Inati se Slavonijo

Nije jutro krivo

Opet noćas nisam oka sklopio
sluš'o sam te kako dišeš
I za nas molio
Ne ide naša ljubav kao nekada
I ne vrijedi suze kriti
ispod jastuka

Nije jutro nije krivo
A još manje noć
Što svak na svom boku spava
I što će ljubav proć

Dogode se riječi
al odmah nestaju
Kad nam tijela i budu skupa
duše nam samuju

Gazde

Svoj post počinjem ovom pjesmom. Jer mislim da su njene riječi kao stvorene za ovaj moj post. Na kraju kad pročitate cijeli tekst shvatit će te nadam se cijelu poantu.


Kao malo dijete nisam znao što je brak. Niti sam se zamarao s time, zanimale su me druge stvari, kao i sve vas ostale. No, godine su prolazile, odrastao sam lagano i polako se izgrađivala moja vizija braka, moje mišljenje o braku. Slušao sam brojne priče naših roditelja, baki i djedova što govore o braku. Što je njima brak značio u vrijeme njihove mladosti. Kakvi su bili običaji svatovski u njihovo vrijeme. Kako sam odrastao pojam braka mi je sve dublji bio, sve je više bio kompliciran, ali opet toliko veličanstven i svet. I crkva ima svoje mišljenje o braku, koje sam kroz vjernauk naučio. I sad kada sam čovjek i sve te priče starijih, sve te informacije koje sam dobio skupim na jednom mjestu u glavi i pokušam prenijeti na današnje vrijeme i na današnje brakove što se sklapaju u koje mladi ulaze, nemoguće je. Tako sam nekuvečer imao i sa kolegicama raspravu o braku i to kako je prije bilo i kako je sad. Kad slušam priče starijih ljudi naravno jako je malo onih koi će reći brak je predivna idealna stvar koja ti se desi u životu, s kojom nećeš imati problema. Rijetki su takvi, ili ih nema, svi su oni u svom životu i u toku svoga braka su imali problema, i ništa čudno, ljudi smo naravno i ne razmišljamo svi isto. Ali kad slušam starije ljude oni su ozbiljnije sa više razumijevanja poštovanja shvaćali brak, nije sve bilo uvijek bilo predivno, ali niti tada nisu odmah dizali ruke od svega i odmah tražili rastavu. Ok, razumijem to vrijeme, nije kao danas. Prije je to bilo naravno konzervativnije, više vezano za tradiciju i običaje. Neki običaji su bili okrutni na svoj način. Tu mislim na ženu, jer nije imala kuda niti kome se obratit ako je muž se napio tukao je, zlostavljao je, tjerao na mukotrpan rad. I opet je ta žena nekako sve to pregurala jer nije imala kuda, ali za nju je taj brak svejedno bio nešto više nego što danas znači. Kad slušam priče starijih, naših baki i djedova, nakon drugog svjetskog rata kako se živjelo, još taj okorjeli komunizam, te oduzimanja zemlje, stoke, hrane. Ali kad slušaš ih opet su nekako to zajedno prebrodili. Možda nisu imali kuda otići ali nisu niti razmišljali o tome, živjeli su jedno za drugo i za svoju djecu. Mnogi stariji govore nemoj žuriti nemoj srljati u brak, imaš vremena, mlad si uživaj u životu. Nisam prije shvaćao što su govorili. Ali dalje slušajući te priče njihove povezao sam neke stvari. Tada se u brak ulazilo sa 16, 17 godina djevojke, a dečki sa 21, 22 godine. Istina premladi su bili. Danas je opet drugčije, ulazi se u brak s malo više godina, ali javlja se jedna apsurdna situacija, oni su mlađi ulazili u brak i ostajali u braku a danas se ulazi otprilike stariji, a brzo se prekida taj brak. To je ono što mene muči. Što je brak to postao? Bjeg od kuće od roditlja, mišljenje da ćemo tek tada biti slobodni, ili da ćemo biti presretni samo ako se vjenčamo.I to je to. Da se tu priča završava, kao u španjolskim sapunicama. Kad se pozatvaraju ili međusobno poubijaju svi tzv. zlikovci dvoje mladih se vjenča i živi sretno do kraja života. Ma malo sutra. Zar netko u to vjeruje. Ima i takvih ne bih se čudio. Gledam tolike poznanike, tolike svoje prijatelje. U vezi su predivno im je presretni i zadovoljniji jedno drugim. Odluče se vjenčati, uđu u brak i tup, odjednom se mrze, ne valjaju više jedno drugome. Ajmo se rastati, djecu ćemo podijeliti. U čemu je problem da danas sve više brakova i to mladih, tek sklopljenih propada u svom nastanku. Mislim da je to krivo ovo vrijeme, taj zapadnjački način života, nepriznavanje crkve i Boga, jer sve više negiramo duhovno a prihvaćamo materijalno. Što se ne razmišlja o braku onako kako bi trebalo. Jer brak je i za mene kao i zam noge od vas jedna od možda najvažnijih stvari u životu koja će nam se desiti i taj dan vjenčanja, ali treba brak gledati i s druge strane, da će tu biti mnogo odricanja, mogo žrtvovanja, i za bračnog druga i za djecu danas sutra. Nije to isto kao kad si s nekime u vezi. Posvađđate se pa svako svojo kući u svoju sobu, i sutra sve ok. Mnogi kad uđu danas u brak po meni tako razmišljaju, čim malo zaškripi ja idem svojoj mami, on ide svojima. Uopće se niti tko trudi razmišljati o braku onako kako bi trebalo. Bitno je da se samo vjenča, da se otputuje na more ili ne znam ja gdje nakon vjenčanja. A onda kad dođemo kući ne bude išlo a što sad svako sebi. Pa zašto ulazite u brak ako niste spremni, ako ne shvaćate pravi smisao braka. Tobože živimo u vremenu koje je razvijenije pametnije, a toliko ispadamo glupi i balavi u očima naših djedova i baka, jer oni su sasvim drugčije razmišljali o braku i puno zrelije se odnosili prema njemu. Što smo to učinili od sebe, napravili bezlične nakaze, koje ne razmišljaju više svojom glavom niti svojim srcem ,nego gldamo te zapadnjačke ikone, te zapadnjačke zvijezde, kako one žive. Oni su nam postali bogovi idoli, po njima se treba voditi i žživjeti kao oni. A kako oni žive. To je za mene prejadan način života. Ja vjerujem da sam ja puno sretniji nego ne znam tamo neka američaka zvijezda, da iako nisam proputova oegzotične zemlje da sam više opet vidio i shvatio. Jer ono što ja imam u srcu i glavi oni nikada neće imati jer se to ne može kupiti, a za shvatitiim je to nemoguće jer su krajnje tulavi i zaostali. Brak i njegovo značenje danas je postao samo potpis na papiru, ništa drugo. Nadam se da će se to promijeniti. Da će ljudi se početi zrelije ponašati prema njemu i zrelije ga shvaćati. Kao nešto za što treba živjeti ali i kao nešto za što treba i sebe žrtvovati, ako to shvatimo i prihvatimo shvatit ćemo što znači i voljeti, jer ako nisi spreman sebe nekad žrtvovat, ne znaš niti voljeti, i ne voliš tu osobu, ako to znaš prije nego uđeš u brak nemoj ulaziti, jer će vas to uništiti, a ako si svjestan toga i želiš to svaka ti čast, nemoj odustati od braka jer je to nešto predivno, i sveto, ali nekada mukotrpno i bolno, ali što danas nije bolno a s druge strane lijepo. Uvijek je tako bilo i bit će, ali mi to moramo shvatiti. Da nema idealne i savršene situacije, Kad prihvatimo ne savršeno kao savršeno tek tada ćemo biti ispunjeni i sretni ljudi i manje će brakova propadati.

Vjerujem da ste to svi bar jednom u životu bili, ljubomorni ili zavidni najboljem prijatelju. Možda zbog toga, šzo vaš prijatelj ili prijateljica ima bolju odjeću, bolji mobitel, više sreće od nas u ljubavi i slično. I tad ste se sigurno zapitali a zašto je to tako, zašto i ja to nemam, po čemu je ona ili on bolji od mene. Puno puta je ta ljubomora i zavist uništila mnoga velika prijateljstva ali i velike veze. Mnogo puta se kod mnogih od nas javilo pitanje a zašto nisam rođen u nekoj bogatoj obitelji, imao bih super auto, putovao bih svijetom i tko zna što se ne bi radili. Ljubomora, jedan odo negativnih osjećaja u većini slučajeva jer negativno djeluje na ljudsku psihu, izaziva većinom negativne reakcije kod ljudi. Možda jedino u vezama manja količina ljubomore neće škoditi, jer će se njome samo vaši osjećaji ljubavi još više rasplamtati. Naravno ne ona bolesna ljubomora koja za sobom povlači negativne reakcije što čestim slučajevima dovodi do kraha veze, prijateljstva, čak i braka. Osvrčući se oko sebe vidim da je sve veći broj ljudi ljubomoran, i da će sve učinitida bude bolji od te osobe na koju je ljubomoran. Financijsko i materijalno stanje građana ove države je katastrofalno, i prijeti uskoro ako se nešto ne promijeni općim bankrotom i države i društva uopće. A s druge strane raste prodaja automobila, i to sve luksuznije klase, prodaja kuća, apartmana. Sve više se troši na skupe poklone. Jedan od razloga je i taj što su ljudi ljubomorni danas više nego ikada. Ako je naš susjed kupio novi automobil, moramo i mi, makar kruha ne imali u kući idućih pet godina, ne dopuštamo da ljudi oko nas bolje žive. A što se kosi sa našim materijalnim stanjem. U velikom dijelu svi smo vjernici, neovisno, katoličke, praoslavne, islama ili neke druge. Ali koliko god sam proučavao svoju vjeru i druge vjere nigdje nisam naišao na odobravanje ljubomore i zavisti. U svim tim vjerama su opisani kao neki način grijeha. Što je to što ljude nagna na ljubomoru, na zavist. Što je to što mlade danas vodi kroz život? Mnogo puta sam rekao u mnogim tekstovima kako je čovjek najgora životinaj na ovom svijetu. Kad gledaš druge životinje rijetke su jako vrste koje uništavaju same svoju vrstu, mislim čak ni da nema takve vrste na ovom svijetu, ups ispričavam se zaboravio sam čovjek. To nadživotinjsko biće, koje je zavladalo svijetom, u svojoj pohlepi počeo je sam sebe uništavati. Toliko je to uzelo maha da smo danas ljubomorni na svoje prijatelje, na obitelj, rodbinu, svoje susjede. Koliko jr bilo situacija gdje je najbolji vam prijatelj ili prijateljica pokušala uništit vezu, takav slučaj sam osjetio na svojoj koži jednom davno tako da znam što je to. Koliko prijatelja će učiniti sve samo da se ne zaposlite prije njega i tko zna koje sve još situacije, kad bi ih se sve nabrajalo i opisivalo trebalo bi tjedan dana. U što se današnji svijet pretvara. Kakvi smo mi to ljudi, danas mladi, sutra ćemo biti roditelji. Čemu ćemo mi učiti svoju djecu. Umjesto poštovanju, moralnosti, vjeri. Hoćemo ih učiti zavisti, ljubomori. Predstavljamo se za iskrene prave prijatelje vjerne do groba, a ruke su nam od krvi prljave, i jedva čekamo u toj svojoj ljubomori uništit tog svog prijatelja.Čovjek se je danas pretvorio u čudovište koje jede svoje mlade. Ne osvrće se više skoro nitko oko sebe nego gazimo sve pred sobom. Zar je vrednije uništiti jedno prijateljstvo toliko dugo građeno, jednu vezu u koju smo dali sebe zbog ljubomore, koja nije uopće potrebna, koja nema svog temelja. Samo zato što je netko kupio bolji auto, ima ljepši mobitel, što ima djevojku ili dečka a vi ne. Umjesto te ljubomore koja se javlja u ljudima trebali bi poraditi na sebi. Teška su vremena, to je vidljivo i jasno. Ali sačuvati čist obraz je neprocijenjivo. Odreći se čistog obraza radi skupog automobila, ili još gore prijateljstva ili ljubavi zbog ljubomore je krajnje jadno od ljudi. Zar je ljubomora ta koja će uništavati ono malo dobrog što je ostalo u ljudima.

Vjerujem mnogo puta ste se našli u takvoj situaciji ili ste čuli bar za nju, ali to je svima nama poznata stvar. Koja zadnjih godina uzima toliko maha, širi se tolikom brzinom kao nekakva epidemija. Ili možda bi mogli reći pandemija. Jer prelazi sve granice ljudskog karaktera, poštovanja i samopoštovanja. Već duže vrijeme ima kako sam primjetio to, i malo malo mi se vrti u glavi zašto se to događa, zašto to ljudi rade. Zašto se pretvaraju u sante leda. Tražio sam odgovor i kad sam ga mislim našao odlučio sam podijeliti to s vama, neću vam reći svoje mišljenje, nego ću vam pisati o tome ali ću pričekati da vidim kako vi doživljavate to i što mislite o tome. Danas je vrijeme kada postoje ili prave veze, koje su dugotrajne ili veze koje su burne i završavaju s gorkim krajem. To smo svi prošli ali ne muči me to, nego gledam na to u što se pretvaraju ljudi nakon prekida, nakon što ljudi izađu iz veze. Većina kao da ih se pretvara u sante leda. I sve bi to bilo ok, jer svatko ima pravo raditi sa sobom što god hoće. I ako je odlučio sakriti svoje osjećaje neka slobodno to učini. Ali što kad takvi ljudi kud postanu sante leda kreću u osvetnički pohod, ne onome koji im je nanio bol i ostavio tugu nego na nedužne osobe koje su u njihovim životima od prije ili su tek ušle. Nebrojno puta sam vidio situaciju nevažno da li je muško ili žensko, gdje u očma im osveta sja. Mnogi je na vrijeme ne primjete i poleknu pred njima a da ni ne shvate to. A oni ne razmišljaju o toj osobi koja je nedužna, koja im ništa nije učinila, uništavaju je kao kulu od karata, kao da vade srce iz grudi ljudima. Odlaze sa skalpom u ruci i nastavljaju svoj pohod. Što je to što tjera mlade danas da to čine, gdje im je srce, savjest odgoj, zar je sve nestalo. Svi smo mi u svom životu osjetili na svojoj koži i tugu i patnju koju nismo sami prouzročili. Ali da li trebamo nakon toga gaziti sve ljude pred sobom. U razgovoru s prijateljima o osveti, nismo se mogli složiti jer neki ju podržavaju neki ne. I to je uredu. Opet ne branim im da se osvećuju ali osobi koja ih je povrijedila. Ali nikako nisam mogao pojmiti na što su ljudi spremni, da bi se osvetili zbog svoje prošlosti na ljudima koji su potpuno ne dužni. Volio bih pitati te sante leda kome su se one na kraju osvetile muškom ili ženskom rodu, nisu. Osvetili su se sami sebi i još više sebe povrijedili. Najgora mi je stvar koju osobno mrzim, npr. u gradu s društvom, i sad netko od prijatelja, prijateljica, vidi nekoga tko mu/joj se svidi, a drugi iz istog društva kažu de to je kurvetina,pogledaj ju kako se obukla ili ako je muško u pitanju koji jadnik, izgleda kao žigolo vidiš da je sav prepotentan. A da tu osobu niti znamo, nismo je nikada vidjeli. Zašto ljude sudimo po izgledu, a ne po onome što je ispod tog izgleda. Možda baš ta cura koja nekima izgleda kao kurva ili ta svinja od muškarca su ustvari predobri ljudi, sa osjećajima. Koji su ustvari anđeli,a ne vragovi. Postali smo toliko materijalni, da to nije za vjerovati. Prije će prijatelji primjetiti na tebi novu majicu novi nakit, nego npr, tvoju promjenu psihičku. A zašto, jer uopće više nitko, ili velika većina ne gleda na to. Svima je bitno da izgledaš fantastično u trendu, da ti još visi etiketa trgovine gdje si kupio odjeću pomogućnosti da je što skuplja. Što vrijedi odjeća ako ispod nje nema čovjeka. Majica koju kupimo isto će izgledati isto na nama i na stolici sožena neće promijeniti boju. Izjave poput one svi ste vi muški isti ili sve su žene kurve, toliko me iritiraju i smetaju da to nije za vjerovati. Nisu svi isti. To je sigurno i dokazano milijun puta, ali mi to moramo reći i umjesto da ostanemo na tim riječima ne. Mora se nešto i učiniti ali ne pozitivno, jer vas je bivši ili bivša povrijedila. Razumijem ja bol koju takvi događaji izazovu u čovjeku, ali taj poriv da nakon toga pregaziš sve pred sobom nikako ne mogu razumijeti. Svjedok sam mnogih situcija gdje netko bude s nekim samo da napakosti svom bivšem partneru, da dokaže svom društvu svoj egoizam. A ne gleda da ta osoba s kojom je bio koju je iskoristio nije ništa kriva da ne zaslužuje da joj se to dogodi. U što su se danas mladi pretvorili. Više nitko ne gleda čovjeka u srce, u dušu svi su postali ljudi egoisti, hodajuće sante leda. Ne shvaćam o čemu razmišljaju u tom svom osvetničkom pohodu, mogu samo reći da se tako nisu nikome osvetili već su samo sebe još više zgazili. I da će u tom pohodu na kraju izgubiti tu bitku. Jer iz tog pohoda nitko na kraju nije izašao kao pobjednik. Pitam se da li to mladi danas ne znaju što znači ljubav, da li znaju što je uopće ljubav. I da osvetnički pohod nije dobro što će učiniti, da ne treba biti santa leda, jer prava ljubav možda je tu samo ju ne vidimo.

Lijepi pozdrav svima, evo i ja se vratio napokon. Nije me dugo bilo, stvarno dugo, nisam stigao nikako da obilazim blogove a ni da pišem nove postove. No, potruditi ću se nadoknaditi sve. Evo ušli smo u novu godinu toliko isčekivanu svi sa nekim željama, snovima koji se nisu ostvarili prošle godine,ali imamo veliku želju da ih ostvarimo ove godine. Godina iza mene bila je burna, sa svojim lijepim i manje lijepim trenutcima, i napokon ta je godina iza mene. Tu knjigu iz prošle godine potpuno sam zatvorio, više me ništa ne drži za tu godinu, ostavio sam samo sjećanje. Što je bilo bilo je. Sve što se dogodilo valjda je Bog tako htio, da sam sebe još više upoznam. Danas kad pogledam unazad ne gledam s nostalgijom na to vrijeme, gledam na to kao dio prošlosti. Nema više niti jednog repa iza mene, sve sam ostavio u toj godini. Kad je sat otkucao u ponoć knjiga je zatvorena i na kraju je pisalo The End. Otvorena je nova knjiga, gdje su stranice nove i prazne koje treba ispisati. Krenuo sma dalje upoznao sam jednu osobu, koja je još više mi dala snage i želje za životom. Nešto u toj osobi ima što me je potaklo da gledam naprijed da se ne osvrćem unazad. Da li mi to život i Bog pružaju novu priliku za srećom, vrijeme će pokazati, dobio sam prijatelja koji me ne osuđuje. Koji ne pljuje po čovjeku. I to mi je vrlo drago i sretan sam što na ovom svijetu još ima takvih ljudi.Ne moram skrivati svoje lice mogu biti pred tom osobom ona osoba koja ustvari jesam, ne moram glumiti hladnoću, mogu bez straha pokazati da sam osjećajan dečko koji želi voljeti i biti voljen. Slušam svoje prijatelje, one koje još smatram prijatelje jer i ovi blagdani iako su trebali biti vrijeme opraštanja, vrijeme kad treba oprostiti. Nisu bili, jer čovjek je takvo biće da sami sebe gazimo. Tako i ti pojedini ljudi su pokazali samo koliko me cijene. I drago mi je što su to učinili, sad znam tko me stvarno cijeni i smatra prijateljem a tko ne. Htio sam reći moji prijatelji kao i ja traže svoje snove i ostvarenje želja u ovoj godini onih snova i želja koje se nisu ostvarili prošle godine. Čitma post jedne svoje jako dobre kolegice, ne samo blog kolegice, nego i osobe koju poznam od svoje pete godine i sve do danas smo vrlo dobri, kao brat i sestra. I tako čitam njezin post u kojem opisuje sve što je željela da ispuni se prošle godine, i onda navodi što se je ustvari dogodilo od toga. Po njoj se dogodilo sve suprotno od onoga što je željela. I na kraju piše da za ovu godinu ne želi ništa, neka samo bude bolja malo nego prošla. Ta njena skromnost samo govori o njezinoj jakosti i želji da joj život bude bolji. Nije pohlepna i ne sniva snove koje zna da možda neće moći ostvariti. Želim reći. Da svi moramo biti takvi.Moramo biti ljudi koji će sagledati svijet oko sebe. I sanjati realne snove, naravno moramo si postaviti visoke ciljeve, da bi sebe natjerali da krenemo naprijed. Najgora stvar bi bila sad stati i spustiti glavu. Naprotiv sad ju treba dići ne sramiti se samog sebe. Nedopustiti da nas ruše prošlost, i zli ljudi. Ono što nam se dogodilo bilo to lijepo ili ružno, treba gledati kao na školu koju smo prošli i biti zahvalni jer s tim događajim smo samo još više upoznali sebe. Vjerujem da nakon toga sebe cijenite još više, jer ako sam sebe ne cijeniš ni drugi te neće cijeniti. Novi izazovi nas čekaju, neće sve biti bajno niti idealno, ali ako se sad pripremimo za to bolje ćemo se nositi s time ako se desi. Bog za svakog od nas ima poseban plan i mi moramo samo uzeti taj križ i ne sa suzama u očima već sa osmijehom na licu nositi ga. Jer svaki čovjek koji se ne srami sebe, svog križa i svog života je sretan čovjek, bez obzira kakav je život vodio i kakav život vodi. Želim svima da budete ljudi dobra srca, nasmijanog lica, da se ne spotkanete o kamen, koje vrag postavlja, da vam se ostvari ono što će vas usrećiti,a sreća najveća je u malim stvarima. Ne smijemo biti pohlepni i sebični. Usrećimo druge i sami ćemo biti sretni. Dajmo sebe da bi toliko isto dobili nazad. Nemojmo tražiti ljubav nego je dajmo da bi nam se ljubav vratila. Čovjek koji se ne boji voljeti i koji iskreno voli i to se ne boji pokazati je veliki čovjek. Želim vam sve dobro. i nadam se da ćemo i u ovoj godini doživjeti što više lijepih trenutaka, i što manje manje lijepih trenutaka. i da ćemo još više upoznati sebe. Isus nas uči kako živjeti i sretan biti, ugledajmo se na Njega, ako ne upotpunosti bar pokušajte zlo istjerati iz svog srca, srdžbu i zavist otjerati od sebe. Vrijeme je da budemo sretni. Čujemo se uskoro sa novim postom onakvima kakve ste navikli kod mene čitait, naravno ne one utopističke od tuge, nego ne pune sreće i optimizma i mog pogleda na stvari koje se događaju.