Slavko Kukec - PiPi
16.10.2009., petak
Medinea & PiPi
|
DRUGO PJEVANJE: PIPI: Zora u tišini ne mogne svanut`, gužvam pismo, stoti put čitajući oh, njeno bolno pismo suzom kvasim, dok mi ruku, srce vodi pišući te stihove kojima ću je zovnut`. „Najdraža! Ja ti osmijeh donosim, i s novom zorom još više volim zato tužna nit` trena nemoj biti s novim danom još te više želim da svakome stvoru tako prkosim. Oh, dragi moj! Srce će govoriti u sjeni podno stare lipe, danas; sutra il dan dok život u me kuca i prestat` živjet` neću dok čekam čas kad poljupce naše nećemo kriti.“ MEDINEA: Bijeda je poput okrutnog suca dosudila bijedu dušama našim! Ispustih suze, orošene kose, što bjelkasto lice učini lakšim trena kad' majka na vrata pokuca. Oči joj čudesnu radost nose - papir ispisan rimama i stihom. Ta moja ljubav još me silno želi! Riječi čitah u šapatu tihom, te riječi koje mi ruku prose. Kada bi se naši poljupci sreli, vječnost bi postala naši trenuci: morska pjena u zagrljaju snova, tvoj glas k'o latica u mojoj ruci, dodiri, ljubav - sve što bismo htjeli! Tada majka prepozna tvoja slova i ime, potpis na rubu papira. Gdje živi zaštita, ako ne u njoj? Te noći sanjah zvuk ljubavnog pira. Vidjet ću te! Kad' zaspi noćna sova. PIPI: I kad poče dan u hvali Gospodnjoj, s cvrkutom ptica i zrakom Sunca a miris rose i poljskog cvijeća ispuni sobu dahom povjetarca; nestane trag tuzi cjelovečernjoj. Vatra na ognjištu iskri i plamti Doručak sprema moja stara mati: Tko li je kriv za taj zlatni osmijeh? Pa tako stane pitanja redati, radoznala al s puna brižnosti. Ne pitaj majko rad` koje oživjeh, rad` koje plačem il se osmjehujem, ne pitaj za ime jer ne kanim reći to tajit` obećah to joj dugujem, drugačije li činim, činim grijeh. Neka ti utjeha srce lijeći; lice ćeš vidjet kad dođe vrijeme, i prva doznat, ime njeno milo, do tad` majko usne su mi nijeme, molim te, ti se smiješi mojoj sreći. Zar ja to čujem da je zagrmilo, oh majko, ne reci, istina to je! Na put se spremam i susret s dragom, gdje nestaju s neba plave boje zašto se Sunce sad od mene skrilo? MEDINEA: Jutro odiše mirišljavim tragom tvoje prisutnosti sred moje kože. No uskoro će tog maštanja sjena bit' ispisana tvojom rukom, Bože, bit' ispunjena neviđenom snagom. Proljeće, sjaji, nježna boja tena, cvrkuti ptica na granama živim, pupoljcima ogrnjena svečanost i vitez - ushićena mu se divim jer gospa sam, njegova čast i žena! Sa mnom je Duša Zemlje, krči most kojim dolazim do njegove duše! "Grmljavina će doći." - mrmlja oblak i ja ga čujem, a vjetar što puše šapće mi da dolazi nezvani gost. I zaista! Nakon zore pao mrak nad očima željnih tvoga pogleda! Neželjeni izabranik srca mog' zove me imenom slađim od meda, udiše moj miris kroz jutarnji zrak. PIPI: Zar potopa moram gledat` bibliskog` i prisjećat se suza što sam lio, kao što lije ovo nebo danas kad dan je prošao a da nisam volio usta nježnost i oka ti bisernog`. Dok nebo plaće nema mjesta za nas; stara lipa svjedočit sjenom neće, nit stope žurne na putu prašnjavom, nit ptice, nit zvijeri vidjet nas hoće, znam da ću ko i nebo biti noćas. Tugo zar tužnijom možeš bit` kletvom, kad oka pogled u daljine pružaš, da prepoznat` mognem onog što hoda putem kojim draga moja, ti vladaš, oh, aveti; srce probadaš javom! MEDINEA: Iz ruku mi nestade sva sloboda, on me zagrli kao najveći spas! Oh, Amore, svesilni ljubavniče, zar ne čuješ nespokojne duše glas? Suze su slane kao morska voda. "Moj san! On mi u zagrljaju niče." - reče mi vitez, nesuđen srcu tom. - "Dajem ti svo bogatstvo koje imam. Raskošni vrtovi će nam biti dom, podanici ti ime časno diče." "Ali viteže, u ljubavi si sam. Moji osjećaji ne pripadaju tvome srcu, nego srcu viteza za kojeg niti zastave padaju, za kojeg se ne gradi kameni hram. Ti si sred mojeg srca poput reza, ruka koja drži taj krvavi mač! Nek' mi oprosti tvoja duša smjela, ali ne žudim njoj! Evo, stiže plač, oslobodi me, slomljena sam breza." PIPI: Što mi je činit, već krenut put sela, nek me kaplja ne sprečava iz neba, da pohitam žurno u njene dvore utjehu mi srce bolno sad treba; da nije on taj kog bi ona htjela. Neću li vidjeti ono najgore u sjenici posred vrta zelena, međ` ljiljanima gdje se ljubi, dragu, gdje odoljet nije mogla rumena dok kaplje sitne po licu romore. Oh, sretan ću bit kad raskinem spregu, što otac joj kuje s vitezom tim, zar da ko ružica pod Suncem vene rad zlata u kulama kamenitim a ljubi, ljubi mene bosih nogu. Sad oči već vide lice voljene, tužna je ona dok njemu govori; o, koda ga svojim životom moli, a on sav u nekakvom čudu gori, kad mu pokaže za kim ona čezne. MEDINEA: "Ne preklinji moju ljubav dok voli! Reci mojoj duši da te ne ljubi, ne licu što sada u te gleda bjesno. Izdaješ me!, no tvoje srce gubi jer grizem ti obraze poput soli. Uz mene ćeš sjati, najljepša pjesmo ikad' pjevana; njega zaboravi, jer jedino ću ja ljubiti, silom usne ti slasne, crvene u javi, najveća ljubav sad' je gdje mi jesmo." Izreče vitez zaigranim bilom a ja, sva u palom cvijeću, strahu vidjeh u daljini oči moga sna kako motri me, rasipa u prahu kapljice kiše sa ljubavlju milom. "Viteže!" - kaže mi duša k'o da zna da svjetlost je staza kojom će proći njihove duše zaljubljene u čas sjaja najveće zvijezde u noći. -"Kada sam s tobom, ja sam korak do dna. Al' zagrljaj Vam dajem, cijenim Vas." I zagrlim ga sretna, sam' jedan tren jer vidjeh njega, moju ljubav, moj dah, jer namjera mi bješe da ode snen od mene, da duša mi doživi spas; Sanjah da ode, kao duševni krah, i, odsanjah! Šapatom mi prozbori: "Gospo, zar ja to olakšanje ćutim? Sad' odlazim putem što strašću gori da svi vide da ozdravih u taj mah." ................... |
