četvrtak, 29.11.2007.

Danas si netko, sutra si nitko!!!

„Danas si netko
Sutra si nitko
Tako mi kažu svi
Danas si sretan
Al uvijek plačeš kad si bez ljubavi....“


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sjedim i slušam pjesme, volim stare pjesme, jer one meni imaju dušu, i puno toga se iz njih mmože reći, pojasniti, naučiti. Tako mrak lagano pada, obavija moju ulicu, ja sjedim u kući. Slušam glazbu i puštam mislima da lete, gdje god im srce poželi. Zadnji put kad sam tako pustio misli da lete, ajme kad je to bilo, davno davno. Sviraju lagano pjesma za pjesmom, nisam birao koju vrstu glazbe, stavio sam sve neka svira redom. I onda jedna pjesma me onako trgnula s trosjeda, ustanem i slušam pjesmu, zaigrala se sa mnom. Ovo je refren te pjesme i kada sam ga čuo, ajme javila se u meni želja da napišem post na temu tih riječi iz te pjesme. Čovjek živi život kako zna i umije, da bi preživio, da bi mu bilo lijepo mnogi na svašta pristaju samo da bi postigli svoje ciljeve,neki nakon toga plaćaju visoku cijenu. Žudimo za materijalnim, i kada to imamo nitko nam nije ravan. Ali nešto fali u nama. Iako je sve oko nas prelijepo, skoro savršeno, nešto nam fali. Hm, mnogi pomisle na materijalno i nastave raditi da još više imaju, jer misle da će tako dobiti svu sreću ovoga svijeta. Danas si netko, suta si nitko. Lijepo ova pjesma kaže. Danas imaš sve novac, sreću zdravlje, voljenu osobu. No, u trenu oka nestane sve i što onda postajemo nitko. Nikoga nema, sve smo izgubili. Život nosi svoje. Ne pita te, a mi? Izgubimo se ne znamo što nam je više važno, mi sami sebi, nekome drugo ili ono materijalno. I kada izgubimo sve krenemo opet krivim putem tražeći sreću u materijalnim stvarima. Nitko se više ne okreće najljepšoj stvari na ovom svijetu, stvari koja ruši sve prepreke, koja liječi sve bolesti. A to je ljubav. Mnogi je ne osjete u sebi, zbog svog načina gledanja na ljubav, zbog bježanja od nje. Ne žele si priznati da iako imaju sve, nemaju ništa bez ljubavi. Čovjek je čovjeku vuk. Stara i poznata izreka. Uvijek nas vodi nešto drugo, nikada ono što srce želi. Ne dopuštamo mu da se vrati ili ode tamo gdje je njemu toplo i gdje je ono sretno. Nas vodi tzv. razum koji nas mnogo puta stoji sreće, suza, radosti, tuge. Zašto si to radimo? Slušam ovu pjesmu i stvarno pjesma je prelijepa i istinu govori, možeš imati sve, sva blaga ovog svijeta i biti najsretniji čovjek na svijetu ali ako nemaš ljubavi nemaš ništa. Ta pjesma me je utješila, dala mi još veću nadu, jer shvatio sam da iako nemam puno, da sam prebogat čovjek, jer volim, iako nije tu volim je. Nije me sramota to priznati. Imam ono što mnogi nemaju, ono čega se mnogi boje imama srce u grudima koje iskreno voli, i ne boji. I kako još u pjesmi kaže za sve puste milijone ne bih dao snove svoje. Uvijek sam govorio mogu mi sve uzeti, da nemam ništa ali nikada neće ovaj sjaj u očima, ovaj žar u grudima. Jer volim. Ljubav u meni stanuje još uvijek. Sam jesam ali tužan nisam, je rljubav veliku sam imao i da mogu opet s njom bio bih. Ne bi se kajao. Jer ja sam bogat čovjek. Spram nekih kojima je materijalno bitno, kojima ljubav ništa ne znači. Volio bih im pokazati put kojim i ja idem, i da to je najvrednije bogatstvo koje će moći ponijeti i na onaj drugi svijet, jer novac na onome svijetu nema vrijednost ali ljubav ima i to veliku. Kad bi znali da pored svega bogatstva što imaju su siromašni, i da kada sve izgube ljubav uvijek u grudima ostaje to ti nitko ne može uzeti. Kad bi ljudi to htjeli priznati.

- 10:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2007.

Ne skrivaj oči, tu sam zbog tebe!

Još jedan post na temu ljudske gluposti. Na priču koja svaki dan sve je šira, sve veći broj ljudi se gubi u njoj i nestaje. Nije to više priča koja se samo ispriča i da na tome ostane. Ona je danas postala priča koja rađa, razvija, ali unhištava živote, kako ona želi i umije. Ovu priču pišem na temelju vlastitog iskustva, ali i iskutva mojih najbližih prijatelja, ali i na temlju saznanja kako je drugima bilo u tim trenutcima. Svi smo mi rođeni jednaki, svi smo kao djeca sanjali neke svoje snove, no nitko se nije trudio da nam već tada počne na neki način govoriti da pazimo da mnogi od tih snova se možda neće ostvariti, da ćemo lupiti u zid. Razumijem donekle naše roditelje nisu nam htjeli na neki način uništiti djetinjstvo, srušiti one divne dječje snove u kojima je sve čisto, nevino i prelijepo. No, godine nose svoje djetinjstvo postaje sjećanje i uspomena vrlo brzo. I odjednom se nalazimo gurunti u svijet odraslih. Bože, kako li je jadan i grozan taj svijet odraslih. Do jučer smo se zajedno igrali dane provodili, a sada kad smo kao odrasli više se ne poznamo. Mnogi od nas su učeni da je poštenje, moral, iskrenost, ljubav temelj vjere ali i života i da od toga ne trebamo odustajati. Ali ovaj svijet tzv. odraslih ima druga pravila. Ja sam prošao takvo djetinjstvo i neke događaje da sam već bio spreman na okrutnost ovog svijeta. Ali iznenadio sam se na to nisam bio spreman. Da isti oni ljudi s kojima sam odrastao će mi okrenuti leđa. Da će oni kojima sam pružao iskreno svoje ruke uzeti ono što njima treba i otići. Svijet odraslih i njihova pravila, njihov način igre za opstankom na ovom svijetu. Vamo je sve dopušteno, samo ono što su nas kao male učili nije. Odrastao sam u obitelji, gdje je vjera i ljubav temelj svega, naučen sam i usadito mi je u srce to. No kako se boriti sa ovim vjetrenjačama zla, koje gaze takve kao ja. Znam da još ima ljudi koji cijene i poštuju ljubav, vjeru,iskrenost. Ali sve teže je ih naći. Zašto? Skrivaju svoje oči, pokrivaju svoje srce, da ga nitko ne nađe, zbog straha od vjetrenjača kojima je cilj uništiti i malo ono ljubavi što je na ovom svijetu ostalo. Jedna stvar koja me još iznenađuje i zapravo me zaintrigirala, a to je da kako takvi ljudi koje ovdje zovem vjetrenjačama, prepoznaju sami svoje. Znaju, osjete ljude koji su kao oni i ništa. Ali čim osjete da nosiš srce mjesto kamena, da ti je ljubav u očima, sve će učiniti da ti srce izvade i kamen stave, da ti ljubav unište i suze u oči stave. Zato je danas došlo vrijeme, da mnogi skrivaju svoje oči, spuštaju glavu jer se boje da će ih uništiti. Ja sam negdje prije prošao težak put od dna do ovoga što sam sad. Ostao sam bez najvrednije stvari, bez ljubavi. Također sam nakon toga skrivao oči, spuštao glavu. No, shvatio sam da tako još više tonem, da koliko god boljelo moram dići glavu obrisati suze i reći još sam ovdje. Mogu reći da sam danas opet onaj koji je nekada bio vesel, brbljav, potpuno iskren, laži više nema, okrenut ponovno svemu dobrome u mo životu. No, fali jedan stvar a to je ona, koju još uvijek očekujem na pravu svoga srca. Da će doći i pokucati. Nadam se da će i ona kao i ja dići glavu da neće skrivati oči, ida će dopustiti srcu da ju vodi k meni. No, ovaj tekst nije posvećen samo njoj, nego svim dobrim ljudima, koji skrivaju oči, koji se boje ljubav dati, opet srcem voljeti radost života s nekim dijeliti. Stavio sam naslov posta: "Ne skrivaj oči tu sam zbog tebe!".da bi rekao da nismo jedini i da nas isto negdje svakog čeka makar malo sreće, pa ako je i kratka, ne treba je propustiti, treba je uhvatiti i uživati u njoj makar malo. No, kako je uhvatiti ako skrivate oči, srce. Ja sam imao sreću pa sam doživio nešto predivno u žživotu, nadam se i molim vrlo črsto da opet dobijem priliku to imati. No, neću lupati glavom u zid, jednostavno je , ja ću živjeti i graditi sebe, neću skrivati ni oči ni ljubav niti srce, to će je čekati na njoj je da li će se vratiti. Život nas je gurnuo u okrutan svijet odraslih, u kojemu ne vrijede pravila iz djetinjstva. Tjeraju nas da igramo po tim njihovim nekim pravilima, da svi postanemo vjetrenjače zla. Nemojmo dopustiti to. Pokušavaju nas srušiti, neću im dopustiti, do sada je bilo po njihovim pravilima, ali ja ne odustajem od igre sa svojim pravilima, a to je ljubav, poštenje iskrenost,. Mogu oni to napadati i rušiti, ali jednom kad ljubav odnese pobjedu ništa joj ne mogu. Zar nije najveća i najljepša pobjeda, ona koja je branila i spasila ljubav. Ne sramimo se priznati da još znamo voljeti i da volimo.

- 10:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.11.2007.

Ideal života, izgubljeni u mladosti

E moj Bože gledam i divim se. Gledam i pokušavam shvatiti. Na koji način opstati danas u ovom okrutnom svijetu, kako se prilagoditi svijetu gdje način života diktira slava, ljepota, novac, ugled. Stvari koje su sve samo ne pozitivne. Ovo tzv. kapitalističko, ma ovo uopće se više ne zna kakvo smo mi društvo, jer miješamo sve vrste ideologija, samo da bi stvorili nekakav prividan idealan svijet. Mentalni sklop ljudi u našoj domovini toliko je čudan i jadan, gledam ovu predizbornu kampanju što se je događala, i sad neka mi netko kaže da smo mi demokratska država. Po čemu to po Ustavu kojeg smo donijeli prije 16 godina, i mijenjali ga nekoliko puta. Po načinu na koji se kod nas biraju i provodi izborna kampanja, mi imamo sve što nitko nema. Tolike podvale tolika kupovanja ljudi, prevare. Sramotno. Mi sami ne znam odrediti što će biti nam temelj i svetinja. Nego kako nam netko drugi kaže tako radimo. Kako smo samo jadni a da to niti vidimo niti shvaćamo. Pa prvi susjedi se isprdavaju s nama u našem dvorištu a kamoli što drugo. Mnogo sam puta rekao ajd taj stariji štih ljudi koji su rođeni i odrasli u onom sistemu, valjda će se jednom maknuti sa scene, pa će doći mladi ljudi, ajme moj Bože jesam se prevario pustili su toliko korjenje da nisu mogli više i umjesto da uče nas mlade poštenom, moralnom i vjerskom načinu života, kakvu oni nama školu daju, kakav prelijepi primjer, a mi mladi ih slijepo slijedimo.Jedna ličnost nam postane kao i vrijeme teokracije, kao komunizam, socijalizma, postajermo utopijsko društvo. Živim u maloj sredini. Gledam mlade svoju generaciju, i mlađe. Kako preživjeti u toj maloj a toliko okrutnoj sredini. Moraš grebsti i rukama i nogama. U velikim gradovima je lakše, tko te tamo zna osim susjeda u zgradi, a u ovim manjim mjestima ne smješ oprostite na izrazu prdnuti u dvorištu da se sutra ne priča o tome. Mene je ovo moje mjesto već 50 puta oženilo, po pričama po mjestu imam već 5- 6 djece, majko moja mila pa što je ovo. Zašto ja ne mogu svoj život živjeti na svoj način kao oni na svoj. Moji ideali su ljubav, vjera, poštenje. A mnogima danas je to jadno sramotno. Kad slušam samo tu mladost, svoje generacije i mlađe, na koji način definiraju ljubav. Njima ljubav je sex i ništa drugo, vjera im je u alkoholu, a poštenje u novčaniku. Moj Bože, kako moja baka zna reći siđi pa vidi. Mislim da bi i ti se prekrstio i rekao što je ovo. Vjerojatno ni Ti nisi očekivao ovakav razvoj svijeta. Toliki lažni proroci najavljuju kraj svijeta, e moj dragi Prijatelju, mislim da bi stvarno i trebao doći jer kome je više ideal života ljubav kojoj si nas učio. Nitko Moj prijatelju se ne drži toga svi pljuju po tome. Rijetki su mladi danas koji će reći izgled je manje bitan, nije važan novac, niti auto. Vrlo su rijetki. Jedna od najvećih zamki koju volim postavit djevokama ne da ih zeznem i isprdam, nego da otkrijem koliko cijeni čovjeka, jednostavno ne govorim gdje su mi roditelji, nego pričam o sebi i selu kojeg ne izmjerno volim uz i ovaj svoj mali grad. I tek nakon toga kažem da su roditelji u njem, ajme kolika lica su promijenila svoj izraz. Katastrofa. Smuči mi se ovaj svijet. Volio sam i još volim jednu osobu koja me nije gledala na taj način, no gdje j ona i što radi ne znam, sjetio sam se nje. No dali se ona sjeti mene, i da li zna da je još uvijek čekam i nadam se njenom povratku. Nadam se još uvijek. U ja malo skrenih sa teme hehe. Hoću samo i s ovim zadnjim reći da ideali danas su toliko loši da je to grozno, da je mladost današnje generacije ušla u tunel pun mraka, koji vodi svemu samo ne dobrome, mi mala nekolicina koja se vodi još onim dobrim idealaima nadam se da ćemo na kraju izaći kao pobjednici iz tog tunela, no ne da izađemo sami nego da i veliki broj drugih mladih povedemo sa sobom i pokažemo im za što vrijedit živjeti boriti se i umrijeti, a to je ona predivna Ljubav.

- 10:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2007.

Kako mogu znati da je to ljubav?


Pitanje koje se vrlo često vrti u našim pričama, razgovorima u našim glavama. A koje si svatko od nas barem jednom u životu postavi, a to je pitanje; Kako mogu znati da je to uistinu ljubav? Mislim da je to pitanje na koje je često teško odgovoriti, i svi mi na njega različito odgovaramo, jer nismo svi isti. I to je lijepo i dobro što nismo isti, što smo različiti. Zamislite kakva bi to monotonija od života bila da smo svi jednaki u ponašanju i razmišljanju. No, idem pokušati naći neki opći odgovor na ono pitanje. Kako uopće možemo opisati ljubav. Mislim da ju možemo opisat kao tajanstven, neobičan i nadasve neobičan osjećaj. Ma ljubav kao pojam nitko od nas ljudi nikada neće moći odrediti na konačan način. Kao i u postu pod naslovom „Traganje za ljubavi“, moram opet reći ili ponoviti. Ma koliki su ljudi pokušali oduvijek naći odgovor, konačni odgovor koji bi konačno definirao pojam ljubavi. Umjesto da su došli do novog lakšeg pojma, ili da su bar olakšali nama novim generacijama tu potragu, naprotiv oni su je zakomplicirali i to dosta. Tako da definicija ljubavi postaje sve složenija. Da odmah razjasnimo postoji mnogo vrsta ljubavi, koju ljudi mogu osjećati, prema ljudima u svom okruženju, prema prijateljima, obitelji, sportu, kućnim ljubimcima, i ona na kraju, ona najveličanstvenija prava ljubav. No, to je mnoštvo emocija mnoštvo osjećaja, kao što ima mnoštvo vrsta ljubavi i kako onda da odredimo što točno osjećamo prema nekome i da li je to to, odnosno da li je to prava ljubav. Prvo pitanje koje si moramo postaviti da bi krenuli ka otkrivanju ljubavi mislim da je pitanje želimo li biti s tom osobom. Ako je odgovor na to pitanje negativan, znamo na čemu smo i da tu ljubavi nema. Naravno ako nekoga volimo, pa prirodno je onda da s njim želimo i biti, ma ne samo biti, već s njim sve i dijeliti. I sve za tu osobu od svog života dati. Sjetite se samo uzbuđenja kad ste u društvu te osobe, kako želimo stalno biti u blizini te osobe, postati što prije dio njihova života. A kad nismo pored tih osoba, prema kojima nešto takvo osjećamo, kako nam bude. Znamo i sami zar ne, hehe. Bude teško, napeto, nervozno i stalno osjećamo kako nas nešto veže iako je ta osoba otišla npr. kući prije pet sati. Evo odgovora možda približnog ali opet ne konačnog. To bi mogla biti ljubav. No, jako mnogo ljudi, pogotovo mladih sve više ljubav mijenja za osjećaj požude, zbog niza emocija. Tako da mnogi čekanje na sex s nekim poistovjećuju na provođenje vremena s nekim, A to nije isto, naprotiv između tih stvari je velika razlika. Koju danas mnogi ne shvaćaju. Mnogi ju ne žele priznati. A treći to znaju ali opet namjerno to rade. Osim požude i pretjerana ovisnost o nekome također je maska koja stvara osjećaj da je to ljubav, no , nije. Mnogo ljudi ulazi također u vezu samo zbog toga što se boje biti sami, te time postaju toliko ovisni o toj drugoj osobi, da više ne znaju kako da žive sami, ili bi radije uvijek bili s nekim nego s nikim. Jer kada ostanu sami ne znaju živjeti. Takav način shvaćanja i poimanja ljubavi također je krivi i to isto nije ljubav. Ajme toliko malo odgovora to je ljubav, a toliko puno odgovora koji govore to nije ljubav. Lakše je zaključiti što nije ljubav, nego što je ljubav. Nakon ovih nekih odgovora koje sam protumačio kao opće, da bih se približio smislu prave ljubavi moram se malo dotaći vjere i onoga što nas je Isus učio. A to je da bi voljeli druge moramo prvo naučiti voljeti sebe. Zanimljivo zar ne. A kako ćemo znati da volimo sami sebe. Pa po tome npr. da smo uvjereni u svoje sposobnosti i svoju moć prosudbe. Moramo voljeti sebe i time zapravo imamo što dati onoj drugoj strani. Nije ljubav, ako smo neprestano nesigurni i podložni toj drugoj osobi. Odnosno činimo li sve što ta druga osoba kaže ili se složimo s onim što ona nakođer kaže samo zbog straha da će nas manje voljeti ako to ne učinimo, tada naravno to ne može biti ljubav. I na kraju što reći. Nisam naravno uspio definirati ljubav, nikome to neće uspjeti, jer mi ljudi smo ograničeni, želimo biti superiorna bića a ne možemo. Nama je Bog dao ljudske oči, Ali srce božansko. No, mi svejedno ne shvaćamo. Lutamo, gazimo jedni druge. Ne razmišljamo kakve posljedice to može imati. Mnogi ne shvate na vrijeme da su imali tu pravu ljubav i odu, i što rade kad shvate da je ta ljubav bila prava, ništa. Umjesto da ju pokušaju vratiti, ne. Oni nastavljaju, i dalje po starom. Vjerojatno će opet neki reći da sam pisao stvari koje ne postoje, ili stvari samo koje ja vidim. Pa reći ću ovako, da ja ih vidim i ponosim se s time, jer ljubav za mene kao osobu nije tema iz novina, priča koja danas je sutra nije. Ljubav i sve vezano uz nju je za mene puno više od toga. Jedna neiscrpna tema koja nema kraja, o kojoj se može razgovarati na milijune načina i opet se vratiti na isti odgovor. Mislim da ljudi moraju zagrebsti i malo dublje ispod riječi ljubav, da bi lakše tragali i shvatili makar donekle taj smisao ljubavi. A ne samo uzeti nešto kao odgovor i držati se toga. Okrenimo se oko sebe, koliko je danas mladih u sretnom braku, ma jako malo zbog čega, pa velikim dijelom jer nisu pravo pojmili ljubav. Nadam se da sam pomogao makar malo, i moram se zahvaliti jednoj osobi ona će se prepoznati koja mi je puno pomogla da i sam shvatim i lakše protumačim na svoj ljudski jezik pojam ljubavi. Hvala kolegice.

- 11:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

Jedno putovanje jedna istina

Život ponekada stvarno zamrsi svoje konce i namjerno se poigrava s ljudima. Ne pita što bih ja želio od svog života, koji su moji snovi, htijenja. No vidim da su se neke stvari stvarno morale dogoditi, život je to namjerno učino da bi mi oči otvorio. Bio sam kriv za mnogo stvari, za mnoge stvari i za koje sam bio kriv i za koje nisam bio kriv. Nije me bilo sramota pred nikim priznati da, pogriješio sam, oprostite mi svi koje sam svojim postupcima povrijedio. I vrijeme prolazi, dan nosi nešto novo, uvijek se nešto događa. Moj život je krenuo svojim tokom, vratio se u svoj red vožnje normalan mogao bih reći slobodno. Evo nekih očitih dokaza toga, svi meni bliski ljudi znaju koliko sam pušio prije, ajme po dvije i pol kutije dnevno sam ja znao sparašiti, jer jedino tada sa cigarom u ustima sam bio miran, a sada je to do tri četiri cigare na dan, nekada i manje. Alkohol. Počeo sam ga bio opet lokati, al na vrijeme sam stisnuo kočnicu, popijem i pivo i barun, ali bez opijanja i slično. O ostalim promjenama, mnogo brojne su. I hvlala životu što mi je lupio šamar, jer nisam vidio ono što vidim sada, a to ću reći ovako: Slagali mi pijanom pred zoru. Iz ovoh riječi i ove male rečenice puno toga se može zaključiti. Nisam vidio kad su mnogi vidjeli i to mi govorili. Ali imao sam ja nekakav loš predosjećaj, to zna jedna moja dobra kolegica, da se meni sprema nešto loše u životu, nekakav ružan trenutak za mene, samo što sam ja to očekivao u krivo vrijeme. Ali ostvarilo se. No sve je to život. On mi opet pruža ruke, vodi me svojim putevima, igra se ,ma ne samo sa mnom nego sa svima. Mene je naučio pameti, i kako kaže pjesma koja je bila zaštičnički znak na mojoj maturalnoj i mog razred, i ovo mi je škola drugi puta ću pametnije. Jedno putovanje jedna istina. Koju sad kad se osvrćem za prošlim vremenom vidim točno što su bili moji krivi koraci ali i otkrivaju se polako stvari koje do sada nisam znao. Sinoć mi jedan kolega kad sam došao iz Vinkovaca kaže, a odakle sve opet saznaš, o svemu. A što da mu kažem, upoznao sam u svom kratkom životu jako veliki broj ljudi, od političara do sitnih običnih ljudi kao ja. Sa svima većinom imam dobre odnose. Niti moram nekada tražiti nekakve informacije same dolaze k meni. Ali neka bio sam osuđen i zatvoren, ali i za ono što nisam učinio. Ali polako se karte slažu istina izlazi polako na vidjelo, ne moram hodati spuštene glave nigdje, uvijek sam stao iza svojih riječi bile one dobre ili loše. Iza svojih djela, koji su bili nekada dobra nekada loša. Ne stidim se samog sebe. Život je takav. Sad su mi mnoge stvari puno jasnije. Jedno putovanje jedna istina naziv mog posta, moj život je putovanje, i jedna je istina koja će kad tad ugledati svjetlo dana, ako i ne ugleda imam velikog svjedoka, Isus. On neka mi sudi nitko drugi. Danas sam posebno sretan, život mi je opet onaj stari dobri ja se vratio. Zahvaljujući pomoći i potpori mnogih a pogotovo moje tri kolegice, dvije su mi blizu a jeda je dosta dalje ali mi je pomogla one znaju tko su one.

- 10:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2007.

Zimske ludorije moje mladosti

Eeee, probudih se jutros i palim komp, da bi slušao malo glazbu, ne znam što mi bi al uhvatila me nostalgija, sinoć sam cilo vrime slušao stare pjesme, nisu tužne bilo je i veselih ali su dosta stre neke su kao naši roditelji. I tako ja u palio komp, kad ono poruka od kolegice moje, da je pao prvi snig. I gledam ja, kod nas kroz prozor a ono ništa samo glupa kiša rosti još uvijek. Ne da meni vrag mira, idem vidit do kolegicinog bloga jeli što pisala o tom snigu. Naravno na da je. I onda još stavi sliku koju je uslikala, joj jesam bio ljubomoran, hehe. Tako čitam njezin post o tom snigu. I u meni se javila sjećanja, lijepa sjećanja iz nekih drugih godina vezanih uz snig. Ajme koje smo ludorije izvodili kad bi snig pao. Bili smo djeca, no, dobro. Ne baš djeca. Ranom zorom se ustajalo, mora se što prije. Sanjke se prije toga pripremalo cijelu jesen. I tako ranojutarnjo ustajanje, doručak i ajmo. Skupili bi se pod jednim brdašcom. I odmah se pravi plan što i kako. Svatko je već znao što je njegov posao, nije nam bilo zima biti po cili dan vani na -10, a danas bižimo u kuću ćim malo vitar zapuše. I tako jedni praviše stazu za sanjke, dok drugi praviše stazu za vreće, to je bio jedan od težih poslova, ali nitko se nije bunio. Nabijati snig u zavojima, da se ne izleti s vrećom kad idemo nizbrdo. Praviti skakaonu za vreće i mnoštvo drugih gluposti. Nakon toga mali odmor, koja cigara skrivečki se pali, da nas nitk one vidi, jer smo bili kako naši roditelji kažu balavi. I nakon odmora ludilo, to se je svega i svačega radilo na tim stazama. Koliko samo pokidanih sanjki, puknutih vreća. Koliko je bilo smijeha. Ma tko je vodio brigu o ičemu. Nitko, samo se ludovalo i živjelo tih dana samo za snig. Onda kad dan završi stiže večer, naložila bi se vatrica na vrh brda, da se malo ogrijemo, sjedili i pričali satima uz vatru, radili bezbrojne gluposti, nije se išlo kući do kasnih sati. I tako iz dana u dan. Kad bi nam dodijalo uživati na tom brdu, imali smo još jedno mjesto, gdje smo pak išli mi stariji, jer je bilo opasno, usred šume, Veće brdo i naravno veći spust. Ali nije to bio problem, nego nisi se moga nikako zaustaviti osim uletom u potok ili skretanjem u borove. Pa ti biraj ili noge u vodi, ili da se izbodeš u borovima. No, to je bio manji problem, ti uletiš u te borove koji su bili su manji, te onaj koji dolazi odozgora te nikako ne može vidjeti. Te ti taman kad si se spasio potoka i borova da se ne polomiš morao si biti kaskader kad bi netko drugi naišao odozgora. Ajme šokova i smjeha. Samo čuješ stižem ili bježi a ne vidiš ga. Koliko sudara, udaraca šljiva na svim mogućim mjestima. Joj, no ništa nije boljelo malo se valjaš po snigu prvih minuta i opet ustaješ i ideš dalje. Onda kad bi navečer sili opet uz vatru, vrag ne da mira, mladost ludost. Ajmo napraviti što većeg snjegovića opet mnoštvo priprema jer to se ne radi jedan dan nego cili tjedan, morao je biti višlji od tri metra uvijek. I tako dok ga ne bi napravili nije se odustajalo. I još jedna stra ludost iz mladosti naše. Pošto je naša ulica sokak, nema prometa velikog, i pod brdom smo. S jedne strane ulice negdej na sredini imaju veliki čempresi, prelijepi. Kad bi se spustio mrak, nama bi bio užitak sakriti se u te čemprese i čekati da netko prođe pješke, ne važno star ili mlad , dal ga poznamo ili ne. Napravile bi se grude, i sjediš u čempresu i čekaš. Ajme kako smo bili složni tada. Miri tišina. Nikog od nas se ne čuje. Onaj tko je išao kroz ulicu nikako nije mogao znati što ga čeka. I onda kad bi došao u zonu gruda, grude samo počeše padati a on nikoga ne vidi niti čuje niti može znati tko je. Ajme bižalo je i staro i mlado. Nekad su neki i skužili di smo pa su nas potirali ali nikada nitko nije bio uhvaćen na djelu, hehe. Zamislite šoka mir i tišina nigdje nikoga oko tebe, samo mrak i snig. Kad samo kao iz vedra neba grude ponu padati po tebi a ne vidiš odakle uopće dolaze. Stvarno smo bili zločesti, joj jo ,ta mladost i naše ludorije. To su samo neke kojih sam se jutros sjetio, a još kad bi se okupilo to društvo i sjelo prepričavati sve što se radilo, mislim da bi mogao napisati jedan veliki post o tome. No, i ovaj mi je dobar. Joj, sad mi je došlo da opet kao nekada sjednem na sanjke i spustim se niz brdo, mislim da i hoću čim, padne snijeg, da ću pozvati to staro društvo makar da se još jednom okupimo i kao nekada i ztezamo, makar jednu večer samo. Iako smo sad svi već napola odrasli ljudi, vjerujem da će se svi odazvati.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 11:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Traganje za ljubavi....

Život ne krije ništa, jer je proziran, ali mi ga krivo promatramo. Potrebno ga je promatrati iskreno, otvorenih čula i uma. No mi svoj pažnju posvećujemo drugome i jako malo pažnje posvećujemo odnosima koje gradimo sa svojima bližnjima, prijateljima, ljubavima. I onda se nalazimo u situaciji da ne nalazimo odgovore na pitanja od životnog interesa. Ponašamo se kao da nam ništa nije važno, kao da nemamo vremena. Srljamo iz odnosa u odnos, tj iz veze u vezu. A cilj nam je jedan a to je nada da ćemo naći ono pravo, trajno, istinsko i vječno. To se odnosi na obitelj, prijatelje, a poglavito na ljubav.
Danas je postalo tako naporno živjeti nego prije, a mnogo se napornije radilo i živjelo. No, mi danas svoju energiju trošimo najviše zbog pogrešnih uvjerenja, pogrešnih stavova koje stvaramo sami sebi. Umjesto da je usmjerimo na ono bitno na ono važno za nas. Život po onoj narodnoj izreci „ožeži pa bježi“ ne donosi očekivane rezultate i mnogo puta se nađemo na kraju puta razočarani s onim što nam se dogodilo. Što je to ljubav, tumačimo i na razne načine, nikako ne uspijevamo naći konačnu definiciju. Ljubav je vječna tema o kojoj govore mnogi pjesmici, o kojoj se pišu predivne pjesme, snivaju predivni snovi. O njoj maštamo o njoj vodimo mnoge i duge razgovore. Svi mi na neki način želimo biti voljeni , nahranjeni pažnjom na neki način. U našim ljudskim umovima, na kraju krajeva ljubav je dominantna tema koja zauzima prvo jesto i ako puno puta to negiramo. Naš život se svodi na maštanje o onome što nemam, sanjamo i smišljamo načine kako da dođemo do ljubavi, da pijemo s izvora ljubavi. Dokle god tražimo, nismo ostvarili cilj, koji smo si zacrtali. Sve je dobro dok ta potraga traje koji mjesec, godinu, ali ako se ta potraga rastegne na godine i desetljeća onda smo otišli u krivom smjeru.
Taj pogrešan put, možemo slobodno nazvati lažna ljubav, kao što je i naslov ovog posta. Postoji i tzv prometni znak koji se zove nevjera. On nas opominje da se vratimo na ispravan put, jer smo skrenuli i krenuli u pogrešnom smjeru. No, problem je u nama, jer mi nevjeru ne doživljavamo kao nekakav znak upozorenja, već kao neku novu nadu da ćemo naći sreću i ljubav u naručju neke druge osobe žene ili muškarca, ono što smatramo da nismo dobili ili pak nismo zadovoljni onime što dobivamo od svojih partnera. Većina ljudi živi s nadom, koju definiramo na posve krivi način i koja nam zatvara onda oči. Smatramo da nam daje vitlnost u borbi s problemima, neuspjesima, sa starošću i konačno sa smrću. Vodimo se krivim tumačenjem nade, tumačimo je na način da će nam biti bolje u nekom novom odnosu. I kuda nas to ovodi. Na neprestano traganje za nekim novim i boljim odnosom, na kraju vodi nas u propast. Nadu bi mogli opisati kao je mi tumačimo kao pjesmu morskih sirena, koja je navela brojne grčke mitske junake u smrt. No nije njih u smrt odvela pjesma, koju su pjevlae morske sirene, već neznanje što znači ta pjesma i kuda ih ona može odvesti. Tako i mi, da bi mogli tragati za ljubavlju prvo moramo znati što je ljubav. Jesu li vrijednosti koje slijedimo stvarne vrijednosti, zašto tragamo, tražimo partnere i da li je njihova ljubav prava. Da li je to samo strah od samoće, da li je to pak samo prirodno, odnosno ono životinjski što još postoji u nama, tj. očuvanje i opstanak naše vrste. Odgovori na ova pitanja su nam vrlo potrebni, jer su nam oni potvrda naše normalnosti. Što uopće hoćemo u ljubavnom i seksualnom životu. Tu se kao odgovor na ovo pitanje nameće postizanje orgazma. A tek iza njega slijedi opuštanje i smanjena životna tenzija. No, kada bi to bio vrhunac ljudskih i međuljudskih odnosa, bili bi kao labudi, i ponašali bi se kao oni, ali bi do smrti bili vjerni partneru. Jer je to jedna od odlika labudova vjernost i to cijeloga života. No, naravno kod nas ljudi to ne može proći. Rijetki su takvi ljudi. Ne kaže se bezveze sto ljudi, sto ćudi. Neki odnas ulaze uodnose samo zbog materijalnog ineresa, jer za njih bez novca nema sreće. Drugi pak nemaju jasno izražene svoje stavove, i razmišljaju tuđom glavom, tu mislim vode ih prijatelji, obitelj, isl. I tu se događa velika greška jer se takva osoba vodi tuđim interesima, a svoje zaboravlja, gura u drugi plan. Postoje ljudi koji cijeli život ne stupe u istinske stvarne odnose s ljudskim bićem, jer cijeloga svog života vole nestvarni, imaginarni lik iz svoje mašta, kojeg su oni zamislili i koji je zan jih savršen, a u stvarnosti nikako ne uspijevaju naći takvo što, te se okreću tvom svom imaginarnom liku i zatvaraju se od stvatnih ljudi. Sva sreća takvih je ljudi jako malo. Postoje i ljudi koji od svih tih polazišta uzimaju za sebe dio i stvaraju za sebe svoje neko polazište. Mnogi od nas ljubav promatraju kao neki objekt, tj. mnogi od nas su fetišisti. Vole jedan objekt, grudi,oči, noge, stražnjicu, kosu, novac i sl. Takva opsesija jednim objektom je prokletstvo ljubavi i ljubavnih odnosa, jer nema polovične ljubavi. Mnogi danas ne shvaćaju ovo ili tumače na krivi način. Ali je samo jedan ispravan ili voliš ili ne voliš. Zato mnoge veze pucaju, jer mnogi kada istroše taj svoj objekt ljubavi , kreću u novu potragu, jer se osjećaju prazno u duši. I u njima se javlja želja i čežnja za novim ispunjenjem, novim iskustvima, dolazi do novog traganja za ljubavlju. Nastupa novi medeni mjesec i vrti se u beskonačni krug ponavljanja tih želja i čežnje, prema tome danas izgleda da svijet je prepun tragača za ljubavi, jer mnogi su sami, ili su u takvom odnosu gore opisanom.
To neprestano traganje čini nas napetima, i ona samo pokazuje koliko smo ustvari udaljeni od stanja ljubavi. Ona spriječava mnoge signale koji su vezani uz ljubav u nama. Ta napetost nas još više tjera na traganje , ali nas ne vodi pravim putem, ne vodi nas prema izvoru ljubavi, već nas vodi u vanjski svijet jer nam je lakši jednostavniji, umjesto onoga kojim trebamo se voditi. Zašto se to događa zašto većina nas ljubav doživljava na takav način. Mnogi su znanstvenici, teolozi, pisci rekli da je to zbog našeg vlastitog siromaštva vlastitog Ja. Jedan mudrac je rekao da svaki čovjek neovisno bio on običan čovjek ili car, živi svoj život s izvjesnom tugom u srcu, a ta tuga se javlja zbog inferiornosti „mene samoga“, koju ne možemo ničim hraniti niti eliminirati.A mnogi od nas to si ne želimo priznati. Što mi radimo umjesto da priznamo sami sebi to, mi radimo suprotno, u sebi to potiskujemo i radimo pogrešnu stvar hrlimo iz odnosa u odnos, jer mislimo da ćemo na taj način nahraniti svoje vlastito JA. Tu se javlja sebičnost, a takvi ljudi ne znaju voljeti jer su egoisti, a egoizam po svojoj biti isključuje stanje ljubavi. Ljubav nije prostor za samodokazivanje i pokazivanje svijetu svojih kvaliteta. Zašt ouopće dolazi do takvih stvari u našim životima, u našim vezama? Pa samo zbog toga što pokušavamo voljeti umom, a ne i cijelim bićem. A um nije biće i nije cijelina, a mi ljudi potpunu sreću možemo osjetiti samo kao cijelina, kao potpuno biće.Brojne propale veze, brakovi, velike ljubavi i svakodnevne svađe koje se javljaju među partnerima dokazuje da je ljubav inficirana silama manipulacije. I što se događa, otimamo se za tuđu ljubav, neki od nas nikada ne odrastu pa se cijelog života ponašaju kao dijeca, drugi tuđom ljubavlju popunjavaju svoj prazni ego. A riješenje je tako jednostavno, volite neprofitabilno, bitno je samo da volimo, bez očekivanja da će nam se uzvratiti istom mjerom, jer čovjek je jedan običan perpetuum mobile, i onsimo u sebi vječni motor, koji za gorivo koristi ljubav. A ljubav je srećom neiscrpan izvor energije. No, ako je crpimo iz drugih na krivi način, ona se brzo isprazni, ali kad je crpimo iz sebe za druge, tada ona nema kraja.
Danas u svijetu se ne gine samo od oružja, vjerskih ratova, prometnih nesreća. Gine se i zbog ljubavi. Tako sam neki dan pročitao na jednoj internetskoj stranici koja je vezana za ljubav da je jedna pjesma imala takvu moć, samoubilačku moć. Da su si mnogi ljudi diljem svijeta zbog te pjesme oduzeli život, neki si nisu oduzeli život, ali je na njih jako djelovala ta pjesma. Pjesma koja je samo govorila o ljubavi i smrti.
Ljubav čini čuda. Ona pokreće svijet. Cijeli naš život vrti se oko toga da volimo i budemo voljeni. No nerazumijevanje jezika ljubavi dovodi do propadanja mnogih ljubavi. Što mi radimo umjesto da dopustimo našoj ljubavi da cvijeta, mi radimo suprotno zagorčavamo jedno drugome život, gušimo ljubav negativnim osjećajima, kao što su strah od odbacivanja ili gubitka voljene osobe, gubimo samopouzdanje i samopoštovanje. Stvar se tuga, bijes, mržnja i otuđenje od voljene osobe. No, da bi ljubav trajala i to dugo potrebno ju je hraniti pažnjom jednog partnera prema drugom. Ženi je bitna brižljivost u obliku iskrenog interesiranja za njena osjećanja i potrebe, razumijevanje kroz pažljivo slušanje. I bez donošenja odluka o svrsihodnosti njenih osjećaja i potreba, da se uvažava njeno pravo, želje i potrebe, odanost kroz pokazivanje da je ona posebna, jedinstvena i vrijedna. Odnosno potvrđivanje nje takve kakva jest i uvjeravanje da je voljena. A muškarci se osjećaju voljenima ako od svoje partnerice dobije potvrdu povjerenja u njegove sposobnosti i najbolje namjere, da ga se poštuje i da će biti poštovan zbog napora i truda koji čini za nju, da mu se ona divi, da ga uvažava kao osobu, da cijeni njegove osobitosti i talente, kao što su npr. humor, snaga, poštenje, romantičnost, osjećajnost, ljubaznost. Svaki muškarac želi biti heroj u očima svoje odabranice.njen princ na bijelom konju, vitez u sjajnom oklopu. Muškarcima je potrebno ohrabrenje od žene koju voli, jer s time će biti još pažljiviji prema njoj, to je dokazano i u praksi. Jer ako djevojka ne stane iza svoga dečka pogotovo u važnim trenutcima njegovog života, on se počinje sve lošije odnositi prema njoj.
Žene često griješe jer svojim partnerima pružaju ono što je ženama najpotrebnije – brižnu ljubav umjesto ljubavi pune povjerenja. Na taj način nesvjesno se potkopava veza, muškarac tada gubi život i energiju, poslije izvjesnog vremena ne brine više o svojoj partnerici. To tupi oštricu njegovog samopouzdanja i gasi ljubavni žar. On se osjeća kontroliran i zarobljen, što nikada ne podnosi, čak ni u ime ljubavi. Princeza je princeza samo dok ima svog viteza i obrnuto.

- 00:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2007.

Konzervatizam ili liberalnost u ponašanju mladih?

Ma ovo je grozno, neki dan gledam jednu našu poznatu emisiju. Uopće ju neću imenovati, jer takve stvari da budu imenovane na mom blogu uopće ne zaslužuju. Ali jedna tema koja je bila u toj emisiji je govor mladih ljudi danas, njihov jezični izražaj. I tako slušam tu emisiju i mislim si Bože, katastrofa pa što to sve danas postaje normalno u govoru ljudi, ne samo mladih nego svih generacija, od najmlađih do najstarijih. No, kako primjećujem stariji su još nekako distancirani od takvog izražaja, dok mladi? Ne znam kako bih to komentirao. Ali zar su psovke jedini način na koji se mi znamo izražavati. Kad se u društvu šali da li je potrebno da svaka druga riječ bude nekakva psovka. Dobro ljudi će reći i ja sam takav je mentalitet, to je kod nas normalno. Ma opet mogu progutati i to na neki način. No, al kad čujem nekoga kad svoju bijes, ljutnju ne zna izraziti normalnim jezikom nego psovanjem Boga, Crkve i koje čega. Mislim ljudi pa gdje mi to živimo, stari cigani su postali kulturniji nego mi sami. Opet ću se dotaći grada i izlazaka. Jer tamo najviše dolazim do takvih informacija, događaja i sl. Od mladih do starijih.Stojiš s društvom u discu, malo veća gužva je. No, da se izdržati. Naravno dolazi i do gurkanja u prolazu, do stajanja na cipele, do proljevanja pića i slične stvari. No nećeš ili vrlo rijetko ćeš čuti oprosti nije namjerno, ili ispričavam se. Naprotiv, ćut ćeš još i uvrede, psovke, da što stojiš tu, i tko zna što još, a nisu rijetki slučaji kada takve situacije završe tučnjavom. Kako jadno. To je samo jedan dio. Tako idem s društvom u grad ovaj vikend i prolazimo kroz jedan park, gdje se okupljaju mladi subotom, ajme pa koe to riječi padaju ne samo s muške strane već i djevojke. Nisam ja svetac opsujem i ja, ali kako kaže male psovke. Ali što sve čujem što ljudi izgovaraju i na koji način se izražavaju katastrofalno. I sad u toj emisiji koju sam gore spomenuo pričaju baš u tome, i riječ je o nekim djevojkama koje su se javno izaražavale na krajnje ne moralan i nekulturan način. I odna jedan od sudionika pita drugog sudionika da li je ta osoba koja se tako izražavala liberalna a on konzervativan. Ma mislim ljudi moji kakav je to liberalizam, u kojemu se vrijeđa sve i svašta, gdje je riječnik kojim se mladi izražavaju toliko jadan da je to sramotno i grozno za ovo naše društvo. Ako je to liberalizam, nisam očekivao da će to nazivati liberalizmom ali ok, ako je to za njih liberalizam, onda se ja odlučujem za stari tradicionalni konzervatizam, jer je primjereniji, kulturniji, s više poštovanja među ljudima, u odnosu na ovaj tzv. liberalizam u ponašanju mladih. Opet ću se dotaći i svojh putovanja u inozemstvu. Te zemlje su mnogo razvijenije od nas, ali i mnogo liberalnije nego naša zemlja. Ali opet nemaju takav jezični izražaj kao mi. Naprotiv, za njih je velika uvreda kad čuju čovjeka koji se tako izražava i nije toliko poželjan u društvu. A mnoge psovke koje mi npr. izgovaramo njima su nepojmiljive, dok su nama svakodnevica. i mongi se zgražaju kad mu objasniš što je netko od nas opsovao, njima je to nepojmiljivo. Mislim da mi sve što dolazi iz vana. Iz tog zapadnjačkog svijeta, koji je kulturološki i gospodarski puno razvijeniji nego mi, stvari koje dolaze krivo uvijek protumačimo. Tako ono što je pozitivno iz tog svijeta. Mi to tumačimo na svoj krivi način, onako kako nama paše. A ono što je loše prigrlimo raširenih ruku, čak te negativnosti još malo usavršimo. Tako i taj liberalizam tumačimo na sasvim drugi način nego te zapadne zemlje. Ajme kako ispadamo glupi, i nepismeni u očima tih ljudi. Nije ni čudo da mnogi u tim zapadnim zemljama još ni dandanas ne znaju gdje Hrvatska, miješaju nas s jelima, pićima i tko ne zna s čim ne. A oni malobrojni koji nas i znaju. ne kažu Croatia, Kroatien i dr. nego balkanci, jugoslaveni. A zašto? ma ne zbog toga što smo mi živjeli sa srbima, bošnjacima, slovencima, i drugim narodima u istoj državi, nego zbog načina u i kulture ponašanja. Zato kad naši sportaši negdje vani igraju te države šalju maksimalan broj policajaca, na takve susrete. Jer se boje nereda i nekulturnog i nemoralnog ponašanja naših navijača. Za to smo si sami krivi jer nama je sve dobro i lijepo ono što je ostatku svijeta ružno i nekulturno, mislim da ćemo pod hitno morati mijenjati svoj način izražavanja i više poraditi na svojoj kulturi ponašanja i izražavanja.

- 11:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2007.

Mladi i bonton

Opet ja sa svojim ludim pričama. Mnogi će reći da nisam pametan, ali mene takve stvari jako živciraju. Svi znam vjerujem što je bonton, ali kkoliko nasse nejga pridržava, bar u maloj mjeri. Pogotovo ljudi koji se bave takvom djelatnošću gdje je bonton jedan od vrlo bitnih čimbenika poslovanja i opstanka u poslovnom svijetu. Navest ću jedan primjer; Dolaziš u kafić s društvom nije važno, sjedaš za stol i čekaš konobara da vas dođe poslužiti, prvo ga nema tri dana,, on se je zanio u razgovoru sa svojim prijateljima, poznanicima. A kada i dođe do stola nema dobar dan, izvolite. Ma ništa. Već klima glavom od jedne osobe do druge. Kao da si došao prositi ga to piće. I onda ti donese kavu u neopranoj šalici i čašu vode s ružom, labelom, svejedno, obilježenu. I kada se buniš, ispadneš idiot, kao trebao bi biti zahvalan, što si uopće dobio kavu i što si poslužen. To je banalna stvar, ali zar to nije sramotno da se tako ponašamo. Milijun stvari koje su propisane bontonom, ali nije on toliko bitan, meni je tu bitan jer time pokazuješ koliko poštuješ osobe oko sebe. Otvaranje vrata djevojkama, pozdravljanje. Koliko znam kada netko dođe do stola pozdraviti se, kada ti pruži ruku valjda je red ustati. No, ne mi nismo takvi. Naša kultura je spala na tako nizak nivo, da je to sramotno. Bio sam u mnogim drugim zemljama. ali ponašanje kakvo mi imao krajnje je nekulturno. Sinoć sam bio u gradu, i pošto nisam bio raspoložen za nekakve ludorije, obrati o sam pažnju baš na takve stvari, mi nemamo kulturu ponašanja. Nama je sve dobro, samo ono što je kulturno i dobro nama ne valja. Ja ne mogu reći da se ja redovito držim tog nekakvog bontona, ali se barem trudim pridržavati tih nekih temeljnih stvari. Dok mnogi drugi ni ne znaju što je to kultura ponašanja, taj misteriozni bonton. Mnogi sanjamo nekakva bogatstva, luksuzne automobile, zabave. Ma možemo biti najbogatiji čovjek na svijetu i dalje ćemo biti nekulturni i kako kažemo seljaci, jer ako se sve može kupiti smrt, sreća, čista savjest ali i kultura se ne mogu nikako kupiti. Ovdje pogotovo s ovim tekstom se baziram na mlade, koji iz generacije u generaciju su sve gori. Jer nekakve stvari što ja sa 18 godina nisam niti smio pomisliti danas oni to rade već sa 12- 13 godina. Mislim da je naše društvo utonulo, u nekakav jaz nekulture, nepoštavanja među ljudima. I nikako da se krene vaditi iz toga, nego tone sve dublje. No zbog toga ja neću odustati od toga i sličnih stvari. uvijek ću biti onaj Nino koji je do takvih stvari držao, moji prijatelji to jako dobro znaju, tako se oni sa mnom često i smiju zbog takvih stvari, ali nekada zna biti i ljutnje. O, sad sam si olakšao dušu makar malo s ovim tekstom, ali da pišem o svenmu što mi je na duši, jako dugo bih morao pisati. No, sve u svoje vrijeme, nadam se da ću s vremenom sve više olakšavati svoju dušu i da će biti manje stvari koje me muče i opterećuju. A jedna najviše , vama svima poznata. No, nju neću spominjati ostavit ću je u sebi i za sebe,ehehe.

- 13:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

Moji prijatelji i moje izjave.

Kako što sam rekao par postova prije. Da više nikome neću šutjeti i da ću odmah reći iskreno što mislim, ne s ciljem da nekoga povrijedim, da nekome napakostim, nego da bi maksimalno eliminirao laž i slične stvari iz svog života. Ne želim prešutjeti nikome, pa kasnije da opet dolazi do nesporazuma između mene i tih ljudi, mojih prijatelja, poznanika itd.. I tako ja zadnjih tjedana potpuno primjenjujem. Ali jedna stvar po meni ide na gore, aa to je moj odnos s mojim prijateljima, pogotovo s mojom jednom kolegicom. Ona npr. napiše u postu o sebi, o svom viđenjeu života i slično. ja sam smatrao da kao njezin dugogodišnji prijatelj i to jako dobar imam pravo joj reći da neke stvari nisu takve kakvim ih ona opisuje. I na što nailazim. Pa na ogorčenje, na ljutnju i srditost. Moje društvo s kojim sam odrastao su bile cure, i kada su tražile muško mišljenje uvijek sam im rekao ono što iskreno mislim i što znam o svakoj muškoj reakciji, ponašanju ili sljedećem koraku. I sve je bilo ok, kad su te izjave bile one koje su i njima bile ok. A sada čim nešto kažem i ne ispadne kako su očekivali dobijem odmah po nosu, ispadnem smotan i tulav, jer se moja izjava nije poklopila s njihovim očekivanjem. Pogotovo od strane jedne kolegice. Ja njoj ne želim zlo, naprotiv želim joj sve dobro ovoga svijeta i sve bih dao za nju kao što bi i ona za mene. Ali kad joj neštro kažem kao prijatelj o nekoj osobi, situaciji i sl. samo se naljuti na mene. I onda počne rat izeđu nas dvoje. nikada se nismo posvađali pa da nismo pričali uvijek mi to riješimo i opet sve bude ok. Ali na kraju nisam postigao ono što sam joj želio reći, jer naša rasprava skrene uvijek s teme o kojoj smo razgovarali. Prije sam šutio i velikom većinom nisam odmah reagirao niti što govorio, jedino ako sam bio uključen u taj razgovor i onda sam opet pazio da ne kažem potpuno što mislim da ne bi nekoga uvrijedio svojom izjavom. Zadnje vrijeme kako sam odlučio što na um to na drum, nailazim na burne reakcije mnogih ljudi iz svoje okoline. Reakcije su različite neki to prihvaćaju s odobaravanjem, a neki odobravaju to, ali vidim da im ne štima to što kažem ono odmah što mislim. Najgore je to što su se zadnjih par mojih izjava i ostvarilo, ali kad sam to govorio onda mi se nije vjerovalo i ispadao sam glup u očima prijatelja, a onda na kraju se ispostavi da sam imao pravo. I sad se pitam jesam li dobro odlučio biti potpuno iskren sa svima, pa što bilo da bilo, ili šminkati svoje mišljenje i ne reći im što točno mislim i osjećam. Ja mislim da sam dobro odlučio, i neću odustati od toga, rekao sam da ću maksimalno eliminirati laž iz svog života. A moji dragi prijatelji, ili neka se naviknu na to jer je to za moje dobro. Ali ako ne žele više da im kažem svoje mišljenje o nekoj temi neka mi ništa ne govore, jer više mi je puna kapa toga kad nešto kažem ispadnem idiot, a samo sam htio pomoći. Mislim da to ne može tako. Neka mi oproste, ali ako smo prijatelji znači da si sve možemo reći što mislimo, ali nećemo se nakon toga pljuvati i vrijeđati samo jer moja izjava nije onakava kakvom su očekivali.

- 10:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2007.

Ja i kolači uhhh...

Slatka tema, hehe. Otkada zna za sebe volim kolače, ima njih puno koje volim papati, jednu vrstu bih mogao svaki dan jesti. No nikada nisam bio došao u situaciju u kakvu dolazim zadnje vrijeme. Sve je počelo na proslavi rođendana od kolege koji sam opisao par postova prije. Ali onu večer kada je bila zabava, vešta, ajme ja sam tamanio samo kolače, i što je najzanimljivije uopće mi nije bilo bitno koji su samo nek su kolači. Komšije koje su bili na rođendanu ostali su šokirani koliko sam kolača pojeo. Stalno su mi govorili ajme pa di ti stane više. Ja se nisam obazirao malo malo pa zavirim na tacnu i ukradem ponovno koji kolačić. Stradali su svi od mene. Nakon što je prošla fešta komšije me izafrkavaše za kolače. Malo mi i bilo neugodno na kraju. Što je to sa mnom. Pa sam tolike kolače potamanio. Ajde da je to jedna vrsta ili njih par da sam uzeo, nego ja sam tamanio sve što se zove kolač. I sve bi bilo ok, do nekidan kad je jedna od mojih kolegica dobila sina, pa je njezin muž organizirao feštu povodom toga. I tako se ja s društvom zaputio tamo kod njega. I tako mi sjeli za stol, prvo koja rakica da nazdravimo za maloga, pa onda dalje. Šalimo se veselimo se, svirači sviraju. Dolazi večera i sve je još ok. Ali kad je prošla večera stižu kolači, Ja na prvi tren ne reagiram, odjednom pobježe ruka, jedan, dva, ajme pa fini su mmmmm.... Kolegice se smiju sa mnom. Vidim ja da je to opet isti scenarij kao i sa fešte i tako se ja zamjenim sa kolegicom za mjesto, da budem dalje od kolača, a koja je to greška bila. I tamo su stavili tacnu s kolačima. hehe. Ajde neko vrijeme pričam sa sestričnom, pa s kolegicama, pa malo pijevamo, ali meni malo pa malo ruka prema tacni s kolačima. Sva sreća da smo na kraju ustali od stola i išli plesati tako da sam manje bio u doticaju s kolačima. ne znam što se to događa sa mnom, ali sad bi mogao tamaniti sve kolače, mmmm, jedu mi se kolači. Ajme ja koa neka trudnica koja poludi za slatkim. hehe. jedino pozitivno u tome je što se makar prijatelji na smiju sa mnom zadnje vrijeme jako puno i ako ništa drugo makar se nadam da će mi to pomći da se udebljam malo. Ja i kolači, joj. hehe
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 10:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

Samo tračevi i zavist..

Ajme gdje god se okreneš svi nekoga tračaju ogovaraju, pljuju po njemu. Cijele priče se raspredaju zbog samo jedne sitnice koja se dogodila toj osobi. Nakon samo par dana nastaje cijel scenarij događaja. Svi imaju svoju pravu istinu, svi sve znaju. Skrivećki se smiju i podsmijavaju. Bože dragi pa što se događa to. U što se to ovaj svijet pretvorio. Kome više vjerovati. Nekome nešto kažeš u povjerenju i nadaš se da će on to zadržati za sebe, a sutradan saznaš da već cijelo mjesto zna za to, vidiš kako ti se ljudi podsmijavaju i rugaju. Više nitko ne drži do poštovanja, povjerenja, konačno do prijateljstva. Najzanimljivije je što svi vidimo smeće u susjedovom dvorištu, a svoje ne, jer naše je smeće prečisto. Volimo drugima njihove probleme pretvarati u senzacionalne priče, a svoje skrivamo kao zmija noge. Pa što je to, cinizam idiotizam, besramnost. Mislim da nema riječi kojom bi se to opisalo. Većina nas se izjašnjava kao vjernici, a što mi radimo? Ma ništa ne radimo, sve samo ne ono što nas naša vjera uči. Zar to nije sramotno. Nedjeljom u crkvi stajati na misi, kajati se, biti skrušen do poda. A kad misa prođe još ni izašli nismo već čuješ oko sebe žamor, šuškanje , odmjeravanje, podsmijavanje. Ovo vodi u potpunu propast svijeta, ništa dobro. Na koga se osloniti komu vjerovati. Kada svatko čeka samo priliku da ti zabije nož u leđa. Sramotno. Da uživa u tuđoj boli, patnji. Umjesto da pomažemo jedni drugima ili ako ne možemo pomoći ili ne želimo pomoći onda makar da držimo jezik za zubima, ma ne. Mi uživamo tada još više. Sad ćemo te uništiti. Još ćemo malo i dodati i gotov scenarij. Cijelo selo bruji o tome. Milijune takvih priča sam čuo do sada u svom životu, a kad saznaš pravu istinu, ajme pa ni 90% toga što se po selu priča ne bude istina. Pa zašto to, zašto selo vodi tuđu brigu. Ne kaže džabe ona pjesma pusti selo neka priča , svijet je zloban vjeruj meni...... Ja sam na te priče postao jako imun, sve dok sam se ne uvjerim u nešto. Puno puta sam nasjeo na razne priče, a na kraju bih ispao samo glupa i naivna budala. A zbog koga, zbog zlobnih i pokvarenih ljudi. Da li su ljudi postali toliko zavidni jedni na druge, da li je to ljubomora ili što? Nemam objašnjenja , samo bih volio da se to prestane događati, da ako nećeš nekome pomoći, pa čovječe nemoj mu onda ni odmoći. Pusti ga neka sam onda riješava svoje probleme. Mnoštvo je zlobnih ljudi koji žive od toga, koji uživaju u tome. Grozno je to što vidim da to uzima veliki mah i kod mladih, ali kako mi se čini čak i među djecom. Jedina stvar koja me tiješi je ta što još ima makar malo ljudi koji nisu takvi koji ne vode tuđe živote i nije ih briga, osim ako to nije netko njihov, ili ako se to njih dotiče. Nadam se da će uskoro krenuti na bolje, da će ljudi gledati svoje živote i njih živjeti. Ako ne znaju živjeti svoje živote, i loše im ide, pa nemojte turati nos u moj i uništavati ga samo zbog toga što vama ne ide. Pa tražite pomoć neću vas ismijati naprotiv pokušat ću vam pomoći.

- 17:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2007.

Čuvanje tradicije...

Eh, ta naša Slavonija, i svi ti njeni divni stari običaji. Ja sam s jedne strane jako staromodan, volim slavonske običaje i njenu tradiciju. Oduvijek sam volio slušati stare ljude kad pričaju kako su oni provodili djetinjstvo, mladost, svoj život. Mnogo toga naučiš od tih ljudi. Evo došao je i 11 mjesec, vrime je kolinja. Kao mali, a joj, bila mi je muka kad bi došlo to vrijeme, a sada sve što sam stariji sve me više to privlači, i volim to raditi. Od buđenja ranom zorom, dok i mrak još obavija Slavoniju, pa sve do večere i kraja tog dana. U zadnjih par godina mnogo sam naučio o tim stvarima. I najviše volim ako mi je još nešto nejasno kad radim s nekim starijim pa naučim još nešto, kažu od viška ne boli glava. Tako sam naučio da nije svugdje isto kolinje i običaji, razlikuje se mogu reći od sela do sela. To je ono najzanimljivije. Prošle godine je bilo ludo za moje i komšijino kolinje, hehe. Subota, kolinje kod mog komšije, sve je išlo kao po loju, ja i moj komšo oduzimamoo posao starijima i njih puštamo da uživaju uz pećice sa pivom ili rakijom u ruci. I tako je prošao i taj dan, nas dvojica se naradili kao konji. Nakon što je sve završilo, alat i ostale potrebne stvari smo prenijeli kod mene i pripremili za kolinje kod mene sutradan. Navečer umjesto da ostajemo kod kuće i da se odmorimo, nas dvojica odlazimo u grad, trebalo je to biti koje piće i kući, ali ne vrag ne da mira. i tako mi ostali do ranjih jutarnjih sati. I još uz to se i napili. Tako smo došli kući nisam niti išao spavati, već se samo presvukao i ajmo ložiti vatru i pripremiti još sitnice. Sve je bilo ok, do jedno tri popodne, tada nas je umor i rakija svladali, komšo je sjeo i čistio nogice, nije više mogao ustati, napola je spavao, čisteći. Ja sam se još donekle kretao, ali to je bilo kao da hodaš u snu. Ajme, ostali su nam popuili živce, cilo vrime su nam se smijali. Bila su to dva luda dana. I danas mi nije žao što je tako bilo. Još jedna od omiljenih stvari koju volim i želim doživjeti u svom životu a to su svatovi po slavonskim običajima. Danas ima stvarno mnogo svatova, mnogo se mladih ženi, udaje. Ali ono što sam primjetio je malo onih koji to rade po običajima. Tako sam često slušao svoje prijatelje koji ne žele svatove na takavnačin, njih danas zanima ovaj nekakav novi način vjenčanja, što ja kažem zapadnjački. Ali takav način vjenčanja, ulaska u brak za mene nema dušu, kao slavonski, stari način svatovanja. Kažu moji prijatelji takav način je prenaporan. Ma nije nego ljudima je danas sve bitno tako da se na kraju zaboravi za što se sprema, kakvo slavlje organiziraju, ljudi previše kompliciraju te stvari. A zaboravlja se na kraju uopće bit čina vjenčanja, svatova. Ljudi u svojoj izgubljenosti vesele se tada svemu samo ne svatovima. Ja ne mogu reći kakvi će biti moji. Ali mogu reći da ja želim svoje vjenčanje po tradicijonalnim pravilima i običajima. Za mene je to vjenčanje jedan od najvažnijih činova u životu. Jer brak je za mene svetinja, Život me je naučio da ga cijenim više od svega.Danas ga jako malo ljudi cijeni, ustvari ne predstavlja im ništa, i zato se mnogi brakovi još u početku bračnog života raspadnu, nestanu. Naravno kad mnogi negativni faktori se pojave stupanjem u brak. Za raspad braka ja krivim ne azumijevanje institucije braka, i što mnogi mladi ne gledaju na taj brak kao na svetinju, kao na događaj koji ćeš učiniti sa osobom koju voliš svim srcem. Nego kao nešto što se mora učiniti što prije i da što prije prođe. Zato mnogi isključuju običaje iz čina vjenčanja i svatovanja. Ja neću nadam se dopustiti da se to dogodi i u mojim svatovima, ako ikada budem se ženio(zbog određenih razloga, vama poznatih).Slavonija krije mnoge lijepe običaje, tu predivnu tradiciju. Koju treba čuvati i njegovati, prenosti je mlađim generacijama. Jer što nam vrijedi i povećanje nataliteta u Slavoniji kad mi ništa ne prenosimo toj našoj djeci, onaj dio što su prenijeli naši djedovi i bake na nas. Mi radimo koliko sam primjetio danas djecu sve učimo samo ne našim običajima, svemu samo ne našoj kulturi, svemu samo ne da čuvaju našu tradiciju. Zbog toga bi naši običaji mogli u skoroj budućnosti potpuno izumrijeti. A što nam onda vrijedi dičiti se i ponositi s onim što smo sami zgazili. Izbrisali. Nadam se da ima još mnogo ljudi koji drže do tradicije, mladih ljudi. Koji kao ja, vole takve običaje.

- 10:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

Ludi vikend

Lipi pozdrav. Nije me dugo bilo. Punih tjedan dana nisam pisao ništa. Malo sam se maknuo od svog bloga. Da još dotjeram svoju glavu na čistac, i napravim one konačne korake koji su za mene bili bitni. To se odnosi na onu moju promjenu loših navika, krivih koraka. Promjene su tu i vidljive su, i prijatelji moji ih mogu zamijetiti, da sam opet onaj stari, sa osmijehom na licu, koji nije lažan, već potpuno iskren. Da sam opet vesela osoba koja bez imalo srama će razveseliti svoje najbliže. Laž, za mene više ne postoji. Na njoj sam se opekao, i tu je možda ona najvažnija promjena kod mene, da moji prijatelji nailaze na drugačije reakcije kod mene nego prije. Jedna od tih je da istog trena kažem što mislim, o nekoj situaciji, događaju, osobi. Nekada njima to nije po volji, ili nije to ono što su očekivali da će čuti od mene. Ali ja sam rekao sam sebi da laž me je uništila i ona u mom životu više nema mjesta. Prema svima ću biti totalno iskren, ili kako ljudi kažu što na um to na drum, naravno ako se ispostavi da sam možda pretjerao, povrijedio sa svojom izjavom nekoga naravno ispričati ću se. Ali neću više dopustiti da kad netko nešto kaže da mu ja to odobravam ili prešutim, a to mi se uopće ne sviđa. Napokon ponovno dišem slobodnim plućima, nakon puna dva mjeseca, teško je priznajem , još srce često zadrhti za njom, ali ona se ne vraća. Iako je još volim i mislim da ću je još dugo voljeti to se ne bojim niti sramim priznati, ja svoje osjećaje prema nekome nisam skrivao niti ću ikada skrivati. No, toliko za sada o mojim promjenama. Želim vam ispričati ovaj prošli ludi vikend. Kolega slavi rođendan, dogovor je bio da ćemo ga proslaviti u požegi u jednom kafiću, ali da bi svi mogli tu večer popiti, odlučili smo ići stopom. I tako dok je jedan kolega još radio, nas trojica se spremili, našli blizu moje kuće i krenuli u izlazak. A taj dan mi je bio ono totalno šugav i uopće nisam bio raspoložen za izlazak, i vjerojatno da nije bio kolegin rođendan ne bi ni išao u grad, nakon dugo vremena, ali eto išao sam. I tako nas trojica obišli sve kafiće u našem mjestu i krenuli na stop, pa ćemo na konačno odredište. Heehee, ajme koliko dugo već nisam stopao i to čak subotom navečer, stvarno ne pamtim te dane, no ipak sam stao. I tako mi stopali kojih pola sata i meni pukne film nije mi se više dalo tamo stajati i čekati da nas netko poveze. Predložim ja kolegama da mi ipak ostanemo kod nas u gradu neovisno hoće li biti išta ili ništa. I tako mi se vratimo nazad, u jedan disco, opet iznenađenje za mene samog, jer u taj disco sam zadnjih godina dolazio samo negdje poslije 23 sata ili još i kasnije. Davno je bilo kad sam tamo proveo cijelu večer. No, ne žalim se. I tako mi čekamo kolegu koji je još radio a nas trojica već za šankom, lagano se šalimo smijemo, pričamo, plešemo. baš ono za srce i dušu, onda je stigao i kolega s posla i tu se atmosfera još jače zagrijavala. Pilo se sve i svašta, ja sam npr. pivo i barun, ajme prefino, ali ne miješati nego odvojeno. hehe. Tako je noć tekla, ludilo, ples, zezancija, smijeh. Stvarno nisam dugo se tako proveo. Ajme kud se je još i sat vraćao unatrag, tako smo ostali sat vremena duže u gradu. Nezaboravan provod, Kući sam išao kao nekada, putem sam pjevao svoje omiljene stare pjesme, prijatelji su me samo štukali da ne kreštim, da ću probuditi cili grad. No, meni to nije bilo važno, jer iako mi srce u grudima još suze lije i pati na neki način, jer je ostavljeno, uspjelo je malo se proveseliti. Nekako je drugačije nakon te lude subote, iako a k vragu u grudima velika praznina, koja još stalno me podsjeća na nju, trudim se živjeti sa time. Za sada ide super. Iako ljubav moja nije tu i niti pita za mene niti išta, učim se živjeti s time i ovaj vikend je sam dokaz toga, da sam mnogo naučio ali i da sam se promijenio, jerdo prije samo par tjedana nisam vidio ni svoju sjenu iza sebe a kamoli što drugo.

- 15:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna