Inati se Slavonijo

Blagoslovljen i sretan Božić svim mojim posjetiteljima i čitateljima. Neka nam ono malo Djetešce pokaže pravi put k istini i vječnom raju. Da s radošću proživimo blagdane i u mirnom obiteljskom ozračju. Neka vam nova godina bude blagoslovna i plodonosna i da ostvarimo ono što ove godine nismo i da bude više ljubavi i zdravlja za sve dobre ljude.

Svi smo mi u životu imali svojih lijepih i manje lijepih trenutaka u životu. Koji su na nas ovisno o situaciji djelovali pozitivno, negativno, a nekada smo ostali samo ravnodušni na sve to. Poznajem jako veliki broj ljudi, i volim slušati te ljude kad pričaju o određenim situacijama, događajima. Mnogi doživljavaju na neki svoj poseban način mnoge stvari i to nije ništa čudno niti loše. Slušajući svoje prijatelje, poznanike, ljude iz svog bližeg i daljeg okruženja. Javlja se jedan vrlo rasprostranjen apsurd, ali jako mali broj će ga i javno priznati. I reći da ja sam to nekada učinio, ili ja to činim jer ne znam drugačije. Svi smo mi u razgovorima spremni na sve životne situacije, na sve što će nam život donijeti, imamo razrađen plan do najsitnijeg detalja. To je prelijepo i super, kad slušaš čovjeka kako je siguran u sebe. Dobiješ dojam, ajme taj čovjek je prejak, njega hvala Bogu ništa ne može srušiti iznenaditi. Sjediš u društvu i razgovaraš sa svojim prijateljima o našim životima našim postupcima u raznim situacijama. Kako idealna slika, naći ćemo u tako kratkom vremenu i najsitniju grešku u svakom događaju. I sa veseljem reći prijatelju ja to ne bih tako, to si trebao tako i tako učiniti. U takvim situacijama ispadamo toliko jaki, svemoćni, nema toga što nas može srušti, iznenaditi. I onda odlazimo svatko svojoj kući te večeri i sutradan nalazimo se opet na kavi svi zajedno, ajme gdje su nestali oni veličanstveni izrazi lica, gdje je ona snaga koja je sijala iz nas. Nema je. Riječi, riječi i riječi. Ja sam jako brbljava osoba i volim jako razgovore o životu, volim znati tuđa mišljenja o mnogim stvarima, o mnogim događajima. Puno toga saznati. Mnogima sam pomogao da spase svoje veze, da ne unište prijateljstva i još mnogo toga. A kada sam sebi trebao pomoći nisam znao jednostavno ono iza čega sam stajao do tada nisam više stajao. Ono što sam rekao da ne bi nikada uradio baš sam to uradio. I nisam bio spreman na te događaje, to je fatamorgana koju mi ljudi sami sebi stvaramo da smo jaki i da smo spremni na loše i lijepe trenutke u životu, ali uvijek i opet nas iznenade i dovedu u situaciju da ne znamo što da učinimo kuda da se okrenemo. A npr. o takvoj situaciji smo baš pričali i rekli da se nama takvo što ne može dogoditi, ali i ako se dogodi da ćemo mi to lako riješiti, imamo spremne sve planove, kao da idemo u veliki ratni pohod. I kada trebamo tu svoju bitku otpočeti shvatimo tek kad je bitka gotova da smo imali krivu kartu i da nismo bili spremni na išta što nam se dogodilo. Svi mi ćemo puno toga ispričati, i biti spremni u razgovoru napraviti u mnogim situacijama, ali kad nam se te situacije stvarno dogode postupimo sasvim drugačije od onoga što smo govorili iza onoga što smo zastupali. Kakav apsurd. Ali ništa to nije negativno, jer nitko od nas ne zna niti što će donijeti dan niti što će donijeti noć. Ja sad mislim da sam spreman na ono što dolazi, a kad ustanem od kompjutera što će se stvarno dogoditi tko zna i tko zna kako ću postupiti. Sad znam kako ću postupiti u bilo kojoj situaciji, ali znam da će opet me neki događaj neka stvar iznenaditi i ja ću reagirati vjerojatno drugačije nego što sam isplanirao. Taj apsurd nije nije negativna stvar kod nas ljudi, to je normalno da se događa, ali ljudima je toliko teško priznati da npr, i oni bi u istoj situaciji isto postupili, no sad pričaju ono što smo svi mi znali ali eto takva situacija nas je zatekla i postupili smo drugačije. Svi smo pametni kad vidimo trn u tuđem oku, i taj trn ćemo toliko trljati u to oko kao da je ne znam što , a brvno u našem oku nećemo vidjeti, kao da ne postoji. Znamo soliti pamet svojim prijateljima ja bih to ovako, ja bih to ovako, ne možeš to ovako, to što ti radiš nitko ne radi, to što si učinio ti je velika greška. I sve je to razumljivo jer nismo subjektivni, objektivni smo i to je dobro, možemo pomoći svom prijatelju, ali zašto je teško priznati da bi i mi u identičnoj situaciji isto postupili i iste greške učinili. Imam par slučajeva u nedavnoj prošlosti da kada sam ja bio onaj koji je trebao savjet, ajme padali su sa svih strana, svi su znali sve i pravi lijek za sve. I hvala im za to. I sad što se događa, gledam sve te svoje prijatelje koji su meni o tim situacijama pričali objašnjavali, govorili ššto bi oni učinili, sada rade sasvim suprotno od onoga što su govorili. I ja ih ne osuđujem. Govorim im kao što su i oni meni što je krivo, pokušavam im pomoći. Ali kad im kažeš prijatelju zašto to radiš , to je suprotno od stajališta koje si ti zastupao, ajme koji šok. Kolike su to negacije kolika su to pravdanja. Sve postaje zamršen krug. Više čovjeku ništa nije jasno. I opet govorim ma sve je to za ljude, ali nemojmo glumiti tolike jake i savršeno spremne osobe, budimo ono što jesmo, sve maske na kraju padaju, svaki bal na kraju večeri završava i maske se skidaju. Ne možemo je imati i nakon te večeri. A jesmo li spremi i da li uopće možemo skinuti tu masku s lica, koju smo toliko priljepili za svoje lice. I što kad skinemo tu savršenu masku, a ispod njega ružno lice hoće li nas tko gledati neće, već će nam se smijati. Moramo samo biti ono što jesmo ljudi sa svojim stavovima, ljudi sa svojim mišljenjem, ljudi koji se ne boje priznati svoje greške. I koji svoje mane će pretvoriti u prednosti i ljudi koji će svoje prednosti dići na još veću razinu. I volio bih da onaj izraz iz naslova „jaki na riječima, slabi na dijelima“ pretvori se u izraz „ kao što sam i pričao tako sam i učinio“.

Evo bliži nam se Božić, jedan od najvećih kršćanskih blagdana, po meni najljepšeg. Snig je pao, polako se kiti sve. I onda stari običaji naravno naši slavonski, odavno su mnogi pali u zaborav i rijetka su mjesta u Slavoniji gdje se drži još do njih. Većina mladih ih i ne zna a niti ih zanima. Didovi i bake ih se sa nostalgijom sjećaju i s radošću pričaju kako se u vrime njihove mladosti i djetinjstva spremalo za Božić i novu godinu. Slušajući mnoge priče, znatiželjan sam, pa volim starije ljude pitati kako je nekada to bilo, što se je sve radilo. I onda se osvrnem i pogledam današnje vrime. Dolazi Božić, ali čemu se ljudi stvarno raduju. Upališ televizor, radio, internet. Samo se priča i piše o skupim provodima, skijalištima, skupim poklonima, veličastvenim dočecima nove godine. Ali malo je onih koji stvarno žive božićno vrime i sam Božić onom puninom, kojom su nekada naši djedovi i bake slavili. Sad će neki reći da sam staromodan. Ali kad slušam te njihove priče iz tog vremena, i kada su imali mnogo manje nego mi, i sada ovo naše vrime i naše slavljenje Božića. Oni su bili puno sretniji i veseliji nego mi. Mi danas kao da više ne znamo čemu se radujemo. Više nije bitno ni najmanje ono duhovno, ono božansko, već samo materijalno. Tako da o tome možemo pričati i hvaliti se okolo iduću cijelu godinu. Ovih dana slušam smo priče kako što luđe se provesti za božićne blagdane, svi samo pričaju o dočeku nove godine. Nikoga nisam čuo u priči da je spomenio Božić u vjerskom smislu, polnoćku, slavljene rođenja našeg malog Isusa. Izumiru običaji, a smisao Božića onaj pravi je davno nestao. Božić je sve samo ne ono što bi trebao biti.Ja sam Božić naučio doživljavati na onaj kršćanski način i o njemu tako razmišljati. Imao sam priliku opipati i doživjeti i onu drugu stranu po meni lošu. I nije mi se svidjela. Osjećam se sretnije kad ga doživim na onaj tradicionalni način. Mnogi će sada reći da sam zalutao u vremenu. Da toga više nema. Ali evo nakon svega što sam doživio u drugom dijelu godine. Način na koji sam spoznao sebe, još više sam se uvjerio da je Bog taj koji će ti uvijek pružiti ruku, neovisno što se dogodilo. Nekada nećeš odmah ga ni prepoznati, jer On nije od onih koji se hvale svojim dobrim dijelima. Već tiho ti pomogne i ide dalje. Nekome drugom pružiti ruku kome je pomoć potrebna. I onda kada dođe njegov rođendan, svoj nikako ne zaboravljamo, ali nejgov je postao nama ljudima sve samo ne Njegov rođendan. Nakon što sam dotaknuo dno, vidio dokle me život može baciti, bez razmišljanja. Sad kad sam sve to prošao i ustao, ponovno prohodao, hehe. Još više želim slaviti Božić, na onaj tradicionalni na onaj kršćanski način, jer želim Mu zahvaliti što mi je pružio ruku kad nitko drugi nije, što je moje suze u mojim očima brisao samo što ja nisam vidio niti shvaćao kad je to radio. Evo došlo je vrime kad se zbrojilo sve što je bilo i kako je bilo. Prošao sam svega ove godine i doživio. Ponovno sam onaj stari u nekim stvarima, u mnogo njih sam još bolji. Ali fali mi jedna stvar da bih sebe ispunnio u potpunosti, volio bih da netko uđe u moj život i donese onu ljubav od koje živim. Tako bih volio si naći djevojku, ali koliko god se trudio ne ide mi. Nailazim na sasvim neke čudne situacije, na nešto što nije za mene. Nikada do sada nisam imao priliku sa svojom djevojkom ići na polnoćku, izaći u grad u vrijeme blagdana, s njom ići na doček, onako u paru to mi je dugogodišnja želja. Negdje u nekom restoranu sali, gdje živa glazba svira, da možemo i plesati, ne skakati jedno pored drugog nego ono lijepo u dvoje plesati. To sam svom najboljem kolegi davno obećao da ćemo ići na takav doček, jer ja i on smo ko dva brata, malo smo naš odnos bili zapustili, ali obnovio sam ga ponovno. On je jedina osoba na svijetu s kojom nikada od prijatelja se nisam nikada svađao sve smo uvijek riješili riječima i razgovorom. A niti je ikada došlo do sukoba između nas dvojice. No, ja svoje obećanje nikako da ispunim, jer nemam koga povesti na takav doček nove godine. Možda mi ovaj Božić donese takvu djevojku. No, stvarno ne vjerujem više u to da će se dogoditi. Samo zbog događaja unatrag par vikenda, moji najbolji prijatelji znaju o čemu pričam stvarno mi ne ide. ionda kad mi dođe nekada teško mnogi me krivo shvate, ne vraćam se ja u prošlost nego mene pati sadašnje vrime, u kojem sam i dalje sam. Valjda će se i meni desiti to dok sam još mlad dok sam pun života, jer što mi vrijedi ako mi se to desi za 30 godina, kad onda više sigurno neću biti ovdje , s ovim godinama, ovom ludošću žejom za ljubavlju i slično. Svi mole nekakve poklone i darove, ja neću moliti takve poklone ja bih volio sam o da mi se ljubav desi koja mmi je potrena jer onda sam potpuno ispunjen. Vidjet ćemo što će biti radost ili, što se tiče ljubavi i mene samog. A što se tiče tradicije i običaja, u meni je radost velika. I tako mi je svejedno gdje ću na doček, tko će i što će biti u gradu za Božić i tih dana. Želim proživjeti Božić na što ljepši i što bolji način, biti dobar kao i uvijek i ljudima pružati osmijeh i radost ne tugu i suze.

Ovu priču sam čuo na jednoj radio postaji prije godinu dana toliko me se dojmila, prelijepa je, po meni jedna od najljepših priča o ljubavi, i evo posijeliti ću je s vama a vi recite svoje mišljenje naravno... hehe, idem je još jednom pročitati jer vrlo često je čitam. Opet pa opet.

Priča o ljubavi i ludosti

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jođ nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ruzičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odluciti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

Lijepi pozdrav, nije me bilo cijeli tjedan, ova luda glava moja vodila je drugu brigu, pa nisam pisao. A i hrpa posla se skupila. Toliko svinjokolje, ajme, hvala Bogu gotovo je. Tako od prošli puta gdje sam pisoa o tome kako sam umoran i kako svejedno moram ići dalje. Trudim se svim snagama, ali svaki dan sve veći napor moram uložiti. I od onda se u meni javilo pitanje, skrivati osjećaje ili ih pokazati. nikada stvarno nisam skrivao osjećaje, ako sam nešto skrivao to sigurno nisu bili oni, njih sam uvijek pokazao onakvima kakvi jesu. Onda sam bio prisiljen naučiti sakriti ih, i mogu reći da mi to ide vrlo uspješno. Ali pred ljudima koji me ne poznaju. Koji nisu skavodnevica u mom životu. I pred prijateljima sam već polako počeo dobro skrivati osjećaje. I ono što me nekada muči da bih mogao puknuti, ali jednostavno ostavim to u sebi negdje duboko. I tako sve je bilo ok, do mog imendana, išlo mi je to vrlo uspješno. I onda dođe taj dan, zvoni mobitel, brojne poruke pozivi čestitki od prijatelja, bližnjih, ljudi koje nisam čuo godinu i više dana. Stvarno sam se iznenadio i to vrlo u godno. Bio sam sretan zbog toga. Ali u meni se nešto lomilo. i to jako i taj cijeli dan sam to skrivao u sebi. Da nitko ne primjeti to. Jednostavno želio sam to sam sa sobom dijeliti što god da je. Zovu me roditelji da mi također čestitaju imendan i onda očevo jedno pitanje me okrenulo oko moje osi. Nakon toga nisam znao više opet skrivati osjećaje. Gutao sam debele knedle. Dolaze kolegice na kolače navečer i skupilo se ne malobrojno društvo bilo je lijepo sve puno smijeha i ja sam se opustio ponovno. Nakon toga krenuli smo u grad, i više nisam mogao izdržati morao sam svoje osjećaje i ono što me muči podijeliti s njima, očekivao sam negativnu reakciju od njih, ali naprotiv bila je pozitivna. Možda zato što sam taj dan bio slavljenik, ali smirile su me, na sasvim lijep način. I tako se meni mota cijeli ovaj tjedan po glavi skrivati osjećaje ili ne. Odrastao sam u takvom okružuju i nisam se bojao pokazati osjećaje. Ali sad već me strah pokazati osjećaje. To je jedna velika promjena koja se dogodila kod mene. Naučio sam skrivati od drugih ono što je u meni, radi mene samog ne rad njih. Ali to pitanje da li treba ih pokazati, da li ih treba skrivati, kome ih pokazati a kome ih sakriti. Što ću postići ako ih pokažem ,a što ako ne. Obje strane, i pokazivanje i skrivanje imaju svoje i pozitivne i negativne strane tako da opet je teško odabrati. Trenutno kod mene prevladava ova opcija skrivanja osjećaja. Iz jednostavnog razloga bojim se. Kakvo je to muško kad se boji. zar ne? No, što je tu je. S druge strane svi mi govore biti će bolje krenuti će i tebi na bolje, opet ćeš uživati u životu i biti sretan, nije mi jasno kako to svi vide samo ja ne. Možda ne želim vidjeti ili što, ne znam, nije me strah ići naprijed kad znam da moram, ali ne želim postati santa leda, koja gazi pred sobom sve, i da nakon mene ostane tamo samo led. Želim da nakon mene ostaju lijepa sjećanja, lijepa prijateljstva, druženja, poznanstva, kao i nekada. Na taj način sam upoznao veliki broj ljudi, i sa svima ostao na neki način dobar. Ali danas je drugačije, jednostavno bojim se toga. Puno toga kod mene je doživjelo korijenite promjene, pa je iz početka i dok se ja nisam navikao na te promjene ali i moji prijatelji bilo i malih svađa. No, sve se riješilo na sreću u kratkom roku. Sad svi znaju što ja mislim i kako ja reagiram, ali u nekim situacijama ostaju šokirani jer opet ja te stvari nisam radio prije. Sve u svemu. Krenulo se dalje, ide se naprijed svim mogućim snagama. Vesel sam, nasmijan pun šala. i slično. Ali u meni nešto fali, strah men je uopće reći što je to. I onda da ne bih sebe opet rušio moram to skrivati i to me jako troši to skrivanje osjećaja, jer ja to nisam prije nikada radio, a sad radim. A nek život čini svoje, valjda on zna što će i kako će. Ja samo mogu se prilagođavati onome što on stavi pred mene. Samo volio bih znati što će sad staviti pred mene, neke osobe su jako uvjerene da će staviti ljubav, ali ja sve manje vjerujem u to, nekak mi ne liči da to vodi prema tome, ali vjerujte ni da se ne mučim s time, jednostavno prepustio sam se. I puno mi je lakše tako živjeti, no samo koliko ću morati tako. Kraj godine je, hoće li se okrenuti nova stranica u mom životu ili će ova ostati otvorena, ova gdje sam sam i gdje skrivam osjećaje. Iako primjenjujem sad to ljepša i slađa mi je ona gdej mogu pokazati osjećaje ,ali da me ne bude strah. Nadam se da ću doživjeti ponovno to. Hehe.

Završio još jedan mjesec, bliži se kraj godine polako stavljamo sve na stol da vidimo što nam se desilo ove godine, po čemu ćemo pamtiti ovu godinu. Često moji prijatelji i ja znamo reći da je ovu godinu prokleo netko, jer svima je krenula prelijepo. Ljepše nije moglo biti. Odjednom se crni oblak nadvio nad naše živote. Sve dobro nestaje. Sva ljepota, sreća i ljubav pretvara se samo u jednu veliku tugu i mnoštvo suza. Kako moja jedna draga kolegica zna reći sve je počelo 1.1.2007, tako će i završiti 1.1.2008 godine. Samo kad se sjetim gdje sam bio prošle godine u ovo doba, život mi je išao takvom uzlaznom putanjom nije mogao biti ljepši, a sada ponovno gradim sebe, borim se za svoj život. Kako se život u tren oka okrene i ne znaš gdje se nalaziš. Niti što te je snašlo. Mnoštvo pitanja ti se javlja u glavi, ali odgovora nema, samo čuješ moraš ići dalje bez obzira na sve. Kao da me netko kuša, kao da isprobava moje krajnje granice, jer u jednoj godini osjećati beskrajnu sreću i ljubav, i onda beskrajnu bol i suze. Nisam niti mislio da sam ovoliko pisihički jak, da sam nekako ustao, često volim zadnje vrijeme za sebe reći kao phoenix, poznato vam je to , ptica koja se rađa iz pepela. Sam sebi se divim kad se sad okrenem u unatrag i pogledam sebe u zadnjih dva tri mjeseca. Bio sam na dnu, moj život nije za mene imao smisao, niti sam imao želju za njime. Možda pretjerujem, ali svijet mi se srušio, nije mi bilo važno što će mi tko reći, što će se dogoditi. Nisam bio uopće svjestan što se dogodilo, gdje sam se našao. Dosta vremena je trajalo to moje lutanje, jednostavno tražio sam nešto što će mi možda pružiti ruku i izvući me iz toga. Nije toga bilo. Jedan dan u tom vremenu mi je lupio šamar i to vrlo bolan, nakon kojeg odlučujem sebe spasiti pod svaku cijenu, moj rođendan. Kojeg se ove godine nerado prisjećam, jer ga po prvi puta u životu nisam slavio, proveo sam dan u suzama. No, valjda je tako morao proći da bi ja sad bio opet živ i bio onaj čak i bolji nego što sam bio. Razmislio sam o svom životu i odlučio da se nešto mora promijeniti kod mene samoga kao osobe, da neke stvari moraju nestati. Krenuo sam dio po dio, listati i pregledavati kako znam reći isto zadnje vrijeme karte slagati. Jednostavno da bih vidio što je dobro a što loše u mom životu, da bih mogao ponovno ustati i krenuti dalje. Listao sam tako svoj život ove godine ali i neke godine unazad, jednostavno da bih sam sebi objasnio zašto, zbog čeka. Tražio sam odgovore. Jedan za drugim su polako u mojoj glavi dolazili na svoje mjesto i zatvarali krug , cijelinu. Kad sam sve to učino odlučio sam ustati, bolan smiješak je bio na licu, no, bio sam prisiljen ili tako ili je gotovo sa mnom. Krenuo sam. I evo danas sam opet stari, idem dalje. Mnogo stvari se promijenilo u mom životu, od odnosa prema drugim ljudima, prema roditeljima, prema samom sebi, a to zadnje je najvažnije. Nisma prije cijenio sebe toliko. Podcijenjivao sam samog sebe. To mi je možda bila velika greška, jer sam se bojao da se neću moći s nekim stvarima nositi, pa sam ih radije skrivao nego da sam ih odmah stavio na svijetlo dana, da sam ovo znao i razmišljao tako prije samo nekoliko mjeseci ne bi bio ovdje sad. Sasvim druga priča bi bila u mom životu i to vrlo pozitivna. No valjda je to Božja volja što mi se desilo da bih više naučio sebe poštovati, vjerovati u sebe, jer ako ti sam ne vjeruješ u sebe ni ljudi oko tebe neće. Veliki broj negativnosti sam maknuo iz svog života. Koliko sam prije bio nervozan, svadljiv, ajme osjećaji su se izmjenjivali iz dana u dan. Sad je sasvim druga priča. Osmijeh na mom licu je tu, onaj iskreni ne onaj koji je maska. Kraj godine se bliži, imao sam druge planove za ovaj dio godine, ali nestali su kad sam upao. Više nemam planova, jednostavno živim kao da mi je ovo zadnji dan života, da ostavim što veći i pozitivniji trag na ljude oko sebe, pomažem svakome, ne tražim zauzvrat ništa. Oporavio sam se kao osoba i ustao sam, još mjesec dana i ulazimo u novu godinu,što li će ona tek donijeti strah me je pomisliti uopće, jel mi vjerujete da se uopće bojim pomislit što bi mi mogla donijeti ta godina i što će sve biti. Jer da mi je netko rekao samo dio ovoga što sam proživio ove godine ne bih mu vjerovao, ali eto doživio sam. Umoran sam polako, nekako mi se oči umorne sklapaju jer veliku snagu sam potrošio da bih opet postigao sebe samog dići s dna i oživjeti, da bih vratio vjeru u sebe i u život. Veliku snagu. No, još ću stisnuti zube da izdržim još malo. Onaj krug što sam gore spominjao koji se zatvarao sa odgovorima nije se potpuno zatvorio, jer nisam dobio odgovor na pitanje zašto tolika sreća i bol u tako malom vremenu, velika ljubav i sad zaborav koji nema uspjeha. Iako sam krenuo dalje i sve je super sa mnom, što se tiče ljubavi, ne da ne ide. Nego, ja ne mogu to sve zaboraviti, još je volim, ali naučio sam se živjeti s time, i nositi a da drugi to ne vide, dođe mi nekada i teško,ali tada samo se sjetim kako sam pao i morao ustajati i to mi da snagu da ne utonem ponovno u tugu. I vrlo sam sretan što još osjećam tu ljubav i nije me sramota priznati nikome da volim je još, s ponosom to kažem. No život je tako htio, da ona ode, tko zna možda se vrati. To zna samo ona i dragi Bog, hoće li se to stvarno desiti. Neka vrijeme pokaže. Ja sam spreman i biti ću tu. A sad moram skupiti snage da još malo izdržim, umoran sam, ali idem dalje ponosno i bez straha.