Slavko Kukec - PiPi
27.02.2010., subota
Kobni dodir
|
Kobna večer ( Aleksa Šantić 1868 - 1924 ) Ja htedoh da budeš ti čuvarka tajne Lepote i blaga u dnu duše moje - I pružih ti ključe gradina gde stoje Moje nimfe bele i arkade sjajne. Ja sam hteo tako da utone u te Moje biće celo, i da tvoje ime, Kô zlato rušpija, urežem u rime, I sva stabla svoja, i sve svoje pute. ... Kobni dodir Htjedoh u pamćenje urezat ime; ne za danas ili sutra, već za vazda, sonetom (u kom žudnja srcem vlada) obrubljen zlatom savršene rime. Htjedoh više, jao, meni grešnome i neka mi od toga srce strada, kad nimfu bijelu vidjeh di pada, ranjenu sumnjom, stihom jedne pjesme. I gdje su sada tvoje oči mile, ljepota od koje mi dah zastane i riječi koje su me hranile? Oh, ženo! Gdje li nimfa sad nestane; ona, čije oči su sjajno sjale, jer od tvog pogleda, srce mi vene? ......................................................... |
24.02.2010., srijeda
Nemoj zaspati…
|
Proljeće ( Aleksa Šantić 1868 - 1924 ) Nemoj, draga, noćas da te san shrva I da sklopiš oči na dušeku mekom! Kada mjesec sine nad našom rijekom I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodiće se mlado proljeće! I svuda Prosuće se miris plavih jorgovana; .... Nemoj zaspati… Jutros je kokot zakukurikao! I bi, da nam se misli dodirnuše u ranom proljeću što zamiriše. Oh, zjenu punu sjaja sam ti dao, a ti draga, nemoj noćas zaspati kad mjesec blisne u bistroj rijeci gdje pale su prve rose i poljupci dok očima nisi dala spavati. Poslije te noći u prvoj zori, roditi će se proljeće u kosi s vjetrom koji jorgovan donosi, i nadu srcu koje za te gori. Zato nemoj, draga, sanjati snove; pusti oči da s proljećem žive. ............................................................ |
22.02.2010., ponedjeljak
Prije nego li umreš…
|
Grižnja savjesti ( Charles Pierre Baudelaire 1821 - 1867 ) … Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi I bokove koji za mekoću znaju - Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi, A nozi da trči putem, k događaju: Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne (Raka razumije pjesnika), u vajne noći bez sna, r'jet će: ť da l' ti vr'jedi sade, kurtizano jadna, što ne upoznade Za čim mrtvi plaču? - I na te crv će sjesti, l kožu ti točit ko grižnja savjesti. .... Prije nego li umreš… Dočekaš li kamen što tišće grudi i bokove što su nekoć meki bili; teret što će pr`jećit srcu da se budi, kamen što pogledu ti pute krili. Dočekaš li mrku raku punu studi, u kojoj ne mirišu karanfili, sve one snove od kojih se ludi; neka te grižnja savjest ne osili. Vrijedi li tad ; za čim mrtvi plaču? Blagost mila i ljubavi vrlina; oči žive koje sada niječu pa za ljubav vele, pusta taština! Crv će svaku ljubav izjest i najjaču; a tko li će se sjećat tvog imena? .......................................................... |
21.02.2010., nedjelja
Gospari, Dante i Dante
|
Gospari, Dante i Dante Gospari dični s imenom istim, s pažnjom pročitah raspravu vašu pa ushit svoj ne mogu da prešutim vama u spomen, dižem ovu čašu. Na svakom od devet nebesa slutim mudrost vrlu kad o ljubavi pišu svak` svoj sonet, tim stihom uzoritim i slatkim slovom diraju mi dušu. Između redaka pronađoh sebe u muci što Amor spram gospe dade, vama gospari čije oči ljube, iskreno i sveto kad gospu vide; zablistat mognu u tišini sobe, te oči moje, što ko vaše žude. ................................................................. |
19.02.2010., petak
Imam mnogo bubica i godina
|
Bube u glavi ( Tajci – 1991 ) A imam momka koji često putuje malo se napije pa luduje ima da me nije zvao cijeli dan više mu se ne sviđam hajde, malo mrdni guzu… Bube su u glavi, to su godine bube su u glavi, stotine bube su u glavi, proći će i to jer nije ništa opasno… .... Imam mnogo bubica i godina Utišaj, molim te! Bube u glavi; rekla si mi danas poslije podne. Rado, kada bih znao razlog pravi; nek` tajnu otkriju usne iskrene. Ako su bube u glavi, rad` ljubavi, te bitke unaprijed su izgubljene jer srce neće da zaboravi one oči za kojima vazda čezne. Imam mnogo bubica i godina, u glavi mi se vrti ko od vina! Pa se jadna pitam; Je`l to opasno? Ako je sve to što veliš istina, tebi sad nije potrebna tišina, već netko koga ćeš ljubiti strasno. ......................................................... |
17.02.2010., srijeda
…ELA
|
O, mile riječi, dok sam čekao; k`o da mi stadeš leđa okretati, ostavljajući za sobom besmisao tišine u kojoj je teško živjeti. Iz tišine čupam zadnju misao, i nije ona lijepa kao ti, kao dan je, kad te nisam gledao grčevita i bolna poput smrti. O, riječi izlomljene i bolne; šum ste valova i pjena bijela, na pijesku tragovi izgubljene, idite da bi vas ona vidjela, jer u vama život raste i gasne, neka u vama ime pronađe, ELA. ....................................................... |
11.02.2010., četvrtak
Mogao bih noćas
|
Noćas bih mogao napisati ( Pablo Neruda 1904-1973 ) … Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova, bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. … Mogao bih noćas Volim je, a voli li ona mene; u tihoj noći kao što je ova, u noći kad su žudnje ulovljene, u rimama najtužnijih stihova. Misliti da više nema voljene, jednako je kao biti bez snova, biti ko onaj komu gasnu zjene, pišući svoja najtužnija slova. Ljubljah je u prvim zrakama sunca i u posljednjem treptaju zvijezda, ljubljah ju u poljupcu bez poljupca. Mogao bih noćas tugu voljeti, i kroz suzu poput bobice grozda; najtužnije stihove napisati. .......................................................... |
10.02.2010., srijeda
Ako su ti ruke nevinije…
|
Ti koja imaš nevinije ruke ( Vesna Parun 1922 - ) … Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. … Ako su ti ruke nevinije… Tvoj smijeh i zagrljaj hrabre srce, ( a tvoja bi bedra zaustavila krv što kola tunelom besanice ) kad bi me samo jednom poljubila. Tvoje ime, srcu brza udarce, ( iako si u grlu riječ skrila ti si u svakom stihu pjesmarice ) a dodir tvojih ruku , moja krila. Ako su ti pak ruke nevinije od žudnje poharane olujama, neka ti srce ko moje ne bije i pobožnija budi u željama, od mene koji ne znam drugačije; nevinost koji nemam u rukama. ....................................................... |
Okupana žutim svijetlom
|
Ljubav ( Antun Branko Šimić 1898-1925 ) Zgasnuli smo žutu lampu Plavi plašt je pao oko tvoga tijela Vani šume oblaci i stabla Vani lete bijela teška krila Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žude mole … Okupana žutim svijetlom U svijetlosti petrolejske lampe; žutom svijetlu, na tvome tijelu oči mi se utapaju i kipe, dok te gledam prelijepu i zrelu. Vani, sve šume, proplanci i ceste cijeli svijet, osim noći duge; kao da rekao sam, nestanite, utihnulo sve je rad` moje drage. Moje tijelo, ruke ispružene oko tvoga tijela svijaju se, žude, mole skute obnažene dodiruju lice, usne, kose. Zgasnuli smo plamen prvim uzdahom i ogrnuli se ljubavnim ruhom. ............................................................ |
08.02.2010., ponedjeljak
Suton
|
Jesenje veče ( Antun Gustav Matoš 1873-1914 ) Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine slijepe ljudskih nemira Samo gordi jablan lišćem suhijem Šapće o životu mrakom gluhijem. Kao da je samac usred svemira. .... Suton A poslije sunčanog sjaja, suton u kojem se naglo gase pogledi; tupi pogled u daljine, monoton po cesti pustoj, što mu tek slijedi. Još samo jablan s vjetrom u lišću prkosi tami, šapućući šušti o vrapcima što u krošnji cvrkuću, s ranom zorom, pa sve dok dan blješti. Olovna priča samaca u noći, tog što čeka, onog koji će doći, i koraka teška, šutke zboriti. Svatko ima svoju tugu u noći i nikada se neće razumjeti iako će sjena sjenu susresti. ........................................................ |
06.02.2010., subota
Početak
|
Utjeha kose ( Antun Gustav Matoš 1873-1914 ) Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. .... Početak Lik kad ugledah u dvorani kobnoj; izdaleka bi samo tužna žena, diviti se nisam prest`o, kosi tamnoj i očima njenim, punim plamena. Je li to od Amora, prevarena duša, što sad teži osudi smrtnoj pa se i za ljubav plaća cijena ko bolna sjeta u noći besanoj. Kad zaigra slučajnost i svijetlo u kolu, trepereći iznad lica, bljesnu moje oko, njoj se divilo. U dvorani kobnoj punoj iskrica poželih njenu ljubav il crno tlo; ispod svijetla gorućih lojanica. ................................................. |
05.02.2010., petak
Melankolija
|
Oh, Vi nevidljivi što hodate nepoznatim stazama posipanim vilinskim prahom, na kojima su koraci baršunasto meki, poput plave mjesečeve paučine. Pružam vam svoje dlanove na kojima nema magije, i srce otvaram, da ga ispunite blještavilom zvijezda, jer u njemu sada ječi samo obična svakodnevnica. Ne znam što je to svjetlosni zagrljaj beskonačnosti, niti koliko su uistinu meka krila leptirastih vila, koliko traje putovanje do nedohvatnog horizonta? Pronađite me u kutu plavičasto ispletene sfere, gdje čučim ispod plašta nerazumljive providnosti, i spasite me od putene ljubavi jedne obične žene, ja bi kao i Vi udahnuo svemir i zagrlio cijeli svijet. Oh, svi Vi romantičari što tiho i zaneseno šapućete, uljuljani u beskraj vlastitog duševnog univerzuma; vama koji ste bez suza u svom predivnom svijetu a skrivate se, od nas koji rad` ljubavi zalud plačemo, poklanjam ove stihove u kojima nema tragova sjaja, jer ne mogu biti onaj koji u svojim noćnim snovima hoda po rubu beskraja i razgovaram s vilenjacima. U snovima vidim ljude pune razočaranja i nadanja, i sebe vidim, gdje ljubim i žudim, smijem se i plačem. U mom malenom srcu ne postoje veliki modri oceani kristalnih istina, niti želja da se uzdignem iznad oblaka, jao meni, kad usud mi je voljeti i ljubiti ispod Lipe, dok vjetar iz daljine donosi miris kapljica jesenje kiše. ......................................................................... |
03.02.2010., srijeda
XCIX
|
Sva lutanja bijelim parkovima, i pogledi na klupe koje čute; zimsko poslijepodne u grudima i sva ta sjećanja što život krate. Potraga za prošlim vremenima; ( za kojima još samo vjerni pate ) i lutanje po pustim ognjištima, prizori su kojima se čudite. Negdje iza zaleđenih krošanja i sivog neba što iznad njih visi putuju sa Selmom, vaša sjećanja. Možda si htio reći, ali nisi, ostaju samo pusta opravdanja na prozorskom staklu; zime obrisi. ........................................................ mom prijatelju .... "garavom" |
02.02.2010., utorak
XCVIII
|
Kad bi znao zašto Luna svake noći ponoćnim nebom ko skitnica luta a pred jutro na počinak mora poći u tren kad prva ptica zacvrkuta. Komu svijetli u svojoj slatkoći i vrata, čija li su odškrinuta, tko li se komu nada da će doći i pronaći, sretan kraj svoga puta. Tko li si ti, što se u meni skrivaš, pa s prvim zrakama mjesečine o svojim žudnjama otmjeno snivaš, otkrivajući sve njene vrline, dok na sav glas o miloj gospi pjevaš, bojiš li se bjeline i tišine? .............................................................. |
