Slavko Kukec - PiPi
05.07.2009., nedjelja
Pjesma za pokojnika
|
( Obožavanom Wiliamu Shakespearu ) Proklinjem te u stihu prvom, da do posljednjega slova ispisanog mojom rukom veličati mogu poeziju tvoju! I kako ne bi, kad mi noći duge nisu iste ko kad dodirnuo sam te korice začarane knjige. Prije četiri stotine godina pisalo je tintom jedno pero, cijeli stih za penija nekoliko. Dan za danom, godinama da nahrani usta gladna, pisao je sonet za sonetom. U glavi mu ljubav, dug i zbrka u ruci slabost gladnog trbuha al` u peru misao mu oštra, britka. Onomad mu slava ko sunce sjala, poslije kiše, oblaka il` mjeseca, više nalik iskri velikoga krijesa. Čak su rekli; rukom su mu spretnom upravljali sami crni vrazi, ne vjerujem jer sam pročitao stihove što napisati su mogli samo čiste duše veliki bozi, il` muze što dodirnuti srce mogu, tako snažno da umrijeti se mora il` umrijeti, il` za perom posegnuti, posegnuti i u stihove pretočiti ne bi li ti srce, bodež izdržalo, bodež otupljeni za stihove slatke, te stihove, rad` kojih ja te kunem. ........................................................... |
