Slavko Kukec - PiPi
08.10.2009., četvrtak
Medinea i PiPi
|
PRVO PJEVANJE: MEDINEA: U zraku miris, u oblacima sjaj, a na meni čuvstva ljubavi nove. Plivam kroz san u zagrljaju nade misleći na ime kojim se zove, Serafin koji me odvede u Raj. Nit' vrsno cvijeće božice Lade ne doliči boji njegova oka, jer taj Serafin, zanosit i divan, dade mi i piti čarobnog soka da mi ispere sve ljubavne jade. PIPI: Lijepo sam od tebe imenovan, kad k`o anđel dobri u pjesmi slovim, al vrijeme sad je da istinu zborim, ja sam PiPi s očima vrckavim u stihovima tvojim priželjkivan. Medinea ti si, rad koje gorim, Ljupkost i ljepota za koju ginem pa mi stihom teku vatre i boli, lako se rad toga put neba vinem, da o ljubavi vječnoj slatko zborim. Kad reć` bi mog`o, kol`ko srce voli to rekao bih riječima ovim: Zamisli nebo munjama protkano, noć, hladnu kišu na očima mrtvim, izgubljenu nadu, mene što molim! MEDINEA: Ako je za svesilnu ljubav rano, patnjom u vječnosti neka me kazne! Klanjam se Bogu i prirodi divnoj, sjetna im pružam ruke bolne, prazne, jer ovo okrepljenje mi je dano. Duša mi bješe u odori sivoj k'o tmurna magla jedne zimske zore dok ne upoznah te, dok ne pružih san očima što danju i noću gore nad nebom crnim, nad sudbinom kivnoj. PIPI: Zar preko brijega vjetar mirisan, to notu šalje tvog slatkog uzdaha, da me mami, da me strašću nahrani da prijateljstvo živi bez predaha ko i ovaj stih u dahu ispisan. MEDINEA: Zar uživat ću u krvavoj rani i piti napitak smrtnog otrova ako ti riječ ljubavi ne slovi? Ne steži nam srca poput okova već ih slatkim poljupcima nahrani! PIPI: Gaj zeleni, gdje sijeku se putovi, poslije sata trečeg` u sjeni lipe još dok cvrkut ptica očarat može, ljubavnike što u strasti kipe; trajati će minute ko vjekovi. Al miris i mekoća nježne kože, i oči iskričave pune nade, i usne, i kose na ramenima, što izludit mogu svako čeljade, i lice; zar čekat je teško,Bože? Nestrpljivost imam u koracima, dok Sunce po sred neba žarko sjaji, a pogled mi ljubi one daljine rad` kojih žude srca otkucaji; kreni, prema sjenovitim mjestima. MEDINEA: Boje neba u nitima haljine, a lice – ozareno tugom, sjetom, jer u duši nosim nesretnu vijest koja rasporit će srca mačetom ljubavnicima Sunca, mjesečine. U toplim grudima mi čista savjest no na usnama gorke molitve žar! Zar ljubav uvijek voljena nije? Molim Svemoćnog samo jedan dar: obdari dobrotom očevu svijest! Stupih na prag, žuto Sunce me grije, po obrazu; nečije grubo lice zaustavi me tada nasred puta da zbori kaznom, a ja – poput ptice sama u kavezu, tuga me bije. PIPI: Zar sat je proš`o il dva, sudbo kruta? To sjena izdužena otkrit želi, da oblik će nestat` u noćnoj tmini ko kad bez riječi tu istinu veli; ljubav danas neće bit` dodirnuta. Čekat` ću još trenutak u tišini, još zvijezde nisu zasjale sjajem, onim, što u očima njenim vidim dok s usana ljubav njenu pijem, čekam nadajući se toj milini! MEDINEA: Crveni obrazi, k'o da se stidim poput djeteta mila, al' u plaču jer iz ruke mi otac uze želje (na putu k tebi), tu želju najjaču. Raspline se ona u duševni dim. A otac, pun nevjerne znatiželje priupita me za polazak i put. Htjedoh priznati, al' me uznemiri njegov glas čujan, stasan i nježno ljut. Postadoh sjetna, izgubih veselje. Zavjese plešu, vjetar kroz njih piri dok pišem pismo ljubavnim slovima ljubavniku svom, što vjerno me čeka. Pisah mu da sanjam ga u snovima, no protiv nas su zvijezde, svemiri! Vidjeh dječaka, sakriva ga smreka i poslah po njemu ljubavne rime duboko, u to sjenovito mjesto gdje očekuje me tvoje lice, ime, zagrljaji, san do kraja vijeka. PIPI: I čekanje sad više ne bi isto, zlokobne misli mira mi ne daju ko kad tmina ugasit hoće žudnju dok nemir i bol mjesto nje jačaju, jer oči ne vide puteljak čisto. Kiticu cvijeća što skupih za nju, sad ruke premeću što nadu gube, jasno bi bilo svakom drugom stvoru, ( osim meni, da vidjet neću tebe ) što se sve više dajem tugovanju. I kad prvi glasi zvijeri dopru iz dubine sada već mračne šume ja krenuh kući, ne poradi straha; već s mišlju da u satu kasnome sve tužnije misli u me naviru. Blizu prvih kuća, uzeh predaha i dok sam slušao pjesmu zrikavca, stiže dječak ko da ga zvjerka goni. Tražim te! Medinea suzna lica pismo ovo šalje, teškog uzdaha. MEDINEA: „Najdraži! Tuga mi tijelo lomi, znam: silno žudim, a vidjet te neću ni taj dan, željan proljetnih dodira. Kako na koži osjetiti sreću kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni? Da, dragi moj! Duša mi nema mira jer otac me već za drugoga sprema i haljinu bijelu nosim često. U mirisnoj kremi mirisa nema, ne svira za nas melodična lira! No opet! Oko srca mi tijesno pa plačem - poradi ljubavi naše - jer ne vidjeh te (a željna sam bila), jer zlokobne sile vatru mi gase, stjenovito postat će naše mjesto! Borit ću se, k'o lavica i vila, za čast naših osjećaja i snova, no ako u lipnju, zadnje subote, oglase se gorka crkvena zvona, ne pati za mnom – ti mi čuvaš krila!“ PIPI: Rad` slova svakog još više, ljubim te, al suzne oči sad nebu govore i zvijezdi svakoj nek još više sjaji; u sjaju spavaj, kad tuge umore to krhko tijelo kom ljubav krate. Oh Bože, srca zadnji otkucaji, iz ovog tijela pripast će Tebi; al molim te u ovoj tuzi,boli čuvaj joj usne da drugi ne ljubi, onu što srce nikad ne zataji. Sad mi valja poći kući gdje toli dugo u noć postelju grlim, stišćem, jastuk kvasim, kad oči ti ne vidim ko kad zimi rad` studeni cvokoćem, u praznoj sobi s mišlju što voli. MEDINEA: Krevet tamno plavim cvijećem kitim i suzama mislim o melodiji udaraca skrušena srca moga, jer kameniti su plesni podiji kad' u zagrljaj plesom k tebi hitim. Njegova ljubav opasna je droga koja pokrit će mi zemljom tijelo i obući mi haljinu vijekom crnu; samo pahuljasto bijelo nosim uz otkucaje srca tvoga! |
