Slavko Kukec - PiPi

27.02.2010., subota

Kobni dodir

Kobna večer
( Aleksa Šantić 1868 - 1924 )

Ja htedoh da budeš ti čuvarka tajne
Lepote i blaga u dnu duše moje -
I pružih ti ključe gradina gde stoje
Moje nimfe bele i arkade sjajne.
Ja sam hteo tako da utone u te
Moje biće celo, i da tvoje ime,
Kô zlato rušpija, urežem u rime,
I sva stabla svoja, i sve svoje pute.
...





Kobni dodir


Htjedoh u pamćenje urezat ime;
ne za danas ili sutra, već za vazda,
sonetom (u kom žudnja srcem vlada)
obrubljen zlatom savršene rime.

Htjedoh više, jao, meni grešnome
i neka mi od toga srce strada,
kad nimfu bijelu vidjeh di pada,
ranjenu sumnjom, stihom jedne pjesme.

I gdje su sada tvoje oči mile,
ljepota od koje mi dah zastane
i riječi koje su me hranile?

Oh, ženo! Gdje li nimfa sad nestane;
ona, čije oči su sjajno sjale,
jer od tvog pogleda, srce mi vene?

.........................................................

24.02.2010., srijeda

Nemoj zaspati…

Proljeće
( Aleksa Šantić 1868 - 1924 )


Nemoj, draga, noćas da te san shrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
....




Nemoj zaspati…

Jutros je kokot zakukurikao!
I bi, da nam se misli dodirnuše
u ranom proljeću što zamiriše.
Oh, zjenu punu sjaja sam ti dao,

a ti draga, nemoj noćas zaspati
kad mjesec blisne u bistroj rijeci
gdje pale su prve rose i poljupci
dok očima nisi dala spavati.

Poslije te noći u prvoj zori,
roditi će se proljeće u kosi
s vjetrom koji jorgovan donosi,
i nadu srcu koje za te gori.

Zato nemoj, draga, sanjati snove;
pusti oči da s proljećem žive.

............................................................

22.02.2010., ponedjeljak

Prije nego li umreš…

Grižnja savjesti
( Charles Pierre Baudelaire 1821 - 1867 )


Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi
I bokove koji za mekoću znaju -
Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi,
A nozi da trči putem, k događaju:
Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne
(Raka razumije pjesnika), u vajne
noći bez sna, r'jet će: ť da l' ti vr'jedi sade,
kurtizano jadna, što ne upoznade
Za čim mrtvi plaču? - I na te crv će sjesti,
l kožu ti točit ko grižnja savjesti.


....


Prije nego li umreš…

Dočekaš li kamen što tišće grudi
i bokove što su nekoć meki bili;
teret što će pr`jećit srcu da se budi,
kamen što pogledu ti pute krili.

Dočekaš li mrku raku punu studi,
u kojoj ne mirišu karanfili,
sve one snove od kojih se ludi;
neka te grižnja savjest ne osili.

Vrijedi li tad ; za čim mrtvi plaču?
Blagost mila i ljubavi vrlina;
oči žive koje sada niječu

pa za ljubav vele, pusta taština!
Crv će svaku ljubav izjest i najjaču;
a tko li će se sjećat tvog imena?

..........................................................

21.02.2010., nedjelja

Gospari, Dante i Dante

Gospari, Dante i Dante



Gospari dični s imenom istim,
s pažnjom pročitah raspravu vašu
pa ushit svoj ne mogu da prešutim
vama u spomen, dižem ovu čašu.

Na svakom od devet nebesa slutim
mudrost vrlu kad o ljubavi pišu
svak` svoj sonet, tim stihom uzoritim
i slatkim slovom diraju mi dušu.

Između redaka pronađoh sebe
u muci što Amor spram gospe dade,
vama gospari čije oči ljube,

iskreno i sveto kad gospu vide;
zablistat mognu u tišini sobe,
te oči moje, što ko vaše žude.

.................................................................

19.02.2010., petak

Imam mnogo bubica i godina

Bube u glavi
( Tajci – 1991 )

A imam momka koji često putuje
malo se napije pa luduje
ima da me nije zvao cijeli dan
više mu se ne sviđam
hajde, malo mrdni guzu…
Bube su u glavi, to su godine
bube su u glavi, stotine
bube su u glavi, proći će i to
jer nije ništa opasno…


....

Imam mnogo bubica i godina

Utišaj, molim te! Bube u glavi;
rekla si mi danas poslije podne.
Rado, kada bih znao razlog pravi;
nek` tajnu otkriju usne iskrene.

Ako su bube u glavi, rad` ljubavi,
te bitke unaprijed su izgubljene
jer srce neće da zaboravi
one oči za kojima vazda čezne.

Imam mnogo bubica i godina,
u glavi mi se vrti ko od vina!
Pa se jadna pitam; Je`l to opasno?

Ako je sve to što veliš istina,
tebi sad nije potrebna tišina,
već netko koga ćeš ljubiti strasno.

.........................................................

17.02.2010., srijeda

…ELA


O, mile riječi, dok sam čekao;
k`o da mi stadeš leđa okretati,
ostavljajući za sobom besmisao
tišine u kojoj je teško živjeti.

Iz tišine čupam zadnju misao,
i nije ona lijepa kao ti,
kao dan je, kad te nisam gledao
grčevita i bolna poput smrti.

O, riječi izlomljene i bolne;
šum ste valova i pjena bijela,
na pijesku tragovi izgubljene,

idite da bi vas ona vidjela,
jer u vama život raste i gasne,
neka u vama ime pronađe, ELA.

.......................................................

11.02.2010., četvrtak

Mogao bih noćas

Noćas bih mogao napisati
( Pablo Neruda 1904-1973 )

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.





Mogao bih noćas


Volim je, a voli li ona mene;
u tihoj noći kao što je ova,
u noći kad su žudnje ulovljene,
u rimama najtužnijih stihova.

Misliti da više nema voljene,
jednako je kao biti bez snova,
biti ko onaj komu gasnu zjene,
pišući svoja najtužnija slova.

Ljubljah je u prvim zrakama sunca
i u posljednjem treptaju zvijezda,
ljubljah ju u poljupcu bez poljupca.

Mogao bih noćas tugu voljeti,
i kroz suzu poput bobice grozda;
najtužnije stihove napisati.

..........................................................

10.02.2010., srijeda

Ako su ti ruke nevinije…

Ti koja imaš nevinije ruke
( Vesna Parun 1922 - )

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.




Ako su ti ruke nevinije…

Tvoj smijeh i zagrljaj hrabre srce,
( a tvoja bi bedra zaustavila
krv što kola tunelom besanice )
kad bi me samo jednom poljubila.

Tvoje ime, srcu brza udarce,
( iako si u grlu riječ skrila
ti si u svakom stihu pjesmarice )
a dodir tvojih ruku , moja krila.

Ako su ti pak ruke nevinije
od žudnje poharane olujama,
neka ti srce ko moje ne bije

i pobožnija budi u željama,
od mene koji ne znam drugačije;
nevinost koji nemam u rukama.

.......................................................

Okupana žutim svijetlom

Ljubav
( Antun Branko Šimić 1898-1925 )

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole




Okupana žutim svijetlom


U svijetlosti petrolejske lampe;
žutom svijetlu, na tvome tijelu
oči mi se utapaju i kipe,
dok te gledam prelijepu i zrelu.

Vani, sve šume, proplanci i ceste
cijeli svijet, osim noći duge;
kao da rekao sam, nestanite,
utihnulo sve je rad` moje drage.

Moje tijelo, ruke ispružene
oko tvoga tijela svijaju se,
žude, mole skute obnažene
dodiruju lice, usne, kose.

Zgasnuli smo plamen prvim uzdahom
i ogrnuli se ljubavnim ruhom.

............................................................

08.02.2010., ponedjeljak

Suton

Jesenje veče
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira

Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.


....

Suton

A poslije sunčanog sjaja, suton
u kojem se naglo gase pogledi;
tupi pogled u daljine, monoton
po cesti pustoj, što mu tek slijedi.

Još samo jablan s vjetrom u lišću
prkosi tami, šapućući šušti
o vrapcima što u krošnji cvrkuću,
s ranom zorom, pa sve dok dan blješti.

Olovna priča samaca u noći,
tog što čeka, onog koji će doći,
i koraka teška, šutke zboriti.

Svatko ima svoju tugu u noći
i nikada se neće razumjeti
iako će sjena sjenu susresti.

........................................................

06.02.2010., subota

Početak

Utjeha kose
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.


....

Početak


Lik kad ugledah u dvorani kobnoj;
izdaleka bi samo tužna žena,
diviti se nisam prest`o, kosi tamnoj
i očima njenim, punim plamena.

Je li to od Amora, prevarena
duša, što sad teži osudi smrtnoj
pa se i za ljubav plaća cijena
ko bolna sjeta u noći besanoj.

Kad zaigra slučajnost i svijetlo
u kolu, trepereći iznad lica,
bljesnu moje oko, njoj se divilo.

U dvorani kobnoj punoj iskrica
poželih njenu ljubav il crno tlo;
ispod svijetla gorućih lojanica.
.................................................

05.02.2010., petak

Melankolija

Oh, Vi nevidljivi što hodate nepoznatim stazama
posipanim vilinskim prahom, na kojima su koraci
baršunasto meki, poput plave mjesečeve paučine.
Pružam vam svoje dlanove na kojima nema magije,
i srce otvaram, da ga ispunite blještavilom zvijezda,
jer u njemu sada ječi samo obična svakodnevnica.
Ne znam što je to svjetlosni zagrljaj beskonačnosti,
niti koliko su uistinu meka krila leptirastih vila,
koliko traje putovanje do nedohvatnog horizonta?
Pronađite me u kutu plavičasto ispletene sfere,
gdje čučim ispod plašta nerazumljive providnosti,
i spasite me od putene ljubavi jedne obične žene,
ja bi kao i Vi udahnuo svemir i zagrlio cijeli svijet.

Oh, svi Vi romantičari što tiho i zaneseno šapućete,
uljuljani u beskraj vlastitog duševnog univerzuma;
vama koji ste bez suza u svom predivnom svijetu
a skrivate se, od nas koji rad` ljubavi zalud plačemo,
poklanjam ove stihove u kojima nema tragova sjaja,
jer ne mogu biti onaj koji u svojim noćnim snovima
hoda po rubu beskraja i razgovaram s vilenjacima.
U snovima vidim ljude pune razočaranja i nadanja,
i sebe vidim, gdje ljubim i žudim, smijem se i plačem.
U mom malenom srcu ne postoje veliki modri oceani
kristalnih istina, niti želja da se uzdignem iznad oblaka,
jao meni, kad usud mi je voljeti i ljubiti ispod Lipe,
dok vjetar iz daljine donosi miris kapljica jesenje kiše.

.........................................................................

03.02.2010., srijeda

XCIX


Sva lutanja bijelim parkovima,
i pogledi na klupe koje čute;
zimsko poslijepodne u grudima
i sva ta sjećanja što život krate.

Potraga za prošlim vremenima;
( za kojima još samo vjerni pate )
i lutanje po pustim ognjištima,
prizori su kojima se čudite.

Negdje iza zaleđenih krošanja
i sivog neba što iznad njih visi
putuju sa Selmom, vaša sjećanja.

Možda si htio reći, ali nisi,
ostaju samo pusta opravdanja
na prozorskom staklu; zime obrisi.

........................................................

mom prijatelju .... "garavom"

02.02.2010., utorak

XCVIII


Kad bi znao zašto Luna svake noći
ponoćnim nebom ko skitnica luta
a pred jutro na počinak mora poći
u tren kad prva ptica zacvrkuta.

Komu svijetli u svojoj slatkoći
i vrata, čija li su odškrinuta,
tko li se komu nada da će doći
i pronaći, sretan kraj svoga puta.

Tko li si ti, što se u meni skrivaš,
pa s prvim zrakama mjesečine
o svojim žudnjama otmjeno snivaš,

otkrivajući sve njene vrline,
dok na sav glas o miloj gospi pjevaš,
bojiš li se bjeline i tišine?

..............................................................

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se