Slavko Kukec - PiPi

26.09.2010., nedjelja

Ti si pjesma…



Bez tebe žedan, gdje obilno se toči
i gladan za stolom dobrog gospodara
sve obilje bez tebe mi zaudara;
onaj sam što mu se bolno srce grči.

Ti si pjesma, a svi poljupci, riječi,
taj nježni dodir što se u stih pretvara
pa iz dana u dan novu strofu stvara,
pjesma si ti i štuju te moje oči.

Zakunem li se ikada tebi, nebom,
da živim i da su mi pjesme nijeme
kunem se; ti si pjesma, kunem se grobom.

I možda jednog dana napišem rime,
( ne tako lijepe kao dan s tobom )
obične rime što nose tvoje ime.

......................................

22.09.2010., srijeda

Mogao bih te voljeti…


Mogao bih te voljeti beskrajno,
odveć žudim za tvojim dodirima,
al ti si sanjar,( nije nam suđeno )
maštaš o uzvišenim ljubavima.

Mogao bih te voljeti iskreno,
kad bi vjerovala svojim čulima
usnama što žude ljubit te nježno,
kad bi prestala živjet u snovima.

Ne vjeruj pjesnicima oni lažu;
u nedokučivim žudnjama duše
dok svaku ljubav u nebesa dižu,

od ljubavi naše vidješe ljepše
imenom ti svojim oni prisežu!
Al` gdje je ljubav rad koje uzdišu?

............................................................

21.09.2010., utorak

Zvijezde…

(Johana Volfanga Getea – Noćne misli )


Oh zvijezde, daleke zvijezde, sjajne,
tihe i po vječnom nebu razasute,
bezbroj puta u pjesmama opjevane
dok pjesnici noću pišuć` sate krate.

Obasjale vi ste mnoge zaljubljene,
al što od tog` o ljubavi više znate,
kad ste jadne tako usamljene hladne.
Jel` to sjajem svojim nama zavidite?

Utjeha vam vječno svijetliti mornaru
i kad neka padne, ispunit mu želju
dok pjevajući pjesmu grli gitaru.

Al` kad jednom približi se priobalju
pa mu kroz tijelo osjećaji nav`ru
zaboravit` će na te nošen ljubavlju.

....................................................................

19.09.2010., nedjelja

Vjerni sam sluga…



Vjerni sam sluga vaših raspoloženja,
k`o što vidjet, da želite gospo moja,
za svu svoju tugu nemam opravdanja,
osim tuge vaše ko kad je bez kraja.

Zar uzalud su recitali htijenja,
što ih sročih s ljubavlju, bez broja,
pa napisah; ne vidjeh ljepša stvorenja
te mi nada, tren bit` vašeg zagrljaja.

Ugodu učinit` , vi bi gospo mogli
u jedan od svih mi preostalih dana
kad bi samo pogled k očima digli

tako ne bi bili srcu teška rana,
već bi tijelu i duši život smogli,
sva milina, oku potrebita hrana.

....................................................................

16.09.2010., četvrtak

Plačem još samo noćas


Da si mi brat, rekao bih;“ -Oh, brate!“
il` sestra;“ -Oh, sestro!“ vapaj bi bio.
Oh, vi što mi u srcu boravite;
oprostite, što sam se od vas krio.

I kad odlučih pisat, ruke drhte
jer izgubih onu što sam ljubio.
Ima li vas koji mogu da shvate;
oh, zašto bi u zemlju propast htio?

Bit će kako uvijek biva, Bog dadne;
onom tko je sretan, još veću sreću,
a posrnulom da posrćući padne.

Rad` vas i sebe, pjevat prestat` neću
I neka vas moja suza ne gane,
posljednja je, kunem se iskrenošću.

..................................................................

14.09.2010., utorak

Poznaješ li me ?



Ne zbori glasno što misao krije;
jer izlažeš tijelo ranjivosti
nestane li u pjesmi čarolije
morat` ćeš sav bolan pred pukom pasti.

Poznaješ li me, misao ti nije;
gle onog što se kroz izdaju časti,
kad niječe da mu još srce bije
za gospom, a rad` njene otmjenosti.

Neka ti uzdah, nove oči traži
( dok se potajice vazda vračaš njoj
maštajući danomice njene draži )

i pokori se onoj sudbi krajnjoj;
pa ljubav novu u nebesa diži
u stihu, strofi i pjesmi ljubavnoj.

.............................................................

Ne mogu ti više pisati pjesme...


Ne mogu ti više pisati pjesme,
rime u kojima ljubim ti oči,
nit` sonete koji skrivaju ime;
jer svaki mi stih, baš ko pelin gorči.

Daleka si i prošlo je vrijeme,
dok gledam tvoj pogled koji svjedoči
kako ti ipak pripadaš drugome;
a moje se srce u grču grči.

Ko povjetarac u krošnji nestani
nek` iza tebe ostanu treptaji,
sasušenog lišća prije studeni.

Tad će nestat` i moji uzdisaji
K`o lađa koja nestaje u pjeni,
nestat` će pjesnikovi izričaji.

13.09.2010., ponedjeljak

Vjeruj, tišina govori…


Vjeruj, ovoj tišini što govori,
jeziva je ona sjena ljubavi,
bolna rana na srcu što krvari;
srcu, što ne može da zaboravi.

Vjeruj, pjesniku kad ti stihom zbori
i kad utihne ima razlog pravi:
Ljubav; rana od koje srce žari,
bol je s kojom u tišini živi.

Ne traži ga i ne pitaj kako je;
tišina uvijek govori iskreno
ona je jecaj koji ga izdaje.

Da, tišina je sve ono smrvljeno,
ono nešto, što ljubav ne poznaje;
sve ono u pjesmi nenapisano.

.......................................................

10.09.2010., petak

Pjesnik u tuzi i njegova sjena

( posvećeno pjesnikinji Medinei )



Ja, htjedoh ušutjeti baš k`o sjena,
( iako mi duša, pjesmi je sklona )
kad nesta žara u stihu kancona,
kad u oku nesta voljena žena.

I bi ona, neizmjerno otmjena,
voljena i ljubljena samo ona,
jedina mi gospodarica trona,
moja vila, čarobnica, sirena.

Al` čemu uzdah, u pjesmama žudnja,
i prijestolje kom se duša klanja,
kad posta svaka nada uzaludna.

Znam da ljubav ne nudi obećanja
ushićenosti tren ili bol grudna;
prije smrti a poslije vjenčanja!

................



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se