Slavko Kukec - PiPi

31.07.2009., petak

O, ti pjesniče…

O, ti pjesniče, nestrpljivost ti vrlina!
Zašto čupaš stih iz grudi krvavih,
zar ti nitko rekao nije? Ne čini zlodjelo!

Nisu li ti riječi, tvoje riječi, svetinja
što ti duša pred nas, razasuti mora?

Zar pred svoga uzorita gosta
krvav znamen bacaš, zadihanih grudi?

Ono što ti duša kazivati stane,
vremena joj nije, dok uzdah ti traje,
nit ti pero tol`ko brzo pisat` hoće!

Kažeš li mi nešto, kaži, ne prešuti mnogo,
nek ti duša govoreći ne sramoti ime
zaboga milog, pa riječi su tvoje!

***

Riječ ti listić malen na zimzelenu drvu
pa ga studen ljuta igda može smlavit
sve dok vrijeme ne dodjeli mu spomen
i zamijenit ga htjedne listićem novim.

Putovi su ovi što kroz tminu šume vode
prekriveni lišćem što zašuštati mognu
kad ih nesmotrena noga `mlavit stane
dok je trena kad pred očima venut krenu.

..........................................................
pjesma tematski vezana za Webstilus

27.07.2009., ponedjeljak

U milosti gospe...

Uvod:

Našao sam za shodno danas dvadesetdrugog srpnja godine dvije tisuće i devete reći nešto o rimama koje
kanim napisati u ovoj knjizi. Nadahnuće koje iz srca danonoćno moje pero crpi nalazim u ljupkosti jedne gospe, kojoj poradi ugleda neću spominjati javno imena al` oni što vičniji su prelijepom stihu kojim ću pisati svoje rime dati ću naslutiti slogove njenog imena, samo radi toga da istinitost o ljubavi o kojoj kanim rimom govoriti bude potvrđena. Odavno sam u milosti Svevišnjega, kada su rime u pitanju i kada ljubav moja zemaljska razumijevanje za me svakim danom u osmijehu svome pokazuje.
Da dostojnije pokazat mogu u budućim stihovima svoje misli upućene gospi koju tako mnogo cijenim i čija ljepota zavrjeđuje mnogo više od onog što napisat umijem, pozvat ću duha, onog što razumjeti može sve moje misli jer i on bijaše u položaju kojem moj tako je sličan. Upravo danas u mislima mi molitva upućena i gospi jednoj, reći ću „gospi od svijetla i neba“ al ne onoj što sina rodi da Gospodin Spasitelj bude jer molitva moja za nju dostojna ne bi bila,već gospi što perom svojim, ubog ja ju molim, može razumjeti žudnju koja odavno i ubuduće mene vodi…

I – istinitost stiha

Naum moj da istinu zborim i potvrdim ono o čemu mi je u ovoj knjizi nakana govoriti teškom sam mukom u rime pretočit znao, dvije noći zaredom stiskao sam pero u nakani pronaći rime kojima dočarati ljepotu imena gospina mogu, a da se ne odam pred pukom koji razumjeti moje stihove bi mog`o , no prije nego otkrijem taj sonet, napisat hoću jedan drugi kojim zborit želim o ljubavi što u srcu mome buja i rad` kojeg i mogu i ne moram se stidjet pred mnoštvom što stihove moje kani slušat`. Tko razumjeti želi nek razumije da ljubav o kojoj sanjam putena nije, nit ću i jednim stihom ubuduće dati naslutiti, da nose me one priproste misli koje ovdje ni spomenut neću…
U ovom poglavlju donosim dva soneta prvi sam sada opisao, a o drugom koji slijedi sam rekao par riječi odmah na početku poglavlja, za ovaj drugi ne kanim više ništa reći od onoga što sam već o njemu rekao.


Vama se klanjam gospo

Dok klečim pred tvojom ljepotom gospo,
ne odajući lice kom ja dvorim
uzdah prenagljen vodi me slijepo
ne uzdam se u prisebnost, već gorim.

Al` Gospoda za svjedoka pozivam
putene me strasti ne proganjaju,
tim mi patnja veća, kad te dozivam
pišući rime dok čežnje bujaju.

Okrenem li se od lika tvojega,
poradi strasti što srce razdvaja,
bol mi biva još veća od bijega,
pa ljubav ta, čini mi se izdaja.

U tom stihu nek` ostane prokletstvo,
kad čežnja je toliko zadovoljstvo.



Tajanstvena gospa

Uzdah taj što darujem s usana;
nije bezimena i je vrijedna
hvala, imena samo meni znana,
a vama nek` je pjesma i obmana.

O, četiri ljeta u duši mi sjeta,
sričem slogove curici malenoj
misao se množi i nepoznata;
a zažmirim li, sliči djevi bajnoj.

O, tri zime u me kad prezimiše,
(al` te još stihom dižem; oh, uludo, )
i voljno sladunjavi izgled riše,
to pero; dame ove razonodo.

U mislima: Godišnja doba množi,
al` slatku tajnu nikom ne izloži!



II – misao upućena gospi od svijetla i neba

Ne zadugo kako svoje misli uputih gospi spomenutoj, onoj što kako ja sebi umislih ima dar svijetlosti i neba te spoznat može svaku moju misao ispisanu perom, a po predaji drevnoj može i govor Amora razumjeti,
pozvah je i utjehe radi da kaže mi riječ dvije pošto ne vidjeh svoju ljupku gospu, rad` koje srce u nekom grču već nekoliko dana boluje.
I kad zadnju misao ne otvarajući usta u sebi rekoh , lagan dašak osjetih vjetra, šum, ko kad vjetar lišče puteljkom valja…
Odmah nova misao kroz glavom mi proleti, možda trebao bih zboriti kako dolikuje, čineći rime. Odlučih istog trena napisati ove rime…
Moram priznati da posljednji stih što sam ga napisao u ovom sonetu ipak malo preuveličava moju bol al to je radi dojma da mi se čim prije ukaže ona koju dozivam.



Gospo od svijetla i neba

Imena ti ne znam nit` crte lica
al` priča drevna što čuh ko dijete,
veli, postoji gospa čarobnica
razumjet` može što Amora kazuje.

Ja ubog te molim, pokaži lice
očima ovim što zaplakat mogu,
jer sad Amor me muči nemilice,
srce mi sludi kad ne vidjeh dragu.

Od svijetla i neba ti crpiš blagost,
možda će onaj što sprema mi pakost,
u riječima nježnim pronaći dragost
te željnom srcu podarit ljupkost.

Utjehu zazivam jer bol mi jača
neka mi nije draža ilovača.



III – kad rime sročim

U tren onaj kad rime sročim, vjetar ko kad posta jači i šum što u uhu začuh kao da zborit mi stihove ove stane…


Iz sna me prenu zemaljski glas

Iz sna me prenu zemaljski glas
Kao noćni treptaj usnuloga diva
Za svjetlošću on vapi, doziva svoj spas
Misao mi krenu ;Da'l nešto sam kriva?

Jer ne vidjeh do sada ikoga osim zvijeri
A kako bih i mogla, kad šumska sam vila
Pogleda se ljudskog stidjeh, oka što me mjeri
U naručju Boga, do sada sam svjetlost lila

I odjednom čudo, sad dogodi se meni
Umilni me glas probudi, iz vjetrovitih snoviđenja
Pogodi mi dušu ludo, njegov lik plameni
Srce moje vatru nudi, vodi kaže;do viđenja!

Kapljicama rose, umivala sam lice
Vjetrom kosu rasplitala, granje mi ih plelo
Nosile me noge bose, budile me iz sna ptice
Noćima se skitala, pohodila sretno sijelo

Ovaj šapat što me budi, zemaljsko zvuči
Kao noćni treptaj usnuloga diva
Misao mi jednu nudi, strunu tijela drhtaj muči
I u istom trenu, gle, tijelo mi uživa!


Al mi ne bi jasno što sve šumeći vjetar veli, pa od stihova nebeskih ja uspjeh zapamtit samo ove…


Iz sna me prenu jedan zemaljski glas
K`o noćni treptaj usnuloga diva
ne vidjeh dugo ikog` osim zvijeri.
Pomislih jesam li mu nešto kriva?
Ne, za svjetlošću vapi, doziva spas!


IV – vijest koja me obradova

Zadesi me da već sutra morao sam otići poradi nekog posla, ne vidjeh gospu kako sam rekao nekoliko dana a ne vidjeh ju ni taj dan. Putem sam razmišljao o događaju koji se zbio jučer i pitah se kako to da sam čuo stihove a ne ukaza mi se gospa pred očima, a koju za pomoć molim. Ne dokučih rješenja toj zagonetci a stigoh na odredište te tako o tome i prestanem razmišljati. Bi kasno popodne a ja još uvijek zaokupljen poslom na onom mjestu koje ću kasnije i opjevati, kad podižem glavu i u daljini vidim jednu mladu gospu kako žurnim korakom, ko kad ide prema meni, dolazi. Dok je u tren došla blizu, osmjeh joj na licu spazim i prepoznam tada, bi to jedna od gospoja mladih što viđat sam ju znao u društvu meni najmilije, pa mi kaže; vidjeh te nadaleko i pomislih da ti kažem, znam da družicu moju onako ispod oka gledaš, al ovo sigurno ne znaš, dolazi mi u posjet, prilika nek ti to bude da vidiš ju opet; klimne glavom te se vrati putem kojim maloprije, mi i priđe. O, da ste me samo u to vrijeme vidjet mogli…
Događaj taj u pjesmi opjevan glasi ovako, al na kraju pjesme i vama osmijeh izmamiti kanim, oni što za šalu ne znaju neka mi zadnje stihove oproste…

Osmijeh za gospu imam

Osmijeh za gospu kanim spremiti,
jer putem ovim pored mene hodi,
vijest to je što odluči mi dati,
gospa što znade čije srce žudi.

Gospo mlada u obraze vas ljubim
radi riječi ovih što mi zborite
čas ću pamtit i mjesto gdje se grbim,
ko sveto tlo, miloj to prešutite!

I bi tren kada pozdravim je smjerno,
pružih ruku da dodirnem ju nježno,
uputi mi osmijeh vidjevši zorno
kako prema njoj odnosim se brižno.

O, kada bi taj trenutak trajao
O, ko vučjak na mjesec bi lajao.



V – poslije milog događaja

Vidjevši moju ushićenost dok sam razgovarao s milom mi gospom, ona mlada gospoja što priredi mi tu veliku radost, a u trenu kad odlaziti krene u pratnji najljepše, zastane i tiho mi blizu uha reče; „Pogodi mi dušu lik tvoj plameni“. Ostao sam zatečen tim riječima dok sam gledao kako gospe odlaze. Te poslije toga stale se misli rojiti, poznate mi riječi u uhu odzvanjale, zar ukaza mi se gospa od svijetla i neba u liku te što šaputati mi htjede u uho stihove zvučne. Da potvrdim tu misao novu, kad vratim se svojoj kući odlučim napisati stihove ove…

Zar milost svoju ti pokaza meni

Zar milost svoju ti pokaza meni
u liku one nasmijane gospe?
Te mi stihovi zvučni bi rečeni
da spoznam kako milost me obaspe.

Ti, što si u liku pored voljene,
ako si ona što si ja umislih,
daj mi stihove neizgovorene,
rime vas nebeskih pjesnika smjelih.

Misao moju iz srca prenesi,
u čarobne stihove povrh neba,
da dostojni budu kada se desi
da me ponovo vidim moja ljuba.

Načini stihove od drage, ljepše,
sjajnije, no kad oči mi blisnuše.



VI – duh mi se javi, onog pjesnika

Ponoć je već odavno prošla kada sam napisao posljednji stih soneta, umoran jer dan bi pun ushićenja koja su me uistinu izmorila i sretan što završih pjesmu, peru odmora dam, bilježnicu zatvorim, te odem na počinak.
Iz sna se prenem u čas kad zora noć odluči da mijenja, al ne probudi me onaj „prasak“ kad puca zora, već duh onog pjesnika što najvećim ga zovem, i zborit mi riječi ove stane; U spise što napisah ti zaviri, one što tisuću puta prepisale su ruke druge, riječi su to mudre jer i ja duhove svoje imah kad pisah pjesme ljubavne, neka ti stih moj nadahnuće bude, a zatrebaš li pomoć zazovi samo „Dante“ i prozborit ću pišući rime tvoje…“
Jutro to što svane ne bijaše ko jutra do sada, nemirna duša moja oči je tjerala sve do podneva da guta, guta, iz drevnih spisa sva sitna slova i tako dokučih kraj onom spisu što naslov nosi „ Vita nova“…
Posljednje riječi, posljednje pjesme u tom spisu glase
„ moje gospe mile“…



Moje gospe mile

Moje gospe mile, ljupkost vam vidim
kako plavi ta lica ozarena
i spoznah nježnost što sad ispovjedim
jer duša moralna bi napaćena.

O, rad` Vas čovjek; umire i živi
u vama začet izdanak što vene
ne dobije li milost, vrele krvi
sa usana poljupce obnažene.

I Gospod spoji tu žudnju tijela
da bude svetinja il` prokletinja
i riječ da iz nepresušnog vrela
da srce izreći mogne htijenja.

Moja je sudba tako neizbježna
K`o pjesnik ja volim, sva srca nježna.


Pošto odlučih napisati sonet koji će započeti s posljednjim riječima u posljednjoj pjesmi, a one kako sam već rekao glase „moje gospe mile“.
Napišem prvi stih s ukupno jedanaest slogova a koji glasi „Moje gospe mile, ljupkost vam vidim „, još zgotovio nisam ni prvu strofu a misao mi sine, kako bi bilo zgodno da ovaj sonet završim s prvim riječima prve pjesme upravo iz onog spomenutog spisa kojeg sam u dahu pročitao…i bi tako a te riječi glase:
„sva srca nježna „ tako nastade moj posljednji stih u ovom sonetu, „K`o pjesnik ja volim, sva srca nježna.“



VII – priča o Amoru

Dok čekao sam svitak, nježnom rukom napisane stihove, uzeh jednu od bilježnica starih te slučajno otvorim stranu gdje Amor kroz pjesmu u plač tjerati me stane. Odluku dakle donesem istog trena da prozborim nekoliko riječi i o njemu…
Isti slatki „dušman“ već stoljećima naša srca drobi i što reći o njemu kad on je sve; zamisli se i uvidjeti lako možeš da on je krivac i pozitivac, sreća i žalost, ma on je kreativac i depresivac, uistinu on je sve što na koncu kao ljubav zvuči…
Bezbroj puta u pjesmama spomenut od pamtivijeka do danas, besmrtnost nosi u svom srcu…
Od pjesama starih izdvajam ove da pokazati mogu svima kako je Amor vladar srca zaljubljena, te bira mjesto svoga ukazanja, ne pita za vrijeme čak i mjesto u stihu on izabra uvijek različito…

Nit pred Amorom

Nit pred Amorom gordost ti ne poklekne;
Dok stihom gasnem a u srcu izgaram
Ne nađoh riječ da srce ti dotakne,
Nit stiha bajna da ljubav ti dočaram.

Srce tvrdo od suha zlata, izmakne
Strijelcu oka bistra, za njegov mu sram
Te rani moje što od bola napukne
Kad ureže mi oštricom tvoj monogram.

Ljubav ko zrak, nevidljiva, drzovita,
A ja pjesnik što diše punim plućima
I svaki izdisaj riječ je živima,
Što piše stih na ploču crnog granita.

Da pravde mi bude do kraja vijeka
Jer srce ne ovlada dušom čovjeka.


Amor mi pratilac vjerni

Tren onaj kad me sred srca rani,
pratilac vjerni Amor mi postade
i ne vidjeh više žensko čeljade
osim tebe cvijete neubrani,

ne pomirisah što mi se dopade
a glasi mi postadoše stišani
hropću perom stihovi ispisani,
ta bol sad mi nosi još veće jade.

U magli, perivoj nekoć osunčan,
šuštavo zlatno lišće sada kisne,
nesta` iz oka pogled idiličan,

i ljubav i radost i život gasne
u trenutku kad Amor bi odlučan
da samo jedno strasno srce stisne!


Tko si ti Amore?

Tko si? Da na koljena bacit možeš
ovo tijelo što pokorno te moli;
O, Amore, moje srce nju voli,
a nemilost me tvoja kruta laže!

Ne čuh glasa nit` me vojska opkoli,
nit` vidjeh kako strijelu u vis dižeš,
al` u srcu mome, pobjede nižeš,
zar nasladu tražiš u mojoj boli?

Siromaha, zaludio si slikom
bajne djeve tog` oka, stasa, glasa,
te mi strast činiš poniznom i ropskom.

Amore, smiluj se il daj nebesa
da nestanem pred ženom crnookom
kad ljubiti mi ne daš istog časa.



Rad` Amora, koda mrem

Kako da ti do srca nježnog doprem
osim usnama što ljubit te hoće
i pogledom u ovo kasno veće
što mi ga Amor podari, k`o da mrem.

Čežnja tolika u srcu hihoće,
da mi je umirati bez tebe barem
kad sred srca tvoga milost ne nađem
pa tijelo mjesto strasti, cvokoće.

Još mi stihom leprša pusta nada,
zadnje što do tebe doprijeti može
s usta, prije nego me smrt svlada.

Znam nisam prvi kog` oči vrtlože,
klonem rad` ljubavi što me potkrada,
Amor, koji u ljubavi odmaže.



VIII – pisamce na pragu

Jedno jutro, kad žurno krenuo sam u grad na pragu ulaznih vrata, zateče me pismo, ružičasto pisamce, vidim pisala ga ženska ruka…
Odmah pomislih to vijesti su od voljene mi gospe, u to srce stane jače da lupa. Pogledam lijevo,desno al nikog nadaleko vidjeti nisam mogo`, tako tajna ostane tko mi je to na pragu pismo mirisavo u osvit zore ostavio…
Tada ništa više žurno od poslova ne bi, osim pročitati što mi gospa veli, otvorim pismo i ugledam stihove ove:


Ostadoh bez krila

Ostadoh bez svojih krila
Međ' ljudima lepršavo kročim
Tijelo ljubi baršun - svila
Možda okom dragoga uočim

Čiji šapat noćima me iz sna budi
I doziva poput nebeskih svjetalca
Pa sam budna i kad zora rudi
Pored magičnoga srebrn ogledalca

Ponesoh ga ja iz vilin svijeta
Od djetinjstva u budućnost gledam
I sada će duša njime da prošeta
Za neveliki stol, evo ja već sjedam

Maglena je koprena zamračila vid
U daljini nazire se neki muški lik
Golo tijelo u srcu mi budi lažan stid
Očima se dodirnusmo, ispustih ja krik

Ta srela sam ga jučer kad u šetnji sam bila
Poletjela bih njemu, da imadoh krila.



Kad bi mu imena znala

Kad bih barem imena njegova ja znala
Urezano bi bilo u toplini njedara
Ljubavlju ga grlila poput zimskog šala
Lepršala vjetrom snagom morskih jedara

Al' uz njega vidjeh neku drugu ženu
Da li mu je družica, il nevažno biće
U njoj ja prepoznah zaljubljenost snenu
Odavno o tome zbore sve ljubavne priče

I sutra ću krenuti u podnevnu šetnju
Ružinim ću cvijetom ukrasiti kose
Mislima odagnati svu navodnu prijetnju
Umivati si lice kapljicama noćne rose

Haljine ću sjajne na tijelo obući
One koje podsjećaju na vilinski kraj
Kad ugleda moga lika, nek' poželi me svući
Za mene će bacat plamen k'o ljubavni zmaj

Kad izrekoh sve što želim, u zrcalo pogledam
Viđenom se sva veselim, jer znamenje ugledam.



Slatki su stihovi ovi što ih nevješta ruka za me sroči,
al od gospe najdraže u stihovima nisu riječi mile, pa se upitam kojoj li se od gospoja ja tajno svidjeh, te mi piše ove stihove zaljubljene…
Da otkrijem tajanstvenu, onu što stihove mi piše, napisati ću sonet i pokloniti ga svim gospojama te se nadati da će se odati pogledom svojim i suzom u oku, dok bude čitala poznate rime iz pjesme svoje...
Sonet za nepoznatu tajanstvenu gospu ide ovako:

Nepoznata tajanstvena gospa

Nevješta mi ruka stihove sroči,
al` ne zamijetih ju okom ljubavi
onu što lepršavo zemljom kroči
dok svu ljubav u stihovima slavi.

Zar ju šapat u noćima moj budi
il` su to rime što joj daju krila
pa bdije sve dok zora ne zarudi
te mašta kako ona mi je mila.

Zamutila neka druga, moj je vid,
i daljine češljam da vidim joj lik,
al` kad ugledam ju, k`o kad me je stid,
želim bijeg, da ne čuje bolan krik.

Tajanstvena si gospa za me bila
dok iz oka suzu nisi pustila.


Mnoge su se gospe obradovale čitajući kako im ja rekoh novim sonetima od kojih bi samo novi ovaj što sam vam ga upravo pokazao a ostali nekoliko su bili njima nepoznati al stariji soneti i neke pjesme, naravno vama poznat je razlog ovoga mojega čina u kom mi bi želja otkriti onu tajanstvenu što ostavila je pisamce na pragu, no bi to uzaludan pokušaj ne vidjeh na tim gospama onaj izraz lica kojega sam očekivao a koji bi potvrdio moj naum u razotkrivanju ove za me velike tajne…



IX – razumjeti je lako

Dugo ću pamtit tu noć kad san nije htio na oči, jer nemirna misao srcu ne da mira; ne otkrivši onu koja mi stihove piše, intriga svidi mi se još više, te mi se u glavi počnu slagati stihovi ovi…
„ Draga moja razumjeti je lako,
svojim ću ti rimama nanijeti boli,
jer srce moje drugu voli“
Odlučim ustati, iako je bila poodmakla noć,no bio sam mišljenja da su to dobri stihovi i da bi bilo šteta ne zapisati ih prije nego li ih nova misao rasprši, sjedam za stol i napišem ove stihove…

Razumjeti je lako

Draga moja razumjeti je lako;
da bol će donijeti moje rime,
onoj što ju pjesmama slavim mlako,
pa se ne radujem srcu bolnome.

U tebi prepoznajem sebe sama,
jer ljubavi za te priznate nema,
osim ove vidljive u suzama
što Amor za te ko i za me sprema.

Znam da uzalud mi je tebi reći,
rime su tvoje razumljive meni,
al srce mi drugu želi doseći
nek razlozi ti budu naslućeni.

Razumjet ću nanesene ti boli
jer sva su srca ista kad se voli.


Volio bih vama malo pojasniti ovaj sonet, da uistinu možete vidjeti kako su mi namjere iskrene i brižne prema gospi koja mi je uputila prije spomenute pjesme,
Sonet počinje ovim stihovima;
„Draga moja razumjeti je lako;
da bol će donijeti moje rime,“
a kako bih dočarao slabost onih rima koje nisu pod jakim utjecajem ljubavi i žudnje,nastavljam ovako;
„onoj što ju pjesmama slavim mlako,
pa se ne radujem srcu bolnome.“
Dakako dodajem tomu i misao da će me to ražalostiti pošto sam u tome nemoćan jer kako pisati dobre stihove onoj za kojom srce ne luduje…
U objašnjenju ovog soneta dodao bih još samo jedno, a odnosi se na ovaj stih;
„Znam da uzalud mi je tebi reći,“
Ovaj stih je vrlo važan, jer njime pokušavam doznati kakvi su stvarni osjećaji one gospe koja mi piše pjesme. Na koji način ću doznati njene prave osjećaje? Odgovora vam na ovom mjestu neću dati, al da znam o čemu zborim velim vam još samo jedno, u objašnjenju ovog soneta preskočio sam strofu drugu…



X – neizvjesnost i čekanje

Bili su dugi dani oni koji su nadolazili, nova svitanja nisu donosila ništa novoga, nije bilo novih pisama na pragu a još manje bilo je vijesti o najdražoj mi gospi. Naravno raspitivat sam se tih dana stao onako diskretno ne bi li kakvu novu vijest čuo o miloj mi, koja ko kakvim čudom nestade.
Vruče ljeto moju gospu k dalekom moru progna i to bi razlog što grad ovaj ko i srce moje opustošen ostade.
O tome imao sam ovo za reći…
Najviše od svega bi mi žao što nisam imao priliku da pozdravim ju prije nego li ode na dalek put, te tako ovaj sonet ostade isprazno maštanje jednog pjesnika…

Kreneš li na put

Kreneš li na put do dalekog mora,
uspomenu tajnovitu ponesi,
i sutonu se raduj ko Laura.
Tko zna!? -možda se ipak čudo desi.

Dok u daljini cvrčci tiho cvrče,
a morska pjena valova pjeni žal,
i kad nebo halju svjetlosnu svuče,
pusti neka ti nogu dotakne val.

Nimfa u tom trenutku za me budi
jer samo tako nestat će daljina
dok naslanjam glavu na tvoje grudi,
naši će snovi postati istina.

Oh, ne dotakneš li morske valove,
vidjet` mi nećeš lice, samo snove.


Tih dana srce mi strašno klonu te zazvah „Dante“ ne bi li mi utjehu dao, al srce shrvano ne dade uhu da dičnog duha moje tijelo čuje, te klonuće bi još veće u tom trenu…
Kad uzeh spise, njega velikoga, ko kad ruku mi ponese neka sila jaka te mi ona pred oči raskrili dvanaestu od onih vječnih rima. O „Dante“ oprosti što kad zazvah tvoje ime, moje srce klonu ko kad napustio si me, no ti bez riječi eto u suprotno uvjeriš oči ove…
Vidjeh tada tugu što stvori ju daljina i nađoh silu onu što pjesmu nosi u visinu…

Ljupki pozdrav

Gospo, nek do vas ovaj pozdrav stigne
jer srca mi pola za vama ode,
u pratnji Amora da Vas uzdigne,
hvalu, ne bi li uzvratili dovde.

Kažete li, Vi uzvišena nado
da uskratit pozdrav, vaša je želja,
tad` znajte da lice ću vaše mlado
ko spomen imat što oči mi žulja.

Vi ste ona koju najviše ljubim
sjena vaša iz snova druge tjera
bez milog oka vašeg, život gubim
o, uz Svevišnjeg jedina ste vjera.

Ljupki pozdrav neka se do Vas vine
da se vrate sve u srce vrline.


...........................................
osmijeh vam ostavljam i zahvaljujem jednoj blogerici na divnim pjesmama (one što pisa ih gospa jedna) ....

21.07.2009., utorak

XI – vama se klanjam gospo


Dok klečim pred tvojom ljepotom gospo,
ne odajući lice kom ja dvorim
uzdah prenagljen vodi me slijepo
ne uzdam se u prisebnost, već gorim.

Al` Gospoda za svjedoka pozivam
putene me strasti ne proganjaju,
tim mi patnja veća, kad te dozivam
pišući rime dok čežnje bujaju.

Okrenem li se od lika tvojega,
poradi strasti što srce razdvaja,
bol mi biva još veća od bijega,
pa ljubav ta, čini mi se izdaja.

U tom stihu nek` ostane prokletstvo,
kad čežnja je toliko zadovoljstvo.

.....................................................................

X – kreneš li na put


Kreneš li na put do dalekog mora,
uspomenu tajnovitu ponesi,
i sutonu se raduj ko Laura.
Tko zna!? -možda se ipak čudo desi.

Dok u daljini cvrčci tiho cvrče,
a morska pjena valova pjeni žal,
i kad nebo halju svjetlosnu svuče,
pusti neka ti nogu dotakne val.

Nimfa u tom trenutku za me budi
jer samo tako nestat će daljina
dok naslanjam glavu na tvoje grudi,
naši će snovi postati istina.

Oh, ne dotakneš li morske valove,
vidjet` mi nećeš lice, samo snove.

................................................................

20.07.2009., ponedjeljak

IX – za šaku zlatnika

( 20.7.2009. – Dante A. Vapaj za pravdom )

O, Bože rad` suza mi u očima,
podjeli moju muku po pravici,
al` pravedno po svojim zakonima
nek plate po zasluzi i grešnici.

Utišaj glasove što ih slušaju
zavedeni tirani duša trpkih
oni što sluha nit pravde imaju
jer ih smuti zveket novčića zlatnih.

Da bude meni, koliko im sudim,
ljubit` ću više ako te je volja,
ljubavi za me, koliko ih ljubim,
nek` njima ne bude ova nevolja.

Ja jesam i nisam, al vjerni pate,
bez glasa tvog i tebi oni krate.
...........................................................

19.07.2009., nedjelja

VIII – u nedogled, ljubav


Do kud mogu ići te moje rime,
i kol`ko prostran je stih o ljubavi,
a da ne kažem tvoje ljupko ime,
i ne odam gdje mi srce boravi?

Vrtlog vječnosti komeša čeznuće,
ljubav, strast, požudu i patnju srca
i piše si vlastito odreknuće
u zbilji tu gdje nastaje stih pisca.

Ispočetka pa u nedogled tako
ista riječ u srcima vri: LJUBAV,
te dotiče nadahnuće i trpko
i slatko, nekad čineći stih labav.

List sam na stazi pod tvojim nogama
vjetar me diže pred tvojim očima.

..................................................................

18.07.2009., subota

VII – u očima zvijezda sjaj

Kasno je odveć za ono što ću reć`;
vidjeh očiju na ovom svijetu
ima ih k`o zvijezda na nebu već,
al` samo jedne imahu krasotu.

Rekoh kasno, zborit je uzaludno,
al uzeta od neba nije ljupkost
već kroči tlom, da meni bude jadno
i dan dug u čežnji pa spoznah gorkost.

I ono dana što je preostalo,
noć da je svaki, rad` zvjezdanog neba
jer nebo je manje od nje blistalo
i dan mi je sad k`o kazna pregruba.

Nada mi da vidjet neću sjajnije
no u čas kad nebo mi se raskrije.

................................................................

17.07.2009., petak

VI – između sna i jave


Do kud prostire se mrka večer
u drvoredu podno tamnog neba,
zar desilo se da je danas, jučer,
vremena radi u kom sad je žurba?

O, ne znam je li bih mogao reći;
ti daleka u snove što mi kročiš
jesu li mi snovi rad` tebe čvršći
il` samo usnulu čežnju dvostručiš.

Bijeg zar je od tamo gdje svijetlo
izdat mogne tugu u očima mi
te hitam u svijet što ne ima tlo
gdje imam ruku tvoju da me primi.

Dok jedne mi usne obećavaju
druge me uvijek zemlji vračaju.

14.07.2009., utorak

Je li ovo ljubavna pjesma!


Sjećam se, kada sam bio mali
zbrajat sam bolje znao
nego li oduzimati, a učili smo
do broja deset, prvo polugodište.
Ljeto je bilo toplo i dugo,
Karašica plitka i mutna,
al` koga je to onda brinulo,
nas balavurdiju iz ulice Mihaljića, NE!
Kasnije kad sam „stasao“,narastao
baš do visine one; tablice množenja,
pohvalit se moram množit sam znao,
posebice s brojkom pet, al` u imeniku
i nisam bogzna što od ocjena imao.
Naravno, zaljubit sam se znao,
u jednu malu iz druge klupe do prozora,
Sjećam se, napisao sam pismo, kratko,
tekst ne znam al krupna su slova bila,
dugo i teško sam ga pisao, cijeli dan,
jer izbjegavao sam slova č i ć, na kraju
znam, pisalo je: ja te volim!
Možda je dobro da sve to uzalud je bilo,
jer prijatelj, moj najbolji prijatelj
mi je rekao; Neću! Odnesi pismo ti!
Danas radim 12 sati u tvornici,
imam žuljevite ruke i malu plaću
i još uvijek ko špricer miješam č i ć,
al svakoga dana kažem; Ja te volim!

Ako se ne osvrnem


Ako se ne osvrnem, znam, neću vidjeti daljine
idilične,
zagonetne daljine,
radi kojih srce treperi i zrak radi kojih treperi
suncem usijan,
il`
samo udaljenim zvijezdama osvijetljen.
( znaš da zvijezde trepere, gledali smo ih zagrljeni )
Da ako se ne osvrnem,neću vidjeti iščekivanje
dane,
tjedne,
minute koje ne prolaze ( takvo je vrijeme iščekivanja)
to iščekivanje koje ostaje iza mene
osamljeno,
napušteno,
ako se ne osvrnem, kao da te nisam čekao,
kao da te nisam želio,
kao da te nisam volio,
ako se ne osvrnem, kao da nisam postojao.

13.07.2009., ponedjeljak

Ako se osvrnem


Ako se osvrnem, znam, vidjet ću daljine,
isprazne,
ne maštovite,
u dugom iščekivanju rosom okupane one daljine
dosadne,
ne zanimljive,
i vidjet ću, ( upravo tome se nadam al ne priznajem )
korake,
polagane,
al odmjerene korake, da vidjet ću,
tvoje dolaske, one dolaske u tišini započete,
i sebe ću vidjeti,
i zagrljaje,
poljupce
i tišinu ću vidjeti (o, da ona se vidi na tvome licu )
tišinu koja boli,
jeca,
moli,
ponovo jeca i ponovo moli, vidjet ću tišinu koja boli,
ako se osvrnem i u daljinu pogledam…

V – cvijet je cvijet i kad vene


Gdje li trošiš ljupkost napretek danu
kad ti dan od dana nejednak sviće?
U oku radost, tugom svladanu
vidim, dušu ti zao duh pritišće.

Pusti nek cvjeta što se cvijetom zove
ludilu je ravno mraz spominjati
prije nego li se dan odazove
što mu dahom hladnim vijeka krati.

Što može pomutiti očiju vid
kad u oku mi ljepote tvoje trag?
Sebe varaš nudeći lažni privid,
od mene ti nije lom, već pogled blag.

Zapuhne li studen preko latica,
u srcu ti nije bit` sirotica.

.......................................................

11.07.2009., subota

IV – tajanstvena muza

( inspiracija : F.Petrarca-kanconijer za Lauru )

Uzdah taj što darujem s usana;
nije bezimena i je vrijedna
hvala, imena samo meni znana,
a vama nek` je pjesma i obmana.

O, četiri ljeta u duši mi sjeta,
sričem slogove curici malenoj
misao se množi i nepoznata;
a zažmirim li, sliči djevi bajnoj.

O, tri zime u me kad prezimiše,
(al` te još stihom dižem; oh, uludo, )
i voljno sladunjavi izgled riše,
to pero; dame ove razonodo.

U mislima: Godišnja doba množi,
al` slatku tajnu nikom ne izloži!

08.07.2009., srijeda

III – mira nećeš imat`

Mira nećeš imat` ko ni grozdovi,
ko kad jato na njih sleti čvoraka
pa ubogi plodom budu trsovi
dok gozba traje a već prije mraka.

Tratiš li vrijeme prije vremena
kad čas je da ga imaš samo za se
pa ne čuješ svog` govora smislena
od pjeva mladosti, ne čuješ glase.

Naplatu ćeš steći u one dane
kada na travnjaku ne bude jata
već različak plavi što dušu gane,
pa ti suza i muk budu isplata.

Uz pobjedničke trublje idu zvona,
da mladost ne bude starost dokona.

...........................................................................

II – plati danak,


Platiti danak, sad ti je vrijeme,
i spram života odlučnost pokaži
plati li nemar zatrt će ti sjeme
ko i carev vazal kad namet traži.

Okrutna je ta misao prijeka,
jer ti ponos mladosti, nudi krila,
al ne reče; ona su kratkovjeka
da bi te tvoj cio život štitila.

Nema u visinama za te mjesta
po zemlji ovoj muljavoj se hoda
i nije svaki dan onaj što blista,
al znaj nije vazda slatka sloboda.

Nek` ti je zalog za mladost nesitu
krv što natapa lozu plemenitu.

.................................................................

07.07.2009., utorak

I – nit` ptica neće letjet


Nit` ptica neće letjet iznad polja,
što obuze ga drač i makija gusta
od pogleda sva su skrita obilja
pa pustara ta još više zarasta.

Podari svoje krilo izabranom
ko rataru što podaje se polje
u tren kad rosa mije zorom ranom
da u dan budući raste obilje.

Ne krati truda onom što te hoće,
ljeta ne snube već jalovom čine
zemlju svaku što pade u bezvlašće
kad ti škrtost ne da svoje dažbine.

Nije čas da se krilo nebu nada
ipak, život je lopov što potkrada.

............................................................

05.07.2009., nedjelja

Pjesma za pokojnika

( Obožavanom Wiliamu Shakespearu )

Proklinjem te u stihu prvom,
da do posljednjega slova
ispisanog mojom rukom
veličati mogu poeziju tvoju!
I kako ne bi, kad mi noći duge
nisu iste ko kad dodirnuo sam
te korice začarane knjige.
Prije četiri stotine godina
pisalo je tintom jedno pero,
cijeli stih za penija nekoliko.
Dan za danom, godinama
da nahrani usta gladna,
pisao je sonet za sonetom.
U glavi mu ljubav, dug i zbrka
u ruci slabost gladnog trbuha
al` u peru misao mu oštra, britka.
Onomad mu slava ko sunce sjala,
poslije kiše, oblaka il` mjeseca,
više nalik iskri velikoga krijesa.
Čak su rekli; rukom su mu spretnom
upravljali sami crni vrazi,
ne vjerujem jer sam pročitao
stihove što napisati su mogli
samo čiste duše veliki bozi,
il` muze što dodirnuti srce mogu,
tako snažno da umrijeti se mora
il` umrijeti, il` za perom posegnuti,
posegnuti i u stihove pretočiti
ne bi li ti srce, bodež izdržalo,
bodež otupljeni za stihove slatke,
te stihove, rad` kojih ja te kunem.

...........................................................

Nevenka


Nevenka, sinoć ti rekoh,
o ljubavi ću pisati, o sreći,
al kako o ljubavi da pišem
kad vidjeh oblak bijeli, visoko
i more vidjeh, plavo more
al bi daleko, o tako daleko…

Nevenka, znam da sam rek`o
o ljubavi ću pisati, o sreći,
al vidjeh žito, zlatno žito gdje klasa
i Dravu nabujalu kako teče,
starca pogrbljenog dok korača
i lastu vidjeh u niskom letu…

Nevenka, o ljubavi ću pisat`
jer vidjeh zvijezdu u tvojim snovima
i dlanove tople u obliku krila
bijelu golubicu kako ti obraz dira,
o ljubavi ću pisat` u snovima svojim,
sve do zore il` dok ne ugledam oči tvoje.

................................................................

04.07.2009., subota

L - sonet..."demon"

( GuidoCavalcanti u svom L – sonetu piše:prva strofa )

„O ružnoj stvari valja mi govoriti,
riječ(i) i rime u sonetu tratiti,
zato se kunem da ću točno shvatiti
tu nakanu i razumno je sporiti.“


Demon me želi na koljena baciti
jer sročih rime u želji zadiviti
te dvije tri duše oraspoložiti
pjevajući pjesme sve nas zabaviti.

Iz usta mojih rime istječu same;
Zar u kiselom vinu; tragam za spasom
te mi gutljaj ovaj kiselijim činiš?!

Ako pred svojom moći ne pocrveniš
i oči do zore ne okupaš rosom,
ja sam za te mrtav, a ti mrtav za me!
...................................................................
potaknut događajima na Webstilus

02.07.2009., četvrtak

XLIX


Čujte vapaj duše pjesnika ova,
ko kad mu glasi dopiru do neba
danomice hineć` dara pjesnikova,
trudne mu misli u vis nosi žurba.

Ne vidje bosa traga svojih ljuba
nit` stiha poput krila leptirova
te mu život posta čista danguba
u srcu bez Muza, punom bolova.

Možda omara srpnja tiska grudi
dok povrh pera tinta brzo hlapi
il` uistinu slova nedostaju,

a bjeline, oči suzne bockaju.
O, bez stihova dragih, duša tlapi:
Neka te srce ovo stihom snubi.

.....................................................................

01.07.2009., srijeda

XLVIII

( Guido Cavalcanti – XXXVI…misao prvog stiha )

Htjedoh ti neke rime uputiti,
ponesen stihovima pročitanim,
al` srcem ne mogu vladat` okrutnim.
Ne piši! Mislim; neće razumjeti.

Znam da ne znam, vladati stihom čudnim,
pero mi jasno, nećeš cijeniti,
pa čemu onda te rime pisati,
nadahnut tim pjesmama beživotnim.

O, možda bi bolje bilo bančiti
nego pisati stihom rimovanim,
i pjan se dugo u noć cerekati,
svim svojim pokušajima ustrajnim.

Ne, mi se nikada nećemo sresti
Nit` u krčmi, nit` u poetskoj vječnosti.

.........................................................................

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se