Slavko Kukec - PiPi
29.08.2009., subota
|
Dok mi je vremena Oči vremenite u prolaznosti, tek sklopljene pod teretom sna noćnog, lik vaš gledaju gospo pun brižnosti i prste na žicama sjaja zlatnog. Osam tonova s drevnog glazbala, titra na bedrima svilom skrivenim, sva u bjelini za me si pjevala poput boginje usnama zanosnim. O, samo žudnja svoga roka nema na izvoru sna, lijepost ispija pa joj vrijeme čas smrtni ne sprema već naprotiv postaje gizdavija. Ne gledati onu što mi se gleda bilo bi ko kad sam sebi sam Juda. I napokon poslije treće noći kad sam već htio odustati, kažem sam sebi ovo je sada posljednja noć u kojoj ću na pragu ostaviti pismo. Zar treba mi pored svih tuga koje nosim u srcu još jedna? Bila je to noć kada u ponoćne sate nebo zasu mnoštvo padajućih zvijezda, a ja imao sam samo želje dvije o prvoj neću ništa kazati neka bude tajna, al druga mi želja bi da pisamce stigne u ruke one što tako lijepo o ljubavi pisati zna. Za one koji ne vjeruju u čuda, neka ovo zovu kako hoće al ja vam velim iskreno, desi se da ujutro moga pisma nije bilo a na tom mjestu bi novo ružičasto pisamce od gospoje one. Napisa ona za me ovakve stihove … Što te volim, nek sam prokleta Ne mogu ti, dragi pokazati lice, Kad voljena nisam, moram se skriti, Al’ u noći poput tužne ptice, Nad tvojom posteljom vjerno ću bdjeti. Što te volim, nek sam prokleta, I nek Amor moje ime zaboravi, Kad duša mi je zbog njeg’ oteta i u njoj samo tuga boravi. Da mogu, da na tebe ne mislim, I da pjesme moje, negdje drugdje lete, Al’srce naredi, da se njemu pokorim, Dok ti i gospa nježnu ljubav njegujete. I tako je krenulo jedno lijepo dopisivanje u stihovima, o tome kako će završiti i koliko će trajati ostavljam sada nedorečeno, jer stihovi koje vam ovdje donosim reći će puno više nego li ja to znam opisati… Ako me volite ko što velite Gospo mila, vaše suze ne želim, jer i svojih imam na pretek sada, ja bih s lica osmijeh da volim, i rime vaših ljubavnih balada. Ako me volite ko što velite i u snovima vi sa mnom zborite što mi lice pokazat ne želite pa od mene, uporno sad bježite? Ne ugodi li Amor vašoj želji, prijatelja tad tražite u meni što razumjet` će gospu u nevolji neka nismo rad` njega zavađeni. Ugodite srcu jedinu želju i otkrijte svoju tajnu najdublju! Ne kuni me ljubavi mojom Ne kuni me ljubavi mojom, ona je sve, što mi sada ostaje, možda ću jednom, zvat’ se tvojom, u noći kad ljubav pjesnik postaje. Zar uistinu želiš, vidjet mi lice, i oči što traže po beskraju tvoj trag? Doletjet ću do tebe, poput noćne ptice, nježno spustit stih na tvoj prag. Zašto da me vidiš, o pjesniče mili, kada drugu voliš i njoj pjesme pišeš? Nad mojom su se dušom oblaci nadvili, zašto je iz života ne izbrišeš? Kad mjesec mlad, zasija nad gradom, moje ćeš lice ugledati kradom. Usnuo sam divan san Potočić malen noćas sam usnuo, kamen gladak, ledenu vodu bistru i pralju vidjeh kojoj sam mahnuo, odzdravi ona, glasi do me dopru. Poznata mi bi ta mlada djevojka ko kad vidio sam ju onog dana na trgu, prelijepa mala brbljavka čas zamišljena a čas nasmijana. Reci! Je l` mi to Amor snove šalje s mjesta gdje ti maštaš o ljubavi od tamo gdje me rima obasiplje u svakom stihu ljubavne naravi? Snivao sam dok mjesec je bio mlad, a hoću li ti vidjet lice ikad? Još mjesec u punom sjaju zasjati nije stigao, a bilo je to onoga dana kad poslao sam sonet o snovima koje sam usnuo i ne nadajući se tako brzom odgovoru, čujem kako netko na vratima kuca… Pogledam na sat, bi već kasno za posjete iznenadne al odem otvoriti vrata jer kucanje nije prestajalo. Na vratima nepoznat čovjek, po odjeći koju imao je na sebi rekao bih neki od sluga il` seljak što živi van zidina grada, skida kapu i kaže tihim glasom; dobro veće gospon, pozdravim ga, a on nastavi pričati tko je i tko ga šalje. Naravno nije htio odati ime gospe koja ga šalje već mi objašnjavati stane kako mu gospa dade zapovijed ako na pragu pismo ne nađe a vidi u prozoru svijetlo nek kuca na vrata pa neka me pita kada ću ponovo pisamce napisati i još mi reče kako isprike mi gospa šalje što odgovora njena još nema… Samo trenutak mi je potreban bio da kažem mu ovo; Već ranom zorom sutra k meni ponovo svrati jer ovog trena idem pisat` sonet novi! Skoro će sajam Osjećam li da vam plam srca jača, pa nemirna duša u kušnju pada, kad slugu šalješ ko pregovarača da mi se noću prozoru prikrada. Još uvijek skrivate svoju tajnu, al` igra vaša mom srcu ne godi žudi ono da vidi vas dražesnu odgoda svaka sve više ga jadi. Skoro će sajam van zidina grada, toliko još čekati vas ću moći, brojati ću svaku uru do tada jedina mi nada da će te doći. Neka me Amor k vama povede da ljepotu vašu oči mi vide. Do susreta Zadrhta mi srce od čežnje nevidljive, kada dobri sluga pjesmu tvoju donese, izgubiše se iz maštanja sve misli sive, i zamijeniše ga tvog osmijeha nijanse. Oči ćeš mi ugledati van zidina grada, kad suton ti bude milovao lice nek poljubac tvoj bude moja pravda u sjenama uske, puste uličice. Ne poriči da te Amor svladao nije i s mojim likom da ti šeće kroz san on ne da vjetru da našu ljubav bije on moj je sluga, kad nebo obasja dan. Do susreta naših čežnjivih duša, nek srce svoje uzdahe sluša. ................................................................ |
