Idu dani, jedan za drugim, ko da ih sam vrag nosi tolikom brzinom. Probudim se nedjelja, okrenem se već je četvrtak, ajme. Pratim lica ljudi koje susrećem, poznatih i nepoznatih i pitam se što se krije ispod tog lica, koje je pravo koje lažno. Zašto se sada dotičem ove teme. Ne znam iskreno ni sam. Ali jednostavno u meni nešto želi da pišem o tome. Nisam jednom naišao na lice koje ti maštu zaigra, koje ti ponudi prijateljstvo i tko zna što sve ne, a nakon nekog vremena, otkriješ da je to bila samo maska, da se ispod takve maske krije sasvim drugačije lice. Takvih je ljudi sve više. Ma predstavljaš im sve u životu, prijatelja, kuma, brata, komšiju , ljubav, sve dok je onako kako je njima dobro.Zašto je svijet postao tako okrutan, sebičan. Ljudi danas sve više gledaju samo sebe, ne obaziru se na ljude oko sebe. Pa nismo mi bogovi, savršeni svi i bez ijedne mane, mi smo od krvi i mesa, i nije grijeh kada čovjek poklekne, pogriješi u životu. Zar ga treba osuditi odmah, okrenuti mu leđa? Danas ljudi, onoj pravoj srži prijateljstva uopće više ne pridaju toliku vrijednost kao nekada. Zato se mnoga velika prijateljstva i raspadaju, nestaju u tren oka. Mnoge ljubavi također padaju na tome ispitu. Sve je divno i bajno dok je sve dobro. No pogriješi čovječe, ostat ćeš bez svega. To je danas prijateljstvo. Moja precepcija prijatelja je bila sasvim drugačija. Smatrao sam prijatelji u dobru i zlu. neću te izdati. Imam prijatelja koji mij e jednom na neki način zabio nož u leđa, kad sam to najmanje očekivao. Posvađali smo se, tj. ja nisam mogao to progutati, tako lako. No, s vremenom sam progutao to, počeli smo opet komunicirati, jer je pokazao da mu je iskreno žao zbog toga što se je dogodilo. Nisam zlopamtilo niti osvetnik. pružio sam mu ruku prijateljstva. A sada samo ne obnavljam to prijateljstvo, stavio sam ga kao na probni rok, da jednostavno vidim kako će se ponašati ponovno. Nije od jedini, koji je pogriješio. Koji je lice krio ispod maske. Bilo je mnogo takvih osoba u mom životu. Možda sam predobar prema svima. Svima pružim ruku, a kasnije se opečem. Krug ljudi na koje se mogu osloniti, koji nemaju tu lažnu masku prijateljstva je se jako smanjio. Jer kada sam pokleknuo, mnogi su pokazali svoje ono pravo lice, i još jače me počeli gaziti. Pa kakvo je to prijateljstvo, gdje je ono prijatelji zauvijek. Počele su padati te maske, ta lažna lica.Oni ljudi koji su bili bez takvih maski i danas su tu pored mene. Koje mogu nazvati i reći prijatelju teško mi je. A koji me nakon takvog poziva neće ismijati. pred tim ljudima nikada nisam morao glumiti, da sam sretan, tužan, ljut, i sl. Pred njima sam bio ono što jesam, bez straha, da će me i oni zgaziti. Zgazio sam sam sebe, zar je potrebno da me i prijatelji zgaze.Zahvaljujući njima preživio sam najteže događaje možda u svom životu, prebrodio zahvaljujući njima. Nikada neću zaboraviti kada sam jednom u teškim trenutcima pustio suzu, nisu pitali što ti je, samo su me zagrlili i rekli sve će biti dobro, drži se. Tu smo uz tebe. Dok su lažna lica, pili radost u mojoj boli, dok su lažna lica potajice još više me htjeli gaziti. Nikada nisam bio kao ta lažna lica prijatelja. I da sada me zatraže pomoć, vjerojatno ne bih odbijo, jer sam takva osoba. Spreman svima pomoći. Bez obzira na sve, jer oni su ipak ljudi kao i mi, i znam što znači kad nikoga nema pored tebe kad ti najviše treba. Ali da će me ta lažna lica ponovno gaziti neće. Prošlo je to vrijeme. Dođi pomoći ću ti, probaj me opet zgaziti, ovaj put moja bol će te ubiti, jer neću ovaj put tugu nositi tebi ću je dati. Tisuću puta sam rekao za te svoje lažna lica prijatelje, molit ću Boga da oni nikada ne dožive od nekoga to što sam ja od njih doživio, jer ne želim ikome zlo, pa ni njima. Naprotiv, želim im svu sreću ovoga svijeta, sve im je oprošteno. Jer tko sam ja da im sudim. Možda će oni jednoga dana shvatiti, da smo jednaki i oni i ja, i da svi griješimo. Moja vrata su za sve ljude otvorena samo treba na njih pokucati. A oni koji nikada nisu bili lažna lica, oni koji nikada nisu imali masku preda mnom, hvala vam prijatelji. |
Ovaj tekst sam našao na jednoj stranici vezanoj uz ljubav. tekst me se jako dojmio jer je potuuno istinit. Pa želim ga s vama podijeliti. Evo izvolite čitajte, razmislite i naravno, komentirajte... |
Niti sam star niti premlad, tu sam negdje na sredini puta. Kroz život me nije baš pratila sreća, ali zahvaljujući Bogu i mojm bližnjima kojima je stvarno stalo do mene, nekako se je sve to preživjelo. Nakon mnogo mojih padova, oni su bili tu, pružili mi ruku, ali su ostali uz mene i pomogli mi da sve to prođe. Toj nekolicini ljudi koji su bezobzira na sve uvijek bili uz mene, i u dobru i u zlu, neizmjerno veliko hvala. Oni znaju da uvijek se mogu osloniti na mene, uvijek sam tu za njih. Bez obzira kakve ja probleme imao uvijek sam spreman svoj život staviti po strani u tom trenu i njima pomoći kao i oni meni. Kažu ljudi ono što te ne ubije ojača te. Hm, joj kako me te izreke, poslovice zadnjih tjedana ubijaju u pojam, jer najviše sam ih se naslušao zadnjih tjedana. Ali one su nekada za mene imale smisla, više nemaju. Bilo je mnoštvo događaja u mom mladom životu. Moje godine života mnogo stvari su mi donijele. Prošao sam dosta toga i mnogo naučio, ali izgleda ne dovoljno. Nije moj život bio ružan, niti tužan. Vesela sam osoba i nije mi bio problem nikada nasmijati svoje društvo, razveseliti ih u teškim trenutcima, izmamiti osmijeh na njihova lica. Ali dva događaja u mom mladom životu, tužna događaja su me jako zdrmali, srušili i promjenili. Ta dva događaja nisu ista niti se radi o istim osobama, al za moje srce su isti jer je ono izgubilo. Sad kad sam malo sabrao svoj život, skupio sve karte na stol i kad vidim što imam, što sam imao. Teško je donijeti neki zaključak. Ali kad stavim neke događaje iz svog života na stol, i stavim sebe kao osobu prije njih i poslije njih. Drugačiji zaključak izvučem. I sada kad ponovno mijenjam sebe ne u globalu ali neke ružne stvari. Trudim se svim snagama, ali ovaj put nitko to ne primjećuje niti cijeni, jedino moja sestrična i kolega baćo. Oni jedini su to primjetili. Svi ostali kao da me nepoznaju, a žvot moj kao knjigu otvorenu znaju, ili to ne žele pokazati. Ne tražim ništa samo malo potpore i koju riječ, koja meni sada puno znači. Sinoć sam ipak išao kod komšije na rođendan, sve je to lijepo ali bol iz grudi navire, koliko god promjena na meni da se dogodi bol ne odlazi još je tu punom snagom me ruši. Još ljubav u grudima ne umire, ja joj ne dopuštam. Jer jedino tu bol i tu ljubav trenutno imam. Rođendan je bio vesel, ali jedna stara pjesma koju sam pjevao s koleginim tatom me je opalila opet po prstima, nakon te pjesme sam izašao van, maknuo se od svih da uhvatim malo svježeg zraka, i da nestanu te suze u očima. Ne želim da ih drugi vide, trudim se da ih ne vide. Vratio sam se brzo unutra, smirio sam se ali riječi su u glavi odzvanjale. Što je život, imaš sve, ne može biti ljepše i op nema više ljepote niti radosti. Moraš krenuti iz početka. Ma nije problem krenuti iz početka to je lako, al kako krenuti kad pola tebe nema, nema ti srca u grudima, otišlo je. Puno put me je život do sada bacio na mnoge izazove, kušnje i boli, vjerujem da će me baciti na mnogo njih još, jer vidim da drugačije ne može. Moglo je drugačije i može biti drugačije, no to ja ne odlučujem. Znate o čemu govorim. Mlade godine, ludo ste me provezle. Ali nemojte više, ne mogu, vozite barem malo sporije, da imam i ja nešto od ovog života u sadašnjosti a ne samo uspomene iz prošlosti. Pitaju me kako to pa svaku večer sjediš uz radio budan do dva tri u jutro. Odgovor je jedan. promijenio sam neke stvari u svom životu, jedino još cigara se moram riješiti. I preko dana vodim normalan život. Učim, radim kod kuće pomažem koliko god mogu, ali navečer si uzmem malo vremena za sebe i prelistavam divne slike prošlosti moje. Ja svoje prošlosti se ne stidim. Bilo je tako kako je bilo. Volio bih da neke stvari nisam napravio, no što mogu dogodile su se. Više ih neću učiniti, jer sad znam što se dogodi, ali tada kad sam to trebao znati nisam i izgubio sam. Čak i ljudi koji su me oslovljavali sa kolega, prijatelju, kume i sl. nisu to bili. jer kad sam od njih očekivao barem muk, tišinu ako ništa ne žele reći, rekli su ono ili učinili što me je još više zaboljelo. No život je škola u kojoj stalno učiš. Kako mi je moja ljubav govorila da ne mogu svima vjerovati, da mi nisu svi prijatelji, pa imala je pravo što se toga tiče. Sad ću biti pametniji što se tiče biranja prijatelja, ali i onog važnijeg kome ću vjerovati. Mlade godine kuda žurite. Malo smo usporite. |
Sinoć prije nego što ću ići spavati, izađem malo van na zrak, imam tu naviku zadnje vrijeme. Pogledam prema cesti i vidim maglu. Onu pravu jesensku. Dugo ju nisam vidio. I tako gledajući svoju ulicu kako spava u tihoj jesenskoj noći, prekrivena maglom sjetim se nekih lijepih trenutaka svog života. Prije nekoliko godina intezivno sam trenirao rukomet. Nismo imali dvoranu, nego smo većinu treninga imali na betonskom igralištu. Zašto magla? Samo kad se sjetim koliko puta sam baš po ovakvoj magli išao na trening, koliko sam večeri proveo u društvu ljudi, prijatelja s kojima sam tada igrao. Dođemo na trening. Šale, priče, svega je bilo. Nekad je bila i puna kapa svega. Vike trenera. umorni, iscrpljeni. Al opet smo uživali. Većina mladih iz našeg grada se u to vrijeme zavlačila u kuće ili kafiće, a mi.. Neovisno jeli taj dan bila magla, kiša ili nešto drugo s radošću smo išli na treninge. Igrali utakmice. Nismo se vodili onime moraš pobijediti, nego daj sve od sebe i rezultat će biti pozitivan. Sjećam se tako svoje prve utakmice. Bio sam jako mlad. Šesti razred osnovne, pošto kod nas nije bilo drugih ekipa, osim seniorske odmah si bio osuđen na batine odraslih ljudi. I tako prva moja utakmica. Nisam mogao na toj utakmici nešto pridonijeti svojom igrom, protivnička ekipa je bila puno starija od mene, nisam imao veliki utjeca na njih. Ali dolazi jedan trenutka koji nikada neću zaboravit na toj utakmici. Sviran je sedmerac, za našu momčad. I odjednom svi iz mog kluba viču da ja moram pucati sedmerac, ja sav sretan, nisam uopće imao pojma što se sprema. i tako ja pucao sedmeraci naravno zabio gol. Utakmica je završila i ništa se nije dogodilo. Ali u svlačionici je bilo gadno. Nisam znao za taj običaj. Al kad daš prvi svoj gol u životu dobiješ od ostalih suigrača batina s kajišom. Joj, to je bilo gadno, heheh.Al kasnije sam ja svoje naplatio na mlađim suigračima. Bila su to vremena, kada se živjelo za rukomet, kad su bili bitni treninzi, utkamice, neovisno o vremenskim uvjetima. Pa tako i neovisno što je se nad Slavoniju spustila jesenska magla mi smo trenirali, možda sa većim žarom i željom od onih koji su imali dvoranu. Ali nekima ljudima ovoga mjesta nije bilo u interesu da klub opstane i tako se je raspao. Gdje se sve sjećanja neće skriti čaki u magli. Jesenskoj magli. Volio bih makar samo još jednom obući svoj dres uzeti loptu u ruku i zaigrati još jednu utakmicu. Ali to su sjećanja. Koja će s maglom u jutro nestati i opet se nekada javiti kad magla opet prekrije Slavoniju. |
Što će ti sjećanje |
< | listopad, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
free web page counter |
design by Lanna