Inati se Slavonijo

Idu dani, jedan za drugim, ko da ih sam vrag nosi tolikom brzinom. Probudim se nedjelja, okrenem se već je četvrtak, ajme. Pratim lica ljudi koje susrećem, poznatih i nepoznatih i pitam se što se krije ispod tog lica, koje je pravo koje lažno. Zašto se sada dotičem ove teme. Ne znam iskreno ni sam. Ali jednostavno u meni nešto želi da pišem o tome. Nisam jednom naišao na lice koje ti maštu zaigra, koje ti ponudi prijateljstvo i tko zna što sve ne, a nakon nekog vremena, otkriješ da je to bila samo maska, da se ispod takve maske krije sasvim drugačije lice. Takvih je ljudi sve više. Ma predstavljaš im sve u životu, prijatelja, kuma, brata, komšiju , ljubav, sve dok je onako kako je njima dobro.Zašto je svijet postao tako okrutan, sebičan. Ljudi danas sve više gledaju samo sebe, ne obaziru se na ljude oko sebe. Pa nismo mi bogovi, savršeni svi i bez ijedne mane, mi smo od krvi i mesa, i nije grijeh kada čovjek poklekne, pogriješi u životu. Zar ga treba osuditi odmah, okrenuti mu leđa? Danas ljudi, onoj pravoj srži prijateljstva uopće više ne pridaju toliku vrijednost kao nekada. Zato se mnoga velika prijateljstva i raspadaju, nestaju u tren oka. Mnoge ljubavi također padaju na tome ispitu. Sve je divno i bajno dok je sve dobro. No pogriješi čovječe, ostat ćeš bez svega. To je danas prijateljstvo. Moja precepcija prijatelja je bila sasvim drugačija. Smatrao sam prijatelji u dobru i zlu. neću te izdati. Imam prijatelja koji mij e jednom na neki način zabio nož u leđa, kad sam to najmanje očekivao. Posvađali smo se, tj. ja nisam mogao to progutati, tako lako. No, s vremenom sam progutao to, počeli smo opet komunicirati, jer je pokazao da mu je iskreno žao zbog toga što se je dogodilo. Nisam zlopamtilo niti osvetnik. pružio sam mu ruku prijateljstva. A sada samo ne obnavljam to prijateljstvo, stavio sam ga kao na probni rok, da jednostavno vidim kako će se ponašati ponovno. Nije od jedini, koji je pogriješio. Koji je lice krio ispod maske. Bilo je mnogo takvih osoba u mom životu. Možda sam predobar prema svima. Svima pružim ruku, a kasnije se opečem. Krug ljudi na koje se mogu osloniti, koji nemaju tu lažnu masku prijateljstva je se jako smanjio. Jer kada sam pokleknuo, mnogi su pokazali svoje ono pravo lice, i još jače me počeli gaziti. Pa kakvo je to prijateljstvo, gdje je ono prijatelji zauvijek. Počele su padati te maske, ta lažna lica.Oni ljudi koji su bili bez takvih maski i danas su tu pored mene. Koje mogu nazvati i reći prijatelju teško mi je. A koji me nakon takvog poziva neće ismijati. pred tim ljudima nikada nisam morao glumiti, da sam sretan, tužan, ljut, i sl. Pred njima sam bio ono što jesam, bez straha, da će me i oni zgaziti. Zgazio sam sam sebe, zar je potrebno da me i prijatelji zgaze.Zahvaljujući njima preživio sam najteže događaje možda u svom životu, prebrodio zahvaljujući njima. Nikada neću zaboraviti kada sam jednom u teškim trenutcima pustio suzu, nisu pitali što ti je, samo su me zagrlili i rekli sve će biti dobro, drži se. Tu smo uz tebe. Dok su lažna lica, pili radost u mojoj boli, dok su lažna lica potajice još više me htjeli gaziti. Nikada nisam bio kao ta lažna lica prijatelja. I da sada me zatraže pomoć, vjerojatno ne bih odbijo, jer sam takva osoba. Spreman svima pomoći. Bez obzira na sve, jer oni su ipak ljudi kao i mi, i znam što znači kad nikoga nema pored tebe kad ti najviše treba. Ali da će me ta lažna lica ponovno gaziti neće. Prošlo je to vrijeme. Dođi pomoći ću ti, probaj me opet zgaziti, ovaj put moja bol će te ubiti, jer neću ovaj put tugu nositi tebi ću je dati. Tisuću puta sam rekao za te svoje lažna lica prijatelje, molit ću Boga da oni nikada ne dožive od nekoga to što sam ja od njih doživio, jer ne želim ikome zlo, pa ni njima. Naprotiv, želim im svu sreću ovoga svijeta, sve im je oprošteno. Jer tko sam ja da im sudim. Možda će oni jednoga dana shvatiti, da smo jednaki i oni i ja, i da svi griješimo. Moja vrata su za sve ljude otvorena samo treba na njih pokucati. A oni koji nikada nisu bili lažna lica, oni koji nikada nisu imali masku preda mnom, hvala vam prijatelji.

Ovaj tekst sam našao na jednoj stranici vezanoj uz ljubav. tekst me se jako dojmio jer je potuuno istinit. Pa želim ga s vama podijeliti. Evo izvolite čitajte, razmislite i naravno, komentirajte...


Ljubav, seks i laži

Mala škola ljubavi

Može li ljubav, ako je prava, tek tako nestati? Što znači održati brak? Kako ostvariti uspješnu ljubavnu vezu? Što su to ljubav i dobar seks?

U mnogim velikim romanima, filmovima, operama i kazališnim predstavama opisane su priče o ljudima koji tražeći ljubav svojega života često dobro započnu, ali završe tragično ili jadno, obično onda kada kontroliranje, posjedovanje, laganje, ljubomora, kritiziranje ili sažaljenje počnu dominirati ljubavnim i seksualnim odnosom. Kontrola partnera, prisila, laganje, nevjera, duševni poremećaji, samoubojstva i ubojstva nerijetko su povezani s ljubavnim i seksualnim vezama koje se urušavaju..

U svijesti većine tzv. normalnih ljudi zadovoljavajući seksualni i ljubavni odnosi idu ruku pod ruku. Međutim, mnogi kada ulaze u brak i daju obećanje o vjernosti za cijeli život i ne slute kako će to biti teško. Održati brak ili vezu znači održati seks i ljubav. Hormoni nas približavaju jedno drugome, ali ne mogu vječno održavati našu vezu. Ljubav koja traje od životne je važnosti za svakoga od nas. nažalost, čak i ono što vjerujemo da je ljubav našega života često se rasprši kao mjehur od sapunice. Tada mnogi postavljaju pitanje je li to bila prava ili lažna ljubav. Može li ljubav, ako je prava, tek tako nestati?

Postoje li lažna (neiskrena) i prava (iskrena) ljubav?

Na pitanje što je najvažnije u životu, mnogi će odgovoriti: prava i iskrena ljubav. Na pitanje što je to prava ljubav, dobit ćemo mnogo različitih odgovora koji odražavaju raznovrsne predodžbe i vjerovanja o ljubavi.
A upravo ta vjerovanja često određuju hoće li netko biti uspješan ili neuspješan, sretan ili nesretan u ljubavi, hoće li lagati i varati i biti prevaren u ljubavnom odnosu. Iskrivljena i disfunkcionalna vjerovanja mnogima upropaste život u traženju prave ljubavi. Prava ljubav je potpuna iskrenost, prava ljubav je potpuno razumijevanje i prihvaćanje, može se voljeti samo jedna osoba, prava ljubav je potpuna ravnopravnost, što je veća ljubav veća je i ljubomora, za pravu ljubav nije nužan seks, u pravoj se ljubavi žrtvuje sve drugo, kad je ljubav prava seks je uvijek fantastičan - neke su disfunkcionalne predstave o ljubavi koje dovode do laganja i propadanja neke veze. Kada za nekoga prava ljubav znači potpuno duhovno stapanje s partnerom, tada ta osoba očekuje apsolutnu iskrenost, misli da ima pravo znati sve o čemu partner razmišlja, mašta ili što mu se događa. Za takvu osobu potpuna iskrenost znači pravu ljubav, a nedostatak iskrenosti znači nedostatak ljubavi. Iskrenost je u svakom slučaju bitna sastavnica prave ljubavi, ali apsolutna iskrenost nije uvijek moguća i nije najvažnija. Temeljni razlog zbog kojega netko nešto krije od svojega partnera jest da ga ne povrijedi ili da izbjegne partnerovu negativnu reakciju. Stupanj iskrenosti u nekoj vezi jako ovisi o stupnju tolerancije partnera i njihovoj suosjećajnosti. Zanimljivo je da iskrenost može biti i način maltretiranja partnera kada netko radi ono što je partneru neprihvatljivo, pa mu sve priznaje očekujući razumijevanje, oprost i toleranciju. Čak nije nužno da takva osoba učini nešto konkretno loše, kao primjerice preljub, nego da partneru iskreno ispriča san u kojem je vodila ljubav s njegovim takmacem u nečemu ili šefom, ili pak sa svojim idolom, nekom zvijezdom iz javnog života.
Važno je voditi računa i o tzv. lažnim signalima ljubavi kojima jedna osoba nastoji stvoriti kod druge osobe iluziju da je voli kako bi je iskoristila za neke svoje sebične ciljeve. Privlačnost prema nekoj osobi može biti isključivo seksualne naravi koju ta osoba može krivo prepoznati kao ljubav. Isto tako treba znati da neke osobe jednostavno imaju smanjenu sposobnost voljenja i vezivanja za drugu osobu zbog čega mogu biti sklonije laganju i nevjeri.

Kontroliranje i posjedovanje partnera dovodi do laganja u vezi

Psihologija kontrole, prisile i pritiska odgovorna je za krah mnogih ljubavnih i seksualnih veza. Kada se netko ne ponaša ili ne čini ono što njegov partner želi, mnogi vjeruju da je prisila ili kontrola sve što se tada može ili treba učiniti. Kontroliranje i nametanje svojega načina za mnoge je toliko normalna i logična reakcija da je primjenjuju automatski bez mnogo dilema i razmišljanja. Međutim, kontroliranje i dopuštanje drugima da nas kontrolira djeluje pogubno na ljubavne i seksualne odnose koji su nam potrebni za sreću. Teško je voljeti osobu koja vas želi kontrolirati, prisiljava vas da joj udovoljite ili sili da se mijenjate. Isto tako pitanje je koliko i kako volite partnera kojega vi želite kontrolirati i mijenjati. I sam seks u takvim vezama postaje kontrolirajući. Kada jedan ili oba partnera prakticiraju psihologiju kontrole i prisile, više ne pronalaze ljubav u braku ili vezi. Takav brak ili veza postaju ugroženi, partneri se međusobno optužuju, osjećaju se usamljeno, izigrano i razočarano.

Seks i ljubav ne idu uvijek zajedno

Povremene ili dugotrajne seksualne veze ne znače uvijek da seksualni partneri osjećaju i njeguju i ljubav. Seks pruža osjećaj ugode, moći, zabave ili neke koristi bilo samo jednom partneru ili oboma. Možda jedan partner i voli, ali često onaj drugi ne osjeća isto. Da bi ostvarili seksualni odnos koji osigurava užitak ili neku korist, mnogi su spremni ponašati se kao da vole, premda je mnogo onih koji se time uopće ne opterećuju. Naime, seks i ljubav dva su različita fenomena što se tijelom individualnog psihoseksualnog razvoja međusobno integriraju, obično u pubertetu i adolescenciji. Međutim, kada ne dođe do ove integracije, tada u neke osobe postoji rascjep između predođbe o seksu i predodžbe o ljubavi tako da seksualnost može biti posve isključena iz predodžbe o pravoj ljubavi. Za takve osobe seks može prljati čistoću prave ljubavi. Ako osoba vjeruje kako ljubav ne postoji, već samo interes, tada joj seks primarno predstavlja samo izvor zadovoljstva ili neke dobiti.
Kada dođe do potpune integracije, tada nestaje granica između seksa i ljubavi, a seks je moguć samo ako je prisutna prava ljubav koja predmnijeva potpuno seksualno pripadanje. Za takve osobe dobar seks znači pravu ljubav, a loš seks nedostatak ljubavi. Postoji i tzv. seksualna pseudoljubav kada neka osoba nađe dobrog seksualnog partnera pa vjeruje kako je našla pravu ljubav svojega života. Nerijetko takve osobe imaju loš međuljudski odnos s partnerom vjerujući kako je prava ljubav bol i patnja. Katkada su neke osobe seksualno ovisne o svojemu partneru koji ih ne voli, pa čak, možda i one ne vole partnera, ali toga, dakako, nisu svjesne. U ovakvim slučajevima laž je često prisutna među partnerima.

Kako ostvariti uspješnu ljubavnu vezu?

Možemo li unaprijed znati koliko će neka ljubav trajati? Naravno, da ništa nije apsolutno sigurno, ali pravovremeno postavljanje nekih pitanja može pomoći da izbjegnemo kasnija razočarenja. Jedno izuzetno važno pitanje na početku svake veze jest: "Koliko imam zajedničkog s osobom s kojom započinjem ljubavnu ili seksuialnu vezu? To što nam je zajedničko određuje kako će naše temeljne potrebe biti iskreno zadovoljene. Drugo važno pitanje povezano je s prvim: "Koliko su nam podudarne i kompatibilne predodžbe o pravoj ljubavi i uspješnoj vezi"? Naime, ljubav i dobar seks su sve ono što ljudi vjeruju da jeste, a naše predodžbe o dobrom seksu i pravoj ljubavi oblikuju naše misli, osjećaje i ponašanje u ljubavnom životu. Treće je važno pitanje: "Mogu li s tom osobom iskreno uživati kao u društvu dobrog prijatelja." Ako odgovor nije potvrdan, nisu velike šanse da će veza ili brak biti uspješni. Naime. ako želimo održati ljubavnu ili seksualnu vezu preduvjet je postojanje iskrenog i prijateljskog odnosa koji uključuje postojanje iskrenog i prijateljskog odnosa koji uključuje postojanje povjerenja, zajedničkih interesa, ciljeva i životnih vrijednosti, a isključuje posjedovanje i izvanjsku kontrolu i prisilu. Za razliku od strastvenih ljubavnika, dobri prijatelji mogu održati svoje prijateljstvo cijeloga života jer ne pate od fantaszma kontrole i posjedovanja partnera. Prava ljubav i dobar seks predstavljaju međusobno darivanje, davanje i primanje.

Niti sam star niti premlad, tu sam negdje na sredini puta. Kroz život me nije baš pratila sreća, ali zahvaljujući Bogu i mojm bližnjima kojima je stvarno stalo do mene, nekako se je sve to preživjelo. Nakon mnogo mojih padova, oni su bili tu, pružili mi ruku, ali su ostali uz mene i pomogli mi da sve to prođe. Toj nekolicini ljudi koji su bezobzira na sve uvijek bili uz mene, i u dobru i u zlu, neizmjerno veliko hvala. Oni znaju da uvijek se mogu osloniti na mene, uvijek sam tu za njih. Bez obzira kakve ja probleme imao uvijek sam spreman svoj život staviti po strani u tom trenu i njima pomoći kao i oni meni. Kažu ljudi ono što te ne ubije ojača te. Hm, joj kako me te izreke, poslovice zadnjih tjedana ubijaju u pojam, jer najviše sam ih se naslušao zadnjih tjedana. Ali one su nekada za mene imale smisla, više nemaju. Bilo je mnoštvo događaja u mom mladom životu. Moje godine života mnogo stvari su mi donijele. Prošao sam dosta toga i mnogo naučio, ali izgleda ne dovoljno. Nije moj život bio ružan, niti tužan. Vesela sam osoba i nije mi bio problem nikada nasmijati svoje društvo, razveseliti ih u teškim trenutcima, izmamiti osmijeh na njihova lica. Ali dva događaja u mom mladom životu, tužna događaja su me jako zdrmali, srušili i promjenili. Ta dva događaja nisu ista niti se radi o istim osobama, al za moje srce su isti jer je ono izgubilo. Sad kad sam malo sabrao svoj život, skupio sve karte na stol i kad vidim što imam, što sam imao. Teško je donijeti neki zaključak. Ali kad stavim neke događaje iz svog života na stol, i stavim sebe kao osobu prije njih i poslije njih. Drugačiji zaključak izvučem. I sada kad ponovno mijenjam sebe ne u globalu ali neke ružne stvari. Trudim se svim snagama, ali ovaj put nitko to ne primjećuje niti cijeni, jedino moja sestrična i kolega baćo. Oni jedini su to primjetili. Svi ostali kao da me nepoznaju, a žvot moj kao knjigu otvorenu znaju, ili to ne žele pokazati. Ne tražim ništa samo malo potpore i koju riječ, koja meni sada puno znači. Sinoć sam ipak išao kod komšije na rođendan, sve je to lijepo ali bol iz grudi navire, koliko god promjena na meni da se dogodi bol ne odlazi još je tu punom snagom me ruši. Još ljubav u grudima ne umire, ja joj ne dopuštam. Jer jedino tu bol i tu ljubav trenutno imam. Rođendan je bio vesel, ali jedna stara pjesma koju sam pjevao s koleginim tatom me je opalila opet po prstima, nakon te pjesme sam izašao van, maknuo se od svih da uhvatim malo svježeg zraka, i da nestanu te suze u očima. Ne želim da ih drugi vide, trudim se da ih ne vide. Vratio sam se brzo unutra, smirio sam se ali riječi su u glavi odzvanjale. Što je život, imaš sve, ne može biti ljepše i op nema više ljepote niti radosti. Moraš krenuti iz početka. Ma nije problem krenuti iz početka to je lako, al kako krenuti kad pola tebe nema, nema ti srca u grudima, otišlo je. Puno put me je život do sada bacio na mnoge izazove, kušnje i boli, vjerujem da će me baciti na mnogo njih još, jer vidim da drugačije ne može. Moglo je drugačije i može biti drugačije, no to ja ne odlučujem. Znate o čemu govorim. Mlade godine, ludo ste me provezle. Ali nemojte više, ne mogu, vozite barem malo sporije, da imam i ja nešto od ovog života u sadašnjosti a ne samo uspomene iz prošlosti. Pitaju me kako to pa svaku večer sjediš uz radio budan do dva tri u jutro. Odgovor je jedan. promijenio sam neke stvari u svom životu, jedino još cigara se moram riješiti. I preko dana vodim normalan život. Učim, radim kod kuće pomažem koliko god mogu, ali navečer si uzmem malo vremena za sebe i prelistavam divne slike prošlosti moje. Ja svoje prošlosti se ne stidim. Bilo je tako kako je bilo. Volio bih da neke stvari nisam napravio, no što mogu dogodile su se. Više ih neću učiniti, jer sad znam što se dogodi, ali tada kad sam to trebao znati nisam i izgubio sam. Čak i ljudi koji su me oslovljavali sa kolega, prijatelju, kume i sl. nisu to bili. jer kad sam od njih očekivao barem muk, tišinu ako ništa ne žele reći, rekli su ono ili učinili što me je još više zaboljelo. No život je škola u kojoj stalno učiš. Kako mi je moja ljubav govorila da ne mogu svima vjerovati, da mi nisu svi prijatelji, pa imala je pravo što se toga tiče. Sad ću biti pametniji što se tiče biranja prijatelja, ali i onog važnijeg kome ću vjerovati. Mlade godine kuda žurite. Malo smo usporite.

"Otišao s mirisima jutra
dal je znao da se vratit neće"

Jedan autoput, jedno putovanje, jedna sekunda........................! Nema te više. Odlaziš s ovog svijeta. u najljepšim godinama života nas napuštaš, u najvećim trenutcima slave odlaziš. Mlad si otišao, ali iza sebe si ostavio veliki trag, koji nitko neće moći izbrisati. Sve te prelijepe pjesme. uz koje smo slavili, rastajali se, upoznavali, plakali, radovali se. uspio si napraviti što nitko nije, i mislim da ni neće. Narodi s Balkana koji su sami sebi najveći neprijatelji sa svojim pjesmama si spajao, nisu ti bili važni ni narodnost niti vjera, već samo pjesma. Hvala ti na prelijepim trenutcima koje si nam pružio svojim životom i svojim pjesmama. Tijelom inisi više ovdje, ali zauvijek ćeš živjeti u svojim pjesmama, koje se nikada neće prestati slušati.

Prošao je još jedan vikend. U subotu sam bio s društvom u gradu, hm, ako se može reći da je to društvo. A jučer sam popodne bio na kavi sa svojim jako dobrim starim prijateljom. Nekad smo bili ne razdvojni. Pa je jedno vrijeme naša komunikacija opala, jer nas je život malo odnio različitim putevima. No, sada opet smo počeli dosta komunicirati. I tako danas mi vrag ne da mira, nešto me pati u meni. A to je da ja jednostavno više ne znam prilagoditi se sadašnjem društvu s kojim izlazim. Njima je bitno izaći u grad popiti što više i doći ranom zorom kući na četiri noge. jučer tako razgovaramo taj moj kolega i ja i prisjećamo se kako je bilo kada smo mi nekada izlazili zajedno, i još njih dvojica. Nije nam trebao alkohol, jer smo ludi i opićeni bili i bez alkohola. Nije bilo partya na kojem nismo bili, nije bilo mjesta u koje nismo izašli. Nije bilo vikenda da sam došao kući prije četiri pet sati. i stvarno je bilo lijepo. Nikada se nismo svađali oko mjesta izlaska, niti tko će voziti. Sve se riješilo u par sekundi normalnim dogovorom. I onda dolazi trenutk kada se polako to društvo gubi, jedan se oženio, drugi se je odvojio od nas zbog cure prestao je komunicirati s nama, a ja i baćo smo još neko vrijeme izlazili, no i on je bio otišao zbog posla iz našeg kraja i našeg društva više nije bilo. Našao sam novo ili staro drugo društvo s kojima sam isto bio jako dobar ali ne kao s ovima. Ali tu se je drugčija priča vodila. Tu je veliku ulogu igrao i danas igra alkohol, ludovanje, pijančevanje i sve što ide uz to. I nekako sam se bio priviknuo na to. No, onda sam ušao u vezu sa svojom ljubavi i mnoge stvari se mijenjaju. I to društvo s kojim sam do tada izlazio sve manje mi paše. nije tu kriva moja veza niti osoba s kojom hodao. To mi je na neki način pomoglo da kad sam se malo maknio od njih objektivno vidim kako to izgleda. Ajme, pa što sam ja to radio. I tako moja djevojka otišla i sada sam pokušao ponovno s tim društvom naći neku zelenu granu, riješiti neke stvari iz prošlosti, koje su se dogodile. To smo nekako riješili. Al što se tiče izlazaka. Tu mi jako teško ide. Ne mogu ja više to. Alkohol, alkohol i samo alkohol. I nakon jučerašnje kave s baćom jednostavno shvatio sam da meni treba društvo kakvo sam nekada imao, kojemu nije bilo važno biti pijan. Niti mjesto izlaska. To je bilo društvo kojemu nije bilo važno jel u kafiću ima itko ili nitko. Mi smo znali izaći u grad i provesti večer u kafiću polupraznom sjedeći i zezajući se cijelu noć. S ovim društvom to ne mogu. Jer njima je važno samo da budu viđeni. I tako kroz razgovor sa svojim kolegom ili kako se ja i on zovemo baćo, shvatio sam da sam se dosta promijenio, uozbiljio. Neke druge stvari me zanimaju. Prvo nisam to shvaćao, dok on nije potakao taj razgovor i dok mi nije sam rekao da sam nekako drugačija osoba. Da sada djelujem puno zrelije nego što sam djelovao. Da drugčije gledam na mnogo stvari. I ima pravo, jer on je jedna od rijetkih osoba koja me zna u dušu kao i ja njega. A iskreno rečeno on i još neke tri osobe su uspjele me upoznati stvarno ono jako dobro do dna duše. Tako da njemu nije bilo teško primjetiti tu promjenu na meni. Taj njegov komentar i zaključak je vrlo pozitivno djelovao na mene. Jer takvi mi komentari daju još više snage i potpore da se promijenim, jer zbog stvari koje nisam ranije vidio izgubio sam svoju ljubav. Ovaj put nema toga što će me omesti i spriječiti da se promijenim u nekim stvarima. Vidim da mi fali jako moje staro društvo, da ovo društvo sada po ničemu ne mogu usporediti s tim starim. Zato sam donio odluku da se na neki način povučem iz tog društva, ne bi bilo lijepo od mene da ih sada odjebem odmah. Ali na neki način ću se polako micati od njih. Na sve ove promjene potakli su i nedavni događaji u mom životu, u kojima sam ostao bez jedine osobe koju prevolim, jer na neki način i ona mi je ukazala na puno krivih stvari u mom životu. Ali eto nje sad nema više tu. To je njezina odluka. No, promjene koje je ona potaknula svejedno će se dogoditi i za moje dobro, zbog mene samog. Al jedna mala želja koja se krije iza toga je da opet uskoro mogu nju zagrliti. To je moja želja i nadam se. No, o toj želji nitko drugi ne može odlučiti osim nje. Na meni je da učinim ono što sam rekao i velikim djelom već su neke stvari promijenite ali ima još nekih stvari koje treba mijenjati. Jedino neću mijenjati svoje osjećaje prema jednoj osobi, njoj. A sad hoće ona slušati svoje srce i reći da me voli, javit se i pokušati ponovno to ja ne znam, to zna ona. Ja se nadam da me još voli i da postoji ta nada. Ja se samo nadam da će se javiti uskoro i reći mi da me želi vidjeti i razgovarati o nama ponovno. I na kraju moram reći, veliko hvala svom prijatelju, baći, s kojim nikada se nisam svađao niti jedan drugome što loše rekli ili učinili. Što smo nas dvojica ostali još uvijek dobri prijatelji i što se još uvijek možemo jedan na drugoga osloniti. A meni je trenutno to jako važno. Jer sada se pokazuje tko mi je zapravo uvijek bio pravi prijatelj bez obzira na sve.

Sve ću tebi dati

Nudim ti na dlanu sve
Cijeli život svoje godine
Za šaku ljubavi
Za mrvu tvoje nježnosti

Sve ću tebi dati
Da bi te mogao svojom zvati
Srce, dušu, uzmi mi sve
Samo mi nikad nemoj reći ne

Drugog bogatstva nemam
Da ti dam
Svu ti svoju ljubav zauvijek
poklanjam
Ti je nemoj baciti
uzmi je k sebi
Pokušaj me voljeti

Sve ću tebi dati
Da bi te ljubavi mogao zvati
Svoj život tebi dajem
Ne daj da se ikad
zbog ljubavi pokajem




Jedna pjesma u kojima su izraženi moji osjećaji, moje želje. Nastali su u tren oka, osjetio sam nešto u sebi i riječi su samo počele navirati, izlaziti iz mene. Tako se osjećam. Kako je ona i što ona osjeća više ne znam. Pustio sam je. Teško to prolazim. Ona je odlučila i ja to poštujem, ali srce ne može šutjeti, ono malo pa malo se sjeti nje, ne mogu mu to zamjeriti niti zabraniti. I jedno pitanje kje si postavim milijun puta, A to je gdje je ona, dal se više sjeća mene i dal me voliš još. No što je tu je. Moram ovako živjeti.Valjda će uskoro biti bolje. Treba mi to, jer ovako nikako mi ne ide. Ne znam funkcionirati. Nadam se da ono što sam napisao prije da se nadam sudbini, pa nadam se, da će nju donijeti, al što će mi stvarno donijeti, nemam pojma. Al mogu reći da sam se dosta trgnio, počeo sam učiti za faks, nisam više toliko nervozan, ide na dobro.

Život, opisan jednostavnom riječju, ali nije tako jedostavan za objasniti. Prodrijeti u njegov smisao, otkriti njegovu tajnu. Preteško je nama običnim ljudima. Tako nekuvečer sjedim kod kuće i razmišljam o svome životu. Što sam učinio sve do sada, i o pozitivnim i o negativnim stvarima. I nekako pronalazim odgovore za svoje ponašanje, koje je nekada bilo pozitivno a nekada negativno. Ali u jednom trenu ne znam odgovoriti na svoje jednostavno pitanje. Da li je naš život već napisana knjiga po kojoj živimo ili ga sami pišemo. Sami stvaramo svoju knjigu. Pokušavam sam sebi odgovoriti, ali gdje tražiti odgovor. Ako je život pisana knjiga, već ju je netko za nas napisao i svi događaji koji su se dogodili i dogodit će se.


Ne možemo ih nikako promijeniti. Možemo samo živjeti po njima. I nadati se da će stvari koje su u toj knjizi zapisane biti dobre za nas. Al ako je naša knjiga prazna, i sami ju pišemo, sami stvaramo svoju priču. Nije to s jedne strane loše, ali što s stvarima opet u životu na koje ne možemo utjecati a događaju se i nama, zašto se događaju, mi ih ne želimo. A s druge strane ne možemo ih spriječiti. Kažu Bog nam je dao ovozemaljski život da ga živimo kako najbolje umijemo i znamo, a što je sa situacijom kad pogriješiš. Zašto te Bog onda lupi po prstima. Ako je život pisana knjiga zašto onda nekima je sve najljepše zapisano a nekima bol, bol i tuga. Gdje je tu pravednost. Cijele te večeri mi se vrtjelo to po glavi i pokušao sam si naći odgovor na ta pitanja. Jednostavno nisam ih našao. Zasada. Na mnoga pitanja sam do sada imao odgovor, ali neki događaji u mom životu, na koje sam ja utjecao, su srušili te odgovore. I da me sada netko pita da mu kažem odgovor ne bih znao mu reći, možda i bi, al se je on negdje u glavi izgubio. Ali jednu stvar koju sam naučio kroz svoj dosadašnji mladi život je da ako smo pisci svoje knjige, ne treba ju pisati razumom, nego srcem. Jer srce nikada ne pogriješi. pogriješi samo naša luda glava i nerazmišljanje s njome. Još je puno stranica knjige mog života koje trebam ispisati, želim ih ispisati lijepim događajima, sa što manje tužnih i ružnih trenutaka, a oni događaji na koje neću moći utjecati neka se dogode ako je to sudbina koju nam Bog daje. Iako mi srce u ovom trnu nije sretno, nadam se da će uskoro ta stranica moga života početi se ponovno pisati slovima i riječima punih ljubavi. U tome pronalazim snagu za sutra. Nadam se da će mi jedna osoba pomoći ispisati stranice moga života, lijepim stvarima, moja ljubav. No što će vrijeme učiniti, ne znam. To je stvar na koju trenutno ne mogu utjecati, mogu samo očekivati nju. Na to može samo ona utjecati. Na meni je da budem tu i ako ona promjeni odluku da zna da sam tu, da je čekam. Ali dok se to ne desi ima stvari na koje mogu utjecati i pisati u knjizi svoga života o njima. Eto što ti je život, mnoštvo događaja, uspona padova. Lijepih i manje lijepih sjećanja. Koje je netko zapisao za nas ili ih mi sami pišemo. Odgovor je tu u nama. Ali ga ne vidimo. možda ga jednom saznamo. Život, treba ga nastaviti pisati, još je rano da se tu knjigu zatvori.

Puno razgovora sam proveo sa svojim društvom o tome. Puno put smo razgovarali o osjećajima i o tome zašto suze, dal ih treba sakrit od drugih ili ih samo pustiti da idu. Nikada nismo uspjeli doći do zajedničkog i jednakog zaključka i mišljenja. Ne znam jesam li ja možda preosjećajan za muškarca, ali ja svoje osjećaje ne znam sakriti, a kad to i pokušavam, jako teško uspijem. Moj život nije bio uvijek prelijep, bilo je trenutaka koji su me obilježili do kraj života i koji su imali veliki utjecaj na moj pogled na svijet, stvari, ljude i događaje oko mene.font>


U mom životu jednostavno ima trenutka kad više jednostavno ne mogu izdržati skrivati se, suze jednostavno same poteku, često puta nisam ni svjestan da su krenule. Mnogi su mi rekli da to nije dobro, zašto svi to moraju vidjeti. I tu ih potpuno razumijem. Nije mi cilj, da me netko vidi pa da se sažali nada mnom. Nikada nisam plakao i da sam glumio. Uvijek su moje suze bile potpuno iskrene, i ono što nisu moje riječi i djela možda rekla, ispričale su moje oči i suze, one nikada ne lažu. Nisam bezgriješan, bilo je dana kada sam i ja pogriješio, nije me to sramota priznati. I ako sam tada zaplakao nisam suzu pustio da bih nekoga obmanuo, jednostavno same idu. Verojatno mongi od vas neće povjerovati da ima takvih muškaraca, ali moji prijatelji s kojima se družim znaju za to. I puno puta su mi rekli nemoj, izdrži. Nije da uvijek pustim suzu zbog tuge, zna biti to i zbog neizmjerne sreće. SAmo zadnje vrijeme nisam zbog toga suzu pustio. ja sam jako brbljava osoba, i ponekada bude , što na um to na drum. i teško je sa mnom u razgovoru izaći na kraj, do sada je to uspjelo samo dvijema osobama mojoj sestrični i mojoj ljubavi. Stvarno volim puno razgovarati, upoznavati nove ljude. Ali ima trenutaka, kad mi oči se samo zasuze. Spustim glavu ali kasno one su krenule. Mislim da nisam slabić, ali da sam jako osjećajan to jesam. ne sramim se priznati da pogriješim i ja, niti sam se ikada stidio svojih suza, jer one nikad nisu bile glupost već glas srca. A srce je u vijek iskreno. Vjerojatno će sada oni koji me poznaju opet na mene vikati. Moji prijatelji i bližnji. Kažu da su svi muškarci isti. Ok, ima u tome istine, ali kako moja jedna od najboljih kolegica kaže ti nisi tipičan tip muškarca, i ona djevojka koja to shvati i prihvati neće se pokajati. Ne želim ispasti umišljen i prepotentan. Nisam ja savršenstvo niti idealan muškarac.Ja sam običan dečko, koji ne zna sakriti svoje osjećaje, niti kada pogriješim. Ne znam ih sakriti. Možda ću jednom naučiti. na ovaj tekst me potako jedan događaj ovog vikenda, kad mi je jedna komšinica rekla dog smo bili u gradu, ja sam normalno se ponašao i sve, ali jedna njezina riječ me je ostavila zbunjenog. Rekla mi je Komšo smiješak te otkriva. Nisam odmah shvatio što time želi reći, pa je upitam a što želiš time reći. Samo mi je odgovorila znaš ti što tebe muči, i iako se normalno ponašaš s nama u gradu vidi se da nisi sretan. i to me je potaklo da pišem o ovome. Ne znam sakriti osjećaje. Mnogi su to iskoristili i još više možda me povrijedili kad su vidjeli suze u mojim očima, drugi su ih prešutjeli kao da ih nema, treći su mi pružili ruku i rekli smiri se bit će dobro. Tu smo uz tebe. Čudna li sam ja biljka, zar ne.

Prije dvadeset dvije godine kupih kartu u jednom smjeru. Kartu života. I počeo sam svoje putovanje, nesvjestan što me sve na tome putu čeka. Sjeo sam u vlak. Sjednem u kupe, koji mi je pisao na karti, nisam mogao sam izabrati gdje ću sjediti i s kime ću putovati. tako sjednem i na neki način upoznajem ljude s kojima će krenuti moje putovanje, oni su već duže vremena u tom vlaku i voze se ka svome cilju. Cilju, ako ga je moguće tako nazvati, jer nitko od nas ne zna gdje je njegov cilj, na kojoj stanici silazi.

Odjednom začuje se zvuk zviždaljke i vlak je krenuo. Počinje moje putovanje bespućima života. Nesvjestan svoje uloge u tome vlaku, onoga što me čeka ipak sam se zaputio na njega. I tako moje putovanje je krenulo, bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka na tom putovanju. Na neke sam bi spreman, na više njih nisam iznedadili su me. Putnici u vlaku i kupeu su se polako izmjenjivali. neki su zauvijek otišli neki su novi došli. Sada nakon 22 godine, još sam u tome vlaku, još se nenazire moj cilj. Cilj životnog putovanja. Gledam na kartu možda tamo nešto piše, možda piše odredište. Ali razočarenje ne piše ništa samo dan izdavanja karte a odredište je nepoznato. Vlak ponekada stane na nekoj stanici. Skočim, ooo, jel ovo moja stanica, ništa nikoga nema. Nastavljam putovanje. Mislim da sam spreman, a što li me čeka, nitko mi odgvor ne može dati, jer svatko putuje ali ne zna ni kuda ni gdje. Samo si možemo učiniti da nam to putovanje bude što ljepše, sa što manje ružnih trenutaka. Da svi jedni drugima budemo na neki način prijatelj, jer dijelimo istu sudbinu, sudbinu putovanja. Vlak zastaje, nova stanica hoće li tko ući, tko će izaći, tko ostaje nitko ne zna, sve dok vlak ponovno ne krene. Putovanje..................

Sinoć prije nego što ću ići spavati, izađem malo van na zrak, imam tu naviku zadnje vrijeme. Pogledam prema cesti i vidim maglu. Onu pravu jesensku. Dugo ju nisam vidio. I tako gledajući svoju ulicu kako spava u tihoj jesenskoj noći, prekrivena maglom sjetim se nekih lijepih trenutaka svog života. Prije nekoliko godina intezivno sam trenirao rukomet. Nismo imali dvoranu, nego smo većinu treninga imali na betonskom igralištu. Zašto magla? Samo kad se sjetim koliko puta sam baš po ovakvoj magli išao na trening, koliko sam večeri proveo u društvu ljudi, prijatelja s kojima sam tada igrao. Dođemo na trening. Šale, priče, svega je bilo. Nekad je bila i puna kapa svega. Vike trenera. umorni, iscrpljeni. Al opet smo uživali. Većina mladih iz našeg grada se u to vrijeme zavlačila u kuće ili kafiće, a mi.. Neovisno jeli taj dan bila magla, kiša ili nešto drugo s radošću smo išli na treninge. Igrali utakmice. Nismo se vodili onime moraš pobijediti, nego daj sve od sebe i rezultat će biti pozitivan. Sjećam se tako svoje prve utakmice. Bio sam jako mlad. Šesti razred osnovne, pošto kod nas nije bilo drugih ekipa, osim seniorske odmah si bio osuđen na batine odraslih ljudi. I tako prva moja utakmica. Nisam mogao na toj utakmici nešto pridonijeti svojom igrom, protivnička ekipa je bila puno starija od mene, nisam imao veliki utjeca na njih. Ali dolazi jedan trenutka koji nikada neću zaboravit na toj utakmici. Sviran je sedmerac, za našu momčad. I odjednom svi iz mog kluba viču da ja moram pucati sedmerac, ja sav sretan, nisam uopće imao pojma što se sprema. i tako ja pucao sedmeraci naravno zabio gol. Utakmica je završila i ništa se nije dogodilo. Ali u svlačionici je bilo gadno. Nisam znao za taj običaj. Al kad daš prvi svoj gol u životu dobiješ od ostalih suigrača batina s kajišom. Joj, to je bilo gadno, heheh.Al kasnije sam ja svoje naplatio na mlađim suigračima. Bila su to vremena, kada se živjelo za rukomet, kad su bili bitni treninzi, utkamice, neovisno o vremenskim uvjetima. Pa tako i neovisno što je se nad Slavoniju spustila jesenska magla mi smo trenirali, možda sa većim žarom i željom od onih koji su imali dvoranu. Ali nekima ljudima ovoga mjesta nije bilo u interesu da klub opstane i tako se je raspao. Gdje se sve sjećanja neće skriti čaki u magli. Jesenskoj magli. Volio bih makar samo još jednom obući svoj dres uzeti loptu u ruku i zaigrati još jednu utakmicu. Ali to su sjećanja. Koja će s maglom u jutro nestati i opet se nekada javiti kad magla opet prekrije Slavoniju.

Što će ti sjećanje

Nemoj mi lagati
Kad ćeš me sa zorom ostaviti
Nemoj me ljubiti
Jer ćeš mi srce još više slomiti
Nemoj ništa govoriti
Shvatio sam sve
I znam da će te teško preboljeti

A ti idi
I ne vraćaj se više
Mom srcu je teže sve više

A ti idi
I nemoj me se sjećati
Što će ti sjećanje o meni
Kad ćeš me ostaviti

A ti idi
Nek ti je sa srećom
A meni neka Bog oprosti
što ću te cijeli život voljeti

Samo još jedna u nizu

Suza mi iz oka kanula
Tužna zora svanula
Samo još jedna u nizu
Otkad mi nisi blizu

Suza niz obraz krenula
Kao vino si me opila
Od mene si otišla

Nisi se nikada zapitala

Zašto suze iz moga oka teku
Zašto me oči još uvijek peku
Zašto noćima uz čašu spavam
Zašto tugu u svom srcu ne svladavam

pala suza s mog lica
Ti nisi više djevojčica
Sad si žena bezbrižna i sretna

Život prolazi, starost dolazi

U meni nema više ni riječi
Ni da pjesme pišem
Ni da tugu iz srca izbrišem
Sve je u meni ugaslo
Sve je zbog tebe nestalo

Sada dane provodim sam
Nemam više čemu da se nadam
Život prolazi, starost dolazi
A sjećanje na tebe ne blijedi
Bez tebe mi život ne vrijedi

U hladnoj noći dalekog grada
Što će ostati od mene
Ako noćas odem od tebe
Što će noćas jedna zvijezda pasti
Što će biti kad se svijeća ugasi
Moje će oči svijetom lutati
U svakoj ženi tebe će tražiti

Što će ostati od mene
Ako zauvijek odem od tebe
Što će noćas nebo zaplakati
Što će kiša mjesto suza
S moga lica poteći
Moja duša će patiti
U hladnoj noći dalekog grada
Jedan život će se ugasiti