Slavko Kukec - PiPi

31.10.2009., subota

Sonetne "varijacije"

MEDINEA:
TVOJA DUŠA NOSI LJUBAVI ZNAMEN

Tvoja duša nosi ljubavi znamen:
On cakli se na Suncu k'o ametist,
Miluje ga vjetar k'o večernji list
Pritom paleći moje žudnje plamen.

U rukama držim taj dragi kamen,
Moj Urim i Tumim za put lagan, čist,
Jer nitko ne zna za nijanse i kist
Kojim sudba nacrtat će zla pramen.

Teške sne davaše pustinjske noći
I žed - za utjehom i pitkom vodom -
Ne davah se mnijenju, već jasnoći,

Zavodih se ljubavlju, ne ugodom,
Za jedan osjet nasuprot hladnoći
Što urodit će božanstvenim plodom.
................

PIPI:
Znamen na srcu mi ko kamen "iskre"

Znamen na srcu mi ko kamen "iskre"
Ametist u tonu ljubičastog sjaja
List papira s tajnama beskraja
Plamen tih vatri što vječito gore.

Kamen ko uzdanicu svete vjere
Čist kojim srce htjede sjajnog Raja
Kist kojim oslikat se može "kraja"
Pramen što doći će pod oštre škare.

Noći kojima duša tiho kroći
Vodom poput Onog što vlada svodom
Jasnoći ,razumu se opirući

Ugodom u kojoj žudim za skladom
Hladnoći koju ću tjerat` ljubeći
Plodom što prenosit će se besjedom.
........
u ovom sonetu stih počinje i završava rimom...



Varijacija na temu...Medinea i PiPi

a ovako izgledaju dva soneta koja su "sljubljena" u svojim rimama...

Tvoja duša nosi ljubavi znamen na srcu mi ko kamen "iskre"
On cakli se na Suncu k'o ametist u tonu ljubičastog sjaja
Miluje ga vjetar k'o večernji list papira s tajnama beskraja
Pritom paleći moje žudnje plamen tih vatri što vječito gore.

U rukama držim taj dragi kamen ko uzdanicu svete vjere
Moj Urim i Tumim za put lagan čist kojim srce htjede sjajnog Raja
Jer nitko ne zna za nijanse i kist kojim oslikat se može "kraja"
Kojim sudba nacrtat će zla pramen što doći će pod oštre škare.

Teške sne davaše pustinjske noći kojima duša tiho kroći
I žed - za utjehom i pitkom vodom poput Onog što vlada svodom
Ne davah se mnijenju, već jasnoći ,razumu se opirući

Zavodih se ljubavlju, ne ugodom u kojoj žudim za skladom
Za jedan osjet nasuprot hladnoći koju ću tjerat` ljubeći
Što urodit će božanstvenim plodom što prenosit će se besjedom.



................
nadam se da u ovoj vrlo kompliciranoj formi punoj matematike ima i ponešto poezije....

Osmijeh vam ostavljam...

28.10.2009., srijeda

Medinea & PiPi

TREĆE PJEVANJE:


PIPI:
"Gospod je htio da očima vidim
suparnika kako ti u dvore kroči
i strašna me želja u srce dirne,
da vidim ljube li ga tvoje oči!
Oh, riječi su ovo kojih se stidim
al' bez ljubavi tvoje život gasne;
reci Medinea, sumnje ugasi!"

MEDINEA:
U vrtu leptiri lete, šaraju
cvijeće što dugu kosu mi krasi
čekajuć' na tvoje dodire strasne.
Riječi više dušu ne paraju,
već slave ljubav, njeno ime i čas
u kojem ce poljubac biti bliži
vjernicima koji mole na sav glas.

PIPI:
Što to tvoje usne obećavaju,
Oh, zagrljajem čvrstim ti mi kaži
Da su ti u žudnji dugački dani,
I zbori jasno; ljubiš li me tajno?

MEDINEA:
Dragi! U zagrljaju ti ostani
da zborimo si ljubav, a ne laži,
stoga, znaj: ovo lice nije bajno
jer šapuće ti vrele osjećaje
koje mu duša uvijek sakriva
svaki put kada joj samoća daje
neki dodir, šum, nešto osjećajno.

Ako taj jedan zagrljaj otkriva
istinu mojih snova o susretu
dugo iščekivanom, odsanjanom,
grlit ću te k'o što ptica u letu
grli plavo nebo sve dok je živa.

PIPI:
Ti, što čežnju zoveš mojim imenom
i ljubiš otkrivajući mi sreću,
dopusti da cvijet jedan uberem
za gospu, jedinu ljubav najveću;
oh, ružu darivam ružom mirisnom.

MEDINEA:
"Dopusti da jednom suzom operem
ovaj trenutak dok gledam ti oči,
proljetne boje k'o mirišljavi dan!
Crvena ruža nek' krasi mi noći -
ta i ja ljubavno cvijeće berem
no jedino pupak tvojom rukom bran
može začarati dušu, dragi moj!

Ah, ja ljubim te više no ikada,
noću ti dajem poljubaca bezbroj,
ali tvoje usne više nisu san!"

PIPI:
Šuti, oh, šuti i ljubi me sada!

MEDINEA:
"Poljubac ti dajem, nek' ljubav cvate,
raspjevan nek' bude svaki stih, rima,
dok zagrljaji tu slast budno prate!"

PIPI:
Slatka si ljubav što u meni vlada!
Zagrljaj da traje želim danima,
trenutak ovaj zašto vječnost nije
pa ga prilika, što korača, kvari?
Ljubavi, kratko traju čarolije
a otac tvoj čini nas žalosnima.

Odlazim, da ga prizor ne razjari,
Sutra pod lipom, ljubit ću te opet
i šaputati slatka obećanja,
još poljubac jedan za novi susret,
i osmijeh nek' ti lice ozari.

MEDINEA:
"Taj zadnji čas slavit će nam sjećanja,
darivati nas uvijek iznova
lijepom, tako blaženom slobodom
i vjerom da nismo k'o dio snova
nego ljubavnici vječnog vjenčanja!

Ljubim te, ti moj si spasonosni dom
kojem trčim sama i u samoći.
Stoga, ne boj se; otac korakom
postaje sve bliži, i ja ću poći
da pod starim teretom ne ćuti slom.

A sada: zbogom, zbogom! Zborim lakom,
tihom riječju, jer vječnost je prekratka
i ljubit ću te opet, zanesena!"

PIPI:
Duga noći, što prođeš bez užitka,
uspomena si sad' u smijehu slatkom
što ga upijam s lica rumena,
lica što ga krije ove lipe hlad;
mila moja, kada do daha dođeš
na izvor ću te povesti, a dotad
zbori, je l' si od oca prekorena?

MEDINEA:
Rekoh: srce, ako za laži pođeš,
sjeti se okusa usana mekih
i šaputanja, tog' ljubavnog daha
koji još odzvanja poput rijetkih
nota što osluškuješ kada prođeš
ateljeima strastvenih uzdaha!
Tad' nije ni čudno da je zborio
samo tih šapat, nečujan za uši;
Mojem toplom licu je govorio
o slavi i čeznuću srca plaha.

Upita da li je ljubav u duši
taknuo vitez junaštva velikog;
već mještani hvale nevinost gospe
koju će blagosloviti sami Bog
mjeseca kada Sunce tlo isuši.

Najdraži! Dan, kada cvijeće pospe
svaki moj korak u zanosnom hodu,
bit će kao prvi i posljednji dan
vječne žudnje za Erosom; ugodu
tad' prikriti neću, jer tvoje stope
navješćuju Raj vječno iščekivan.
Pružam ti ruke, želim milovati,
oćutjeti kožu k'o jučer, danas.
Zajedno ćemo sudbu kovati
Jer nad nama je oblak nevin, divan!"

PIPI:
Zar te riječi što slušah maločas,
ti, ocu strogom, rekla si otvoreno,
sve hvale imenu mojem dodala?
Oh, da mogu te voljet' uzvišeno
skrbiš sebi opravdanje ovaj čas!
Na putu Sunca sva si zaplamsala;
da osvježiš si lice sad' krenimo
prema izvoru, vrutku naših strasti.
Od pogleda skriveni biti ćemo,
oh, da ljubav bi bolje upoznala.

MEDINEA:
U vjernosti želja će nam porasti
kada progovorim ti o snu, noći,
(tamnoj, jačoj i od gordijskog čvora)
koja obuze u mojoj nemoći
žed za tobom, tvojoj najvećoj časti.

Pada noć, a ja pod vlašću Amora.
Sanjah svečanu postelju bijelu
i samoću, tim bojama me grli;
tijelo mi bješe u odijelu
tame iz dubine najvećih mora.

Osjetih ti korak što k meni hrli,
žurno nosi lice tuge, jecaja.
Ustadoh se, hitam ti u zagrljaj
i ne ćutim toplinu osjećaja
dok te gledam - ta oni su umrli!

Sjena je tu, no dušu sad' čuva Raj.
Ti - moj vjernik za života i smrti -
posjećuješ odaje kazne moje
što tajne naše ljubavi zavrti
u smjeru sudbonosne krivnje! No znaj:
djetinje oči više se ne boje
vremena ostavljenog u ljubavi
jer gledam u prostranstvo sjaja, noći,
a ne okrutnosti želja u javi
što otrovaše vodu slatkog opoja.

Čuvstva se roje; sad' vidim i oči,
usne sto izgovaraju mi rime
pronošene dušom sa silnim strahom.
To lik je viteza što prosi mi ime,
kruni me krunom razapetom moći!

PIPI:
Oh draga, bol se lijeći smijehom,
a poljubac ovaj stvarnost je mila
uistinu jesam onaj što prosi,
tvoj dodir, poljubac, sva osjetila;
već te i majka želi zvati snahom.

Zar ovo vrijeme; ko vjetar u kosi,
ko ruka što klizi nagim tijelom,
il ko potočić ovaj što otječe,
i tren čak prkoseći žudnjom smjelom,
tebi i meni taj rastanak nosi.

22.10.2009., četvrtak

Danas su svi slikari


Kada bi život bio štafelaj
a ja ko slikar, uzmem dan, čisto bijel
ne ispunjen, jednostavno nijem,
pričepim ga! Otpijem gutljaj kave,
pogledam u daljinu onako zamišljeno
i crvenom bojom započnem dan,
krivudavo kao uzdah zaljubljenih,
i dok sam još u tom zanos,
s vrlo malo plave, nebo plave boje
nacrtam istinsku vedrinu duše,
onu što osmijehom počinje i završava…
Po rubovima jutra i noći, nijansiram
onu izmaglicu u kojoj nestaju
sve izmućene i tužne oči…
Ponovo jedan gutljaj fine kave,
onaj pogled, žuta boja i Sunce…
Da! Sputati treba svaku ljepotu
i potpisati, dakako da treba, obavezno,
sitnim slovima u donjem kutu…PiPi,
a rama, rama ove slike nek je zlatna,
zlatna ko moj osmijeh i onako
sitno rezbarena ko ljubav moje žene!

19.10.2009., ponedjeljak

Život nije inat …


Radi njih i u Boga prestat ću vjerovati,
to nije istina, ma samo mi se tako čini,
jer uzdah u plećima toliko mi stisnuše
da ni za vapaj u meni sad nema snage.

Dostojanstvo, davno izblijedjeli kaput,
još ga nosim, zakrpu zakrpom krpam
i spominjem se ne tako davnih vremena,
nije bilo bolje, nije bilo niti malo lakše
al činilo se, ma činilo se bit će bolje.

Protekoše dani ko hladne rijeke zemlje
tiho u patnji ne obazirući se na mene,
da ti dani su sada sjećanje jedne obale
isprane njihovom hladnom prozirnošću,
al isprat` nisu, niti će, okus na usnama
okus ljubavi koji me drži među živima.

18.10.2009., nedjelja

Još uvijek sam onaj stari


Moram li uplitati beskraj svemira
i odlaziti na rubove nekih iščezlih svjetova
do mjesta gdje zvijezde umiru u očima,
da ti prostodušno priznam:
Kako još tragam za dostojanstvom
svih budućih nadanja,
da ti otkrijem svoje snove u pjesmama!
Moram li na koljenima udahnuti beskraj
kako bih rekao: Sanjari još postoje!
Ili je dovoljno da ti kažem; još uvijek sam onaj!

Nevješta mi ruka za Vas pisat htjedne
o čeznuću što iznenada tijelo prože,
kao u pjesmama iz davne davnine
dok gorjele su i plamtjele za Vas vatre,
Al odavno više nisam vjetar u plavoj kosi,
niti sjena što grli korake na mjesečini,
nisam na usnama tvojim ljubavna pjesma,
al pjevam, pjevam neke drugačije pjesme.

Imat ćeš tu boju ( nebo plavih očiju ) sa mnom
i osmijeh i poljubac da izgoriš( ime ljubavi )
i krila da ( kao nekad ) zvjezdanim nebom letiš,
imat ćeš,( jer onaj sam stari ) kad raskrstiš s tišinom.
Ja, ti nisam neko drugo vrijeme, ( što leti ko ptica )
niti pejzaž ( zaboravljenih ) nepreglednih ravnica
niti sam Ja, pjesma, pjesme nijeme ( u tebi )
davno, davno otpjevane i zaboravljene…

Zato ne pitaj gdje sam i tko sam u ovom trenu,
još uvijek sam onaj stari, zaljubljen u svaku ženu…

16.10.2009., petak

Medinea & PiPi

DRUGO PJEVANJE:


PIPI:

Zora u tišini ne mogne svanut`,
gužvam pismo, stoti put čitajući
oh, njeno bolno pismo suzom kvasim,
dok mi ruku, srce vodi pišući
te stihove kojima ću je zovnut`.

„Najdraža! Ja ti osmijeh donosim,
i s novom zorom još više volim
zato tužna nit` trena nemoj biti
s novim danom još te više želim
da svakome stvoru tako prkosim.

Oh, dragi moj! Srce će govoriti
u sjeni podno stare lipe, danas;
sutra il dan dok život u me kuca
i prestat` živjet` neću dok čekam čas
kad poljupce naše nećemo kriti.“

MEDINEA:

Bijeda je poput okrutnog suca
dosudila bijedu dušama našim!
Ispustih suze, orošene kose,
što bjelkasto lice učini lakšim
trena kad' majka na vrata pokuca.

Oči joj čudesnu radost nose -
papir ispisan rimama i stihom.
Ta moja ljubav još me silno želi!
Riječi čitah u šapatu tihom,
te riječi koje mi ruku prose.

Kada bi se naši poljupci sreli,
vječnost bi postala naši trenuci:
morska pjena u zagrljaju snova,
tvoj glas k'o latica u mojoj ruci,
dodiri, ljubav - sve što bismo htjeli!

Tada majka prepozna tvoja slova
i ime, potpis na rubu papira.
Gdje živi zaštita, ako ne u njoj?
Te noći sanjah zvuk ljubavnog pira.
Vidjet ću te! Kad' zaspi noćna sova.

PIPI:

I kad poče dan u hvali Gospodnjoj,
s cvrkutom ptica i zrakom Sunca
a miris rose i poljskog cvijeća
ispuni sobu dahom povjetarca;
nestane trag tuzi cjelovečernjoj.

Vatra na ognjištu iskri i plamti
Doručak sprema moja stara mati:
Tko li je kriv za taj zlatni osmijeh?
Pa tako stane pitanja redati,
radoznala al s puna brižnosti.

Ne pitaj majko rad` koje oživjeh,
rad` koje plačem il se osmjehujem,
ne pitaj za ime jer ne kanim reći
to tajit` obećah to joj dugujem,
drugačije li činim, činim grijeh.

Neka ti utjeha srce lijeći;
lice ćeš vidjet kad dođe vrijeme,
i prva doznat, ime njeno milo,
do tad` majko usne su mi nijeme,
molim te, ti se smiješi mojoj sreći.

Zar ja to čujem da je zagrmilo,
oh majko, ne reci, istina to je!
Na put se spremam i susret s dragom,
gdje nestaju s neba plave boje
zašto se Sunce sad od mene skrilo?

MEDINEA:

Jutro odiše mirišljavim tragom
tvoje prisutnosti sred moje kože.
No uskoro će tog maštanja sjena
bit' ispisana tvojom rukom, Bože,
bit' ispunjena neviđenom snagom.

Proljeće, sjaji, nježna boja tena,
cvrkuti ptica na granama živim,
pupoljcima ogrnjena svečanost
i vitez - ushićena mu se divim
jer gospa sam, njegova čast i žena!

Sa mnom je Duša Zemlje, krči most
kojim dolazim do njegove duše!
"Grmljavina će doći." - mrmlja oblak
i ja ga čujem, a vjetar što puše
šapće mi da dolazi nezvani gost.

I zaista! Nakon zore pao mrak
nad očima željnih tvoga pogleda!
Neželjeni izabranik srca mog'
zove me imenom slađim od meda,
udiše moj miris kroz jutarnji zrak.

PIPI:

Zar potopa moram gledat` bibliskog`
i prisjećat se suza što sam lio,
kao što lije ovo nebo danas
kad dan je prošao a da nisam volio
usta nježnost i oka ti bisernog`.

Dok nebo plaće nema mjesta za nas;
stara lipa svjedočit sjenom neće,
nit stope žurne na putu prašnjavom,
nit ptice, nit zvijeri vidjet nas hoće,
znam da ću ko i nebo biti noćas.

Tugo zar tužnijom možeš bit` kletvom,
kad oka pogled u daljine pružaš,
da prepoznat` mognem onog što hoda
putem kojim draga moja, ti vladaš,
oh, aveti; srce probadaš javom!

MEDINEA:

Iz ruku mi nestade sva sloboda,
on me zagrli kao najveći spas!
Oh, Amore, svesilni ljubavniče,
zar ne čuješ nespokojne duše glas?
Suze su slane kao morska voda.

"Moj san! On mi u zagrljaju niče." -
reče mi vitez, nesuđen srcu tom.
- "Dajem ti svo bogatstvo koje imam.
Raskošni vrtovi će nam biti dom,
podanici ti ime časno diče."

"Ali viteže, u ljubavi si sam.
Moji osjećaji ne pripadaju
tvome srcu, nego srcu viteza
za kojeg niti zastave padaju,
za kojeg se ne gradi kameni hram.

Ti si sred mojeg srca poput reza,
ruka koja drži taj krvavi mač!
Nek' mi oprosti tvoja duša smjela,
ali ne žudim njoj! Evo, stiže plač,
oslobodi me, slomljena sam breza."

PIPI:

Što mi je činit, već krenut put sela,
nek me kaplja ne sprečava iz neba,
da pohitam žurno u njene dvore
utjehu mi srce bolno sad treba;
da nije on taj kog bi ona htjela.

Neću li vidjeti ono najgore
u sjenici posred vrta zelena,
međ` ljiljanima gdje se ljubi, dragu,
gdje odoljet nije mogla rumena
dok kaplje sitne po licu romore.

Oh, sretan ću bit kad raskinem spregu,
što otac joj kuje s vitezom tim,
zar da ko ružica pod Suncem vene
rad zlata u kulama kamenitim
a ljubi, ljubi mene bosih nogu.

Sad oči već vide lice voljene,
tužna je ona dok njemu govori;
o, koda ga svojim životom moli,
a on sav u nekakvom čudu gori,
kad mu pokaže za kim ona čezne.

MEDINEA:

"Ne preklinji moju ljubav dok voli!
Reci mojoj duši da te ne ljubi,
ne licu što sada u te gleda bjesno.
Izdaješ me!, no tvoje srce gubi
jer grizem ti obraze poput soli.

Uz mene ćeš sjati, najljepša pjesmo
ikad' pjevana; njega zaboravi,
jer jedino ću ja ljubiti, silom
usne ti slasne, crvene u javi,
najveća ljubav sad' je gdje mi jesmo."

Izreče vitez zaigranim bilom
a ja, sva u palom cvijeću, strahu
vidjeh u daljini oči moga sna
kako motri me, rasipa u prahu
kapljice kiše sa ljubavlju milom.

"Viteže!" - kaže mi duša k'o da zna
da svjetlost je staza kojom će proći
njihove duše zaljubljene u čas
sjaja najveće zvijezde u noći.
-"Kada sam s tobom, ja sam korak do dna.

Al' zagrljaj Vam dajem, cijenim Vas."
I zagrlim ga sretna, sam' jedan tren
jer vidjeh njega, moju ljubav, moj dah,
jer namjera mi bješe da ode snen
od mene, da duša mi doživi spas;

Sanjah da ode, kao duševni krah,
i, odsanjah! Šapatom mi prozbori:
"Gospo, zar ja to olakšanje ćutim?
Sad' odlazim putem što strašću gori
da svi vide da ozdravih u taj mah."

...................

08.10.2009., četvrtak

Medinea i PiPi

PRVO PJEVANJE:

MEDINEA:

U zraku miris, u oblacima sjaj,
a na meni čuvstva ljubavi nove.
Plivam kroz san u zagrljaju nade
misleći na ime kojim se zove,
Serafin koji me odvede u Raj.

Nit' vrsno cvijeće božice Lade
ne doliči boji njegova oka,
jer taj Serafin, zanosit i divan,
dade mi i piti čarobnog soka
da mi ispere sve ljubavne jade.

PIPI:

Lijepo sam od tebe imenovan,
kad k`o anđel dobri u pjesmi slovim,
al vrijeme sad je da istinu zborim,
ja sam PiPi s očima vrckavim
u stihovima tvojim priželjkivan.

Medinea ti si, rad koje gorim,
Ljupkost i ljepota za koju ginem
pa mi stihom teku vatre i boli,
lako se rad toga put neba vinem,
da o ljubavi vječnoj slatko zborim.

Kad reć` bi mog`o, kol`ko srce voli
to rekao bih riječima ovim:
Zamisli nebo munjama protkano,
noć, hladnu kišu na očima mrtvim,
izgubljenu nadu, mene što molim!

MEDINEA:

Ako je za svesilnu ljubav rano,
patnjom u vječnosti neka me kazne!
Klanjam se Bogu i prirodi divnoj,
sjetna im pružam ruke bolne, prazne,
jer ovo okrepljenje mi je dano.

Duša mi bješe u odori sivoj
k'o tmurna magla jedne zimske zore
dok ne upoznah te, dok ne pružih san
očima što danju i noću gore
nad nebom crnim, nad sudbinom kivnoj.

PIPI:

Zar preko brijega vjetar mirisan,
to notu šalje tvog slatkog uzdaha,
da me mami, da me strašću nahrani
da prijateljstvo živi bez predaha
ko i ovaj stih u dahu ispisan.

MEDINEA:

Zar uživat ću u krvavoj rani
i piti napitak smrtnog otrova
ako ti riječ ljubavi ne slovi?
Ne steži nam srca poput okova
već ih slatkim poljupcima nahrani!

PIPI:

Gaj zeleni, gdje sijeku se putovi,
poslije sata trečeg` u sjeni lipe
još dok cvrkut ptica očarat može,
ljubavnike što u strasti kipe;
trajati će minute ko vjekovi.

Al miris i mekoća nježne kože,
i oči iskričave pune nade,
i usne, i kose na ramenima,
što izludit mogu svako čeljade,
i lice; zar čekat je teško,Bože?

Nestrpljivost imam u koracima,
dok Sunce po sred neba žarko sjaji,
a pogled mi ljubi one daljine
rad` kojih žude srca otkucaji;
kreni, prema sjenovitim mjestima.

MEDINEA:

Boje neba u nitima haljine,
a lice – ozareno tugom, sjetom,
jer u duši nosim nesretnu vijest
koja rasporit će srca mačetom
ljubavnicima Sunca, mjesečine.

U toplim grudima mi čista savjest
no na usnama gorke molitve žar!
Zar ljubav uvijek voljena nije?
Molim Svemoćnog samo jedan dar:
obdari dobrotom očevu svijest!

Stupih na prag, žuto Sunce me grije,
po obrazu; nečije grubo lice
zaustavi me tada nasred puta
da zbori kaznom, a ja – poput ptice
sama u kavezu, tuga me bije.

PIPI:

Zar sat je proš`o il dva, sudbo kruta?
To sjena izdužena otkrit želi,
da oblik će nestat` u noćnoj tmini
ko kad bez riječi tu istinu veli;
ljubav danas neće bit` dodirnuta.

Čekat` ću još trenutak u tišini,
još zvijezde nisu zasjale sjajem,
onim, što u očima njenim vidim
dok s usana ljubav njenu pijem,
čekam nadajući se toj milini!

MEDINEA:

Crveni obrazi, k'o da se stidim
poput djeteta mila, al' u plaču
jer iz ruke mi otac uze želje
(na putu k tebi), tu želju najjaču.
Raspline se ona u duševni dim.

A otac, pun nevjerne znatiželje
priupita me za polazak i put.
Htjedoh priznati, al' me uznemiri
njegov glas čujan, stasan i nježno ljut.
Postadoh sjetna, izgubih veselje.

Zavjese plešu, vjetar kroz njih piri
dok pišem pismo ljubavnim slovima
ljubavniku svom, što vjerno me čeka.
Pisah mu da sanjam ga u snovima,
no protiv nas su zvijezde, svemiri!

Vidjeh dječaka, sakriva ga smreka
i poslah po njemu ljubavne rime
duboko, u to sjenovito mjesto
gdje očekuje me tvoje lice, ime,
zagrljaji, san do kraja vijeka.

PIPI:

I čekanje sad više ne bi isto,
zlokobne misli mira mi ne daju
ko kad tmina ugasit hoće žudnju
dok nemir i bol mjesto nje jačaju,
jer oči ne vide puteljak čisto.

Kiticu cvijeća što skupih za nju,
sad ruke premeću što nadu gube,
jasno bi bilo svakom drugom stvoru,
( osim meni, da vidjet neću tebe )
što se sve više dajem tugovanju.

I kad prvi glasi zvijeri dopru
iz dubine sada već mračne šume
ja krenuh kući, ne poradi straha;
već s mišlju da u satu kasnome
sve tužnije misli u me naviru.

Blizu prvih kuća, uzeh predaha
i dok sam slušao pjesmu zrikavca,
stiže dječak ko da ga zvjerka goni.
Tražim te! Medinea suzna lica
pismo ovo šalje, teškog uzdaha.

MEDINEA:

„Najdraži! Tuga mi tijelo lomi,
znam: silno žudim, a vidjet te neću
ni taj dan, željan proljetnih dodira.
Kako na koži osjetiti sreću
kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni?

Da, dragi moj! Duša mi nema mira
jer otac me već za drugoga sprema
i haljinu bijelu nosim često.
U mirisnoj kremi mirisa nema,
ne svira za nas melodična lira!

No opet! Oko srca mi tijesno
pa plačem - poradi ljubavi naše -
jer ne vidjeh te (a željna sam bila),
jer zlokobne sile vatru mi gase,
stjenovito postat će naše mjesto!

Borit ću se, k'o lavica i vila,
za čast naših osjećaja i snova,
no ako u lipnju, zadnje subote,
oglase se gorka crkvena zvona,
ne pati za mnom – ti mi čuvaš krila!“

PIPI:

Rad` slova svakog još više, ljubim te,
al suzne oči sad nebu govore
i zvijezdi svakoj nek još više sjaji;
u sjaju spavaj, kad tuge umore
to krhko tijelo kom ljubav krate.

Oh Bože, srca zadnji otkucaji,
iz ovog tijela pripast će Tebi;
al molim te u ovoj tuzi,boli
čuvaj joj usne da drugi ne ljubi,
onu što srce nikad ne zataji.

Sad mi valja poći kući gdje toli
dugo u noć postelju grlim, stišćem,
jastuk kvasim, kad oči ti ne vidim
ko kad zimi rad` studeni cvokoćem,
u praznoj sobi s mišlju što voli.

MEDINEA:

Krevet tamno plavim cvijećem kitim
i suzama mislim o melodiji
udaraca skrušena srca moga,
jer kameniti su plesni podiji
kad' u zagrljaj plesom k tebi hitim.

Njegova ljubav opasna je droga
koja pokrit će mi zemljom tijelo
i obući mi haljinu vijekom
crnu; samo pahuljasto bijelo
nosim uz otkucaje srca tvoga!

03.10.2009., subota

Nije li ova večer…


Nije li ova večer dobra, taman toliko,
da pustim u srce stihove Nerude,
sada; dok još vlada tišina u venama
dok ne žubori krv, dok žudnje drijemaju.

„Odsutnost je kuća toliko prozirna
da ću te bez života vidjeti kako živiš
i budeš li trpjela, ljubavi, umrijet ću ponovo.“


Kuća je to u kojoj tama i tišina nagriza,
vremenito, poput soli plavog Jadrana,
dok vjetrovi glade kamen njenog postojanja,
rasipam se, pa se izdižem, ko dine pustinja.

Ljubavi, koliko sam puta do sada umirao
da bih ponovo u tvom pogledu zaživio,
koliko samo puta tugovao i patio,
da bih se ponovo tvom osmjehu radovao.

Odsutnost je kuća jedinog, istinitog bola,
U njoj živim da bih za te ponovo umirao
i umirem da bih za te još jednom živio.

Nije li ova večer dobra, taman toliko
da svaka iskra neba zasvijetli u očima,
da se prelije preko tvojih mekih usana
u još jedan život prije novog umiranja.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se