Slavko Kukec - PiPi

31.05.2009., nedjelja

XXXVII


Usnuo sam noćas dragocjenu zemlju,
ali posipana nije prahom zlatnim
već kovana u ognju zvukom željeznim
i nema joj cijene u sjajnom dragulju.

Usnuo sam noćas sveticu dojilju,
aura joj rijeke s vodama mutnim,
skuti plavi u dubinama koraljnim,
a njedra kamena diže priobalju.

Nedaća svaka bi joj vrijeme grdo
i spozna kišu, vjetar strašnu južinu,
naposljetku zvečalo je gvožđe tvrdo.

Vidjeh u znoju i krvi svu davninu
i kola težačka što idu nizbrdo,
usnuo sam noćas svetu domovinu.

.................................................................

Ima nas …


Ima nas…s raznih strana
migoljimo putem nadajući se…čemu?
Žudimo, maštamo, molimo i molimo,
Al ne živimo kad ne praštamo…

Ima nas…ovdje i tamo i svagdje
rekao bih; najezda, pošast…zašto?
Čeznemo, sanjamo, molimo i molimo,
Al ne živimo kad se ne razumijemo…

Ima nas… i dovoljni smo sami sebi
ne ući nas prošlost, ljudi smo…eto, zašto!
Čežnja i žudnja u molitvi sve je više težnja
Mi živimo, al kao da ne živimo…

Ima nas…i nismo krivi što smo živi
krivi su oni što su rekli da smo živi,
al rekli nisu; što je to čežnja il` žudnja
i svaku našu molitvu pretvorili su u težnju…

.....................................................................

29.05.2009., petak

XXXVI


O rijeko, zašto te zovem mojom,
a ne obazireš se mutnim tokom?
Već hitaš u susret s drugim okom
da i on te zove rijekom svojom.

O zemljo, da l` ti zoveš se ičijom
i onda kad skrivaš tijelo humkom?
Da l´ čini li te to znamenitijom,
dok označena si, rukom nečijom?

Mutna il` bistra, sipka il` tvrda si,
gade ti ljudi skute obnažene,
i dar svaki na sve što život krasi.

Nisi moja zemljo, dio si mene,
A ti rijeko žuborom proglasi;
Tu živim, za sve mile uspomene!

..............................................................

28.05.2009., četvrtak

XXXV

( Petrarka – strah me kad se misao onog dana sjeti )
( Prost.Beskon.- Vrijeme je da kreneš ljubavi )


U čas ovaj jeza prože tijelo,
strah potjera misao na onaj dan,
kad napustih jedan život vrijedan.
Zar spram sebe ja učinih zlodjelo?

Pa ostavljam ono što je gorjelo,
i tamu noći kudim što sam budan
i vidim cvijet lijep ko nijedan
a ječi ono što me zaboljelo.

Duša tvoja pod kestenom razlita
zar ne može njega da zaboravi
i šum krošnje proljeća vjetrovita.

Čuh; vrijeme je da kreneš ljubavi,
a u oku bješe smrt zagasita
osuda tvoja što ljubav obezglavi.

................................................................

27.05.2009., srijeda

ako te pitaju…


ako ti kažem sunce, ti ćeš zasjati,
ako ti kažem oblak, ti ćeš zaplakati,
ako ti ime spomenem ko ruža ćeš cvjetati,
ako ti ime zaboravim, znam, ti ćeš tugovati.

a znaš li?
da tuga počinje
kad sunce u more potone
jer što je oko bez svjetla,
bez svjetla kog sunce zove…

a znaš li?
da radost počinje
kad posljednja kap padne
jer što je dlan bez kaplje,
bez kaplje tvoje isplakane…

a znaš li?
da ime ti spominjem
kad sunce vedri a oblak tmuri
jer što je dan bez tvog imena,
tvog imena na usnama mojim…

ako te pitaju,
gdje je on, gdje se skita?
ti slobodno reci, tu je!
ja sam njemu i dan i noć
jer što bi on bez mene mogao biti…

..............................................................

16.05.2009., subota

Sonetni vijenac

Akrostih-sonetnog vijenca
( Tebi stih kao dar )

Tebi ženo pjesme,
Emotivne kao kob
Bilo srca osnaži,
I lik tvoj feniks

Sred duše vječit,
Tiho meni govori;
Imaš ljubav čijih
Hirova si patnik!

Kosu, usne, bok, oka,
Aura resi kao veo,
Onog čega izgled,

Darom svoga Boga
Adam dobi kao dar.
Ruku njenu, zavjet!

.........................................................

I – tebi ženo pjesme

Tebi ove tuge ne pripadaju,
elegija ova; umjetnost vrla
bol je iz dubine duše doprla
ipiše pjesme koje te diraju.

Ženo, pusti oči da stih gutaju,
eliksir za te, ptico bjelogrla
nek` ljepotu imaš nebeskog orla,
ovih misli hvale nek te jačaju.

Pjesme su šapat sivog popodneva;
jecaj, al ne da bi ti zaplakala
emotivne suze, rad` ovog spjeva.

Sred moje tmine ti si kraljevala,
milost mira, ti za me izvojeva
eh, kada bi samo u to vjerovala.


II – emotivne kao kob

Eh, kad bi samo u to vjerovala,
moga srca da si radost najveća
ove duše plamen-vatra goreća
ti, noću-danju si me cjelivala,

i sjenu svake tuge, obasjala
vjerna mi drugo na putu prateća.
Nujno šaputala; čeka te sreća,
eh, sve do zore lice milovala.

Kao onomad kad me tuga smlavi
a u srcu rijeka nabujala
odrješito krene dušu da davi,

kob mi tog dana patnju darovala.
Oh, najdraža da si ti Anđel pravi,
bilo bi mnogo lakše reći hvala!


III – bilo srca osnaži

Bilo bi mnogo lakše reći hvala,
i voljeti malo više no prije,
ludo usne ljubiti još smjelije
od dana kada bi me odabrala,

srca vrelog, da budem magistrala,
rijeka strasti što tijelo grije,
cesta odvažnosti kad bilo bije,
a duša ti rad` htjenja zaplamsala.

Osnaži me utjehom pripadnosti
sad, il pusti nek mi oči zasjaju,
nekim rđavim odsjajem smrtnosti,

a ja ću bit koda me dozivaju
željno k sebi muze tragičnosti,
i bit` pjesnik kog` suze umivaju.


IV – i lik tvoj feniks

I biti pjesnik kog` suze umivaju;
lako je poradi očiju tvojih
i usana od ruža crvenijih
koje se meni više ne nutkaju.

Tvoj osmijeh oči mi priželjkuju,
više si od iskušenja đavoljih,
od jedri naslada dojučerašnjih,
jedina si kojoj oči vjeruju.

Feniks budi htijenjima avetnim
eden iz kog` čežnje progovaraju,
nujno šapćući glasom blagodatnim,

i san ćeš biti dok misli lutaju,
kazujem stihom pomno odabranim;
stih, gdje se naše usne ljubakaju.


V – sred duše vječit

Stih, gdje se naše usne ljubakaju,
rađa se na livadama zelenim,
Eros te kiti vijencem cvjetnim,
da oči to lice obožavaju.

Duše mi! Strasti me nijemo huškaju,
u oku, olujama iznenadnim,
šiklja krv k nasladama ljubavnim
eh, s neba to munje ne bljeskaju.

Vječit nemir ja nosim u pjesmi toj,
jedrim usnama ti si me dozvala,
epskom pjesmom na usni drzovitoj,

čuvstven glas dolinom razlijevala
ideal o ljubavi časovitoj;
to je pjesma koju bi ti pjevala.


VI – tiho meni govori

To je pjesma koju bi ti pjevala,
i ljubila usne. O, kad bi htjela,
htijenjem svojim kad ne bi ćutjela
o, kad bi pjesme srcem ti pisala.

Meni tad tuga srcem ne bi cvala
ep, prepun suza ti ne bi vidjela
niti mog lika ne bi se stidjela
i suzu nikad ne bi isplakala.


Govori, govori glasom božanskim
o ljubavi koju si izabrala
voleći me tim licem anđeoskim.

Oprosti, al` znam kad si obećala
reći pred svima istinu, tim gromkim,
i gordim glasom, hvalu bi klicala.


VII – imaš ljubav čijih

I gordim glasom, hvalu bi klicala,
mjesto mene što jecam ti sad jadno
a ljubav ne dokuči turobno dno
šestog kruga, gazeć` put od cigala.

Ljubav ko rijeka je protjecala,
ubog ja je željom tjerah uzvodno
bolno živeć` , ginuti ću bijedno
a ljubav mi nisi uskraćivala.

Vidjeh jednom davno milu djevojku
čijih koraka oči se sjećaju,
i danas još sanjam o tom puteljku,

jurila je dok zvijezde padaju
i kao da se nadala boljitku,
hrleći bosonoga svome raju.


VIII – hirova si patnik

Hrleći bosonoga svome raju,
ispod duge htjela si me ljubiti.
Rekoh ti; nemoj mala budaliti
o tome samo poete sanjaju.

vjeruj mi još i sad misli se kaju
a volim da mog`o bih izluditi,
sebe radi; pera ću se latiti
i pisati čem` se oči nadaju.

Patnik nekoć, više biti neću
a ni bajnih poljubaca bjegunac
to je zavjet što misli mi nameću.

na rukama tvojim, moj prvijenac
i sad pišem dok muze me salijeću,
kao pjesnik dosegnut ću vrhunac.


IX – kosa,usne,bok,oka

Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac,
opišem li ljepotu bogomdanu
sjajnu kosu mjesecom okupanu
a suncem pozlaćenu kao konac.

Usne vrckaste, moj vremenski tjesnac
sred kojeg nježnost ko dar imam danu
na hvalu ti i napast razuzdanu,
eh, slatke su te usne, meden lonac.

Bok vam stišćem, nazivam uzdanicom
o ponoći plamom strasti gorite,
kad zovem vas lijepom čarobnicom.

Oka vaša k nebu uzvisite
kada zovem vas, srca, čuvaricom
al` Vi mi ljubavi moja recite.


X – aura resi kao veo

Al` Vi mi ljubavi moja recite,
utjehu poetsku gdje da pronađem
riječi kad krenu tonut beznađem
a Vi, mi tužne stihove oćutite.

Resi li me vrlost? Zašto šutite?
Elan peru vratite milosrđem,
s utjehom ponovo put da nađem
i ljubim, ljubim! To mi izrecite!

Kao što bi sad uzalud to htio
a oči u dubok gledaju zdenac
odavno život što je proletio.

Veo strašne tuge ko rđav lanac,
epitaf ko žig! Reci, ti si mio,
očima svojim; ti nisi neznanac.


XI – onog čega izgled

Očima svojim; ti nisi neznanac,
neprimjetno trepni i ja ću znati,
od toga trena neću tugovati,
gospo, očiju tvojih bit ću talac.

čega više doli biti tvoj znanac
eho kroz um zna blebetati
gledajući što želim milovati,
a do sada za me bila si stranac.

Izgled vara i nije sva milina
za rok da nakon toga vi patite,
grlit ću i kad budeš babetina!

Ludo molim, a vi se odlučite
eh, da mi je pjesmu dić` do visina,
dar za Vas od božice Afrodite.


XII – darom svoga Boga

Dar za Vas od božice Afrodite,
amen ljepoti, neka je blažena
riječ što crta lika nadvišena
ovim stihom i kad vi ostarite.

moju ljubav ako i ocrnite
sijat će, ničim sjajnim nadmašena,
više doli sad čežnjom nahranjena,
ovim stihom i kad vi izblijedite.

glas pjesnika čujte ovog bezglasnog,
a u gaju kad pjeva kanarinac
blagost uhu vašem, glasa dražesnog,

ovo vam pjeva jedan dotepenac,
glasnu hvalu zborim imena dičnog,
akrostih kroz rime satkan vijenac.


XIII – Adam dobi kao dar

Akrostih kroz rime satkan vijenac,
da u vijek ostane ljubav cvasti,
a kao spomen naše ustrajnosti
mjereć` doba od kad bio sam klinac.

Da pišem kako bio sam čistunac
ovim svojim darom govorljivosti
bilo bi ravno ludoj bezglavosti:
I bijah mnogo puta povrh klanca!

kao kada sam, kad` ti si suze lila,
a ljubav kudila, tiho zborite;
o, bilo je dana kad sam molila!

danas dok neugasivi plamtite
a ja vam pišem pjesme moja mila,
riječ do riječi sve istinite.


XIV – ruku njenu, zavjet

Riječ do riječi sve istinite
u svakom retku život svakodnevni,
kadgod bijasmo pomalo naivni
u korist one riječi patite,

njenu nutrinu tek kada shvatite,
energiju bačenu dok ste gnjevni
naglas priznajte poraz neminovni
u zagrljaj( voljen-om,-oj )se bacite!

Zavjet je rukom napisan, Đurđice
a vri i kad đurđice ne cvjetaju
više nego što traje cvijet đurđice.

Jauk taj, kojim pjesnici cendraju
eh, ciče da pažnju steknu malčice,
tebi ove tuge ne pripadaju!


Magistrala

XV – tebi stih kao dar

Tebi ove tuge ne pripadaju;
eh, kad bi samo u to vjerovala
bilo bi mnogo lakše reći hvala
i bit` pjesnik kog` suze umivaju.

Stih, gdje se naše usne ljubakaju,
to je pjesma koju bi ti pjevala
i gordim glasom, hvalu bi klicala,
hrleći bosonoga svome raju.

Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac,
al` Vi mi ljubavi moja recite
očima svojim; ti nisi neznanac.

Dar za Vas od božice Afrodite,
akrostih kroz rime satkan vijenac,
riječ do riječi sve istinite.

--------------------------------------------------

11.05.2009., ponedjeljak

ti razlog si rad` kojeg bih disao

Tebi ženo što iz sjene me grliš
pretočio sam iz dubine duše
bezbroj misli koje te okrznuše
da opet ko i prvi put me hvališ.

Ti nevidljiva što nikad ne moliš
a moje te hvale u vis dignuše.
Tišine me po sred srca ganuše,
reci mi ponovo da još me voliš.

Bez tebe mi u meni prostran nemir,
više nego li nepregledan svemir,
utoliko čeznem da tiho klonem,

pa me tama tjera da se zakunem;
da ne vidjeti od sveg više želim
tih očiju sjaj kojeg i sad volim.

***
Tih očiju sjaj kojeg i sad volim
rad` kojih imena se svoga stidim
kad pažnju ničim ja ne zavrijedim
već stih pišem i kukavno te molim.

Mučiš dušu mukom okorjelim;
a htio bih da poljanom jezdim,
u zanosu plavim nebom lebdim,
na krilima ko i ti, zlatokrilim.

Samo pjesma ta još se tebe sjeća
Kad letjela si poput vjetra krajem
i dahom gasila plamen svijeća.

U vis više sad te još uzvisujem
da nagrada mi šutnje bude veća,
progovoriš li i uhom te čujem.

***
Progovoriš li i uhom te čujem,
ozdravit ću, trenutkom tim očaran;
gatara mi rekla da sam začaran
i da mnogo vina crna ispijem.

Noćima pijem a danju bolujem
i sve više ja pjesnik sam mamuran
u životu i u stihu oduran,
a sve rad` tebe, za tobom tugujem.

Grimizno me slovo nekoć krasilo,
dok su ružice samo za te cvale
a srce mi od ljubavi ludilo.

Ima još u dubini za te hvale,
nije u mom slovu živo mrtvilo
dok ja sanjam te tvoje oči male.

***
Dok ja sanjam te tvoje oči male,
zora opominje; rok ti prekratak,
ničim nisi pred Bogom izuzetak
ne daj da oči za neviđenim žale.

Al noći su te što svijeće pale,
i pero čežnje za te piše svitak
nadajući se da bit će užitak,
te rime što oči su mi tvoje dale.

Ti razlog si rad` kojeg bih disao
samo tren da mi jedan udijeliš
prije svršetka dok budem lipsao.

Ako ti možeš muk taj da preboliš
poklonit ću ti najljepšu misao;
tebi ženo što iz sjene me grliš.

..............................................................

Draga moja,Pipi duga
obećao sam ti pjesmu
i pisao, pisao, nekoliko dana....
ovaj 4-sonetni vijenac samo za tebe...
jedina mi nada da tvoje pero svitak nađe...
osmijeh ti poklanjam....
...............................................................

XLI

Dok ja sanjam te tvoje oči male,
zora opominje; rok ti prekratak,
ničim nisi pred Bogom izuzetak
ne daj da oči za neviđenim žale.

Al noći su te što svijeće pale,
i pero čežnje za te piše svitak
nadajući se da bit će užitak,
te rime što oči su mi tvoje dale.

Ti razlog si rad` kojeg bih disao
samo tren da mi jedan udijeliš
prije svršetka dok budem lipsao.

Ako ti možeš muk taj da preboliš
poklonit ću ti najljepšu misao;
tebi ženo što iz sjene me grliš.

..................................................................

10.05.2009., nedjelja

XL


Progovoriš li i uhom te čujem,
ozdravit ću, trenutkom tim očaran;
gatara mi rekla da sam začaran
i da mnogo vina crna ispijem.

Noćima pijem a danju bolujem
i sve više ja pjesnik sam mamuran
u životu i u stihu oduran,
a sve rad` tebe, za tobom tugujem.

Grimizno me slovo nekoć krasilo,
dok su ružice samo za te cvale
a srce mi od ljubavi ludilo.

Ima još u dubini za te hvale,
nije u mom slovu živo mrtvilo
dok ja sanjam te tvoje oči male.

........................................................................

XXXIX


Tih očiju sjaj kojeg i sad volim
rad` kojih imena se svoga stidim
kad pažnju ničim ja ne zavrijedim
već stih pišem i kukavno te molim.

Mučiš dušu mukom okorjelim;
a htio bih da poljanom jezdim,
u zanosu plavim nebom lebdim,
na krilima ko i ti, zlatokrilim.

Samo pjesma ta još se tebe sjeća
Kad letjela si poput vjetra krajem
i dahom gasila plamen svijeća.

U vis više sad te još uzvisujem
da nagrada mi šutnje bude veća,
progovoriš li i uhom te čujem.

................................................................

09.05.2009., subota

XXXVIII


Tebi ženo što iz sjene me grliš
pretočio sam iz dubine duše
bezbroj misli koje te okrznuše
da opet ko i prvi put me hvališ.

Ti nevidljiva što nikad ne moliš
a moje te hvale u vis dignuše.
Tišine me po sred srca ganuše,
reci mi ponovo da još me voliš.

Bez tebe mi u meni prostran nemir,
više nego li nepregledan svemir,
utoliko čeznem da tiho klonem,

pa me tama tjera da se zakunem;
da ne vidjeti od sveg više želim
tih očiju sjaj kojeg i sad volim.

................................................................
kunio se nisam al sam pjesmu obećao...
.................................................................

sred čela kitit će te lovorika


Oči su tvoje ko svibanjske kiše,
a volio bih da si razigrana
ko livada cvijećem oslikana
što nadaleko pomamno miriše.

Rad` pjesama tvojih teško se diše,
nekako si pred svima suzdržana,
a volio bih da si raspjevana
ko grlica u svibnju nakon kiše.

Duša ti nemirni proljetni vjetar
zarobljen u cvatu ranih višanja,
bešćutno raznosi mirisni nektar.

Volio bih čuti zvuk gugutanja
i gledat oči što zrače ko jantar;
o, volio bih te tad` bez kajanja.

***

O, volio bih te tad` bez kajanja,
da si hrabrija u tom trenu bila
dok govorio sam; moja si mila,
to nisu bila pusta udvaranja!

Sada mi ostaju samo lutanja,
miris usana kojim si ljubila
u bagremiku dok si me grlila,
o, voljela si strasno bez laganja.

Tu sam ako me želiš preklinjati,
ko suze svoje što si isplakala
radi očiju mojih čudnovati,

Ti, reci da „greškom“ si me nazvala
i uz bok tvoj, protiv sebe ću stati:
Da bi ti ponovo sretna pjevala.

***

Da bi ti ponovo sretna pjevala,
kazuje ti ovo duša proročka;
ne treba ti stanica željeznička
nit onaj koga si dugo čekala.

Mladost i lijepost te zadihala
sjećanje, neka tuga očajnička
a bila je to samo ljubav đačka
za kojom ti je duša zaridala.

Zaljubljenost u tebi i meni je,
Klica što vazda i ponovo klija,
baš ko sunce što zapadu dospije.

Ako ti sad ljepota ni ničija
neka ti srce uzalud ne bije
bit ćeš više nego meni milija.

***

Bit ćeš više nego meni milija,
u pjesmi nepoznatoga pjesnika;
sred ćela kitit će te lovorika,
da mladost tvoja bude poželjnija.

A hvala mu spram moje gizdavija
dičit će ime usnama drznika
ogledala tvoga, stih mu preslika
da mu riječ za te bude blistavija.

Ti, tišinu rastanka zovi „bježanjem“
i prigrli onog što zna da diše
u dahu nađi budućnost življenja.

Ja nisam mogao od njega više
Te zadnjim stihom ko prvim počinjem:
Oči su tvoje ko svibanjske kiše.

...............................................................

ovaj kratki 4-sonetni vijenac
posvećujem dragoj blogerici
prostranstvo beskonačnosti
bila si mi inspiracija i podrška
osmijeh ti darujem i Hvala...
.................................................................



XXXVII


Bit ćeš više nego meni milija,
u pjesmi nepoznatoga pjesnika;
sred ćela kitit će te lovorika,
da mladost tvoja bude poželjnija.

A hvala mu spram moje gizdavija
dičit će ime usnama drznika
ogledala tvoga, stih mu preslika
da mu riječ za te bude blistavija.

Ti, tišinu rastanka zovi „bježanjem“
i prigrli onog što zna da diše
u dahu nađi budućnost življenja.

Ja nisam mogao od njega više
Te zadnjim stihom ko prvim počinjem:
Oči su tvoje ko svibanjske kiše.

...............................................................

08.05.2009., petak

XXXVI


Da bi ti ponovo sretna pjevala,
kazuje ti ovo duša proročka;
ne treba ti stanica željeznička
nit onaj koga si dugo čekala.

Mladost i lijepost te zadihala
sjećanje, neka tuga očajnička
a bila je to samo ljubav đačka
za kojom ti je duša zaridala.

Zaljubljenost u tebi i meni je,
Klica što vazda i ponovo klija,
baš ko sunce što zapadu dospije.

Ako ti sad ljepota ni ničija
neka ti srce uzalud ne bije
bit ćeš više nego meni milija.

.....................................................................

06.05.2009., srijeda

XXXV


O, volio bih te tad` bez kajanja,
da si hrabrija u tom trenu bila
dok govorio sam; moja si mila,
to nisu bila pusta udvaranja!

Sada mi ostaju samo lutanja,
miris usana kojim si ljubila
u bagremiku dok si me grlila,
o, voljela si strasno bez laganja.

Tu sam ako me želiš preklinjati,
ko suze svoje što si isplakala
radi očiju mojih čudnovati,

Ti, reci da „greškom“ si me nazvala
i uz bok tvoj, protiv sebe ću stati:
Da bi ti ponovo sretna pjevala.
.................................................................

05.05.2009., utorak

XXXIV


Oči su tvoje ko svibanjske kiše,
a volio bih da si razigrana
ko livada cvijećem oslikana
što nadaleko pomamno miriše.

Rad` pjesama tvojih teško se diše,
nekako si pred svima suzdržana,
a volio bih da si raspjevana
ko grlica u svibnju nakon kiše.

Duša ti nemirni proljetni vjetar
zarobljen u cvatu ranih višanja,
bešćutno raznosi mirisni nektar.

Volio bih čuti zvuk gugutanja
i gledat oči što zrače ko jantar;
o, volio bih te tad` bez kajanja.

...............................................................


04.05.2009., ponedjeljak

XXXIII


Iskrao se nisam iz tvojih snova,
nit` tiho il glasno rekao zbogom!
Možda u snovima nema glasova
i lica što pronašla si pod dugom,

al tu sam; nerazumljiv poput slova,
i zauvijek obilježen žigom
crvenih čežnji da lutam iznova
tamo gdje ti ne možeš kročit` nogom.

Prostranstvo beskonačnosti je moje
to plavetnilo spokojnih daljina
tu sam i slušam otkucaje tvoje.

Nek` ne umire u tebi istina
jer sve su tvoje nevidljive boje
zov kojim me zove tvoja nutrina.

....................................................................

02.05.2009., subota

XXXII

( W. Shakespeare sonet 80 … )

Vene duša pjesnika što ište rime;
od onog što sjajnije stihove daje,
onog što ljepotu rabi, vaše ime,
te potkrada nježne, sjetne udisaje.

Ponekad noću dok nadolaze plime
ruka hoće-neće, muku mi zadaje,
sjetim li se boljeg u srcu mi zime
lede čežnju kakvu srce ne poznaje.

Jednom ste mi gospo mila, pogled dali
dal` slučajnost ili imao sam sreću:
Za vas pišem pjesme o čežnji i hvali.

I kazujem; ja se predat lako neću
možda jesam među velikima mali
al srcem vam pišem tu pjesmu hvaleću.

.....................................................................

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se