Slavko Kukec - PiPi

29.08.2009., subota

Dok mi je vremena

Oči vremenite u prolaznosti,
tek sklopljene pod teretom sna noćnog,
lik vaš gledaju gospo pun brižnosti
i prste na žicama sjaja zlatnog.

Osam tonova s drevnog glazbala,
titra na bedrima svilom skrivenim,
sva u bjelini za me si pjevala
poput boginje usnama zanosnim.

O, samo žudnja svoga roka nema
na izvoru sna, lijepost ispija
pa joj vrijeme čas smrtni ne sprema
već naprotiv postaje gizdavija.

Ne gledati onu što mi se gleda
bilo bi ko kad sam sebi sam Juda.



I napokon poslije treće noći kad sam već htio odustati, kažem sam sebi ovo je sada posljednja noć u kojoj ću na pragu ostaviti pismo. Zar treba mi pored svih tuga koje nosim u srcu još jedna? Bila je to noć kada u ponoćne sate nebo zasu mnoštvo padajućih zvijezda, a ja imao sam samo želje dvije o prvoj neću ništa kazati neka bude tajna, al druga mi želja bi da pisamce stigne u ruke one što tako lijepo o ljubavi pisati zna. Za one koji ne vjeruju u čuda, neka ovo zovu kako hoće al ja vam velim iskreno, desi se da ujutro moga pisma nije bilo a na tom mjestu bi novo ružičasto pisamce od gospoje one. Napisa ona za me ovakve stihove …



Što te volim, nek sam prokleta

Ne mogu ti, dragi pokazati lice,
Kad voljena nisam, moram se skriti,
Al’ u noći poput tužne ptice,
Nad tvojom posteljom vjerno ću bdjeti.

Što te volim, nek sam prokleta,
I nek Amor moje ime zaboravi,
Kad duša mi je zbog njeg’ oteta
i u njoj samo tuga boravi.

Da mogu, da na tebe ne mislim,
I da pjesme moje, negdje drugdje lete,
Al’srce naredi, da se njemu pokorim,
Dok ti i gospa nježnu ljubav njegujete.



I tako je krenulo jedno lijepo dopisivanje u stihovima, o tome kako će završiti i koliko će trajati ostavljam sada nedorečeno, jer stihovi koje vam ovdje donosim reći će puno više nego li ja to znam opisati…




Ako me volite ko što velite

Gospo mila, vaše suze ne želim,
jer i svojih imam na pretek sada,
ja bih s lica osmijeh da volim,
i rime vaših ljubavnih balada.

Ako me volite ko što velite
i u snovima vi sa mnom zborite
što mi lice pokazat ne želite
pa od mene, uporno sad bježite?

Ne ugodi li Amor vašoj želji,
prijatelja tad tražite u meni
što razumjet` će gospu u nevolji
neka nismo rad` njega zavađeni.

Ugodite srcu jedinu želju
i otkrijte svoju tajnu najdublju!




Ne kuni me ljubavi mojom

Ne kuni me ljubavi mojom,
ona je sve, što mi sada ostaje,
možda ću jednom, zvat’ se tvojom,
u noći kad ljubav pjesnik postaje.

Zar uistinu želiš, vidjet mi lice,
i oči što traže po beskraju tvoj trag?
Doletjet ću do tebe, poput noćne ptice,
nježno spustit stih na tvoj prag.

Zašto da me vidiš, o pjesniče mili,
kada drugu voliš i njoj pjesme pišeš?
Nad mojom su se dušom oblaci nadvili,
zašto je iz života ne izbrišeš?

Kad mjesec mlad, zasija nad gradom,
moje ćeš lice ugledati kradom.



Usnuo sam divan san

Potočić malen noćas sam usnuo,
kamen gladak, ledenu vodu bistru
i pralju vidjeh kojoj sam mahnuo,
odzdravi ona, glasi do me dopru.

Poznata mi bi ta mlada djevojka
ko kad vidio sam ju onog dana
na trgu, prelijepa mala brbljavka
čas zamišljena a čas nasmijana.

Reci! Je l` mi to Amor snove šalje
s mjesta gdje ti maštaš o ljubavi
od tamo gdje me rima obasiplje
u svakom stihu ljubavne naravi?

Snivao sam dok mjesec je bio mlad,
a hoću li ti vidjet lice ikad?



Još mjesec u punom sjaju zasjati nije stigao, a bilo je to onoga dana kad poslao sam sonet o snovima koje sam usnuo i ne nadajući se tako brzom odgovoru, čujem kako netko na vratima kuca…
Pogledam na sat, bi već kasno za posjete iznenadne al odem otvoriti vrata jer kucanje nije prestajalo. Na vratima nepoznat čovjek, po odjeći koju imao je na sebi rekao bih neki od sluga il` seljak što živi van zidina grada, skida kapu i kaže tihim glasom; dobro veće gospon, pozdravim ga, a on nastavi pričati tko je i tko ga šalje. Naravno nije htio odati ime gospe koja ga šalje već mi objašnjavati stane kako mu gospa dade zapovijed ako na pragu pismo ne nađe a vidi u prozoru svijetlo nek kuca na vrata pa neka me pita kada ću ponovo pisamce napisati i još mi reče kako isprike mi gospa šalje što odgovora njena još nema… Samo trenutak mi je potreban bio da kažem mu ovo; Već ranom zorom sutra k meni ponovo svrati jer ovog trena idem pisat` sonet novi!



Skoro će sajam

Osjećam li da vam plam srca jača,
pa nemirna duša u kušnju pada,
kad slugu šalješ ko pregovarača
da mi se noću prozoru prikrada.

Još uvijek skrivate svoju tajnu,
al` igra vaša mom srcu ne godi
žudi ono da vidi vas dražesnu
odgoda svaka sve više ga jadi.

Skoro će sajam van zidina grada,
toliko još čekati vas ću moći,
brojati ću svaku uru do tada
jedina mi nada da će te doći.

Neka me Amor k vama povede
da ljepotu vašu oči mi vide.




Do susreta

Zadrhta mi srce od čežnje nevidljive,
kada dobri sluga pjesmu tvoju donese,
izgubiše se iz maštanja sve misli sive,
i zamijeniše ga tvog osmijeha nijanse.

Oči ćeš mi ugledati van zidina grada,
kad suton ti bude milovao lice
nek poljubac tvoj bude moja pravda
u sjenama uske, puste uličice.

Ne poriči da te Amor svladao nije
i s mojim likom da ti šeće kroz san
on ne da vjetru da našu ljubav bije
on moj je sluga, kad nebo obasja dan.

Do susreta naših čežnjivih duša,
nek srce svoje uzdahe sluša.

................................................................

14.08.2009., petak

XV - .... nastavak ...

Tuga i sestra njena tišina

Poslije tuge što srce zakrili,
a tijelo utone u mrku noć,
tad se tišina u meni osili;
spoznah muk, što u samoći ima moć.

Ničice bih mogao pred njih pasti,
s tisuću riječi jaukati!
Sestre dvije, bestjelesne sablasti,
zar srce mi želite izjedati?

Tugo, kunem te pjesmom zaljubljenom,
tebe tišino tjeram stihovima
i sebe krivim što žudim za onom
radi koje; vas imam u očima.

Noćas padaju suze svetog Lovre;
ko kad i nebom sestre gospodare!


I napokon poslije treće noći kad sam već odustati htio, kažem sam sebi ovo je sada posljednja noć u kojoj ću na pragu ostaviti pismo. Zar treba mi pored svih tuga koje nosim u srcu još jedna? Bila je to noć kada u ponoćne sate nebo zasu mnoštvo padajućih zvijezda, a ja imao sam samo želje dvije o prvoj neću ništa kazati neka bude tajna, al druga mi želja bi da pisamce stigne u ruke one što tako lijepo o ljubavi pisati zna. Za one koji ne vjeruju u čuda, neka ovo zovu kako hoće al ja vam velim iskreno, desi se da ujutro moga pisma nije bilo a na tom mjestu bi novo ružičasto pisamce od gospoje one. Napisa ona za me ovakve stihove …


Što te volim, nek sam prokleta

Ne mogu ti, dragi pokazati lice,
Kad voljena nisam, moram se skriti,
Al’ u noći poput tužne ptice,
Nad tvojom posteljom vjerno ću bdjeti.

Što te volim, nek sam prokleta,
I nek Amor moje ime zaboravi,
Kad duša mi je zbog njeg’ oteta
i u njoj samo tuga boravi.

Da mogu, da na tebe ne mislim,
I da pjesme moje, negdje drugdje lete,
Al’srce naredi, da se njemu pokorim,
Dok ti i gospa nježnu ljubav njegujete.

....


Ako me volite ko što velite

Gospo mila, vaše suze ne želim,
jer i svojih imam na pretek sada,
ja bih s lica osmijeh da volim,
i rime vaših ljubavnih balada.

Ako me volite ko što velite
i u snovima vi sa mnom zborite
što mi lice pokazat ne želite
pa od mene, uporno sad bježite?

Ne ugodi li Amor vašoj želji,
prijatelja tad tražite u meni
što razumjet` će gospu u nevolji
neka nismo rad` njega zavađeni.

Ugodite srcu jedinu želju
i otkrijte svoju tajnu najdublju!

...........................................................


10.08.2009., ponedjeljak

XV – po jutru se dan poznaje

Prije nego li vam kažem je li sa praga pisamce odneseno, velim vam da sam vrlo rano ustao i još pravo nisam ni progledao, a već sam bio na pragu ulaznih vrata. No prije toga htio bih vam nešto ispričati o snu koji sam sanjao, iako su mi u snu boravile dvije gospe ne mogu reći da je to bio lijep san već naprotiv ko kad sam bio na puteljku između dvije vatre, a ispred mene golema provalija i nebo tako čisto, nepregledno, skoro zastrašujuće lijepo. Je l` taj san razlog moga ranog buđenja il samo ona nestrpljivost s kojom sam legao tu večer u krevet ne mogu vam reći al već u ranu zoru pisao sam ovu pjesmu koja nosi naslov; „Između sna i jave“.



Između sna i jave

Do kud prostire se mrka večer
u drvoredu podno tamnog neba,
zar desilo se da je danas, jučer,
vremena radi u kom sad je žurba?

O, ne znam je li bih mogao reći;
ti daleka u snove što mi kročiš
jesu li mi snovi rad` tebe čvršći
il` samo usnulu čežnju dvostručiš?

Bijeg zar je od tamo gdje svijetlo
izdat mogne tugu u očima mi
te hitam u svijet što ne ima tlo
gdje imam ruku tvoju da me primi?

Dok jedne mi usne obećavaju
druge me uvijek zemlji vračaju.



Načinivši ovakav sonet kao da sam nesvjesno htio priznati samome sebi kako mi misli vrludaju od jedne do druge gospe. I upravo radi toga imao sam tako nemiran san. Sada vam mogu reći da našao sam pisamce netaknuto na pragu i još dvije noći poslije toga ostavljao sam ga na istom mjestu, uzaludno. Već prvoga dana, poslije toga znao sam da ću napisati još jednu pjesmu u kojoj ću kao i bezbroj puta do sada jasno pokazati kojoj gospi srce uistinu pripada, a taj sonet se zove; „U očima zvijezda sjaj“.



U očima zvijezda sjaj

Kasno je odveć za ono što ću reć`;
vidjeh očiju na ovom svijetu
ima ih k`o zvijezda na nebu već,
al` samo jedne imahu krasotu.

Rekoh kasno, zborit je uzaludno,
al uzeta od neba nije ljupkost
već kroči tlom, da meni bude jadno
i dan dug u čežnji pa spoznah gorkost.

I ono dana što je preostalo,
noć da je svaki, rad` zvjezdanog neba
jer nebo je manje od nje blistalo
i dan mi je sad k`o kazna pregruba.

Nada mi da vidjet neću sjajnije
no u čas kad nebo mi se raskrije.



Bili su to dani kad tuga u meni poče pisati neke svoje pjesme, vrijeme sam provodio povučen od svijeta u tišini i samoći. Iz sobe sam izlazio tek kada bi noć pokrila ulice, kada je grad utihnuo ko kad želio sam slušati samo svoje usamljene korake.



Utjehu tražim

Neka mi onaj koji može dade,
utjehu slabašnu, jer srce sahne,
nakon bujice što vene spopade
nikako da se ponovo osmjehne,

ona što moć ima milih pogleda,
nježnost u dlanovima, glas anđela,
ona što misao vješto opsjeda,
a htjenjem tebe u srce dospjela.

Pokaži da mariš za ovo lice,
ko hrid je što ga tuče slana kaplja,
smiri vale čeznuća bar malčice
da mi nije mrijeti tol`ka želja.

O, ne gledaj na me ko da sam drznik
znaš da sam radi volje tvoje uznik!

............................................................................

08.08.2009., subota

XIV – radujem se, a znam da grijeha činim


Nekoliko dana nisam pero dodirnuo, razlog je taj što imao sam nekog posla te tako ne nađem vremena za pisanje. Naravno da to nije istina, istina je da mi nadahnuće naglo splasnu poslije onog soneta, jer eto kroz pjesmu uvidjeh kako ljubav koju gajim prema gospi nije pravedna, baš ko ni Amor što mi srce zarobi. Tako nekoliko noći zaredom umjesto da pišem uzeh proučavati spise onih nekoliko talijanskih duhova što srcu su mi odveć dragi.
Jutro, kao i mnoga ovog ljeta možda i previše toplo za to doba dana, budim se, jer kroz otvoren prozor cvrkut ptica bi ko kad jači i neka vam to bude razlog zašto sam otišao otvoriti vrata. Napokon, prva me misao izda, radujem se, a znam da grijeha činim, pisamce na pragu ushićen spazih…

Da ti lice dotaknem

Nevješta ruka za te stih sroči
dok čežnjom me preljeva zanosni Amor,
pusti jedan stih da u srce kroči,
jedini, ljubav je tako sladak zamor!

Eh da mi je da mi kosu pomiluješ
nježno kao dušu stihovima,
dođi na tren da mi ljubav šapućeš
probudio si požudu u dubinama.

Stihovima mi lomiš srce nejako,
jer tvoje oči drugu gospu vide,
otići ću ako želiš predaleko,
moji se pogledi tvojih stide.

O, kad bi samo jednom došao,
da ti lice dotaknem dodirom svile,
možda bi se ljubavi, one gospe prošao
topeć’ se u poljupcima, usnule vile.

Kada sam pročitao pjesmu, jako me oduševi baš kao i sama pomisao da se ipak odlučila javiti. Sada sam sasvim siguran da je bila na onom velebnom skupu gdje sam javno pročitao stihove one što su za nju i bili napisani. Pokušavam se prisjetiti sitnih detalja i lica, ne bi li dokučio koja od gospoja tamo prisutnih moguće je tajno zaljubljena, al uzalud bi svaki moj pokušaj te ubrzo i odustanem od prisjećanja na taj događaj. Zaokupi me u tren jedna druga misao, kako da pišem gospoji koju ne poznajem, već sam odlučio napisati sonet dostojan odgovora toj gospoji koja tako lijepo pisati zna, al kako ću joj dostaviti napisanu pjesmu, odgovor tada još nisam našao. Čitam ponovo pjesmu i sam rukopis učini mi se još ljepšim, o koliko je samo strpljenja imala ta nježna ruka dok je pisala ljubavlju nadahnute stihove.


Amor vlada zakonima čudnim

Žudnju u svakom slovu vidjet` mogu
i nježnost koja vlada rukom tvojom.
Zar stihove što si čula na trgu,
gospo mila; možeš zvati magijom?

U dane one, žudnja me uznese
ko mnogo puta u životu mome
te pišem ko kad vjetar me ponese
noseći me zagrljaju njenome.

Nekad Amor vlada zakonom čudnim,
kad srce žudi za milim pogledom
i dodirom kako kažeš svilenim
pa tijelo posrne za nasladom.

O, pokori se višnjim zakonima
jer skrit se ne možeš u zapećcima.


Malo pobliže objasnit ću ovaj sonet, radi toga što ovo poglavlje nosi naslov „ radujem se, a znam da grijeh činim“. Iz naslova se vidi da me obuze radost kad sam dobio novo pisamce i to je istina jer uistinu mi bi drago što se javila nepoznata gospa, i kada bih rekao da mi nije drago lagao bih i vas i sebe. Napominjem ovdje kako mi je oduvijek želja da gospa najmilija za me sroči stihove, pa neka su to i riječi obične, ja vidjet ću ih ko kad tisuću Anđela mi u glas pjeva…
Otud sva moja radost kad stihove dobih iako nisu od najmilije moje. Kako bih se opravdao za grijeh koji činim, reći ću samo ovo; duša moja pjesnička što čezne izgovor traži u blagosti stiha kojim ovoj nepoznatoj pišem rime. Oprez je ipak vladao razumom dok pisao sam sonet ovaj u kojem govorim ovako:
U prvoj strofi priznajem kako poznajem žudnju koja srcem vlada i hvalim ruku što lijepa slova s toliko pažnje uobličit znade. U drugom dijelu strofe kao pitanje donosim zaključak da je očarana stihovima koje ja pišem, ne bi li u budućnosti doznao da zaljubljenost nije samo poradi stihova.
Pošto sam u njenoj pjesmi iščitao i mogućnost da mi se u buduće ne javi ako ju izravno odbijem a to mi govori ovim stihovima;
Stihovima mi lomiš srce nejako,
jer tvoje oči drugu gospu vide,
otići ću ako želiš predaleko,
moji se pogledi tvojih stide.
Poradi toga pišem drugu strofu kako bih joj opisao dušu pjesničku koja mnogo puta ne vlada sama sa sobom te luta ko vjetrom nošena na ono mjesto gdje Amor dade joj utočište. Vjerujem kako prepoznat će istinitost takvih tvrdnji pošto i ona biva ko ja u zanosu vjetrom ponesena.
Treća strofa, rekao bih nosi ljudsku utjehu, radi toga što krivnju pokušavam svaliti na Amora kada u nama žudnje i nisu nebeski čiste, a to opravdati mogu upravo svojim ponašanjem pošto znam da srcem mojim vlada ona druga gospa.
U posljednjim stihovima donosim zaključak kako nikakvo odupiranje Amorovim željama nije moguće, to je tvrdnja koju iz dana u dan upravo ja proživljavam…
Na kraju moram vam još reći kao sam ovaj sonet predao toj gospi što i dalje mi bi nepoznata. Kad ponoć otkuca, uredno presavijem list na kome sam napisao sonet, povežem ga baš kako i ja dobio sam povezano pisamce njeno i položim ga na prag ulaznih vrata, uzdajući se da ranom zorom dok ja još budem sanjao doći će sluga onaj što poznaje oči moje pjesnikinje…


05.08.2009., srijeda

Istinu mi reci …


Aida mila, gospo moja mlada
otajstvo da dokučim srca ženskog,
pomozi, da shvatim što me savlada
odgovora tvojega molim kratkog.

Sestro draga, bratsko nas pero veže,
ljubav ista u stihovima slatka;
je l` kad tvoje, ko moje srce steže,
pa ti se ljubav čini ko zla bitka.

Iskrena ti budi o ženskoj čudi:
Zar srce nježno u grudima gospe,
hladnije može bit` od svake studi,
od vatre vrelije pa vene kipe?

Što li tjera gospu milu; da ljubi,
il` da mi nemilice srce drobi?

..............................................................

04.08.2009., utorak

XIII – nemam stiha što ljepotu opisat znade


Možda vam se čini kako dugo već nisam zborio o onoj što mi je utjeha očiju i da možda odveć previše zborim o gospi koju za stihove molim, al velim vam jasno da ne spominjem dvaput, dan ne prođe nit sat a da ne spomenem se lika njena. Ćutim mnogo puta smjerno jer ljupkost, tu njenu uzvišenost kroz stih ne umijem dostojno pokazat pa ćutim i okrećem se onim gospama što upola manje u očima mojim potajno sjaje. Stotinu muza da u glas mi zbore, mislim malo bi mi rekle kad opisivati njenu ljepotu bi stale. Razlog to je sad vam velim kad stihom ja ne rečem niti riječi jedne. Svaki pokušaj da o ljepoti njenoj zborim bi samo istina srca nemoćna jer ovakve stihove za nju ono u rime pretvori.



Stotinu puta manje

Tek smrt i grob će kazivat` istinu
o, kad oči usnu lijepost neba,
ljubav što imah u žiću nevinu,
da nju hvaljenu nosim sve do groba.

S livade bogomdane cvijeće;
cvijetak po ljepoti tebi sličan,
da uberem ga radi tvoje sreće
u odabiru tome nisam vičan.

Iz očiju sjaj što mi srce žari
uzalud mi bi, noćnim nebom tražit
sjaja što može srce da razjari
ko kad uzmognem naše oči zbližit.

Stotinu puta ja manje kazujem
jer postiđen krasne riječi dugujem.

03.08.2009., ponedjeljak

U odsutnosti


U odsutnosti njega,
dopustite svojoj mašti
one nevjerojatne trenutke;
lutajte s kovčegom u ruci,
u kojem vaša divna duša
uredno složena čuti…

U odsutnosti njega,
Uzmite si za pravo govoriti
one nevjerojatne dijaloge;
ušutkajte um i vi govorite,
sve dok misao ne utrne
dok vas ne zaboli tišina…

Pssst!
Evo ga dolazi…
............................................

02.08.2009., nedjelja

U milosti gospe...

.....nastavak....

U to osjetim da Amor blizu mene stiže, ne vidjeh ga al ko kad povrh mene začuh kako uzdisati stane; Zar otišao nisi ti mladoliki-starče kuda sam te pjesmom otpremit dao, nego ovdje ti uzdisati sad si stao?! Zar uzdisaja svojih, misliš, ja se nisam naslušao?! Zbori il odlazi, uteg uistinu jesi što mi život k zemlji tiska…


Reci da vijest nosiš lijepu

Tog što se spusti da mi srce grči
ja ne mogu tjerat` nije mi u moći
u srce bez milosti žudnju toči
da očajne budu nesane noći.

Kad donio bi glase vladarice
zborit milije bi bilo s tobom
pa mi gnjev ne bi crvenio lice
već častio te riječju kao gozbom.

Svak` je nemoćan u vlasti moćnoga
te mu teško pada hir gospodara
zaveži mog` jezika bahatoga,
svojim ko kad nosiš divnoga dara.

Čekanje ovo čini jezik zlobnim,
prozbori da ne činiš me žalobnim.


XI – još ponešto o ljubavi

U ovoj knjizi o ljubavi, mislim da bi bilo dobro reći i nekoliko riječi o važnosti da ljubav ipak mora dodirnuti tlo, tlo po kojem svakodnevno zaljubljeni hodamo u želji da pronađemo i doživimo uzvišenost.
Nadahnuće, otkud nadahnuće za ovih nekoliko pjesma koje ovdje donosim, teško je reći, ne znam, možda dolazi od toga što gledamo današnju mladež, možda od želje da pokažem kako ljubav ipak mora ići u smjeru da ostvi iza sebe potomstvo, jer čin je to žrtve, pravednosti i odanosti zakonima Božjim, il` jednostavno iskopano u nekim starim spisima koje u posljednje vrijeme čitam. Na kraju, možda je nadahnuće za ove sonete samo pokušaj razumjeti ljubav u potpunom smislu…

nit` ptica neće letjet

Nit` ptica neće letjet iznad polja,
što obuze ga drač i makija gusta
od pogleda sva su skrita obilja
pa pustara ta još više zarasta.

Podari svoje krilo izabranom
ko rataru što podaje se polje
u tren kad rosa mije zorom ranom
da u dan budući raste obilje.

Ne krati truda onom što te hoće,
ljeta ne snube već jalovom čine
zemlju svaku što pade u bezvlašće
kad ti škrtost ne da svoje dažbine.

Nije čas da se krilo nebu nada
ipak, život je lopov što potkrada.


plati danak,

Platiti danak, sad ti je vrijeme,
i spram života odlučnost pokaži
plati li nemar zatrt će ti sjeme
ko i carev vazal kad namet traži.

Okrutna je ta misao prijeka,
jer ti ponos mladosti, nudi krila,
al ne reče; ona su kratkovjeka
da bi te tvoj cio život štitila.

Nema u visinama za te mjesta
po zemlji ovoj muljavoj se hoda
i nije svaki dan onaj što blista,
al znaj nije vazda slatka sloboda.

Nek` ti je zalog za mladost nesitu
krv što natapa lozu plemenitu.


mira nećeš imat`

Mira nećeš imat` ko ni grozdovi,
ko kad jato na njih sleti čvoraka
pa ubogi plodom budu trsovi
dok gozba traje a već prije mraka.

Tratiš li vrijeme prije vremena
kad čas je da ga imaš samo za se
pa ne čuješ svog` govora smislena
od pjeva mladosti, ne čuješ glase.

Naplatu ćeš steći u one dane
kada na travnjaku ne bude jata
već različak plavi što dušu gane,
pa ti suza i muk budu isplata.

Uz pobjedničke trublje idu zvona,
da mladost ne bude starost dokona.



XII – obuze me…i misao luda

Obuze me danas cijeđen talog Slavonskih ravnica, onog stabla što ponosna domaja povrh svega ko napitak svoj slavi, dokolica moje srce uzeti je htjela, pa mi dušom, misao krenu opijena. Bujati su misli stale ko kad onaj što preklinjem ga i toliko volim posla strijelu da mi ispočetka srce rani, te ucrtavati mi stane pored lika moje gospe vječna, lika nepoznate one što i sad stihovi mi njeni u mislima bruje. Zašto sad napadaš me smjelo kad mi srce žudnjom opijeno slavi, pa mi lika pokazati želiš, one ljupke što stihovima obuzeti želi srce moje, odagnati misli nisam mogo` te odlučih napisati stihove ove…

rime za gospu

Zar ti snaga spram mene tol`ko raste
što znadeš me duže, mučiš me više,
pa sudbu takvu meni izabraste,
Ti i gospa što rime nježne piše?

Nije bez povoda ta zanesenost,
jer u tebi pravog krivca nalazim
što u oku mi vidje neopreznost
kad ranjavaš me potezima brzim.

Znam odakle ti moći u luk slaze
otud i tuge za me odabrane,
ukrstit hoćeš nepoznate staze
da njena pjesma moje srce gane.

Nek ti je znati, da vječnost je rima
u nadi, što za gospu srce ima.


do kud mogu ići rime

Do kud mogu ići te moje rime,
i kol`ko prostran je stih o ljubavi,
a da ne kažem tvoje ljupko ime,
i ne odam gdje mi srce boravi?

Vrtlog vječnosti komeša čeznuće,
ljubav, strast, požudu i patnju srca
i piše si vlastito odreknuće
u zbilji tu gdje nastaje stih pisca.

Ispočetka pa u nedogled tako
ista riječ u srcima vri: LJUBAV,
te dotiče nadahnuće i trpko
i slatko, nekad čineći stih labav.

List sam na stazi pod tvojim nogama
vjetar me diže pred tvojim očima.




Kad doznah da priliku ću imati pročitati nekoliko stihova javno, od onog što još nije poznato. Ja, razmišljat stanem; koje to stihove pred pukom i gosparima a nadasve pred gospama mogao bih pročitati, jer ipak mi najveća milina bi pisat za gospe, poradi uzdaha njihova meni tako vrijednog. Izdvojim nekoliko naslova, naravno kojeg sadržaja nego li onog što ljubav u rimama veliča, al uto jedna misao me prenu; zašto ne napisat nešto novo, možda u tom plemenitom skupu bude i gospa ona što pjesmama htjede steći pozornost moju. Izazov pred sebe, ja postavim visok, jer nadahnuće mi bi, kako ohrabriti gospu na pisanje rima a da ne rasplamsam u noj onu žudnju što osjetih u stihovima njenim, a razloga radi da joj ne pružim utjehu lažnu.
Pošto odlučih pisati za samo jednu gospu a koja je meni nepoznata i da bih pohvalio njene stihove te je potaknuo na nove, to napišem ovako…
„Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva“
i u posljednjem stihu te strofe joj poručim ovim riječima..“da načinim ti od rima hvalospjev“ kako što se može vidjeti, odluči li mi pisati ponovo,moje obećanje za nju je da veličat ću je u svojim stihovima što smjelo zborit pristaje u stihove izraziti osjećaje svoje. U drugoj strofi želim ju još više ohrabriti jer govorim kako mnogi čitajući moj pjesme ne mogu shvatiti kolika je moja žudnja te im preostaje da se pretvaraju kako ipak razumiju, to slikovito opisujem kao oko koje plaće bez suza da bi pokazalo neko lažno razumijevanje, misao se nadalje proteže i u treću strofu u kojoj kazujem i to kako znam da ona zasigurno razumije kolika može biti žudnja u srcu koje Amor zaposjedne, pošto znam da je i ona u vlasti tog Amora, na kraju dodajem kako mi jedino preostaje shvatiti da od toga nema pomoći jer vlast Amora nema milosti…
„razumjet` imam kako ljubav zori.“
Posljednjim stihovima joj se obraćam neka piše pjesme da svi kroz stihove uvide koliku vlast nad nama ima Amor.
Sada sam vam u cijelosti rekao koje nadahnuće me vodilo kada sam pisao sonet pod naslovom: „ zbori gospo o žudnjama svojim“ i ovdje vam donosim taj sonet u cijelosti…


zbori gospo o žudnjama svojim

Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva
da načinim ti od rima hvalospjev.

Jer oni što rime moje poznaju,
ne mogu dokučit u njima žudnju,
ko kad oči tužne suza nemaju,
al plaču, dajući se tugovanju.

Pišem ti jer u vlasti sam Amora
u snu vidjeh kako s tobom zbori
i osjetih moć kad oči začara
razumjet` imam kako ljubav zori.

Stihom reci da razumjet` mognu svi;
U gospi, kakva žudnja sad boravi?

....................................................................

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se