nedjelja, 21.10.2007.

Moje godine...

Niti sam star niti premlad, tu sam negdje na sredini puta. Kroz život me nije baš pratila sreća, ali zahvaljujući Bogu i mojm bližnjima kojima je stvarno stalo do mene, nekako se je sve to preživjelo. Nakon mnogo mojih padova, oni su bili tu, pružili mi ruku, ali su ostali uz mene i pomogli mi da sve to prođe. Toj nekolicini ljudi koji su bezobzira na sve uvijek bili uz mene, i u dobru i u zlu, neizmjerno veliko hvala. Oni znaju da uvijek se mogu osloniti na mene, uvijek sam tu za njih. Bez obzira kakve ja probleme imao uvijek sam spreman svoj život staviti po strani u tom trenu i njima pomoći kao i oni meni. Kažu ljudi ono što te ne ubije ojača te. Hm, joj kako me te izreke, poslovice zadnjih tjedana ubijaju u pojam, jer najviše sam ih se naslušao zadnjih tjedana. Ali one su nekada za mene imale smisla, više nemaju. Bilo je mnoštvo događaja u mom mladom životu. Moje godine života mnogo stvari su mi donijele. Prošao sam dosta toga i mnogo naučio, ali izgleda ne dovoljno. Nije moj život bio ružan, niti tužan. Vesela sam osoba i nije mi bio problem nikada nasmijati svoje društvo, razveseliti ih u teškim trenutcima, izmamiti osmijeh na njihova lica. Ali dva događaja u mom mladom životu, tužna događaja su me jako zdrmali, srušili i promjenili. Ta dva događaja nisu ista niti se radi o istim osobama, al za moje srce su isti jer je ono izgubilo. Sad kad sam malo sabrao svoj život, skupio sve karte na stol i kad vidim što imam, što sam imao. Teško je donijeti neki zaključak. Ali kad stavim neke događaje iz svog života na stol, i stavim sebe kao osobu prije njih i poslije njih. Drugačiji zaključak izvučem. I sada kad ponovno mijenjam sebe ne u globalu ali neke ružne stvari. Trudim se svim snagama, ali ovaj put nitko to ne primjećuje niti cijeni, jedino moja sestrična i kolega baćo. Oni jedini su to primjetili. Svi ostali kao da me nepoznaju, a žvot moj kao knjigu otvorenu znaju, ili to ne žele pokazati. Ne tražim ništa samo malo potpore i koju riječ, koja meni sada puno znači. Sinoć sam ipak išao kod komšije na rođendan, sve je to lijepo ali bol iz grudi navire, koliko god promjena na meni da se dogodi bol ne odlazi još je tu punom snagom me ruši. Još ljubav u grudima ne umire, ja joj ne dopuštam. Jer jedino tu bol i tu ljubav trenutno imam. Rođendan je bio vesel, ali jedna stara pjesma koju sam pjevao s koleginim tatom me je opalila opet po prstima, nakon te pjesme sam izašao van, maknuo se od svih da uhvatim malo svježeg zraka, i da nestanu te suze u očima. Ne želim da ih drugi vide, trudim se da ih ne vide. Vratio sam se brzo unutra, smirio sam se ali riječi su u glavi odzvanjale. Što je život, imaš sve, ne može biti ljepše i op nema više ljepote niti radosti. Moraš krenuti iz početka. Ma nije problem krenuti iz početka to je lako, al kako krenuti kad pola tebe nema, nema ti srca u grudima, otišlo je. Puno put me je život do sada bacio na mnoge izazove, kušnje i boli, vjerujem da će me baciti na mnogo njih još, jer vidim da drugačije ne može. Moglo je drugačije i može biti drugačije, no to ja ne odlučujem. Znate o čemu govorim. Mlade godine, ludo ste me provezle. Ali nemojte više, ne mogu, vozite barem malo sporije, da imam i ja nešto od ovog života u sadašnjosti a ne samo uspomene iz prošlosti. Pitaju me kako to pa svaku večer sjediš uz radio budan do dva tri u jutro. Odgovor je jedan. promijenio sam neke stvari u svom životu, jedino još cigara se moram riješiti. I preko dana vodim normalan život. Učim, radim kod kuće pomažem koliko god mogu, ali navečer si uzmem malo vremena za sebe i prelistavam divne slike prošlosti moje. Ja svoje prošlosti se ne stidim. Bilo je tako kako je bilo. Volio bih da neke stvari nisam napravio, no što mogu dogodile su se. Više ih neću učiniti, jer sad znam što se dogodi, ali tada kad sam to trebao znati nisam i izgubio sam. Čak i ljudi koji su me oslovljavali sa kolega, prijatelju, kume i sl. nisu to bili. jer kad sam od njih očekivao barem muk, tišinu ako ništa ne žele reći, rekli su ono ili učinili što me je još više zaboljelo. No život je škola u kojoj stalno učiš. Kako mi je moja ljubav govorila da ne mogu svima vjerovati, da mi nisu svi prijatelji, pa imala je pravo što se toga tiče. Sad ću biti pametniji što se tiče biranja prijatelja, ali i onog važnijeg kome ću vjerovati. Mlade godine kuda žurite. Malo smo usporite.
- 15:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna