|
Um,nemam bas previse inspiracije.
Jos par dana i zivotne odluke. Matematika i nastavak zivota.
Nova otkrica. I iznenadenja. Neka ugodna neka malo manje.
Al vecina zapravo jako jako ugodna.
Cak i ona najneocekivanija.
Najvise od svega.
Ljubav.
To je tako divno. Svijet je ljep kad si sretan.
Trebalo bi uvijek bit tako. Bas za sve.
 
Sjedila sam tako u tisini svoje sobe. U mrklom mraku i zujala u prazninu.
Sjedial sam na podu iako je soba prepuna ugodnih mekanih stvari namjenjenih sjedenju.
Nekako,kao da se moja pozadina zazeljela poda.
Zeljela sam neki drugaciji osjecaj u sebi.
Nesto sto ce me pokrenuti i prekinuti iz svakidasnjih misli.
Al kamo god sam se okrenula uvijek isto.
Stalno ON. I to je nevjerojatno.
Tu i tamo uletio bi netko drugi. Ali samo onako usput.
Huh,a onda malo suza. Onih glupi i nepotrebnih. Cisto da uzdrmaju moj maleni svijet.
Zapravo neznam ni sama zasto su se odlucile skotrljati niz moje obraze i ostaviti slani trag.
Ali bilo je nekako. Pa,drugacije.
Mozda mi je cak i pasalo. Pasalo mi je ispustiti malo emocija iz sebe. Kao da sam ispustala sve one
lose nakupine unutar mene.
Sjedila sam tako na tom podu. I pokusavala proviriti kroz prozor da ugledam koju zvijezdu.
Sve sto sam uspjela napraviti je dobiti udarac od mjesecevog sjaja u oko. Fino me opalio.
Ali i to je bilo nesto. Bila sam zadovoljna.
Dok se tako jedna suza kotrljala niz lice,a rukica mi trljala cvrsto drugo oko koje je dobila mjesecev udarac,
sjetila sam se hladnih zimskih jutra i ustajanja iz kreveta. Sjetila sam se onog starog poznatog zvuka budilice
koja me vjerno sluzila svako jutro u sest sati. Poneko bacanje mobitela i produljivanje ostajanja u krevetu
i poznata recenica:"Mama,nemam danas prvi sat."
A onda sam u trenutku shvatila da toga vise nema. Nema vise autobusa u sest i trideset i sretanja uvijek poznatih lica.
nema vise skole i spavanja na klupi dok se neko ne pojavi u razredu. Dok su svi tek ustali,ja sam vec bila umorna od svega.
Nema vise poznatih lica iz klupa niti zvukova koje proizvodi moj razred.
Nema pmsalnih profesorica,niti nadobudnog ravnatelja. Nema onog osjecaja-hej,jos sam mala,jos sam u skoli.
Gotovo je. Zivot se pokrenuo,a ja se osjecam kao da kaskam za njim.
Ali sve je nekako,pa,kao da se slozilo na mjesto. Kao da je sve odavno tako trebalo biti.
I koliko god me to plasilo,na neki nacin me usrecuje. Sada stupa ono sto nas sve ceka.
Nepoznanice i prazan prostor. Novi ljudi. Novi nacini.
Shvacajuci koliko se sve promjenilo moje oko je bolno zacvililo. Onako,ona skripa,kad ga prejako stisnes.
Previse sam se zadubila i moje je oko nastradalo.
Dok sam polako hladila oko toliko toga mi se vrzmalo po glavi da sam samu sebe pokusavala zaustavit.
Neprekidni tok misli,onako kako ljudi kazu,kao da ces umrjeti,proizivljavanje proslosti.
Al uistinu svega. Onih bitnih,ali sitnih stvari. Nekih ljubavi i proslosti. Pozaljenih stvari,a i onih
malo manje pozaljenih.
Sjedila sam i dalje na tom prasnjavom tepihu i ispod suza nazirao se osmjeh.
Onaj zadovoljni osmjeh da imam srecu u zivotu.
Da imam drage prijatelje. Da imam NJEGA. Da su se one sitne ali bitne stvari doista sredile.
Zamisljala sam kako ce svijet izgledati za koju godinu. A onda se zaustavila.
Odlucila sam zivjeti u trenutku. Pjevati na sav glas. Svirati na njegovom klaviru.I ako neznam svirat.
Pjevati Rosannu i ostalo.nauciti note.
Cak i derati se s njima dvojicom kod dvorca.
Odlucila sam ljubiti GA koda nam je svaka sekunda zadnja. A moju prijateljicicu ne pustati iz vida.
Odlucila sam se potruditi. I sada se niz moj obraz kotrljalo jos mnostvo slanih kapljica.Dok su se tako kotrljale
niz moje usne,shvatila sam nesto.
Ovaj put su bile doista sretne. Bilesu tako tople i meke. A njihova slanoca mi je tako pasala.
Jer se ispod njih vidio veliki,presretni-osmijeh.
 pozdravljam vas ja i ludo pile koje densa =)
|
Katkad samo zatvorim oci i zazelim biti tamo.
