Ovi sjeverni psi bili su temelj za nekoliko pasmina koje su se kasnije razvile u Europi. Neki su zadržali pastirski karakter, a drugi su se prilagodili za vuču saonica. Drevno nomadsko pleme centralnog dijela sjevernog Sibira - Samojedi ili Neneci oduvijek su se oslanjali na svoje pse. Ovaj pas nikada nije postao lovac, ali se zato ubrzo prilagodio za vuču, postao čuvar i vjerni suputnik. Samojed nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su bili jedinstveni među eskimskim plemenima po osobnom i radnom kontaktu sa psima. Često su članovi obitelji uzimali pse da s njima spavaju u velikim šatorima od sobove kože (Chooms) pod pokrivačima od topla sobova krzna jer su ih psi dodatno utopljavali. Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima, a ako su kuje iz nekog razloga bile nesposobne ili nepodobne za dojenje, žene su osobno hranile i podizale mladunčad. Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme Samojeda cijenilo i ustrajno socijaliziralo svoje pse.

Prvi europski istraživači tog područja opisivali su dugodlake bijele, crne i crno-bijele pse. Pustolov Took napisao je 1779. godine da Samojedi "upotrebljavaju svoje pse za vuču saonica .... i da nose odjeću od čupavog psećeg krzna". Trgovci krznom koji su putovali u Sibir radi samurovine doveli su u Englesku prve primjerke te pasmine. Godine 1889. Ernest Kilburn-Scott doveo je kući jednog psa, a on i njegova žena postali su veliki obožavatelji i uzgajivači pasa samojeda.

U svoju prvu polarnu ekspediciju 1890. godine Fridtjof Nansen poveo je bijele i crno-bijele samojede. Kuja imenom "Etah" predvodila je zapregu norveškog istraživača Roalda Amundsena na njegovoj prvoj ekspediciji na Južni pol 1911. godine. Pasmina je rano ustanovljena i u Australiji, ubrzo nakon što je Scott poveo samojede u drugom pokušaju osvajanja Južnog pola.

Samo 12 pasa te pasmine dobilo je priznanje za utemeljenje pasmine samojeda kakve danas imamo. Većinu su doveli istraživači i engleski uzgajivači koji su putovali u te daleke krajeve.

Samojed je pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću. On je srednje velik pas s bogatim krznenim ogrtačem i karakterističnom grivom. Prvo što se uočava na glavi samojeda jesu njegove tamnosmeđe, tople i vesele oči, crni nos i uši koje su uspravne, trokutaste, zaobljene na vrhovima, relativno male i potpuno prekrivene dlakom. Tipičan rep je bogato odlakan, nošen savijeno prema naprijed preko leđa ili uz bok. Visine su 50-60 cm i težine 23-30 kg.

Crna boja krzna selekcijom je eliminirana, a čista, blistavo bijela danas je gotovo univerzalna. Dopuštene su još i bijela s kremastom i potpuno kremastom bojom, koja se na izložbama baš i ne preferira, ali je važna kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije. Vanjska dlaka je gruba i ravna, ne smije biti čupava, svilena ili valovita, a duža je nego u drugih arktičkih pasmina. Unutarnja dlaka tzv. poddlaka je gusta i mekana. Takva struktura dlake daje tom psu maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja, a zahtijeva minimum brige. Iako bijelo, njegovo krzno uvijek izgleda vrlo čisto, a blato se nakon sušenja jednostavno iščetka. Besprijekorno krzno ima blistav srebrnasti sjaj. Vrlo gusta dvostruka dlaka traži redovito češljanje, posebno u proljeće i ljeti. Mrtva dlaka iz poddlake, ako se ne odstranjuje, može se zamrsiti i izazvati probleme s kožom. Iščešljana dlaka može se sakupljati i kasnije korisno upotrijebiti tako da se isprede u finu vunu.

Za one koje ne odobravaju držanje pasa u stanu samo zato što psi smrde jedan mali podatak - samojedi su psi čija dlaka je gotovo bez mirisa!

Iz davne prošlosti potječe čak i legenda o toj pasmini. Postoji legenda da su Samojedi, pleme koje je nekada naseljavalo centralnu Aziju, živjeli sa svojim psima još i prije nego što su napustili svoju postojbinu. Legenda govori o pustinjskim ljudima koji su prije više od 35000 godina, bježeći od neprijatelja prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledom okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima krem boje, čije je krzno izblijedjelo na arktičkom suncu kada su jednom zauvijek napustili pustinju, poprimivši srebrni odsjaj teritorija okovanog ledom koji su naselili.

Oni nisu agresivni psi, a to možemo uvelike zahvaliti istoimenom plemenu koje je, zbog zajedničkog suživota, bilo koji oblik agresivnosti prema ljudima ili drugim psima kažnjavalo smrću. Višestoljetnim bliskim i neprekidnim kontaktom čovjeka i psa razvila se pasmina koja je radila ukorak s njim, odmarala se u toplini njegova doma, žestoko se borila uz njega u životnim bitkama, radeći marljivo i ustrajno imala je samo jednu želju - da ugodi čovjeku. Ali samojed nikad nije postao ponizan pas. On je veliki veseljak, koji je zadržao mnoge nonšalantne osobine svojih primitivnih predaka.

Danas su prihvaćeni kao prekrasni i izrazito ljupki psi za društvo. Sa zadovoljstvom prihvaćaju svaki zadatak ili igru s bezbrižnim izrazom lica i uz tipičnu radosnu opuštenost. Smiješak samojeda je zaštitni znak pasmine i njegove vesele osobnosti.