Slavko Kukec - PiPi
29.03.2009., nedjelja
XXI
|
Na krilima nadahnuća doletjeh udahnuti tog života trenutak, k`o dan kad mirisao sam cvijetak što krasio je lice, tvoj osmijeh. Na obzor novog sutona ja dospjeh, ti, budi mi u tami noći jatak, zagrljaj nježan treba ovaj gorštak, pa nek` s jutrom novim sviće grijeh. Nije li nada k`o ptica nebeska, a uzdah čežnje vjetar u krilima da poleti, leti duša sanjarska? Nadam li se plamtećim krjesovima, noći kad ljubav k`o vatra ivanjska kob nađe na Ikarovim krilima. |
25.03.2009., srijeda
XX
|
Prijatelj me izda, ja mu razlog dade sad na štapu jednu recku više nosim istina mi zalud, tim` se ne ponosim sada mi samo njegov spomen ostade. Riječi mi nikad nisu, k`o da prosim dug je jezik taj što prijatelje krade, hoće slova da se istog trene svade, pa jezikom oštrim, k`o s kosom kosim. Utjeha mi nije ponos il` istina nit me tješi blagost koju nisam dao već iz ovog` stiha sva srca vedrina. Poznam ceste po kojima je hodao, sam po svojoj kročim, bojim se daljina jer sad spoznah te samoće besmisao. |
23.03.2009., ponedjeljak
XIX
|
Draga moja ne izjedaj si misli tren što zrcalo ti dade svake zime trag, nije bora povrh lica prijeđen prag već mi pogled u očima za te iskren. Nije lihvar tvoje mladosti, crni vrag već čovjeka ruke, što za te je vjeren i dan svaki k`o dukat njemu podaren. Ti vjeruj! Da kamata danak mu je drag. Uzalud ti nije bora povrh lica, jer mladost tvoja podarila je ploda, još daleko si da se zoveš starica. Dok buja ljepota tvoga cvjetna roda, pup njeguj, a zrcalu budi drznica jer ljepota nije ničija sloboda. |
XVIII
|
Ljubav; to je leptir što na vjetru pleše, a krila, poljubac što usne ti dira, taj let, nit tebi, nit meni ne da mira, to dah ga nosi, dok tijelo uzdiše. Ljubav; to je cvijet što za te miriše, a latica, poljubac što tebe bira, taj miris, za nas je k`o nota što svira zvone li` zvona, il` grud` mi teško diše. Stvarno ne znam al` k`o da proljeće stiže il` mome srcu dugo je bila zima i već mu dosta da se po ledu kliže. Nadam se mirisnim i toplim noćima cvijetu, leptiru što letom sve je bliže nadam se tvojim zaljubljenim očima. |
22.03.2009., nedjelja
Dijana - III sonet iz sonetnog vjenca
|
III Riješih ići i gustom šumom, ne bojim se život izgubiti za tu ljubav; rekoh sebi samom, vrijedi piti i umirati. Tajanstvene su grane stabala kao i vene moga tijela, kad u tami kročiš bez sandala: krv se ledi, a misao ključa. Iznenađenje uvijek sprema staza mjesečinom obasjana kao oko s tužnim suzama. Tragična je ova noć besana dok potraga svoga kraja nema, neotkrivena ti si, Dijana. |
Dijana ljubavi…
|
Kaže jedna pjesma stara. Pjevušio sam tiho riječi Samo tebi,Dijana ljubavi. Gdje su sada svi ti dani, Nestale su nježne riječi I poljupci naši razuzdani. Prisjećam se davnih dana A tuga mi srce jadno slama. Ne sjećam se starih riječi Pjesme naše,Dijana ljubavi. Ostale su samo sjene U ljubavi našoj zarobljene. Nitko me nikad ljubio nije Kao što ljubila si mene ti. Sjeti se riječi stare pjesme, Još nije kasno za nas, Volim te,Dijana ljubavi Iako više,ja ne znam riječi. Dijana ljubavi, Nitko te nikad željeti neće, Kao što želim te sada ja. Ponovo tiho zapjevaj Našu pjesmu,Dijana,Dijana, Ljepoto moga sna… |
21.03.2009., subota
XVII
|
( Vladimir Holan – U produžetku ) Zašto da ti se pravdam za ova slova, s razlogom pišem sve ove stihove; u stihu nema savršenstva bogova nit tame koja može da te pozove. Samo misao od pjesnika jalova to ostaje, ako nikog ne dozove i ne sruši tvrde zidine mitova, što za vas prostre svoje darove. Dok tiho u moje stihove uranjaš i udišeš smisao moga postojanja, ne nisi onaj što nedostižno sanjaš. Ne, za pjesnika nema tog opravdanja golu istinu u stihu što otkrivaš: Znaj! Njegova misao tebi se klanja. ................................................................ Zašto uopće mislim da mogu slovom dotaći nečiju dušu....? ................................................................. |
Soneti ponosa, slave i tuge...
|
Ovo sam sonete pisao u posljednje vrijeme i nisu bili svi objavljeni na bivšem blogu...jesam ja pjesnik ljubavi al eto pisao sam možda malo crnje nego li inače....takva su vremena.... slobodno zaželite neku od davno napisanih pjesama koje su vam bile drage, objaviti ću ih po vašoj želji...dovoljno je nekoliko riječi kojih se sjećate.... Iako su vremena po mene malo crnja ipak imam osmijeh za drage mi pjesnike i pjesnikinje.... |
XVI
|
Slavko, piši o ljubavi ti pjesniče, o svitanju, o danu, o sutonu svom, ljubavni stihovi neka te čeliče još bezbroj zvijezda je nad tvojom glavom. Smrt hladna nek` te rukama ne dotiče, slobodno tragaj za snovima i javom ti, svih svojih muza vjerni miljeniče leti k`o vjetar za tom kosom garavom. Ti, sjeti se; u ruci grumena zemlje, tišine, tame, svog` bola i jauka, al` ne daj srcu svome; cilj toga koplja. Život je više i može biti bajka ako sanjaš oči k`o bistre dragulje, i voliš i žudiš, životom pjesnika. |
XV
|
Ne! Da odlaziš, ti nam nisi rekao, tako iznenada, bez topla pozdrava, bruje riječi što nisi izrekao na mrtvim usnama, na licu što spava. Da! Ne mogu suzom što sam isplakao, vratit tijelo što će ga sakrit` trava; imam nadu kojom sam te dotakao u molitvi Bogu što nas sve spašava. To naš je život i smrt, tako to biva sad` tvoj korak odlazi k` visinama, a ostaje praznina nezamjenjiva. Dotičem te rukama, tihim željama, na cvjetnom odru bola neizreciva i tužno svoje srce tješim pjesmama. |
XIII
|
( Adam Mickewicz-Prijateljima Moskovima ) Znam da me se sjećate! I, svakog slova, što napisah za vas i ne tako davno, riječi na usnama: -Istog smo kova! Braćo po peru, pero nam izazovno. Gdje ste vi sad? Zar nestalo je listova pa mjesto tinte, krv se proljeva javno i svak` svakom sječa se gorkih dugova. Gdje je moćno stiha slovo izazovno? Nit` meni ne ostade više od pehara te sam gorčinu svoju pred vas izlio, ja, nemoćan sam i odričem se dara. K`o i vi zemljom i nebom sad grmio do trena kad me misao razočara, da sam sebi sam kletvu izgovorio. |
XIV
|
Ako više ne mogu biti k`o ptica, slobodan nad zemljom u letu pod nebom. Ako više ne poznam otkucaj srca, a tišinu noćnih čežnji zovem grobom. Ako mi nisi srcu gospodarica i pustiš me da se sam borim s dvojbom, Ako mi više nisi prijateljica, zašto mi još misao ide za tobom? Nek mi novo jutro ne donosi nade samoću i tišinu što grči čelo, jer srce mi samo jednu ljubav znade. Nek mi tihi spokoj pronađe tijelo, a zemlja jalova nek mi mira dade bez ljubavi sve je crno; il` bijelo! |
XII
|
Ljubav nikad ne umire, moja draga u nama je, ne trune u tmini zemlje i onaj tko ode, nestane bez traga tugom razdire oči i srce lavlje. Svaki vapaj k nebu, želja je naga dozvati ljubav iz dubine najdublje; to moć je samo glasa anđeoskoga, a suze su naše što padaju dolje. Nama ostaje sretno jučer i sutra, sjećanje na cestu kojom smo kročili, ljubav nam ostaje, koju smo živjeli. I, bogme nije lako dok tinja vatra u duši ti što cvili; djede moj mili, ljubim te! Glas taj odnijet će anđeli. |
XI
|
Godine prohujale poput vihora; koliko li je samo dana minulo kad tonula je misao k`o amfora a u meni, budilo se šesto čulo? Sjećanje me ne pušta iz tog zatvora, stih ti ostavljam da bi te to ganulo, al znaj da snaga je moja nova zora u oku svijetlo jutra što je svanulo. Vatra na usnama što ljube iznova, nada su mi što budi sva osjetila misao koja uvijek me izbavi. Noć i pun mjesec povrh naših krovova zar si se ti, to od ljubavi sakrila i čekaš da ti pjeva pjesnik ljubavi? |
IX
|
IX Bože, pustinju mi sred srca prostireš u dlanove daješ bezbroj zrna pijeska i smrtnu misao kojom me razdireš, vjera je poput suha pijeska, sipka. Nisi Ti koji u meni odumireš već kušnja što jača, čovjeku je bliska al` nije u duši strah da me prezireš, grijeh nisu sva djela ovozemaljska. Kad tijelo i krv u požudu pada milostive su tvoje oči i snaga što vode putem u vlastitu samoću. Muk sred pustinje dok crna zvijer gleda u samoći nema mira nit bijega od sebe u sebi nad svojom prošlošću. |
X
|
Laku noć jedina, sklopi oči snene ja sad moram poći, a ti bezbrižno spavaj ostavljam ti ljubav i nade iskrene samoću u ovoj noći, a ti snivaj. Travnjake u proljeće neotkrivene u zagrljaju bosa sa mnom otkrivaj te oči u mjesečini, zaljubljene, poljupcima naše želje ispunjavaj. Čuješ li huk vjetra na prozoru sobe to ljubav ti šaljem na krilima vjetra da u noći s tobom nije tišina. Odlazim, al misao vežem za tebe tvoju ljubav, riječi, ruke i bedra laku noć, sanjaj i ne boj se visina. |
VII
|
(Iz 43, 18-19. 21-22. 24b-25) Radi sebe tvoje opačine brišem, i ne spominjem ti grijeha usana za sve ono što se zbilo bit` ću nijem, prije nego svane jutro novog dana. Namjera mi nije da ti propast pišem, ni u svetoj knjizi nije ispisana, i nije moje da te ruglu podvrgnem ne bi li ti noć tada bila besana. Primjerom te svojim ja ne mogu vodit` već rad` sebe ako mogneš ti oprosti, uzdanica budi posrnuloj duši. Svojim jadom srce tuđe nemoj jadit` jer kratka je vijeka slasnost pakosti a svaka duša je pod nebom što kiši. |
VIII
|
Pjesnik sam i ne umijem drugačije buntovno mi srce za pravicom žudi i ne ištem više no što mi milije komadić neba za ispaćene grudi. Zar bi bilo za te; šutjeti mudrije križat ruke grčiti se nekoj nadi, il` k`o pjesnik biti što mu srce bije prije nego li ga osudiše ljudi. Ne dvoji ti o poznatoj mojoj sudbi laka zemlja naposljetku svakog čeka al` neće nebo za svakim grmjet gromko. Smrti se ne odupirem i kosidbi, jer tijelo nam nije za dovijeka, već duša; u stihu slovo elegijsko. |
V
|
Misao se iznova k tebi vraća; Pođi sa mnom – riječi me te izdale dok su zvijezde grešno kroz trnje sjale u očima mi žar svih izdaja plaća. Ruke mi tuđe miline tajnu krale, i posta tat što čednost njenu dohvaća, i bi u tom trenutku sretan što shvaća svu gorkost slatkih usana što su cvale. Namjera moja i nju izda, te reče: Pođi sa mnom; i bi ona ko ja tat moj, da srce mi u njedrima njenim kuca. Što to učini od sebe ti pjesniče da povrh sna luta u noći besanoj crnih misli, bijela gospodarica. |
VI
|
Osmijeh mi ne kradite licemjeri jer dovoljno mi kužna duša, vas radi što iz ruku vam` na stolu mi tanjuri objed sveti, hvala na granici gladi. Snovi mi uzvišeni k`o nebo modri, jer čuh riječi što vode me k nadi, ali ne od vas vi niste ljudi mudri, vi ste oni rad` kojih se vide jadi. Al` gorkost riječi s mojih usana vama nikad neće bit` dodijeljena jer iz mene samo ljubav progovara. Kora kruha, bistra juha i ljubljena, mudrost u meni sva je moja milina nježnost njena što nikad ne razočara. |
III
|
Nit pred Amorom gordost ti ne poklekne; Dok stihom gasnem a u srcu izgaram Ne nađoh riječ da srce ti dotakne, Nit stiha bajna da ljubav ti dočaram. Srce tvrdo od suha zlata, izmakne Strijelcu oka bistra, za njegov mu sram Te rani moje što od bola napukne Kad ureže mi oštricom tvoj monogram. Ljubav ko zrak, nevidljiva, drzovita, A ja pjesnik što diše punim plućima I svaki izdisaj riječ je živima, Što piše stih na ploču crnog granita. Da pravde mi bude do kraja vijeka Jer srce ne ovlada dušom čovjeka. |
IV
|
Čemu se nadaš? Zar uvidio nisi: da srce njeno rad tvoga pogleda nema plama, već ti tvoju vatru gasi uzalud ti glas ovih slova besjeda. Nije nit će ikad biti posve živo, htjenje ti tvoje poradi srca njena, zato pusti misli djelo grabežljivo nek ti nije riječ nebu molitvena. Vidjeh odavno u očima nereda u tom pogledu što nju gleda ćudljivo da tu mira srcu nema bez objeda i ako ti,( njoj ) lice nije dopadljivo. Ne pitaj se, niti nebu kuni ljubav nisi, nisi niti radi čega gubav. |
II
|
O, ti ljubljena u oku, iznenada Sada mi suviše dugo traju dani Osmijeh tvoj više mi se ne daruje Kao da nikad` nisi niti voljela. Imena tvoga nema povrh balada. Tuga, kroz rimu stihova bezbrojni Probada mi srce i to mi pristaje Jer znam da me je tvoja duša varala. Ljubav mi ne dade i nazva me bokče I još reče; ti se drži svoga svežnja Pjevao si davno pjesmu, siromasi. U stihu, imenu se tvome divimo I bolu, mene pjesnika izdanoga Poradi imena tvoga, moga srca. |
I
|
U stihu jednog zaljubljenog pjesnika, Otkrivam svoju čežnju, tuge auru, I naglas sad` zazivam ime „Petrarka“, Ti pjesniče, što volio si Lauru. Vijenac ti čelom, zelen lovorika Zar da ti hvalim na tom ukletom daru, Što u stihu sebe spoznah k`o patnika Kad` mi riječi ljubavi do nje ne dopru. U dan što koban za vijek mi ostade Ja, vidjeh ju očima nesavršenim K`o ljubav svetu, al` mislima što žude. I sada mi želja na usnama gladnim Poput stiha što se ponekad iskrade; O, ti ljubljena u pjesmama ljubavnim. |
20.03.2009., petak
Pozdrav...
|
Sve Vas pozdravljam.... i nadam se da je ovo neki novi početak... od 5.6.2007 - do 15.3.2009 imao sam 562 posta isto toliko objavljenih pjesama... u nazad dvije godine napisao sam oko 750 pjesama, a poslije svog u srcu vandalski čin...brisanja bloga sad se nadam nekom novom i boljem početku.... |
