Inati se Slavonijo

Jučer sam bio na rođendanu, od jedne vrlo dobre kolegice. Koju poznajem od svoje 4-5 god.. I kad dođeš pred tu osobu koja slavi rođendan, i ideš joj s velikom željom i radošću čestitati rođendan. I u tom ti u trenu kroz glavu prolete svi zajednički trenutci koje smo kao društvo kroz punih 17 godina prošli. No nije vrijeme ni mjesto tugovanju, već radovanju i veselju. Cilo društvo se skupilo, kao nekada tepu se priče iz davnina,hehe. Prisjećamo se lijepih i manje lijepih trenutaka, ali nitko nije tužan svi sa osmijehom pričaju o tome. I razmišljam si ja tako, svi smo mi sretni i volimo rođendane, čestitati ih, slaviti ih, al u tome se krije i malo onoga što ne želimo nikako čuti, jer kad nekome kažeš sretan rođendan, kao da si mu rekao prijatelju stariš. I gdje je tu radost, godine prolaze, život odlazi, starost dolazi, a mladost i ona čestitka sretan rođendan, ostadoše negdje daleko u dubini duše skriveni kao podsjetnik da smo nekada živjeli u mladosti. Da smo se radovali tim trenutcima, tim druženjima. Nije vrijeme za tugovanje, sve je to dio života, sve polako prolazi, a na nama je da učinimo sve što je u našoj moći za bolje sutra. Al opet nek ove godine ne žure, i one nek idu polako, jer život će proći a ni okrenut se neću moći. I zato ne žuri živote, al Ipak sretan ti rođendan.

Život prolazi, svaki novi dan nosi nešto svoje. Nešto novo. Ali odnosi ono od jučer, i sve što smo učinili postaje dio nas koji nikada nećemo moći promjeniti. DOk smo bili djeca nismo razmišljali što ćemo i kako, ali danas sve više se patimo i razmišljamo , kuda će nas život odnijet. Pokušavamo saznati što će biti sutra, kakva će biti zora u rano jutro kada ustanemo. Kakav će biti dan koji isčekujemo. S takvim ponašanjem tijelo nam gubi snagu, no ona se uvijek i u svakom trenu može nadoknaditi. Ali nam uz tijelo i duh gubi svoju snagu, jer smo previše opterećeni, a da vratiš duhovnu snagu, puno toga je potrebno. Olako trošimo snagu duha, koja nas ustvari pokreće. Jer se u ovakvom vremenu bojimo nove zore, novog jutra, novog dana. Bojimo se pokrenuti stvari s mrtve točke, više volimo onako kakvo je, jer nas je strah nešto promijeniti, učiniti boljim. A možda ta promjena ne mora biti negativna, možda bude pozitivna. Možda donese ono što najmanje očekujemo u tom trenu. Zato treba imati čist i jak duh, da mogneš uvijek biti spreman za nove izazove, za nova dokazivanja, za novo jutro. Neće to novo jutro nam život promijenit iz korijena, ali može promijenit ono što nas je smetalo, što je bilo loše u nama na bolji. Zato svakog jutra kad ustanemo, treba sam sebi reći "idem, bez straha što život nosi", time smo i Bogu i svijetu rekli spreman sam, a ponajviše sebi, ne bojim se. Jer znam što ću učinit sa svojim životom u svakom trenu, učinit ću ga boljim. U predvidivim i nepredvidivim situacijama. U tome je čar novog jutra, snaga za dalje, a neznanje što će biti.

Nekidan sam bio na selu kosio voćnjak, i kao svake godine, trava mi je u voćnjaku malo prerasla. I nisam mogao trimerom kositi travu nego s kosom. Kositi travu trimerom i kosom, ajme pa to je kao Usporediti milku čokoladu s drugim čokoladama, nemoguće. Sav onaj miris svježe pokošene trave, oko tebe mir i tišina. Samo ptica poj, a dobro zaleti se i koja muha, i osa, pa se baci kosa i malo trčkara po voćnjaku, a dotle moj komšo što je bio pomoć mi umire od smijeha. No sve u svemu hoću reći, navikli smo se čekati vikend da bi izašli s društvom i zabavili se, uživali. I tako iz vikenda u vikend. A zaboravljamo kako je prelijepo i prirodu otići, prošetati, zabaviti se. Provoditi vrijeme u šetnjama, razgovoru, druženju, pa i roštiljanju. Oni nijemci, koji su dosta povučeniji nego mi što su napravili od svoje prirode i kako je prelijepo čuvaju i brinu se za nju, od ničega napravili bajku. A što smo mi od bajke napravili ruševinu. Slavonijo, diko moja. Svi te pomalo zaboravljamo, i sve čari tvoje prirode i njezine ljepote.

O na kakve je danas grane spalo prijateljstvo među ljudima. Pa ono danas ne vrijedi ništa. Praktički jako mali broj ljudi prijateljstvo iskreno cijeni i poštuje. Al zato naprotiv veliki broj ljudi se zna osloviti kao "pa ja sam ti prijatelj". A s druge strane gleda da te samo iskoristi za svoje ciljeve, za svoju zabavu, nije mu važno kako će tebi biti, kako češ se ti kao čovjek nakon toga osjećati. Kakvo licemjerstvo. Bez imalo stida i srama ti lažu oči. Zar su ljudi zaboravili što znači prijatelj i prijateljstvo, zar im je taj pojam tako nepoznat. Tako stran. Gdje je nestalo ono što je prijatelje zauvijek vezalo, danas u većini slučajeva prijatelje vežu samo zajednički interesi i ciljevi u životu, a gdje je ono prijatelji i u dobru i u zlu. Nema više, ili se ljudi boje, boje postati pravim prijateljom. Nasuprot tim ljudima postoji ona još gora skupina, uzet ću ti sve od života. Tu mislim na ono postane s tobom "dobar", a s druge strane tebi iza leđa, čini sve da te osramoti, pred prijateljima, obitelji, i sl.. Zar su ljudi izgubili i ono malo dostojanstva što su imali. Čini mi se da jesu. M9ožda je to prolazno vrijeme, možda neće to vrijeme zauvijek potrajati, al kako ću danas sutra vjerovat čovjeku koji je iznevjerio moje povjerenje, moje prijateljstvo. Jednom će se sigurno vratit vrijeme kad će prijateljstvo biti vrlo poštovano i cijenjeno, no danas je valjda ledeno doba prijateljstva. i Žalosno je gledati što tzv. prijatelji čine pravim prijateljima, ljudima kojim im potpuno vjeruju. Nikad se nisam nikome osvećivao za zlo koje mi je učinio , samo sam im uvijek rekao moli Boga da se i tebi ovakvo što ne dogodi. Jer iako više nismo prijatelji, ne bi volio kao čovjek da ti netko učini ono što si ti meni, izigrao i prodao prijateljstvo.

Kako godine brzo lete. Rodio se, krenuo u školu, završio je. Upisao faks, sad je i on već pri kraju. Kad već prije. Pa gdje su te sve godine, kuda žure. I sad kad nekad sjednem i sjetim se tih vremena djetinjstva, i svega proživljenog slatko se nasmijem. Smijem se vremenu kad nisam baš vodio brigu što ću za vikend, što sutra moram napravit. Ništa od mnogih stvari što danas more odrasle. Bilo je to vrijeme ne brige, vrijeme kad se živjelo od jutra, do sutra. Kad mi je jedini cilj bio igra i zabava, sa prijateljima. I tako je vrijeme prolazilo i polako, nečujno godine odlazile. Stop, pa više nisam dijete, zašto, zbog čega, tko mi je uzeo djetinjstvo. Gdje su moji autići, bageri u pijesku. Tko mi je sakrio igračke. Al onda se trgnem i osvrnem oko sebe i shvatim, ništa više nije isto, djetinjstvo je prošlo. Vrijeme je da postanem odrastao čovjek. A lijepo djetinjstvo ostavim iza sebe u slikama iz prošlosti i u sjećanjima. I sad dok ovo pišem smijem se zgodama, možda više su to bile nezgode mojih prijatelja i mene, i ne tugujem. Lijepo je bilo pričat će se, al sjećanje blijedit neće. samo priče na djetinstvo ostat će, da ih prenesemo mlađim generacijama.

Sjedim i gledam tako jednu sliku. Sliku sa Isusom, na kojoj piše Tebe tražim. Na prvi pogled obična slika, kao i svaka druga, al upadaju ti u oko onako naprosto dvije riječi koje svakodnevno čujemo i govorimo. No sad te riječi imaju drugo značenje i drugačije djeluju na čovjeka. Tako su i mene dale na razmišljanje. I tako razmišljajući o toj slici sjetio sam se jednog razgovora koji sam jučer vodio sa svojom jako dobrom prijateljicom, o vjeri i molitivi. Tako mi pričamo i tračamo kao i svi, te smo se dotakli teme vjere i molitve. I pitam ja nju dal se moli često Bogu, ili kad se sjeti. Kaže ona meni, molim se svaku večer. Na što joj ja odgovaram a da li razgovaraš s njime. Na što me ona sa čuđenjem i osmijehom pogledala i rekla a kako da razgovaram s Njime, kad nema tko da mi odgovori. Ovom rečenicom nije htjela reći da ona ne vjeruje u Boga, već da joj je čudno pričati sama, a pored nje nitko nije fizički i ne može joj odgovoriti. Ja sam se svemu tome slatko nasmijao, te sam joj pokušao objasniti da odgovor kakav očekuje neće dobit, al će ga osjetit i znat će da joj je Isus odgovorio na molbu i njezino povjeravanje Njemu. Sve u svemu želim reći i u vezi tog razgovora, ali i u vezi slike koja me se jako dojmila. Puno puta kad se nalazimo u teškim situacijama, i molimo se Njemu, uvijek Ga tražimo odgovor. Al u tom trenu ne želimo odgovor koji nam Isus nudi, nego želimo da čujemo fizički glas, koji će nam dati odgovor. I to je jedna od većih grešaka koju činimo, jer umjesto da slušamo srcem Božje poruke, mi ih slušamo ušima. Ne trebamo u takvim trenutcima tražit fizički odgovor, niti tugovat kad ga ne dobijemo, već trebamo se moliti, a ponajviše razgovarati s Njim. On je svugdje u svakom trenu. Čut će ona naše molbe i patnje. I dat će nam odgovor na to. Osjetit ćemo ga u srcu. S cijelim ovim tekstom želim prenijeti svoje vlastito iskustvo u vezi s tim. Da mi je netko prije par mjeseci rekao da ću pisati o ovakvoj stvari smijao bi se kao lud, al u meni se nešto promjenilo i počeo sam tražiti odgovore na mnoga moja pitanja upućena Bogu na ovaj način, srcem i stvarno, u onom trenu kad nisam tražio fizički odgovor, dobio sam uvijek odgovor u srcu, i znao sam da Mi je odgovorio.

Najbolji Hrvatski Tamburasi (Zlatni Dukati)

Ne budi me, majko, rano

Ne budi me, majko, rano
jos se nisam naspavao
kad mi draga u san dodje
za te snove sve bi dao

Ne budi me, majko, rano
ne kidaj mi divne snove
kada zoves moje ime
mislim da me draga zove

Ne budi me, majko, rano
najljepse je snivati u zoru
u snovima, na rastanku
ljubim dragu na prozoru

Kako smo mi ponekad komplicirani i to previše, te tražimo snagu u stvarima koje su nam nedokučive. Tražimo smisao života u stvarima koje se dogode samo jednom, te se nadamo i molimo njihovom ponavljanju. Al sjetite se npr. jutarnjeg ustajanja, izlaska sunca, buđenja svega oko nas. Kako priroda širi svoje ruke prema suncu i pokazuje svu svoju ljepotu i njemu i svima nama. Zastanemo li ikada kod prozora u to rano jutro i zapitamo li se kako li je predivan ovaj život. Vjerojatno ne, svi mislimo na svoje probleme, i svoj život da ga dovedemo do savršenstva. Jutro prolazi i sa njime svoja njegova osjećajnost i ljepota. Nama je jutro postalo praktički noćna mora, jer opet počinje novi radni dan, opet ludi šef na poslu, opet u školu i sl.. I kad nam krene loše u životu tražimo utjehu u materijalnom i prolaznom, umjesto da tražimo u duhovnom, Božjem. A jedno od toga je to predivno jutro, to buđenje prirode. To buđenje prirode u zoru nam govori kao ništa nije savršeno kako to ne postoji, već je radost i smisao života u nesavršenom. U prihvaćanju života i ljudi onakvih kakvi jesu, svi sa svojim lošim i boljim stranama, ali nisu savršeni. Kad to prihvatimo život će nam postati bolji i mirniji. Te će nam radost novog buđenja svaki novi dan davati novu snagu za život u ovom svijetu..

Čitajući ovu pjesmu Ante Kneževića, vidi se sva surovost današnjeg vremena. U cilju da stvorimo za sebe i svoje bližnje što bolje uvjete života, što bolju egzistenciju, polako, nekada namjerno, nekada nenamjerno, pod tepih guramo svoju prošlost. U škrinje sjećanja stavljamo običaje i tradiciju. A s kojim žarom i teškim radom su naši djedovi i bake stvarali i čuvali sve te običaje, nošnje, dukate i sl. A mi ih kao da su stara roba guramo na tavane, u škrinje sjećanja. Tako i u ovoj pjesmi se može isčitati kao što sam rekao sva surovost današnjeg vremena, ali i molba naših starih, da ne odbacujemo svoju prošlost, koja nije sramotna. Već naprotiv čista i ponosna. Da čuvamo svoje nasljedstvo i njime se ponosimo, jer to su stvari što su nekada život značile. Bez kojih je u tadašnje vrijeme nezamislivo bilo živjeti. I bilo bi sramotno uništiti ono čime su nas roditelji othranili." nestade u tišini, ostade u sjećanju", s tim naslovom sam htio reći da su svi ti običaji polako, nečujno bez imalo brige počeli nestajati, a ostadoše samo u sjećanjima naših baka i djedova. Nemojmo dopustiti da nam i škrinje nestanu, čuvajmo ih i ono što je u njima.

Ante Knežević

NEMOJ SINE, SRUŠIT' STAN
Nemoj sine srušit' stan,
ne otvaraj srcu ranu,
imam samo život jedan, ispisan je baš na stanu.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

Kada umrem, sin moj,
sruši, prodaj sve na stanu,
koljebicu samo
nemoj, uspomene nek' ostanu.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

U koljebskom toplom gnijezdu,
prvo mliko ti si sis'o,
iz njeg gledam zadnju zvizdu,
tako nam je Bog propis'o.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

Ako možeš da vidiš uništeno djelo svoga života
i bez ijedne jedine riječi da ga ponovo gradiš
i da bez uzdaha i protesta
podneseš gubitak onoga što si dugo čekao;


Ako možeš biti zaljubljen,
ali ne i lud od ljubavi,


Ako možeš biti jak
i da pri tom ostaneš nježan,
da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak boriš i da se braniš,


Ako možeš da ćuješ
kako tvoje riječi izvrću nevaljalci
da razdraže glupake
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš nijednu laž,

Ako umiješ sačuvati dostojanstvo u slavi,


Ako možeš biti skroman.

Ako možeš zadobiti pobjedu poslije poraza
i te dve varke podjednako primiti,


Onda će svi kraljevi, bogovi, slava i pobjeda
biti Tvoji poslušni robovi,
a što je veće od svake slave i svih kraljeva,
bit ćeš čovjek, sine moj.
Kipling,

Zar je danas tako teško biti čovjek, čista obraza i mirne savjesti? To je pitanje koje si često postavim, jer stalno nailazim na ljude koji su spremni dušu svoju vragu prodati samo da bi ostvarili zacrtane ciljeve. Bez sramno i bez imalo straha, čine stvari koje su nekada bile nezamislive. A to čine da bi se njihovo ime svijetom pronijelo. Zar je trenutak slave vrijedan vječnog pakla. Zar se ti ljudi ne pitaju a što kad sve nestane, nestane sve materijalno sve svijetovno i ostane samo duša. U vječnoj tami. Čime će onda kupiti slavu i bogatstvo. Čime će onda gospodariti i biti vladari, možda tame, ali tko će ih se tada sjetiti? Bit će sami, u svojoj patnji i boli, bez ikoga, a samo zbog toga što su željeli biti bogovi, isti kao On, kao Isus. Ali Isus nije svoju Slavu i Kraljestvo stvorio na patnji i boli nanesenoj drugim ljudima, već na Milosti prema svima, bez obzira tko smo i što smo. Ovaj život na zemlji i u ovom vremenu nije nam dan da budemo vladari, nečime što pripada svima nama. Ne živimo zato da bi nakon nas mnogi patili i naše ime proklinjali. Živimo da bi uživali u onome što nam je Bog dao bezuvjetno. Ali ne da budemo samo korisnici već i vjesnici, prenositelji Isusovih riječi u isčekivanju Njegova ponovnog dolaska. Svi mi u životu imamo neke želje, ciljeve koje želimo ostvariti, ali nekad je to nemoguće. Te činimo sve da bi dobili što želimo, bez obzira koliku cijenu imalo.Ali zar je materijalno vrijedno duhovnog, zar je ovozemaljsko bogatstvo vrijedno nebeskog bogatstva? Nije. Sve u svemu danas je valjda takvo vrijeme,ali nekad se malo više osvrnem oko sebe te vidim da još ima puno ljudi koji drže do vjere, do poštenja i mirne savjesti. Kojima vječna tama nije budući dom, nego Raj nebeski.

Slavonija, ta divna prekrasna ravnica, stoljećima dom vrijednih ljudi, koji su živjeli i čuvali svoju zemlju a nadasve voljeli je. Branili je srčano kao djeca svoju mati. I od jednom nestade stoljetna idila, to stoljećima izgrađivano bogatstvo, odjednom je nestalo. Ono što je teškim radom građeno i čuvano u trenu nije više naše, u tuđim rukama. Preko noći postadosmo na vlastitoj zemlji sluge. U vlastitoj kući podstanari. Sve ono što su naši stari čuvali kao svoje običaje i tradiciju smo odbacili, praktički odrekli se svoje majke. Prodali je za šaku nekih tuđih lažnih dukata. Narod koji je nekada pred svijetom stajao kao jedan i ponosan, danas stoji kao beskućnik spuštene glave. Tu i negdje možeš čuti koji povik negdje u kutu ili u nekim svatovima "slavonskim" Inati se Slavonijo. Jer danas je "zabranjeno" i "sramota" slušati svoju glazbu, u kafićima u automobilu. Danas mladi svojom glazbom nazivaju turbo folk, a svoju tradiciju odbacuju. Nemam ništa protiv ni jedne glazbe, no zar nije sramota voljeti i prihvaćati tuđe običaje a vlastitih se sramiti. Kada slušam neku radio stanicu s područja Slavonije, ponekad možeš čuti tamburašku glazbu, većinom svira uvozna glazba, kud sve uvozimo, tu i običaje i glazbu uvozimo. Umjesto da izvozimo i s ponosom se svojom tradicijom i običajima dičimo. Ne kažem da nema ljudi koji ne bore se i danas za očuvanje običaja, koji još ponosno pjevaju Inati se Slavonijo. I sam sam takav, volim slušati svoju glazbu. Iako me ponekada znaju ljudi čudno pogledat kada prolazim s autom kroz Pleternicu i umjesto "plave ciganke" čuju pjesmu "ej kad su stari svinje žirovali" ili "crne oči" i sl. Nemojmo dopustiti da nam Slavonija ova prekrasna ravnica utone u zaborav, još ima nade i vremena da očuvamo svoje običaje ne samo zbog nas nego i zbog naše djece. Nemojmo se sramiti reći da ja sam Slavonac i to ponosan, zar se sramimo svojih djedova koji su krv svoju lili za ovu prekrasnu zemlju. A branili su je samo da bi mi bili bogati. Ne na način da opljačkamo vlastitog brata već da zajedničkim radom izgrađujemo i čuvamo ono što treba biti ponos i dika svima nama slavoncima. probudimo se, jer naša prekrasna ravnica, naša Slavonija plače nad nama jer nam je sve dobro dala, a mi je se odričemo i za mrvu zlata prodajemo.

Albert Camus
"Voljeti nekog, znači pristati da ostariš sa njim!"

Alexander Smith
"Ljubav nije ništa drugo nego otkrivanje sebe u drugima i užitak u tom prepoznavanju."

Alfred de Musset
"U ljubavi, kao i u ratu, pravo je uvijek na strani jačega. I zato će žena koju volimo uvijek biti u pravu."

Anais Nin
"Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana; umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja."

Arthur Wing Pinero
"Oni koji duboko vole nikad ne ostare; ako i umru od starosti, umru mladi."

Biblija
"Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
...
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. (Pavao; I. Korinćanima 13)

Dante Alighieri
"Ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost."

Jean-Paul Belmondo
"Nema efikasnijeg kozmetičkog preparata od ljubavi."

Ksenofont
"Čovjek se zaljubi gledajući ženu, a žena se najčešće zaljubi slušajući čovjeka."

Michelangelo Buonarroti
"Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."

Pablo Neruda
"Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan."

Dostojevski
"Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio."