Jutro je petkovo, kad čekam papir za odlazak na vikend…
Razmišljam kako osim one svoje male obitelji, i kojih malobrojnih iskrenih prijatelja što se kamufliraju u ostatak hodajućih zombija, nema baš puno stvari kojima bih se radovao…
Već par metara nakon izlaska uklopit ću se u tu svjetinu trubeći vozačima koji ne pokrenu auto već na žuto, jebat ću mater onima koji meni budu trubili za nepažljivo prestrojavanje…
Ući ću u prvu gostionu na šalicu odurne kave i pokušavati udahnuti poneku molekulu kisika u tonama cigaretnog dima…Ionako mi netko jednom reče da nam je svima suđeni ili rak pluća ili sida – ovisno samo o onome što pušiš…
Otvorit ću Sportske Novosti u kojima će pisati kakve su boje gaćice što ih je Niko Kranjčar jučer nosio…na prvoj strani…Na drugoj je analiza naših reprezentativnih pobjeda u odnosu na prisutnost mame Elvire Kranjčar… Ali daljnju muku po sportu ostavit ću možda već za ponedjeljak…
Doći ću kući u moju oazu mira ali će me zasmetati otuđivanje moje djece koja bez Play stationa ili sličnih gluposti više ne mogu zamisliti normalno funkcioniranje…
Zasmetat će me i novi par cipela moje supruge uz ovih složenih 28… kupila je ove nove jer je bila, kao i obično, prava prilika koja se ne propušta…sniženje sa 599 na 499 kn…A inače su snižene jer spadaju u jesensku kolekciju koja je prošla…I normalno, na iduću jesen taj se oblik i boja više neće nositi i trebat će kupiti nove…I kad se pomnože sva godišnja doba sa svim mogućim prigodama za nošenje i puta sniženja – zaključim da je ovih 29 još i dobro…
Otići ću navečer na rekreaciju sa ekipom i zaigrati nogomet koji će na kraju završiti svađom i prepirkom da li je bio faul ili nije, tko igra grubo a tko ne i sl…Razumljivo obzirom na frustracije koje se nakupljaju tijekom dana…Kad paziš što reći ženi, nadređenom, podređenom, poslovnim partnerima, kad ti je muka da lažeš, da trpiš laž a ne smiješ reagirati, jedino što ostaje je psovati, vikati i udarati na jednoj nogometnoj rekreaciji…(još jedna tema za dalje…)
Ovu svađu ćemo izgladiti na piću u omiljenom kafiću, gdje ćemo svakim pivom postajati otvoreniji i ispovijedati prošlotjedne pizdarije…
Zadržat ćemo se do vremena kada će početi dolaziti polugole djevojke sa nepunih šesnaest koje će umjesto Kiki bombona gristi neke druge i zalijevati ih respektabilnim količinama piva…
Strahovat ću da za koju godinu za tim šankom neću vidjeti i svoju kćer kako sa pivom u ruci i zadignutom majicom ne ljubi nekog slučajnog prolaznika…Pitat ću se gdje i što razmišljaju roditelji tih djevojčica…i gdje je policija da nadgleda točenje alkohola maloljetnicima kojih je tu 90%...
Frenky je jednom prijavio gazdu sličnog lokala i svi su mu se smijali…cijeli grad…
Otići ćemo kući kad ta naša perspektivna mladež na kojoj budućnost svijeta počiva, počne puštati neke pjesme grupnog naziva turbo folk….
Doći ću kući gledati nasilje na TV-u, poljubiti ženu i razmišljati u koliko sati je najbolje krenuti za bolnicu…
