Slavko Kukec - PiPi
05.02.2010., petak
Melankolija
|
Oh, Vi nevidljivi što hodate nepoznatim stazama posipanim vilinskim prahom, na kojima su koraci baršunasto meki, poput plave mjesečeve paučine. Pružam vam svoje dlanove na kojima nema magije, i srce otvaram, da ga ispunite blještavilom zvijezda, jer u njemu sada ječi samo obična svakodnevnica. Ne znam što je to svjetlosni zagrljaj beskonačnosti, niti koliko su uistinu meka krila leptirastih vila, koliko traje putovanje do nedohvatnog horizonta? Pronađite me u kutu plavičasto ispletene sfere, gdje čučim ispod plašta nerazumljive providnosti, i spasite me od putene ljubavi jedne obične žene, ja bi kao i Vi udahnuo svemir i zagrlio cijeli svijet. Oh, svi Vi romantičari što tiho i zaneseno šapućete, uljuljani u beskraj vlastitog duševnog univerzuma; vama koji ste bez suza u svom predivnom svijetu a skrivate se, od nas koji rad` ljubavi zalud plačemo, poklanjam ove stihove u kojima nema tragova sjaja, jer ne mogu biti onaj koji u svojim noćnim snovima hoda po rubu beskraja i razgovaram s vilenjacima. U snovima vidim ljude pune razočaranja i nadanja, i sebe vidim, gdje ljubim i žudim, smijem se i plačem. U mom malenom srcu ne postoje veliki modri oceani kristalnih istina, niti želja da se uzdignem iznad oblaka, jao meni, kad usud mi je voljeti i ljubiti ispod Lipe, dok vjetar iz daljine donosi miris kapljica jesenje kiše. ......................................................................... |
