nedjelja, 28.12.2008.
Ajme meni..koliko je vremena prošlo od zadnjeg posta! Pa rekla sam, dok je škola, nema me na blogu. Post je dugačak, a budući da mi je vjerojatno jedini preko ovih praznika, imate vremena do Uskrsa da ga pročitate :)
Eh sad.. Ne znam ima li smisla prepričavati sve od početka, jer se toliko toga dogodilo, više lošeg nego dobrog, ali nema veze.. Polugodište je bilo burno, pa me još uvijek malo pecka kad se sjetim škole. Ali ne radi se o ocjenama, s time sam zadovoljna, nego o nečem više osjetljivijem.. Doduše, ljudi oko mene znaju o čemu se radi, sad da o tom još pišem na blogu već bi prevrtali očima, ali isto nema veze..
Dosta mi se promijenio način učenja i pogled na cijelo školovanje, pa kad se sjetim kako sam se žalila da je u osnovnoj teško, lupila bih se ciglom, a i lupila bih ciglom onog koji se također žali da je u osnovnoj teško.
U osnovnoj možeš proći sa 5 učio kampanjski ili ne, jer ja sam uvijek neredovito učila, ali kad u gimnaziji učiš kampanjski i još ideš u 2 srednje, GOTOV SI. To se meni dogodilo, samo ne namjerno, nego sam se jednostavno pogubila u svim obavezama i nisam se baš snašla, još kad uzmemo u obzir da sam žrtvovala zbog toga druženje sa prijateljima (i općenito neki normalan dodir sa civilizacijom) – ne ostaneš baš u istom psihičkom stanju. Onda sam malo skrenula, ali zato su tu na svu sreću praznici da se vratim na svoje. I eto, puno mi je bolje, ali još uvijek osjećam blage posljedice i promjene.
Shvatila sam gdje sam pogriješila, i zato ne bih trebala u 2. polugodištu isto tako pogriješiti, ali me strah da se opet ne pogubim konstantnim živciranjem i dramatiziranjem.
A kad se sjetim pada u „blagu depresiju“ (kažem „blaga“ jer mi nije trebalo sad neko tam liječenje, samo sam malo previše kljoknula) i one svoje nemoći da se ponovno dignem, te potpunog gubitka volje da NIŠTA ne možeš, stresem se..jer sam toliko otišla daleko u „žrtvovanje“ da sam bila sposobna samo ležat u krevetu, beznadno buljit u zelene zidove u mojoj sobi i pitat se GDJE SAM, pitati se PA JEL TO TOGA VRIJEDNO?! A onda se sjetiš: nema ljubavi – nema ni volje i snage. Falilo mi je one neke topline…sve mi se svodilo samo na prazne obaveze.
Dva mjeseca sam bez prestanka učila doslovno svaku noć do najmanje 2 ujutro, i to me strašno iscrpljivalo a da toga nisam bila ni svjesna (tek poslije sam osjećala velike posljedice i to taman pri kraju polugodišta kad se baš TAD treba dokasna učiti). Ma ni preko vikenda si nisam priuštila nikakvo zadovoljstvo jer si nisam dopuštala ni da se barem tad pošteno odmorim i nađem s ljudima (jer kao za vrijeme koje spavam ili provodim s prijateljima mogu učiti i vježbati klavir) i puno sam se izolirala od prijatelja vjerujući da je to samo žrtva koja vodi uspjehu. I misliš si: pa ide to meni, prebrodit ću ja to nekako, kada uspijem bit ću jako ponosna. Moš si mislit! PUKNEŠ, eto šta se dogodi! Čovjeku je potreban psihički odmor ako želi ostati normalan i nešto postići, šta je, je.. I zato ispada da mene ne uništavaju 2 srednje, nego ja samu sebe svojim idiotskim ambicijama.
U sav taj sos sam se upuštala sa onom forom „ma jaka sam, izdržat ću“. Ali nisam ja ništa ako nemam ljubavi, odatle sva ta snaga. Zašto nasilnike zovu slabićima?
I eto, naučiš lekciju..škola nije baš toliko blago da si prčkaš po živcima i uskraćuješ ono skoro jedino što te usrećuje.
obitelj i prijatelji > toplina, snaga, volja > LJUBAV > Bog.
Kad nema ljubavi, nema ni snage, a onda nema ni uspjeha.. I zato mi više ne padaju na pamet gluposti kako se po noći treba učiti ako ne stigneš sve po danu i kako je izoliranje (ali ono veliko) od ljudi u redu ako se želiš ufurat u obaveze, čista glupost, pa toplina koju primaš te i drži cijelo vrijeme.
Bez podrške jednostavno ne mogu, a podršku osjećam kad osjećam ljubav, a ljubav ne osjećam Ja Sama, nego ona mi mora doći od drugih, jer ju kroz druge šalje Bog.
To je moje uvjerenje i tako mi se pokazalo kroz moju grešku.
Čovjek jednostavno treba ljubav, znam da zvuči iritantno, šta sad ja mogu :)
(drugi put svima komentiram)
