četvrtak, 20.12.2007.

Jaki na riječima slabi na djelima!!!

Svi smo mi u životu imali svojih lijepih i manje lijepih trenutaka u životu. Koji su na nas ovisno o situaciji djelovali pozitivno, negativno, a nekada smo ostali samo ravnodušni na sve to. Poznajem jako veliki broj ljudi, i volim slušati te ljude kad pričaju o određenim situacijama, događajima. Mnogi doživljavaju na neki svoj poseban način mnoge stvari i to nije ništa čudno niti loše. Slušajući svoje prijatelje, poznanike, ljude iz svog bližeg i daljeg okruženja. Javlja se jedan vrlo rasprostranjen apsurd, ali jako mali broj će ga i javno priznati. I reći da ja sam to nekada učinio, ili ja to činim jer ne znam drugačije. Svi smo mi u razgovorima spremni na sve životne situacije, na sve što će nam život donijeti, imamo razrađen plan do najsitnijeg detalja. To je prelijepo i super, kad slušaš čovjeka kako je siguran u sebe. Dobiješ dojam, ajme taj čovjek je prejak, njega hvala Bogu ništa ne može srušiti iznenaditi. Sjediš u društvu i razgovaraš sa svojim prijateljima o našim životima našim postupcima u raznim situacijama. Kako idealna slika, naći ćemo u tako kratkom vremenu i najsitniju grešku u svakom događaju. I sa veseljem reći prijatelju ja to ne bih tako, to si trebao tako i tako učiniti. U takvim situacijama ispadamo toliko jaki, svemoćni, nema toga što nas može srušti, iznenaditi. I onda odlazimo svatko svojoj kući te večeri i sutradan nalazimo se opet na kavi svi zajedno, ajme gdje su nestali oni veličanstveni izrazi lica, gdje je ona snaga koja je sijala iz nas. Nema je. Riječi, riječi i riječi. Ja sam jako brbljava osoba i volim jako razgovore o životu, volim znati tuđa mišljenja o mnogim stvarima, o mnogim događajima. Puno toga saznati. Mnogima sam pomogao da spase svoje veze, da ne unište prijateljstva i još mnogo toga. A kada sam sebi trebao pomoći nisam znao jednostavno ono iza čega sam stajao do tada nisam više stajao. Ono što sam rekao da ne bi nikada uradio baš sam to uradio. I nisam bio spreman na te događaje, to je fatamorgana koju mi ljudi sami sebi stvaramo da smo jaki i da smo spremni na loše i lijepe trenutke u životu, ali uvijek i opet nas iznenade i dovedu u situaciju da ne znamo što da učinimo kuda da se okrenemo. A npr. o takvoj situaciji smo baš pričali i rekli da se nama takvo što ne može dogoditi, ali i ako se dogodi da ćemo mi to lako riješiti, imamo spremne sve planove, kao da idemo u veliki ratni pohod. I kada trebamo tu svoju bitku otpočeti shvatimo tek kad je bitka gotova da smo imali krivu kartu i da nismo bili spremni na išta što nam se dogodilo. Svi mi ćemo puno toga ispričati, i biti spremni u razgovoru napraviti u mnogim situacijama, ali kad nam se te situacije stvarno dogode postupimo sasvim drugačije od onoga što smo govorili iza onoga što smo zastupali. Kakav apsurd. Ali ništa to nije negativno, jer nitko od nas ne zna niti što će donijeti dan niti što će donijeti noć. Ja sad mislim da sam spreman na ono što dolazi, a kad ustanem od kompjutera što će se stvarno dogoditi tko zna i tko zna kako ću postupiti. Sad znam kako ću postupiti u bilo kojoj situaciji, ali znam da će opet me neki događaj neka stvar iznenaditi i ja ću reagirati vjerojatno drugačije nego što sam isplanirao. Taj apsurd nije nije negativna stvar kod nas ljudi, to je normalno da se događa, ali ljudima je toliko teško priznati da npr, i oni bi u istoj situaciji isto postupili, no sad pričaju ono što smo svi mi znali ali eto takva situacija nas je zatekla i postupili smo drugačije. Svi smo pametni kad vidimo trn u tuđem oku, i taj trn ćemo toliko trljati u to oko kao da je ne znam što , a brvno u našem oku nećemo vidjeti, kao da ne postoji. Znamo soliti pamet svojim prijateljima ja bih to ovako, ja bih to ovako, ne možeš to ovako, to što ti radiš nitko ne radi, to što si učinio ti je velika greška. I sve je to razumljivo jer nismo subjektivni, objektivni smo i to je dobro, možemo pomoći svom prijatelju, ali zašto je teško priznati da bi i mi u identičnoj situaciji isto postupili i iste greške učinili. Imam par slučajeva u nedavnoj prošlosti da kada sam ja bio onaj koji je trebao savjet, ajme padali su sa svih strana, svi su znali sve i pravi lijek za sve. I hvala im za to. I sad što se događa, gledam sve te svoje prijatelje koji su meni o tim situacijama pričali objašnjavali, govorili ššto bi oni učinili, sada rade sasvim suprotno od onoga što su govorili. I ja ih ne osuđujem. Govorim im kao što su i oni meni što je krivo, pokušavam im pomoći. Ali kad im kažeš prijatelju zašto to radiš , to je suprotno od stajališta koje si ti zastupao, ajme koji šok. Kolike su to negacije kolika su to pravdanja. Sve postaje zamršen krug. Više čovjeku ništa nije jasno. I opet govorim ma sve je to za ljude, ali nemojmo glumiti tolike jake i savršeno spremne osobe, budimo ono što jesmo, sve maske na kraju padaju, svaki bal na kraju večeri završava i maske se skidaju. Ne možemo je imati i nakon te večeri. A jesmo li spremi i da li uopće možemo skinuti tu masku s lica, koju smo toliko priljepili za svoje lice. I što kad skinemo tu savršenu masku, a ispod njega ružno lice hoće li nas tko gledati neće, već će nam se smijati. Moramo samo biti ono što jesmo ljudi sa svojim stavovima, ljudi sa svojim mišljenjem, ljudi koji se ne boje priznati svoje greške. I koji svoje mane će pretvoriti u prednosti i ljudi koji će svoje prednosti dići na još veću razinu. I volio bih da onaj izraz iz naslova „jaki na riječima, slabi na dijelima“ pretvori se u izraz „ kao što sam i pričao tako sam i učinio“.
Image Hosted by ImageShack.us
- 11:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna