatelji znaju reći a što ga voliš zakomplicirati, nadam se da nisam zakomplicirao. Nije me dugo bilo niti sam pisao postove niti komentirao vaše, ne zato što nisma htio nego sam bio spriječen pripremom ispita, tako se ispričavam se za nekomentiranje ali nastojat ću komentirati, lijepi pozdrav i slobodno recite svoje stavove u svakom svom postu jer tako otvarate i zatvarate cijeli smisao posta, jer tekst je tu napisao sam ga ali on nije potpun bez vaših komentara o toj temi.

Image Hosted by ImageShack.us

- 11:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 15.02.2008.

Božijim putem!!!

Odavno je bila nova godina,doček i ludovanje. Prošle su maškare i sva ona ludovanja koja idu s tim danima. Došla je čista srida ili pepelnica i počelo je vrime korizme, pokore, molitve. Vrijeme čišćenja ljudske duše radi proslave najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsnuća Kristovog. Mnogi od nas su katolici, neovisno da li pravoslavne ili rimokatoličke crkve. Mnogi od nas su odrasli u obiteljima s takvim predznakom, gdje je vjera ispred svega. Od malih nogu nas uče da vjerujemo u Njega, išli smo i na školski vjeronauk, ali i u crkvu na vjeronauk. Bio sam ministrant u crkvi punih 6 godina i jako sam bio povezan sa crkvom. Ali bilo je i dana kad mi se nije dalo ići u crkvu. Ajme koji bi onda problemi bili u kući, vika roditelja, baki i slično. Ma sve se to nekako prebrodilo. Kako volim reći tada sam bio dijete i morao sam ipak na kraju slušati što govore stariji, inače mi se ne bi dobro pisalo, zabrane igranja i slično. Danas sam zrel čovjek, bar se nadam. Hoću reći punoljetan sam već odavno i više mi nitko ne može nametnuti svoje mišljenje, ili nešto zahtijevati od mene, ako i ja sam to ne želim prihvatit ili učiniti. Sami donosimo odluke o sebi i svom životu, bar u većini slučajeva, nekad niti sami ne možemo utjecati na neke stvari i moramo se pustiti da nas ponese to sve. Ali ok, takav je život. Gledam sebe i svoje prijatelje najviše, nekada smo svi išli u crkvu što iz vlastite želje što jer smo bili prisiljneni. Ali išlo se je. Danas je to sve manje vidljivo, svi gledaju na crkvu kao na utvrdu kapitala. Ok, razumijem i to ima i u tome nešto. Ali opet tu se krije velika pogreška. Ne idemo mi u crkvu radi svećenika ili naših susjeda ili poznanika, nego radi Njega, Njega kojeg će razapeti znog nas i naših grijehova. Jeli itko ikad na ovom svijetu učinio nešto veličanstvenije. Za svakog od nas. Kako Mu mi zahvaljujemo na onom što je učinio za nas, na koji način mu pokazujemo da smo Njegovi, ne kao robovi ili podanici nego kao braća. Da, došlo je vrijeme kad se i bratu gleda oko za oko, zub za zub. Danas je vrijeme oholosni i velike sebičnosti. Volimo se svi izjašnjavati kao vjernici katolici, i to s takvom snagom isticati pred gomilom hrpom ljudi, a koliko nas to uistinu je. Koliko nas uistinu vjeruje u Njega i pokazuje to svojim dijelima. Korizmeno razdoblje je i običaj je nečega što nam je svakodnevica odreći se za vrijeme korizme. Mnogo puta sam čuo a joj pa zašto bih se ja odrekao to meni ništa ne znači, ja ne mogu bez toga i slične stvari. Koji jaki i veliki izgovori. Ma nije se bit odreći nego pokušati shvatiti ono Isusovo poslanje i dolazak na zemlju. Shvatiti i živjeti po Njegovom nauku. Razumijem da mnogi ne idu u crkvu, mnoge razloge i znam jer je i tamo, došlo do klasnih podijela, imaš imaš, nemaš napolje. I puno drugih stvari. Ali nije odlazak u crkvu radi običaja ili zbog komšija da ne kažu jao pa nije bio u crkvi. Odlazak u crkvu je radi nas samih. Ajde ako i ne idete u crkvu, ali bar pokušajte učiniti nešto za sebe i svoju dušu,, nemojte biti licemjerni, i govoriti ja sam vjernik a s druge strane sve gazite i pljujete ono što nas je On učio. Pokušajmo kroz ovo korizmeno vrijeme bar pogledati u sebe svoje srce i svoju dušu, jer imamo jedan život koji ne znamo koliko će trajati. Žalosno ga je uništiti i potratiti, a pogotovo svoje vjere se stidjeti, ma koja ona bila. Koje god da si vjere ne stidi se sebe nego to s ponosom istakni.Jer opet mi smo svi na neki način vjernici koji vjeruju u jednog Boga. Samo što ga svi zovemo nekim svojim imenom. Krenuti Božijim putem je svrha i potreba svakog od nas, možemo imati sve ali ako nema Božje potpore u svemu ne vrijedi nam onda ništa, jer ovo zemaljsko će ostati ovozemaljsko a na onaj svijet ništa od toga nećemo moći ponijeti.

Image Hosted by ImageShack.us

- 12:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2008.

Valentinovo, tihi jecaj ljubavi?

Dok cijela Slavonija u tihom zimskom snu spava, lagano dani nečujno prolaze. Jedan za drugim koračaju kao ovnik za vonikom kad na bojišnicu idu. Niti se osvrćemo za njima, živimo u toku s vremenom. Koje je sve okrutnije, i hladnije. Sve deblje jakne da sakrijemo svoje osjećaje nosimo. Ne želimo da itko zna kakvi smo u stvarnosti ljudi, želimo ispasti hladnokrvne životinje željne samo slave, uživanja i istrošnosti ovog vremena. A duboko u nama se skriva nevino lice, puno ljubavi i osjećaja, ali se boji izaći na sunce, pokazati se svijetu, jer toliko mu je već bila nanešena bol, bez razloga, jer je netko samo htio zadovoljiti svoje apetite ne gledajući na osjećaje drugih ljudi. Dok tako sumorno i hladno vrijeme s danima odlazi u vječni nepovrat, u hladnoj zimi dolazi jedan dan u godini kada makar na jedan dan padnu teške jakne hladnoće. Dan kada i cvijeće drugačije miriše. Dan kada i Bog ruke pruža ovoj okrutnoj bolom i tugom prošaranoj zemlji. Valentinovo, dan zaljubljenih ili dan ljubavi. Dan koji su slavili još stari rimljani. Jedan od poganskih običaja koji je s vremenom postao i kršćanski blagdan, ali danas je prešao granice i postao svjetski dan ljubavi, mnoge vjere i nacionalnosti ga slave kao dan ljubavi. 14.2., Mnogima zaigra srce, mnogi ovih dana razmišljaju što kupiti svojim voljenima kako ih iznenaditi. Kako na što ljepši način pokazati i dokazati svoju ljubav. Ovo vrijeme i ovaj tempo života sve više cijene materijalno i ovo zemaljsko, a sve manje ono ljudsko i duhovno. Ali evo iako sam sam, neću imati koga zagrliti na Valentinovo sretan sam jer bar jedan dan u godini se slavi nešto što nije materijalno. A to je ljubav. Da li postoji što veličanstvenije i svetije i čistije od prave i istinske ljubavi koju osjećate i koju se ne bojite pokazati? Nema. Htio sam pisati o svim negativnim trendovima koji osvajaju Velentinovo , ali odustao sam od toga, koliko god ga htijeli prikazati samo kao jedan komercijalni dan da bi se što više kupovalo poklona i ne znam čega, za mene će to bitit uvijek dan ljubavi. Dan koji bi trebao biti svaki dan. Jer ljubav se uvijek treba dokazivati, pokazivati, graditi i održavati, ne samo jednom godišnje. Ali kao što mi svaki dan imamo novi dan, novi rođendan, ali slavimo samo onaj jedan dan, to je dan kad smo došli na ovaj svijet, tako postoji i jedan dan ljubavi, dan kada samo ljubav vlada makar na nekoliko sati ovim svijetom i vremenom. Iako nas ima mnogo koji ćemo taj dan provesti sami, želim svima sretno valentinovo.
Image Hosted by ImageShack.us

- 11:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2008.

Pohod Smrti

Crn i neobičan naslov ovog posta, nadasve ne tipična tema za mene. Nisam nikada još pisao o ovim stvarima, jer nekako ne spadaju u moju kategoriju tekstova. Ne zato što ja ne želim pisati o tome. Nego svi moji tekstovi nikako se ne mogu povezati s ovim. Ali jednostavno nešto mi ne da mira i ipak ću pisati o smrti ili kako piše u naslovu „Pohod Smrti“. Jedna sam od osoba koja je vrlo znatiželjna, to ste se mnogi već uvjerili u to po mojim tekstovima a neki i osobno koji me poznaju. Zato volim dosta čitati novine, pratiti dnevnike, na različitm tv programima, čitati internet stranice koje su izvještajne. I tako jedan dan dolazim na kavu s kolegicama imam običaj na nedeljnoj kavi prijepodne uzeti novine i pročitati ih, kako nekad znam reći od korica do korica. I tako krenem ja od naslovne strane čitati, gledati slike, i okrećem prvih par listova, i odjednom prijelom u meni. Zatvaram novine i bacam ih od sebe. Što se kod mene jako rijetko dešava. Osim u situcijama, kad se u društvu vodi nekakva zanimljiva rasprava ili slično. Kad me netko prekine u čitanju koga dugo nisam vidio i da ne nabrajam dalje. Ali taj dan ništa od toga nije bilo, već ono što sam vidio u novinama. Ali nije to bilo prvi puta, vidio sam to već milijun puta. Ali taj dan i taj tren bila mi je već puna kapa takvih naslova takvih priča. Sve se mijenja i vrijeme i ljudi, Ali novine su uvijek imale ono nešto staro što se ne može promijeniti. Ali izgleda da sam se prevario. Nikada više nisam vidio crnih naslova, samoubojstvo, ubojstvo, pljačke sa smrtonosnim ishodom itd. Glavni naslovi na naslovnim stranicama. Novine pune crne kronike, svakim danom sve veći broj stranica crne kronike je. Zar je postalo hit ubiti sebe ili nekoga. Zar se u ovoj državi, ili na neki način kvazi državi, ne događa osim tih crnih stvari, ubojstvo mlade djevojke koja je stopala do grada da bi uživala u svom mladenačkom životu, ubojstvo taksista koji je samo zarađivao za svoj kruh, masovno ubojstvo obitelji čekićem prije par godina tu u mom kraju, masovno ubojstvo bratove obitelji samo zbog nasljedstva kuće, tko će koji dio kuće dobiti. I da ne nabrajam dalje. Ali to su samo od nekih tužnih događaja koji su punili naslovnice novina, internet stranica, dnevno informativnih emisija i sl. Ljudi više o ničemu pozitivnom i ne govore, samo o ubojstvima, financijskoj situaciji u ovoj zemlji. Zar je to realnost današnjeg vremena, ubij i postat ćeš netko, tj. profitirat ćeš. Što je to što ljude tjera da to rade, da se međusobno ubijaju. Kakvim principima se ti ljudi vode. Zar ne poznaju temelje morala, poštovanja i milosrđa. Mislim da ne i da nikada nisu spoznali. Kažu za onog dečka što je ubio onu djevojku što je stopala, bio je miran i povučen nikoga nikad nije dirao nije baš bio razgovorljiv. E vidite ja se baš takvih ljudi bojim, jer nije uzalud ona poslovica „ne boj se čuke koji laje, jer taj ne grize, već onoga što šuti taj je opasan“. Nikoga ne pljujem niti vrijeđam, to sam samo uzeo za primjer. Jer kako možemo znati što osoba koja ne komunicira previše s ljudima sa svojim bližnjima vrti u svojoj glavi o čemu razmišlja, snuje i slično. Ne volim ljude koji su za sve prepametni ali opet bolje da kažu što misle i žele nego kasnije da ti vraćaju na deset puta gori način. Moja baka kad gleda tv ili čita novine zna reći nije toga bilo u naše vrijeme, ma bilo je ali ne u tolikom obimu, a niti mediji nisu bili toliko rašireni i informacije su dosta duže putovale do ljudi. A i ljudi su manje mislili o takvim stvarima i manje su bili ogorčeni, bili su zadovoljni s onim što su imali, ap koliko god to bilo. Sjećam se nedavnog događaja svoje dobre kolegice i njezinog posjeta hitnoj pomoći i neugodnom iskustvu što su imali tada, zvali su novinare u pomoć, ne da se oni okoriste već da pokažu svim ljudima kako se odnose pojedinci prema pacijentima, i to nije jedini slučaj za koji ja znam. Njihov cilj i želja je bio da se tome stane na kraj, ništa drugo. Ali što se dogodilo medijima je to bila udarna vijest ta dva tri dana nakog što se to dogodilo i nakon toga mir i tišina, stvar koja je trebala pomaknuti stvari s mrtve točke. Danas kao da ništa nije niti bilo. Ali zato o ubojstvima i ubojicama se pune naslovne stranice. Ajde da se piše o tom događaju nego se nakon toga piše tko zna što sve ne o njemu ili njoj te o žrtvi, njihovim obiteljima. Zar mene zanima kakva je obitelj ubojice i slično. On je počinio to ubojstvo, i on treba odgovarati za to a ne obitelj ubojice i obitelj žrtve. Oni nakraju postaju žrtve medijskog linča. Danas se pravda ne dijeli na sudu u našoj državi već putem medija. U što smo se to pretvorili, u što se to pretvorilo ovo naše društvo, kud je tu izgubljeno i jadno takvo kakvo je tu još i to. Financijska situacija u našoj zemlji i gospodarsko stanje je takvo kakvo je. I u mnogima izaziva nezadovoljstvo i ljudi upadaju u probleme, financijske, društvene i slično. Ali zar je to razlog postati ubojica. Da bi se pokazao hrabrim i da bi postigao svoj cilj. Gdje je nestao moral i odgoj koji su vam roditelji usađivali tolike godine, kako mi se čini vrlo bezuspješno. Jer ste i njih uspjeli prevariti. Najzanimljivije mi je kad nečije maloljetno dijete napravi nekakav cirkus u gradu a njegovi roditelji se zgražaju nad time i negiraju svaku mogućnost da je to baš njihovo dijete učinilo. Jer on je anđel koji to nikada takvo što ne bi mogao učiniti. Ma molim vas pa vi svoje dijete niti ne poznate , niti znate što je ono spremno učiniti. I tu sve kreće. I tako se stvaraju ubojice, sve imaju u životu, odrasli u blagostanju, ali nisu imali ono ljudsko. Neovisno koliko su roditelji bili dobri ljudi. Sad se kod mene javlja pitanje je li to Božja sudbina da čovjek mora postati tako okrutan i žedan krvi, ili je to igra vraga s ljudima, u kojoj ljudi gube. Nekoliko sam puta čuo više se niti ne sjećam od koga, ali znam da je bila starija baka, bio sam jako mali ali mi se ta izjava duboko u rezala u mozak i srce i nikad ju neću zaboraviti, često je se sjetim „ Bog je vragu poklonio 21 stoljeće, rekao mu je ja sam vladao do sada sad ti malo vladaj“. Razlog zašto je to ta baka izjavila nikad nisam saznao, ipak bio sam dijete i te me stvari nisu tada niti zanimale niti mučile, ali sada bih ju vrlo rado pitao. Zar je vrag stvarno došao na zemlju i počeo svoju igru voditi. Bog je tu ali mi smo izgubili svoj put prema Njemu, sami sebe lažemo. Kad slušam i gledam ma koliki ljudi danas hrle u crkvu, a za vrijeme komunizma su ubijali i izdavali ljude koji su tada išli u crkvu i Bogu se molili. Kako moja mama zna reći oni su krenuli u crkvu samo zbog toga što je to postao trend i nova moda. Ili kako ja volim reć za takve ljude, idem se pomoliti ipak nedjelja je ali brate sutra je ponedjeljak sutra ću te opljačkati. Vrag je svoje prste duboko u život ljudi danas gurnuo i nema mjesta gdje svoje zlo nije posijao. Nismo niti svijesni toga. Ali brojna ubojstva i samoubojstva su dokaz tomu. Vrag je u svom pohodu Pohodu smrti, samo mi ga možemo zaustaviti, ali ne na način na koji sada to radimo, nego na način ako ne možemo promijeniti svijet promijenimo sebe, ako je drugi netko zao, ne moramo i mi biti, držimo se one Božje izjave „Tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Teško je to danas ostvariti ali budimo makar ljudi pošteni i moralni, zar je i to teško. Vjerujem da je ali je to cijena koju se isplati platiti. Jer nakon smrti to će vrijediti, a sve ovozemaljsko neće.

Image Hosted by ImageShack.us


Malo duži post ali morao sam izbaciti iz sebe, sljedeći post će biti puno ljepši, ali i ovo je dio života koliko mi to god negirali.

- 19:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2008.

Zvijezda.

Nisam htio pisati o ovome,ali post od jedne moje dobre kolegice me je potakao da pišem o zadnjim događajima u svom životu od nove godine. Do tada sam živio kako kod nje u postu piše po već poznatim obrascima koje je mozak sam pripremao i uvijek bi završilo identično samo bol i patnja, mnoštvo tuge i suza. Ali zadnji put kad sam se našao u takvoj situaciji, i sve izgubio odlučio sam pokušati po prvi puta ne poslušati svoj razum nego svoje srce koje je tako ludo i opićeno, a s druge strane tako nježno i puno ljibavi i hvala bogu na tome. Učinio sam nešto drugačije za sebe da bi sebi život promijenio i uspio sam, nisam postupio po starom obrascu već sam učini po novom još ne isprobanom. Nisam imao štu izgubiti i uspio sam. Oduvijek sam bio osoba koja je voljela upoznavati nove ljude graditi prijateljstva, poznanstva biti sa svima s kojima imam ikakav kontakt dobre odnose. Nikome se ne zamjeriti. E sad se pitate kakve veze sad sve ima ovo što sam do sad napisao sa mnom. Prije nisam vidio koliko ljudi me voli, koliko ljudi me poštuje i cijeni kao osobu i to oni od kojih nikada to nisam očekivao. Nakon nove godine ja i muški dio društva odlučili smo promijeniti malo mjesto izlazaka, otići negdje dalje. Nismo pogriješili, tamo su nas ljudi prihvatili kao svoje, počeli su se graditi nova poznanstva, prijateljstva tko zna možda netko od nas nađe tamo i novu ljubav vidjet ćemo. I tako mi ostavili svoje staro mjesto gdje smo stalno bili. Gdje je večer bila nezamisliva bez nas. Odlučio sam se na taj korak s društvom zbog toga što sam smatrao da ću pomoći sebi, jer više nisam znao kud da se okrenem, oko mene su bili ljudi koji su samo pričali neke priče koje više nisam htio slušati, oni kao da su ostali u prošlosti i u toj nekoj tugi a ja to nisam više htio slušati ja sam htio sadašnjost i budućnost. A to pored njih nisam mogao ostvariti jer su me kočili. A i ja sam nisam vidio neke stvari. I jedan običan izlazak, odlučili smo da u grad nećemo ići autom, nitko od nas. Idemo u grad stopom, tako da svi možemo piti. Tako mi došli u taj drugi grad, i večer je počela ispočetka malo smo imali nekih nesluglasica oko mjesta izlaska ali to smo riješili odmah i ludilo je počelo. Svi ti ljudi kojima smo bili okruženi, nismo se uopće osjećali kao višak, naprotiv kao da smo oduvijek tu, da smo doaći i domicilno društvo u tom kafiću. Ne možeš vjerovati da još ima mjesta gdje ljudi nisu okrutni. I sve je teklo super ples, zabava zezancija, nove djevojke oko nas. ma kao u snu hehe. Ali vrag nam nije dao mira zanimalo nas je kako je u našem mjestu u našem kafiću, jel pita tko za nas jel nas se tko sjeća. I odlučili mi taj vikend malo ranije se vratiti u naše mjesto da vidimo što ima u naše kafiću. I tako mi krenuli kući hehe. I dolazimo u taj naš kafić. Bože dragi, nije za vjerovati kad smo se počeli spuštati stepenicama, kao da smo zvijezde nekakve, ne želim ispasiti umišljen ali tako je bilo. zaustavljaju te ljudi pitaju pa gdje si kako si, zašto te nema, gazda tog kafića odmah šalje konobara prema nama. Okreću se runde. Ne možeš vjerovati obraćaju ti se ljudi od kojih to nisam nikada očekivao, ja sam put od vrata tog kafića i stepenica koji ima kojih pet metara prolazio pola sata. I onda kad sam došao do svoje jedne kolegice da joj se javim da sam tu ona je samo smijala se i rekla mi zviezdo pa ti si stigao. Nije mi bilo jasno što je htijela reći s time. Sutradan na kavi prijepodne u sjedimo i naravno prepričava se subotnje veče, i onda sam je pitao što joj to znači zvojezdo. Na to je ona rekla pa kad si ušao u kafić pola sata ti je trebalo da dođeš do mene te te ovaj pozdravlja te te ovaj grli, te ovaj priča s tobom kao kakva zvijezda si. Ta riječ se malo proširila i van društva pa me sad neki zovu zvijezdo. hehe. Taj događaj me obradovao i podigao mi samopouzdanje, jer sve ono što sam radio oduvijek se isplatilo ljudi me cijene i poštuju. Nikome nisam stao što kažu na žulj sa svima sam uvijek nastojao biti u dobrim odnosima. Uvijek sam ljude gledao kao osobe a ne po fizičkom izgledu. I sad mi se sve to vraća. Zar ima išta ljepeš kad vidiš koliko te ljudi ustvari cijeni i poštuje. Od kojih to nikad nisi niti očekivao. Opet ću se malo vratiti na post svoje kolegice kakve veze on ima sa mnom, pa ima jer sam ja oduvijek bio takva osoba ali jednostavno nisam shvaćao neke stvari o sebi dok se nisam odlučio promijeniti i koje su mi sad tek vidljive kad sam se promijenio kad nisam postupio po starom isfucanom obrascu, i nakon pada u životu njega primjenio. Već sam isprobao nešto novo što se isplatilo i uvelike mi pomoglo a nadasve mi otvorilo oči da vidim koliko ljudi me cijeni i poštuje. Što prije nisam vidio.
Image Hosted by ImageShack.us

- 14:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna