Čini mi se
kao da te rosa
natapa mojom žudnjom
prepusti se nečem u sebi

evo me dušo
dolazim
u mojim su rukama
tvoj dan i tvoja noć

nitko te ne može istrgnuti
iz mog naručja
ili može
imenom te tvojim zazivam

ti si moj
ostani gdje jesi
ili bolje
nemoj se ni pokrenuti

hoćeš li život sa mnom
okolnosti su tu
sad je tvoj trenutak
živi našu vjeru

koračaj u njoj
do mene
dotakni moje srce
osluškuj ga

i dopusti mu da povjeruje
u život
neka u tebi sve vrije
snažno kao nekad

tvoja me ljubav
natapa
osvojila me istina
ne boj se

moje su ruke sigurne
život se naš sada
može spasiti
jer smo ga već izgubili

samo trenutak
zahvalimo se
dokaz svetom
što nas je spojio

U zapučku njegovoga plavog kaputa
vidi se vrpca časti
sluša me hladno
s malo poštovanja

a istovremeno se zabavlja
promatrajući i otkrivajući svoj život
koji je sada kao i uvijek
vođen istim stilom

nema druge
valja se pokoriti
jer ponovo nailazi
na istu protivnicu

stavljenu u njegov zavjetni kovčeg
označen u pravom smislu riječi
opaža po drhtanju moje torbice u ruci
da pokušavam ovladati strašnim uzbuđenjem

kojim se okajava
zabranjena sreća
okreće se prema meni
i čeka koju riječ

imam veliki talent
ali ga darujem nizašto
i osuđujem sebe
umjesto njega

prilike su protiv nas
njegov je cinizam u pitanju
a kakvi sve nisu komentari
o njegovom životu običaju
pa čak i odijelu

za one koji znaju čitati s njega
kakve li su mu samo bile hlače
čiste ili gotovo čiste
lice kao od lima

vrlo duboke bore
koje se ne daju izgladiti
ona su pravila
njegove vječne borbe

a duša
pa i ona mora biti kao lice
on
taj najčudniji proizvod od pjene

je li to glava živa čovjeka
koji nije više čovjek
ljubim li ga radi sebe ili prolaznih užitaka
koji me očaravaju

neka čovječe
niste osjetili
onu svetu jezu
kojoj je Bog utisnuo pečat

divne savršenosti
kakvim imenom da se nazove
ljubav koje nema
a ujedinjuje nas zauvijek

Miris težak i neoprostiv
ljepljiva i mutna voda
nešto čudno i ustajalo

jesam li ja to vezana
lancima svoje sudbine
koji me nemilosrdno
vuku u tu bljuzgu

u kojoj se gušim
a moja rana i dalje krvari
uznojena sam
izbezumljena i raznježena

osjećam katastrofu
i ništa ne mogu učiniti
bolesna sam
on stoji bespomoćan pred mojom boli

a može u moj život unijeti svjetlost
ali ne želi
osjećam da nisam dobra
dovoljno pametna lijepa


žrtva sam niske
razine samopouzdanja
nekada mi je tepao
planet je samo tebe stvorio

jedinstvenom
ne postoji druga kao ti
to me je činilo
originalnom posebnom

i nema nikakve sumnje
prodirao je
u moje sne
a nikada se nije pitao

kakav mora biti
da bi bio dio moga sna
više i ne mora doći
ne treba i nije me briga

u grupi sam pod neriješeno
danas
budan san stavljam u pozadinu
žive moje želje besmrtnog