ponedjeljak, 10.12.2007.

Skrivati ili pokazati osjećaje?

Lijepi pozdrav, nije me bilo cijeli tjedan, ova luda glava moja vodila je drugu brigu, pa nisam pisao. A i hrpa posla se skupila. Toliko svinjokolje, ajme, hvala Bogu gotovo je. Tako od prošli puta gdje sam pisoa o tome kako sam umoran i kako svejedno moram ići dalje. Trudim se svim snagama, ali svaki dan sve veći napor moram uložiti. I od onda se u meni javilo pitanje, skrivati osjećaje ili ih pokazati. nikada stvarno nisam skrivao osjećaje, ako sam nešto skrivao to sigurno nisu bili oni, njih sam uvijek pokazao onakvima kakvi jesu. Onda sam bio prisiljen naučiti sakriti ih, i mogu reći da mi to ide vrlo uspješno. Ali pred ljudima koji me ne poznaju. Koji nisu skavodnevica u mom životu. I pred prijateljima sam već polako počeo dobro skrivati osjećaje. I ono što me nekada muči da bih mogao puknuti, ali jednostavno ostavim to u sebi negdje duboko. I tako sve je bilo ok, do mog imendana, išlo mi je to vrlo uspješno. I onda dođe taj dan, zvoni mobitel, brojne poruke pozivi čestitki od prijatelja, bližnjih, ljudi koje nisam čuo godinu i više dana. Stvarno sam se iznenadio i to vrlo u godno. Bio sam sretan zbog toga. Ali u meni se nešto lomilo. i to jako i taj cijeli dan sam to skrivao u sebi. Da nitko ne primjeti to. Jednostavno želio sam to sam sa sobom dijeliti što god da je. Zovu me roditelji da mi također čestitaju imendan i onda očevo jedno pitanje me okrenulo oko moje osi. Nakon toga nisam znao više opet skrivati osjećaje. Gutao sam debele knedle. Dolaze kolegice na kolače navečer i skupilo se ne malobrojno društvo bilo je lijepo sve puno smijeha i ja sam se opustio ponovno. Nakon toga krenuli smo u grad, i više nisam mogao izdržati morao sam svoje osjećaje i ono što me muči podijeliti s njima, očekivao sam negativnu reakciju od njih, ali naprotiv bila je pozitivna. Možda zato što sam taj dan bio slavljenik, ali smirile su me, na sasvim lijep način. I tako se meni mota cijeli ovaj tjedan po glavi skrivati osjećaje ili ne. Odrastao sam u takvom okružuju i nisam se bojao pokazati osjećaje. Ali sad već me strah pokazati osjećaje. To je jedna velika promjena koja se dogodila kod mene. Naučio sam skrivati od drugih ono što je u meni, radi mene samog ne rad njih. Ali to pitanje da li treba ih pokazati, da li ih treba skrivati, kome ih pokazati a kome ih sakriti. Što ću postići ako ih pokažem ,a što ako ne. Obje strane, i pokazivanje i skrivanje imaju svoje i pozitivne i negativne strane tako da opet je teško odabrati. Trenutno kod mene prevladava ova opcija skrivanja osjećaja. Iz jednostavnog razloga bojim se. Kakvo je to muško kad se boji. zar ne? No, što je tu je. S druge strane svi mi govore biti će bolje krenuti će i tebi na bolje, opet ćeš uživati u životu i biti sretan, nije mi jasno kako to svi vide samo ja ne. Možda ne želim vidjeti ili što, ne znam, nije me strah ići naprijed kad znam da moram, ali ne želim postati santa leda, koja gazi pred sobom sve, i da nakon mene ostane tamo samo led. Želim da nakon mene ostaju lijepa sjećanja, lijepa prijateljstva, druženja, poznanstva, kao i nekada. Na taj način sam upoznao veliki broj ljudi, i sa svima ostao na neki način dobar. Ali danas je drugačije, jednostavno bojim se toga. Puno toga kod mene je doživjelo korijenite promjene, pa je iz početka i dok se ja nisam navikao na te promjene ali i moji prijatelji bilo i malih svađa. No, sve se riješilo na sreću u kratkom roku. Sad svi znaju što ja mislim i kako ja reagiram, ali u nekim situacijama ostaju šokirani jer opet ja te stvari nisam radio prije. Sve u svemu. Krenulo se dalje, ide se naprijed svim mogućim snagama. Vesel sam, nasmijan pun šala. i slično. Ali u meni nešto fali, strah men je uopće reći što je to. I onda da ne bih sebe opet rušio moram to skrivati i to me jako troši to skrivanje osjećaja, jer ja to nisam prije nikada radio, a sad radim. A nek život čini svoje, valjda on zna što će i kako će. Ja samo mogu se prilagođavati onome što on stavi pred mene. Samo volio bih znati što će sad staviti pred mene, neke osobe su jako uvjerene da će staviti ljubav, ali ja sve manje vjerujem u to, nekak mi ne liči da to vodi prema tome, ali vjerujte ni da se ne mučim s time, jednostavno prepustio sam se. I puno mi je lakše tako živjeti, no samo koliko ću morati tako. Kraj godine je, hoće li se okrenuti nova stranica u mom životu ili će ova ostati otvorena, ova gdje sam sam i gdje skrivam osjećaje. Iako primjenjujem sad to ljepša i slađa mi je ona gdej mogu pokazati osjećaje ,ali da me ne bude strah. Nadam se da ću doživjeti ponovno to. Hehe.
Image Hosted by ImageShack.us
- 11:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna