Slavko Kukec - PiPi
18.01.2010., ponedjeljak
Peto pjevanje: Medinea & PiPi
|
MEDINEA: U duši bukti osjećaja vrelo i vapi glas za posteljom bijelom da odmorim misli, te žari tuge, da postanem u snovima cijelom sanjajuć' ono što srce bi htjelo. No najviše sjetna čujem sve druge pokorne riječi što ruše nade, što lome san o poljupcu potihom - jednom ljubljeniku ljubavi mlade - uz šaputanja, pod okriljem duge! Kada bih mogla pjevati mu stihom baš ovog časa, u bolima svojim, pjevala bih rime o sjenci jave čije se okrutnosti strašno bojim ako mu nisam u zagrljaju tihom! PIPI: Čas je kad zidine me zaustave i vrata okovana, što priječe ulaz i pogled na odaje njene, da u tajnosti još jednom mi reče, kakve nakane su ljubavi prave. Sjetih se pjesme pisane za mene: „Najdraži! Tuga mi tijelo lomi, znam: silno žudim, a vidjet te neću.“ ko što i ja sad žudim da smo sami, pa da ti ljubim usne izljubljene. „Kako na koži osjetiti sreću, kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni?“ To stih je što me u zbilju povrati, te dam ruci da na vrata zazvoni, jer u grudima imah žar plamteću. Ding-dong dindili-dong! -Stanem gegati, ding-dindili-dong, ding-dong, dindili-dong, zvonce, koje na stih me podsjetilo, „Na megdan sam spreman, kad začujem gong za ljubav tvoju i život ću dati.“ MEDINEA: Sve mi postade čarobno i milo u mislima u kojim ljubav vlada, no začuje se zvuk zvona na dvoru i silna pomutnja tijelo svlada - vječno bolesno, umiruće bilo. Zatišje ulazi kroz svaku poru da osjećaj boli više ne ćutim: ona nestaje na tragu vremena zaboravljenim putovima, slutim, darivajuć' ljubav ljubljenom stvoru. PIPI: Oh, zašto vrata nisu otvorena pa čekanje ovo ko vječnost traje, gdje li je sad gospodar ovih dvora jer uho mi korake razaznaje a teška vrata još su zatvorena. Sjetih se vode sa bistra izvora, čim vidjeh gdje blijedo lice leži, na travi mekoj, koda smrti hrli; ne vidjeh da ikad bio sam brži kad poletim k miloj odozgora. U krilu mi lice što se bijeli, na grud` ga tiskam s dahom se borim, zar samo suzu poklonit joj mogu? O, moj Bože! Nebu, tiho govorim. Zar Ti nisu dovoljni svi anđeli? Dovijeka ljubit križ na brijegu, sudbu takvu, ako mi je prihvatit; i mene istog časa sebi uzmi ili će me vrazi kroz vječnost mlatit. Ljubljenoj, davno sam dao prisegu. Svi čuše u taj tren, gdje nebo grmi; a zraka sunca milo lice nađe, kroz gustu krošnju stoljetnog hrasta, da obasja teške, usnule vjeđe, oh, i radost, nebo; da priskrbi mi. .............................. |
